njupalice

utorak, 29.03.2011.

PIVNICA TOMISLAV, Trg kralja Tomislava 18

14.03.2011

Pivnica Tomislav nalazi se na samom potezu između Glavnog kolodvora i Jelačić placa i svaki put kad bi prošli tim putem, zavirili bi u prostor pivnice koji se krije ispod razine ulice. Put nas nije odveo tamo sve dok Kolektiva nije dala svoju ponudu. Iskoristili smo je. Smjestili smo se za mali stol u kutu u staromodnoj pivnici sa stoljnacima iz Titova doba. U bit, cijeli ambijent je takav; od konobarica u bijelim košuljama i crnim prslucima, dedeka u starim odijelima, drvene lamperije, pločica u wc-u. Jedino je glazba suvremena. I program na TV koji se vrtio istovremeno.

Klopa koju smo naručili stigla je vrlo brzo i to pod misterioznim uvijetima. Naime; jedna konobarica nam je uzela narudžbu, druga je donijela jelo, a treća je odnosila tanjure. Zaključili smo da su ili tri osobe zadužene za narudžbe ili se jedna te ista teta presvlači za svaki izlazak. Onako, kao Vlatka Pokos na dodjelama nagrada za najboljeg lugara općine.

No, ne uzimajući u obzir užasnu glazbenu podlogu pomiješanu s hrtom 1, klopa koju smo jeli bila je čist' solidna. Ništa pretjerano, ništa fensi, klasičan meni koji se svakodnevno nudi, a pretpostavljam da ih rade srednjovječne kuharice/kuhari po starim recepturama. Ponekad novo i uzbudljivo treba ostaviti po strani, a prihvatiti obično i jednostavno. Čisto da bi mogao cijeniti i veseliti se onome nesvakidašnjem. party

Pivnica nudi klasična jela na meniju za vrlo malu cijenu (meni je oko 35kuna ), no postoje i jela s karte, tj. tipkanog papira smijeh
Mi smo imali kupone za dva menija koja su uključivala juhu, glavno jelo i desert te piće, što me ugodno iznenadilo. Naime, do sada ni jedan restoran u svoju ponudu nije uključivao i piće, već samo jelo.

Za predjelo, Švrćo je uzeo gustu zagorsku juhu koja je slobodno mogla biti zasebno jelo jer je imala previše brašna u sebi, ali nije bila za baciti.

Moja juha je bila klasična bistra goveđa juha s raskuhanim rezancima.

Za glavno jelo sam uzela samoborski kotlet s pečenim krumpirima. Kotlet je bio dobar, dok su krumpiri bili nejestivi; odstajali i neukusni

Ništa više uzbudljivije nije bio Švrćin zagrebački odrezak; klasična kombinacija svinjskog odreska punjenog šunkom i sirom te kasnije ispohanog. Krumpir je bio ista priča; dugo odstajali i bez ukusni.

No, tartar umak bio je nenadj***. Kao prvo dobili smo Zvijezda mini majoneza jastučić, kao drugo nisu nam ga naplatili iako u redovitoj ponudi IMAJU tartar umak za 5 kuna. Di ćeš bolje? sretan

Salata je bila klasika; svježe zelje s par listova zelene salate, lagano neposoljena.

Palačinke za desert bile su hladne, gumene i neslane. Moje su bile s čokoladom, dok je Švrćo uzeo s marmeladom.

Ništa posebno i ništa čemu ćemo se vratiti tako brzo, no kad ste u gradu, gladni i tražite nešto brzo za pojesti, a siti ste pizze ( iako Pivnica nudi i pizzu ) i pekare nije na odmet uputiti se u Pivnicu. Makar da se podjsetite kako je bilo osamdeset i neke, kad su se vozili stojadini, pilo mlijeko iz vrećice i išlo u šoping u Trst sretan

