njupalice

utorak, 05.06.2012.

POŽDERUH, Kaptol 27

03.06.2012

Lijeno nedjeljno jutro, oko jedan, vrijeme ručka, Švrćo surfa internetom u potrazi za nekim restoranom u koji bi odveo jedan mali trbuščić (moj) i škembu (njegovu). I vrti on stranice i gleda i premišlja se i pita mene kaj mi se jede. I velim ja: azijska i počnem mljackati ustima ko izgladnjelo dijete iz Afrike, a on priupita: ‘’A ne jede ti se nešto fino domaće kao na primjer purica ili gulaš?’’ I ja velim:’’Pa kaj ja znam...di toga ima?’’ I veli on:’’U Požderuhu’’. I znam kad on nešto predlaže da je bolje prihvatiti ponuđeno jer ćemo se samo natezati i uvijek vraćati na isto, a s obzirom da sam bila gladna, bilo mi je svejedno hoću li jesti meso na azijski ili zagorski način sretan
I tako, upicanili se mi; on u crno, ja u crveno i cvjetno i krenuli put Kaptola gdje se nalazi restoran, zavukli auto u usku vežu i spustili se stepenicama u podrum gdje nas je dočekao visoki ljubazni konobar i smjestio za mali stol s crveno bijelim zagorskim stolnjakom. Uz nas u restoranu su još bili jedan mladi par, gospođa i jedna četveročlana obitelj. Čist dovoljno jer sam prebrojala samo 26 sjedaćih mjesta u prostoriji gdje smo mi bili, dok u predprostoriju kod šanka za veliki drveni stol stane još par ljudi. Švrćo je rekao da restoran ima još i terasu gore na ulici, ali sumnjam da gore služe klopu. Uglavnom, prostor u podrumu je uređen minimalistički, s par plakata opera (Gubec beg, Crna kraljica), tako da do izražaja dolaze cigleni zidovi kao ispuna u arkadama i crveno bijeli stolnjaci. Inače, prostor u kojem se nalazi Požderuh nekada je bio lektorija, odnosno kurija lektora, upravitelja kaptolske kancelarije, a prvi put se spominje krajem 15. stoljeća.

Dok smo čekali da nam konobar donese jelovnike, primjetila sam da je glazba jako glasna, pa sam konobara umiljatim glasom zamolila da malo stiša zvučnik na kojem je treštio Ivo Robić, što je on rado učinio, no prije toga nam je ostavio jelovnike i uzeo narudžbu za cugu. Švrćo se odlučio za čašu crnog vina, dok sam ja pila bitter lemon bez gina sretan
Dok sam lagano pijuckala sokić i čitala jelovnik, Švrćo se pohvalio da je njegovo vino stajalo 2718 sati sunca u boci.‘’Znači, to je stajalo u bocama vani dvije tisuće sati i ti ćeš to sad popiti za čas? Svašta. De da probam’
I tako probah ja to vino koje je stajalo 2718 sati i frknuh nosom da mi nije nešto i nastavih listati jelovnik i pomislih da sam mogla ostati i doma ako je sve što nude sarma i zagrebački, no onda mi je Švrćo ukazao na specijalitete i lovački gulaš sa zeml knedlima što se jednostavno nemre odbiti, dok sam se za predjelo odlučila kušati povrtnu juhu. Velika greška, jer sam očekivala bistru juhu s povrćem, no dobila sam juhu od vrhnja za kuhanje i sitno sjeckanog povrća, što nije loša kombinacija, no sve to je bilo tako nezačinjeno da sam istresla cijelu soljenku da mogu pojesti tu bljutavu vodicu. Švrćo je isto bio nezadovoljan juhom, no zato su njegovi Čarobni kušleci bili pravi pogodak. IZVRSNA i fantastična kombinacija suhih šljiva punjenih maslinom, koje su pak punjene maslacem i sve skupa omotano špekom. Predobro! Slatko slana kombinacija i k tome još i topao zalogaj zasjenili su i moj ogroman tanjur pun juhe.
Za glavno jelo naručila sam specijalitet Divljač na lovački sa zeml knedlama, dok je Švrćo uzeo Medvedgradsku šniclu tj. veprov odrezak u u maku od gljiva.
Moje knedle od kruha i divljač bili su izvrsni; fine, velike knedle, topli umak, mekano meso iako Švrćo kaže da je premekano te da više liči na kuhanu teletinu nego na divljač, dok je njegov vepar bio i više nego divlji. Pretpostavljao je on da će meso biti žilavo, ali čak i za njega bilo je nemoguća misija prožvakati odrezak, no i to bi se dalo progurati da nije bilo hladnog i rijetkog umaka. Umak jednostavno ne može biti hladan, osim ako se ne radi o hladnom umaku sretan
Što se tiče deserta, Švrćo mi je predložio da odemo na slatkač u grad, no meni je za oko u jelovniku zapela Slatka grofica pa sam odlučila upitati o čemu se radi, no kad mi je konobar rekao da je to sladoled od vanilije preliven bućinim uljem, samo sam napravila kiselu facu i rekla da nema deserta bez čokolade, no avanturistički nastrojen Švrćo zatražio je jednu porciju koju smo onda i podijelili. I slistili do kraja njami Desert nije razočarao. Uopće. Inače nespojiva kombinacija vanilije, bućinog ulja i bućinih koštica punopravno se može nazvati finim desertom. Zanimalo nas je jedino kako se netko toga sjetio, na što je Švrćo rekao da je sigurno nekome upalo ulje dok je posudica sa sladoledom bila sa strane. sretan

