njupalice

utorak, 27.08.2013.

PIRATES KARAKA, Andrije Hebranga 12, Zagreb

26.08.2013

‘’Debela, kud idemo?’’, pitao me Švrćo neki dan oko osam navečer. Nakon par predloženih restorana, zveknula sam: ‘’Karaka.’’
‘’Može. Zovi’’, reče debeli.
Nije bilo potrebe, jer ponedjeljkom nitko ne živi i svi su mrtvi od vikenda, pa su uz nas, u restaču bila još 3 mlada para. Naglasak na ‘’mlada’’, što je ful lijepo vidjeti, no uostalom ambijent, cijene i glazba su takvi da i nije čudo što se mlađarija zna zaletiti ovdje.

Na mjestu nekadašnjeg ribljeg restorana smjestio se meksički restoran u stvarno originalnom ambijentu. Interijer je uređen poput potpalublja gusarskog broda i ako ste ljubitelj Gooniesa onda ste moj veliki prijatelj i dobro se osjećate ispod kapetanove galerije sretan

Ponedjeljkom inače bude flamenco show, ali kako sezona još nije počela, slušali smo latino mjuzu što nam je čak više odgovaralo i pili koktelčiće.

Švrćo je, prigodno, uzeo koktel z rumom; cuba libre, ne? Doduše dobio ga je bez limete, a lijepo piše u jelovniku; bacardi, cola, limeta. Al ajde…što je tu je. Dudlao je. I ja isto. Pina coladu. Mmmmmmm....bemti, mogla sam samo sjedit i pit koktel za koktelom. Ne bi trebala ni jest. Ništa. Al jesam sretan

Nachos con pollo za predjelo.

Stiglo mi je 8 malih hrskavih trokutića s piletinom, grahom, lukom, salsom, sve zapečeno sa sirom i posluženo uz namaz od sira.

Predobro. I previše za jedno predjelo. Doduše, ne ako ste Švrćo, pa smažete par komada načosa uz chilli con carne; izvrsna mesna juha s grahom, blago ljutkasta i pitam se zakaj to ne radimo doma. Češće. Uopće.

Chilli je bio Švrćin drugi izbor nakon što su nam otkrili da nema sope de mais što je, ruku na srce, neprihvatljivo za restoran koji se naziva meksičkim, pogotovo kad je sezona mladog kukuruza u punom zaletu.
I tako, nikako probati juhu od kukuruza, a tako bi željeli. Onaj primjerak iz Pivovare nas nije zadovoljio https://blog.dnevnik.hr/njupalice/2013/01/index.html

Eh, sad, kad smo došli do glavnog jela tu su krenule nedoumice kaj je kaj, a dok Gringosi ne odu u Mehiko i osobno vide klasifikaciju meksičkih jela internet je majka znanja i gugl rješava sve nedoumice. Ako netko misli i zna drugačije nek mi javi.
Dakle, meksička kuhinja izvan Meksika se temelji na kulinarskim dometima sjevernog Meksika i jugozapadnog dijela Sjeverne Amerike, a načosi, buritosi, fahitas i čili kon karne su većinom američka izmišljotina. Definicije su sljedeće:
- tortilla je tip beskvasnog kruha, a radi se najčešće od pšeničnog brašna iako su tortille originalno rađene od kukuruznog brašna, prije dolaska Europljana u Novi Svijet.
- nachos su najčešće jednostavna verzija tortilja čipsa prekriveni umakom od sira (što se radi od maslaca, mlijeka, brašna, tvrdog sira za ribanje; najčešće cheddar i spajsi začina), tvrdo ribanog sira i šalše.
- burrito je tex-mex varijacija torille koja se rola ili preklopi u cilindrični oblik tako da u potpunosti sakrije nadjev koji se najčešće sastoji od riže, kuhanog ili pečenog graha, salate, šalše, mesa, guacamolea, sira i kiselog vrhnja.
- chimichanga je burrito koji se peče u fritezi
- enchilada je u svom izvornom obliku kao ulično jelo bila samo kukuruzna tortilla umočena u chili sos što i samo ime govori; enchiladas je past particip španjolske riječi enchilar što znači ‘’dodati chili pepper nečemu’’, ‘’ukrasiti chilijem’’. Danas je to kukuruzna tortilja punjena raznim nadjevom i prekrivena chili umakom
Često se enchilade serviraju uz španjolsku rižu, prilog koji se radi od bijele riže, rajčica, luka i češnjaka.
- quesadilla je pšenična ili kukuruzna tortilla punjena sirom i drugim sastojcima i preklopljena u oblik polumjeseca. Ime je dobila po španjolskoj riječi za sir - queso
- fajita je naziv koji se koristi za bilo koje meso s roštilja narezano na rezance ( faja - traka, pojas ) servirano kao taco na tortilli od kukuruza ili pšenice.
- taco se sastoji od kukuruzne ili pšenične tortille preklopljene ili srolane oko raznoraznog nadjeva (svinjetina, govedina, piletina, morski plodovi). Često se poslužuje uz salsu, avocado ili guacamole, rajčice, rajčicu, salatu.
Uz sve ovo postoji niz drugih kombinacija u kojima se koriste tortille kao npr.; taquito, chalupa, chilaquiles i tako dalje i tako bliže, no to je jedna sasvim druga priča. Ono što je važno za znati je da meksikanci imaju sasvim drugačiju predodžbu od onog što je popularno i uobičajeno u Americi ili recimo Hrvatskoj, tako da ono što smo mi naručili, khm, pa razlikuje se u nijansama od originala. Ali u tome i je čar svega. Ili?

