Marketing
LE BISTRO, EU GOURMET EXPERIENCE - Velika Britanija
13.06.2012
Hotel Regent Esplanade, Mihanovićeva 1
Srijeda, vintage haljina, Prada cipelice, mužjak pod ruku i off we go to another EU Gourmet experience dinner. Ovaj put u pitanju je bilo predstavljanje Velike Britanije.
Gotovo svaki put do sad prilikom predstavljanja neke od EU zemalja u organizaciji večere angažirali su se i ljudi iz ambasade i/ili političkog života kao što je najbolji slučaj bio s Republikom Austrijom, no ovaj put su se Englezi pravili Englezi tako da nitko nije reagirao na ovu manifestaciju, pa je ona prošla prilično nezapaženo. No ne i za nas i još nekoliko nadobudnih parova željnih (kakve?) britanske kuhinje.
No, let me take you down…… 
http://www.youtube.com/watch?v=J3jrWVp2L7U
Naši uvijek ljubazni konobari, ovaj put čak njih troje, budno su pratili da nam ne nedostaje ića i pića koje je za početak bilo Chambord Liqueur za gospodina Švrću i Gentleman Jack za damu ilitiga pour moi.
Gentleman za damu je bio malo prejak jer se ipak radi o viskiju kojem ni dvije kocke leda nisu ublažile opori okus, tako da sam odlučila piti Švrćin slatkasti liker od malina. Mmmmm…kak je bio fini. Slobodno se može piti i na dnevnoj bazi. Šteta što jedino nije bio hladan. Ali možda i bolje, jer bi ga srknula sam’ tak’ 
Inače Chambord liqueur dolazi iz francuske pokrajine Loire, a počeo se praviti negdje krajem 17. st., kad ga je najvjerojatnije otkrio Louis XIV za vrijeme jednog od svojih posjeta Dvorcu de Chambord. U ondašnje vrijeme bilo je uobičajeno pijuckati likere i konjake uz fino spravljena jela. Vino se valjda pilo uz nešto drugo.
Chambord se pravi od crvenih i crnih malina, vanilije s Madagaskara, kore marokanskog citrusa, meda i konjaka, a dolazi u tako divnoj ambalaži da vam je upravo žao piti tu slatku tekućinu. Dok ju ne probate….a onda….zbogom likeru, boca se uvijek može nanovo iskoristiti za nešto.
Engleska predjela ugodno su me iznenadila i bila su tako fina, da sam se ja solidno najela već na samom početku, ali miss Piggy kakva jesam izdržala sam sve do kraja 
Počeli smo, dakle, s cocktailom od račića koje zvuči tako posh i u filmovima se uvijek servira u sexy martini čaši. Naša čaša nije bila tako sexy, ali cocktail je bio prebrutalan iako sami sastojci nisu ništa posebno; mali račići, rezana zelena salata, roza umak od majoneze i kečapa tzv. Marie Rose sauce koji se najčešće koristi u kombinacijama s morskom hranom ili burgerima kako to čine Ameri. ‘’Britanci’’ su na sve ovo dodali neke travke i krišku limuna, jedini asesorajz koji nismo pojeli 
Uz predjelo su nam bila poslužena izvrsna peciva od bijelog i tamnog brašna posuta makom. Savršena su i dušu su dala za umakanje u umak. Koja konstrukcija rečenice, ha?
Sljedeće što smo kušali bila je ‘’coronation’’ piletina - komadići kuhane piletine začinjene raznoraznim začinima od kojih dominira curry pasta zbog koje jelo ima žućkastu boju.
Uz piletinu su posluženi i listovi cikorije koji su fino hrskali pod zubima i dobro se uklopili u cijelu kombinaciju.
Priča kaže da su za nastanak piletine coronation zaslužni Constance Spry, cvjećarka i Rosemary Hume, kulinarska šefica. Pripremajući hranu za domjenak prilikom krunidbe kraljice Elizabete II, 1953., Spry je predložila recept za hladnu piletinu, curry pastu i preljev. Ostalo je povijest.
Treće predjelo bila je pita od krumpira i bifteka maštovito pripremljena kao jastučići koji su ležali na bijelom umaku koji smo pokušali dešifrirati. Prvo nam je na pamet pao ABC sir, pa milleram da bi Švrćo na kraju zaključio da se vrlo vjerojatno radi o ocijeđenom čvrstom jogurtu. Ni dan danas nismo sigurni od čega je bio taj umak, ali to je tako nebitno jer su jastučići tj mesna pita bili extrasuperfantastični; dobro začinjeno meso upakirano u male jastučiće od finog mekanog i dobro pečenog tijesta. Broj jedan predjelo za mr. Švrću.