I tako...od lijene nedjelje do još ljenijeg nedjeljog popodneva preko ručka u Požderuhu. Sve u svemu neloše, solidna trojka i kako bi Švrćo rekao: izvrsno zamišljena priča, ali ne baš dobro izvedeno. Klopa bi mogla biti i bolja iako ima dosta zanimljivih stvari kao definitivno suhe šljive u špeku koje spašavaju cijelu stvar skupa s neobičnim sladoledom, ljubaznim konobarom koji je opisao svako jelo koje smo dobili, a primjetila sam da je nosio i bijelu rukavicu dok nam je posluživao pribor za jelo što do sad nikad nisam vidjela. Vrlo pohvalno.
Dakle, bacite pogled na maštovito napravljenu web stranicu http://www.pozderuh.com/, pročitajte starozagrebačke priče, prelistajte jelovnik i odite na, ako ništa drugo, onda na Čarobne kušleke sretan

vino i bitter

povrtna juha

čarobni kušleci

salata

domaći kruh

divljač na lovački

medvedgradska šnicla

slatka groifca

---------------------------------------------------------------------------------------------------
by Švrćo
Spuštamo se u podrum, Ivo Robić na radiju pegla sve u šesnaest. Konobar u bijeloj rukavici servira nam beštek za stol. Došli smo nenajavljeni. Ekipa oko nas priča da ima kupone s ponude dana ili tako nekog sajta.
Shatzika je primjetila da Ivo kao da sjedi nam za stolom pa je zamolila nadasve ljubaznog konobara da, ako je ikako moguće, malo stiša muziku, što je on i učinio.

Pohani mozak? Ne, Shatzika ne bi. Ok, ajde onda čarobni kušlek jedan dok se dogovorimo kaj bumo za glavno. E draga bi i juhicu povrtnu. „Uh”, veli konobar,” idem brzo reći kuharu jer su kušleki već skoro gotovi a juhi treba malo duže da se pripremi”.
Upitnik, upitnik? Kuha juhu od nule...vrlo pretenciozno, nadam se da ne sjecka i povrće kako mu narudžba dođe.
Kad je stigo kušlec pomislio sam kako bi bio super uz pivu – špek omotan oko suhe šljive omotane oko odkoštene masline punjene maslacem, i kako bi ih mogao pojesti kilu, al sam dobio 6 kom sretan
Fina slatko-slana kombinacija, baš mi se svidjelo. Jednostavno je, ali usreći čovjeka.
Na drugu stranu, juha je bila totalni i apsoštrumpfni promašaj. „Krem” juha koja to nije, bistra juha kroz koju se ne vidi, ...užas. Povrće zmiksano u multipraktiku je prokuhano u vodi i malo mlijeka ili vrhnja za kuhanje. Nit je gusto nit je bistro. Zrna povrća su bila al dente ali u juhi ni soli, ni papra ni začina ni ljubavi. Prepun tanjur totalnog promašaja.
Na pitanje „Zašto juha nije začinjena?” odgovor je bio da oni to tako rade pa da si začini koliko ko voli. A ja bih posolio, popaprio, stavio timijan, komorač..... bilo što samo da juha ima dušu. Nismo ju skupa mogli cijelu pojesti.
A onda je došla „miješana” salata koja je bila začinjena. Nju izgleda ne prepuštaju slučaju da si začini svatko kako mu paše.

Glavno jelo za mene je bio veprov odrezak u umaku od gljiva, a i ja sam tražio kao prilog zeml knedle jer ih volim više od bilo kojeg priloga.
Veprov odrezak je bio katastrofalno žilav, neodležan, krvnički razrezan da sliči tagliatti i prikriven umakom da se ne vidi kako je masakriran. A umak...umak je bila bijela mlaka ka hladna vodica s gljivama. Kompletno sve neposoljeno da ne velim nezačinjeno i kilometrima daleko od nečega što bi se nazvalo umakom. Zeml knedle su bile fine, velike, jedino bih ja još špekec stavil u njih, al eto. Vrhunac glavnog jela je zeml knedla.
Čak je i vrući kruh koji smo dobili na stol bio neposoljen.
Pojeo sam sve jer sam svežder, svega sam se u životu najeo ali da mi je bilo žao ceha od 240kn je, jer nije bilo ni blizu vrijednosti za novac.

Shatzikina divljač na lovački sa zeml knedlama su bila dva ogromna prst debela odreska iskuhavana u vinu i senfu (sasvim kiselkast okus umaka). Da ne velim da je umak bio vodenast i blijed. Jadan taj lovac. Zeml knedle kao prilog iste kao i moje.
Pojela je pola, a ja nisam mogao ostatak jer mi je bilo prekiselo za lovački bez lovca.

Pili smo bitter lemon Shatzika i 2718 crno vino od Dubokovića ja. Vrlo fino vino. Paše uz svaku divljač, pa i onu nezačinjenu.

Za desert je Shatzika htjela nešto čokoladno ali ništa nije bilo zanimljivo.
Uzeli smo jednu porciju sladoleda okusa vanilije s prepečenim bučinim sjemenkama i bučinim uljem. Iako joj ta kombinacija nije zvučala primamljivo ipak nam se oboma svidjela i slistili smo sve.

Nažalost, za stolom do našeg vidio sam umak od gljiva koji na odresku stoji čvrsto kao glet masa i nit curi po tanjuru niti se miče. Pomislio sam da nema šefa kuhinje i da mu podređeni fušaju vikendom dok on odmara pa svako jelo drugačije izlazi, ali na upit sam saznao da je šef u kuhinji.
Konobar je bio vrlo ljubazan, pristupačan i svakom pojedinačno objašnjavao što jede, i sve ostalo što ga je zanimalo. Šteta da kuhinja ne ulaže barem približno jednaki trud a imaju odličnu priču, zgodan ambijent i vrhunskog konobara.