http://www.gastroteka.net/K/view.asp?q=pivnicatomislav

29.03.2011. u 13:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

SAMOBORSKA KLET, Trg Kralja Tomislava 7, Samobor

13.03.2011

Nakon naporne nedjeljne šetnje prouzrokovane iznenadnom željom za druženjem s prijateljima i razgledavanjem srednjovjekovnog sajma u čistom gradu Samoboru, odlučili smo nešto i prigristi. Sir koji smo kupili na sajmu ne bi bio dovoljan za četvora gladna usta, pa smo se uputili do najbližeg restorana. Srećom što pametni Samoborci znaju da im dolaze turisti, pa su na glavni gradski trg postavili interaktivnu kartu na kojoj se na pritisak ekrana otvore svi dostupni gastro, sport, muzejski objekti tako da je sva komunikacija s domorocima nepotrebna. Nekoliko klikova po ekranu, živa diskusija na koju stranu svijeta treba krenuti i par desetaka koraka dovelo nas je do Samoborske kleti, restorana na samom glavnom trgu.

S obzirom da se nikako nismo mogli dogovoriti sami sa sobom i među sobom što bi jeli, zamolili smo konobaricu da nam da menu i cjenovnik koji bi nam pomogao pri odluci. Dok sam ja listala Story ostatak je mozgao nad menijem i zaključio da ostajemo ovdje. Švrćo se napalio na gulaš koji je fulao na sajmu, no ni ovdje nije bio bolje sreće; sav vinski gulaš bio je prodan. Ostao je osuđen na teletinu ispod peke s restanim krumpirom. Siroče cry
No, srećom, meso je bilo izvrsno pečeno i jako mekano, tako da mi ga nije bilo žao. Restani krumpir nisam probala, ali sam vjerovala Švrći na riječ koji je tvrdio da je bio izvrstan. Tko sam ja da mu sudim? sretan

Moj zagrebački odrezak bio je izvrstan; dovoljno velik za mene i za Švrću, koji ga je dokrajčio, meso nije bilo žilavo, a bio je punjen kuhanom šunkom i gauda sirom. Njoki su bili pravi njoki od krumpirovog tijesta, dobro kuhani, ali ne i raskuhani kao što često znaju biti.

Salata od svježeg zelja nije bila skorz po mom okusu, jer dosta dugo stajala, tako da je bila sličnija kiselom zelju nego svježem, no zato mi je šopska salata bila super; kombinacija rajčica, krastavaca i svježeg kravljeg sira baš mi je dobro sjela.

Posluga i ambijent bili su zadovoljavajući, a masivne stolice koje su se jedva pomicale, stvarno su me impresionirale, baš kao i to što je restoran cijelo vijeme bio pun. Razlog je vjerojatno srednjovjekovni sajam i simulacija bitke kod Samobora iz 1441. koja se odvijala nedaleko centra grada, a koju smo propustili na uštrb uživanja u hrani. Jer da se nismo prehranili tog trena tko zna jel bi preživili do sljedećeg sajma njami

29.03.2011. u 13:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 16.03.2011.

RISTORANTE SORRISO, R. Boškovića 11, 10. 03. 2011

Drugi izbor za vrijeme Tjedna restorana pao je na Sorriso. Zašto? Jelovnik nam se učinio privlačnim, a i već smo par puta prošli pokraj ovog restorana i nikako nismo otišli na klopu, iako su prije par mjeseci imali povoljnu ponudu na Kolektivi. Kako nam je promakla, nije mi jasno sretan
Sorriso je za vrijeme dva tjedna Tjedna restorana imao četiri (ili četri, kak bi ja rekla i digla Švrći živac ) menua. Dva jedan tjedan, dva drugi tjedan. Mi smo došli za vrijeme kasnije ponude, koja je, kad malo pogledam neuzbudljivija od prve, ali dobro. Valjalo je i to probati.

Dakle, izbor između dva menija, mesni i riblji, tri slijeda, čaša bijelog ili crnog vina, muško društvo u kojem sam bila i večer je mogla početi.
Švrći sam prepustila mesni menu, dok sam se ja odlučila za riblji, što inače rijetko činim, pogotovo na kopnu i u zimskom solsticiju, ali nisam požalila.
Švrćino predjelo bilo je rižoto s rikolom sa šumskim gljivama i crnim tartufom. U teoriji ovo je savršeno, ali u praksi ispao je suhi nekremasti rižoto. Šteta.