Glavno jelo
Za glavno jelo dobili smo ribu u pivskom tijestu, čips i pire od graška. Klasični fish and chips s tim da je sve bilo neslano, ali kad smo stresli pol bočice soljenke na ribu i krumpiriće te pire od graška, priča se promijenila. Jednostavno, a opet tako fino jelo koje se može napraviti i doma. Nismo otkrili o kojoj se ribi radi, ali nam to nije bilo ni pretjerano bitno, glavno da se pojelo, a Švrću je iznenadilo što f&c nije bilo poslužen u ‘’tradicionalnoj’’ salt&vinegar varijanti kako ga inače tamane Englezi.
Inače, za fish se najčešće koristi oslić, bakalar ili neka druga vrsta bijele ribe dok su chipsi debelo rezani krumpirići, a ne tanko kako bi prvo pomislili.
Fish and chips kao obrok, postao je iznimno popularan sredinom 19 st., a i dan danas kad se spomene britanska kuhinja svi prvo pomisle na prženu ribu i krumpiriće zamotane u običan novinski papir kako se još uvijek negdje poslužuje. Koja tradicija 
Pita s junećim steakom i bubrezima ili u originalnom engleskom nazivu steak and kidney pudding je dobro sjela nakon “lagane’’ ribe, s tim da sam ja bila vrrrrrrrlo skeptična prema bubrezima u piti, ali bezrazložno jer je sve bilo sitno sjeckano, a i bubrezi su podsjećali na jetricu više nego na bubrege što je pak čudno jer ne znam kakav okus imaju s obzirom da ih ne jedem. Švrćo pak obožava bubrege, još od djetinjstva i bakine kuhinje tako da se on ovoj piti razveselio ko malo dijete 
Cijela kombinacija mesa bila je upakirana u malu torticu od tijesta što je vizualno jako zanimljivo. Volim te male zalogajčiće.
http://en.wikipedia.org/wiki/Steak_and_kidney_pudding
Treće jelo došlo je kao šlag na torti ili bolje kao janjeća koljenica sa mentom, pireom od celera i krumpira. Ne znam zašto imam averziju prema koljenicama iako su to gotovo uvijek fini komadi mesa. Valjda zbog same riječi ‘’koljenica’’ i njenog sinonima ‘’koljena’’. Čudno. I nebitno. Jelo je bilo fantastično; mekano janjeće meso koje se lakoćom rezalo, gotovo kidalo plus jako mekani pire koji mi inače ne bi odgovarao jer ne volim jako tenfani krumpir (još jedna krasna riječ ;), ovdje mi bila baš super ta kašica od krumpira i celera kojeg nismo osjetili, baš kao što nismo osjetili mentu u cijeloj priči. Ali se pojelo. Sve
Deserti su bili iznenađujuće fini, jer kad gledam u globalu ne znam ni za jedan engleski desert. Vi?
Dobili smo treacle sponge puding s preljevom od engleske kreme od jaja koja je fino natopila inače suhi i ful jednostavni biskvit. Unatoč svom imenu ovo jelo nema nikakve veze s pudingom, a bogami ni sa spužvom. Inače, sponge cake (biskvit) radi se od brašna, šećera i jaja i ponekad praška za pecivo koje mu da strukturu sličnu morskoj spužvi. Odatle ime. A puding? Pudingom, za razliku od ostalog svijeta, Britanci nazivaju bogatu, homogenu strukturu od škroba i mliječnih proizvoda što pojašnjava zašto je pita s mesom bila puding, a ne pita.
Crumble od kruške i borovnice, poslužen sa sladoledom od vanilije bio je fantastičan; slatka kombinacija voća i kiselkasti dodatak nekog citrusa u kombinaciji s prhkim tijestom i vanil' sladoledom bio je pun pogodak. Moglo bi to i svaki dan.
Tradicionalni britanski kolač bila je, u biti, torta od limuna i sira s džemom od malina. Zanimljiva kombinacija jer inače takve cheese cakeove jedem bez džema, ali ovo je isto bila neka fina slatko kiselkasta kombinacija. Sve neke slatko kisele fore....baš ko Englezi.
Conclusion: ništa od yorkshire ili black puddinga ili pak neobične kombinacije deep fried Mars bara (da, da, postoji i to i jedva čekamo probati , ali bez fisha i chipsa nije išlo što mi je jako drago jer mi to prvo padne na pamet kad se spomene engleska/britanska kuhinja iako tu ima još sto stvari na koje ne bih nikad pomislila da dolaze iz Britanije.
Britanska kuhinja dosta toga duguje svom kolonijalnom naslijeđu i zahvaljujući zemljama koje je osvojila uvijek je imala kakvu takvu dostupnost raznoraznih namirnica, a pogotovo začina što ju možda ne svrstava u vrh kulinarskih ekspedicija, ali sasvim sigurno u destinaciju koja se ne smije propustiti.
God save the Queen. And Robbie Williams
Post je objavljen 19.06.2012. u 15:12 sati.