Moje bruschette mare i monti bile su vulgaris verzija tog imena jer iskusni pero ždero Švrćo veli da je umak / nadjev mare i monti kombinacija rajčica, vrganja i kozica.
Ja sam dobila tri bruschette tj 3 komada finog svježeg kruha, premazanog maslinovim uljem ( bruschette se inače prepeku ) s nadjevom A (sjeckana rajčica i krastavci), B( list sira i inćun) te C(sirni namaz s tri zrna kuhanog graha). Nadjev je u pravom smislu riječi bio mare (inćun) i monti (grah). No, barem je kruh od tijesta za pizzu, bio za plus pet njami

Glavno jelo bilo je slična priča. Ništa od navedenog na meniju. Barem ne onako kako piše da bi trebalo biti, jer krema od poriluka s gorgonzolom na kojoj su bili medaljoni bifteka nije bila krema, već sitno sjeckani kuhani poriluk u vrhnju, no barem su medaljoni bili polupečeni kak je Švrćo naručio. I bolje da je bilo polupečeno, jer su neki imali dobro ispečene komade koje su jedva žvakali. Biftek je ili krvav ili ga nema.

Moj mousse od cikle bio je, prema mojoj skromnoj procjeni, pire od krumpira s malo pirea od cikle, taman toliko da mu da boju i slabašni okus. Brancin je bio dobar, ali gambere nisam ni osjetila, em su bili maleni em su ih dobro sakrili u toj roli.

No, desert je bio super uber fantastičan. Moj. I to su se svi složili. Jela sam Semifreddo s krokantima od badema i lješnjaka. Tvrda krema slična sladoledu s hrskavim komadićima koštuničastog voća svidjela se svima, a ne samo meni sretan

Švrćin tortno od višanja i vanilije bio je gnjecav i nitko nije bio pretjerano oduševljen, ali se pojeo.

Sve u svemu kad se podvuče crta i napravi rezime; lijepi ambijent, dobra posluga, a i posjećenost restorana govorilo je o pozitivnoj atmosferi. Klopa je bila solidna, porcije prosječne za ovakvu vrstu restorana, a večer je dobro prošla uz super društvo i vino.

16.03.2011. u 19:24 • 0 Komentara • Print • # • ^

KLUB GASTRONOMADA, Jurišićeva 1, 02.03.2011

Drugi po redu Tjedan restorana započeo je početkom ožujka i to s oko 40 restorana koji su svoje povoljne menije nudili čak dva tjedna. Iako je ovaj put ponuda bila duplo jača od prvog tjedna restorana, nakon kratkog mučkanja glavom, Švrćo i moja malenkost odlučili su (i ovaj put) otići u Klub gastronomada. Nekako nam se činilo da oni imaju najzanimljiviju ponudu, barem što imena jela tiče.
Dan je bio utorak, hladan i vjetrovit, parkinga ni za lijek, ali veselili smo se ručku i šarenom ambijentu malog restorana smještenog u Europskom domu u Jurišićevoj. Dugokosi konobar smjestio nas je na kraj dvorane za stol pokraj klavira i tik uz vrata kuhinje tako da smo mogli škicati unutra.

Između tri menija i devet jela svatko on nas dvoje složio si je klopu po svom ukusu; za predjelo Švrćo je odabrao riblji carpaccio pod limunom i s lešo vongolama i kaparima s infuzijom eksta djevičanskog maslinovog ulja i soka crvene naranče....i oduševio se, jer kako kaže chef; riba je bila svježa i tanko narezana, a ne neki smrznuti proizvod rezan na mesoreznici, dok suprilozi bili savršeno izbalansirani.

Moje predjelo bila je champagne karamel juha od mrkve uz engleski celer i hrustavac. Naravno da sam juhu izabrala zbog fensi imena, iako se šampanjac nije osjetio. Švrčo veli da je to način pripreme, ali možda su doista trknuli malo šampanjca u povrtnu juhu s al dente mrkvicom i celerom. Hrustavac koji mi je kao kandža virio iz tanjura bio je preeeeedobar. Dio tog nečeg (sumnjamo na bjelanjak ispržen u dubokom ulju) bio je umočen u juhu i teško se žvakao, dok je suhi dio hrustavca bio savršen za grickanje.

Glavno jelo razveselilo nas je oboje; Švrćo je uzeo rebro veprića u whiskey med marinadi uz hrustavi krumpir i mlade koprive u bešamel / bernez umaku. Vepar je bio mekan i sočan i doslovce se rapadao u ustima, dok je umak više naginjao na bernez nego na bešamel umak. Inače bernez umak se pravi od mješavine luka, estragona u listu, papra i žumanjaca, dok je bešamel najednostavniji mogući umak za jela ( maslac, brašno i miljeko ).

Moja pletenica od purećih prsa došla je uz pire od graška i celera te grube šalše, a boje na tanjuru podsjetile su me na talijansku i/ili mađarsku zastavu. Obožavam boje. Svugdje, pa i na tanjuru. Pletenica je bila jako suha, ali pomogli su pirei i šalša, koji su skupa činili jako zanimljivu kombinaciju. Svaki od pirea imao je svoju boju i okus, ali skupa.....fant-fant-fantastično.

Desert su bili pita od jabuka u vanili kremi pod šlagom od borovnica i princes uštipci s kremom od kave i grožđica preliveni chilli šokoladom.
Pita je bila preslatka za Švrćin ukus, a čak ni kiselkasti šlag od borovnica nije uspio ublažiti slatkoću deserta koji je bio napravljen s NEoguljenim jabukama, što mi je odmah dalo ideju da ni ja više ne gulim jabuke za pite i štrudle sretan

Moji uštipci nisu bili preslatki, ali nisam osjetila ni kavu, već samo neki šlag, ali se zato recesijska chilli čokolada jako osjetila. Baš je bila paprena.

Za vrijeme ručka pili smo neko crno vino i stellu.......niš posebno. Barem što se mene tiče.

U jednom trenu posjetio nas je glavni kuhar i upitao jel sve u redu i jel nam se sviđa jelo. Jako lijepo od njega. Kanije sam surfala i naišla na recenciju restorana u NY Timesu.
http://travel.nytimes.com/2011/03/13/travel/13bites-zagreb.html

Sve u svemu, restoran smo napustili jako zadovoljni pogotovo jer smo se dobro najeli, a i probali smo nešto novo i dobili nove ideje za naše kulinarske pokušaje.

16.03.2011. u 19:05 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.03.2011.

BIG BLUE PIZZERIA, Ante Jakšića bb, Borongaj

27.02.2011

Ako je bilo suditi po ambijentu, grdno smo se prevarili što smo uzeli Kolektivinu ponudu za ručak u pizzeriji Big Blue. Smještena na Borongaju, nije nam baš bila tik pod nosom, al kad se ima tutač i kupon u pola cijene, duo fantastiko ništa ne može spriječiti u proširenju horizonta. A ovaj put smo si ga baš proširili. Doduše, nije se radio o nekom fensi restoranu, ambijentu, meniju ili kuharu koji se celebrity zvijezda, no ni limenka u kojoj je smještena pizzerija/grill/bar/ nije za otpad, unatoč silnom otpadu uokolo. Naime, okoliš i lokacija pizzerije su veliki minus, no ponuda hrane, srdačna konobarica u trenirci i dobra glazba nisu.

Meni smo si proučili još doma, da uštedimo na vremenu, tako da smo tako reći s vrata naručili istarski i dalmatinski odrezak. Prema Švrćinoj procjeni jelo smo čekali 43min, no ja mislim da je ipak bilo oko pola sata. Minuta više manje, nije bitno, gladni smo bili već od ranog jutra, a ovako smo uspjeli i pročitati Jutarnji i popiti Sprite i čaj.

Veliki odresci, koji su skoro ispali s tanjura, bili su malo jače pečeni izvana, a punjeni pršutom i gorgonzolom (moj istarski odrezak),

dok je Švrćin dalmatinski odrezak bio filan pršutom, nekom imitacijom mozzarelle i kaparima. Pomfri koji je ispadao na sve strane bio je fino hrskav, tj. fest pečen i mastan. Baš mljac nakon moje neprospavane i nečije druge pijane noći.

Uz odreske dobili smo i tartar, a naručili smo i svježu sezonsku salatu od čega sam pojela samo krastavce. Pogačice su bile fine mekane, rađene od tijesta za pizzu. Sve skupa došlo nas je 100 kunića (jelo) i nešto sitno za cugu.

Dobro najedeni i napijeni pobjegli smo s Borongaja, obećavši si da skoro nećemo natrag, ali i da nije bilo loše.

03.03.2011. u 12:42 • 1 Komentara • Print • # • ^

LE BISTRO, Hotel Esplanade

15. 02. 2011

Dvije godine ljubljovanja odvelo nas je u Esplanadin Le bistro, tj. Švrćo je odveo mene na slavljenički ručak. Lijepo smo se zbigecali, uparili boje, sjeli u invalidnu KIU i odvezli se u prazan restoran hotela Esplanade kojim caruje Jeffrey Vella, neki fensi malteški kuhar, ne sokol, koji je napisao i knjigu, pa rekoh: ''Ajde, dobro, da vidimo jel zna i skuhati'' sretan
Vrata restorana otvorio nam je postariji konobar, fino obučen i posjeo nas za stol pokraj prozora i procurjelog radijatora. Stolice su bile ful niske i neobične, a čaše za sok nalikovale su bolničkim noćnim posudama. Naravno da nismo dopustili da nas to smeta, već smo se dobro zezali na tu foru.

Lijepo obučeni konobar ponudio nam je menije, a dok smo kontali kaj bumo jeli naručili smo Sprite za mladu damu i vino za zgodnog mladića i grickali smo ponuđene grickalice ( tanko pečeno tijesto s nekom vrstom sirnog umaka u koji je kasnije sletjela vinska mušica ).

Za pod zub, Švrćo je naručio Art deco ručak ( dnevni menu uz koji se dobije i ulaznica za trenutnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, dok sam ja naručila raviole punjene lješnjacima i mascarponeom. Od dvadesetak ponuđenih jela, što mesnih što bezmesnih ovo mi se najviše svidjelo. Natpisom. Ali i okusom. Fantastična kombinacija lješnjaka i kremastog talijanskog sira kojim je punjena domaća tjestenina. Tikvica na kojoj su bili složeni moji ravioli bila je skuhana al dente, ali ništa posebno. Ko da tikvica može bit nešto ekstra? sretan Uokolo je plivao neki umak ali nisam uspjela dišifrirati što je to bilo . Skroz sam zaboravila da sam naručila predjelo, pa sam dobila samo tri raviola ali njihova kvaliteta nadmašila je kvantitetu, tako da sam odmah pitala Švrću hoće li mi praviti ovakvu tjesteninu. Obećao je da hoće sretan

Švrćin odabir sastojao se od juhe od brokule ( vrlo fine juhe s dosta parmezana koji je davao poseban šmek ). Švrćo veli da je osjetio i vrhnje i maslac, a i svog skromnog kulinarskog iskustva pretpostavljam da je to plus.

Glavno jelo bilo je pileće bijelo meso na rižotu od tikvica; malo pregust za rižot, ali onda mekano pileće meso ne bi moglo stajati na tortici od dobro kuhane riže.

Za desert smo dobili voćnu salatu (Švrćo) i čokoladnu tortu. Voćna salata je bila baš po Švrćinom ukusu, s puno raznolikog voća, ne preslatka, već lagano kiselkasta.

Moja torta sjela je ko budali šamar, čokoladni biskivt, čokoladna parfe krema, čokoladni prelijev i čokoladna pralina. Sve upotpunjeno šlagom i jagodom. Fantazija. Sve sam pojela. Pralinu sam dala Švrći sretan

Sve u svemu, puno para za malo jela, ali u takav restoran smo i išli. Jedino što su se onda mogli potruditi i za ovaj dnevni menu. Zar samo jela alla carte moraju (uvijek) biti ekstravagantna?

www.theregentzagreb.com