Dakle, da se vratimo na pravu klopu;

Švrćo je za glavno jelo uzeo chimichanga ranchero

Dvije (ogromne) prepečene tortille punjene grilanim ramstekom i grilanim povrćem (grah, luk, kukuruz, paprika) sve prekriveno salsom i umakom od vrhnja. Uz mali komentar da je ramstek bio malo žilaviji, Švrćo nije imao drugih zamjerki. A njega je teško zadovoljiti. Barem što se klope tiče. belj
Malo ga je deprimiralo što u kuhinji nije bilo guacamole umaka ( što je nedopustivo za restoran koji sebe naziva meksičkim ) iako u ponudi lijepo piše da se nudi, a on se naložio meksikanit. Nije. Nit kuruze nit gvakamolea tuzan

Što se mene tiče, jedva sam se odlučila za burrito turkey. Previše jela, majke ti. A gladna. A sve bi. A glaaaaadnaaaaaa

Burrito su bile dvije prepečene (ogromne) tortille punjene pečenom / grilanom puretinom (jako finom, mekanom, ko piletina), sirom i svježim povrćem (luk, grah, zelena salata) koje je hrskalo pod zubima. Na stranu što sam poslije smrdila po luku i jedva zaspala od vlastitog smrada cry Uz burritose sam dobila i dva umaka; ljuti crveni i bijeli blagi koje sam mixala. Predobro. Stvarno prefino. Porcije su ogromne, jelo je fantastično dobro začinjeno (što je rijetkost u restoranima koje smo do sad posjetili!!!) tako da nismo ni imali potrebe za soljenkama koje su nedostajale na stolu.

U ponudi deserta postoje palačinke, chimichanga s višnjama, pečene banane, ananas pina dorada (na koju sam se naložila) i kolač od sira, ali tu večer nudile su se samo crne blackbeard palačinke.

Podijelili smo jednu jer smo se nakrkali ko prasci. I nju smo jedva pojeli jer nije bila nešto fantastična; crna žilava palačinka u obliku brodića / košarice s čudnim mousseom koji to nije, a nije ni sladoled koji bi bolje pasao. Imao je okus po viledi, veli Švrćo. Bijela krema oko palačinke je krasna dekoracija, ali nije nešto. Liči na bijelu čokoladu i bilo bi super da se radi o kremi od weisse šokolad, ali je neko vrhnje u pitanju. Dobra strana je što nije bilo preslatko, pa sam ipak nešto pojela nakon tone tortilja.

Sve u svemu, da smo kušali juhu od kukuruza i guacamole te da sam probala ananas pina doradu dok pijuckam pinu coladu party večera bi bila savršena. No, svejedno; ambijent, susretljivi i veseli konobar u gusarskoj obleki, prihvatljive cijene za ogromne porcije vrlo dobre hrane i dvije višnjice na kraju kao konobarov kompliment ostavile su nam Karaku u jednom divnom sjećanju. Ili u prijevodu; morat ćemo ponovo tamo njami

27.08.2013. u 22:55 • 0 Komentara • Print • # • ^

CRNA GORA, ljeto 2013

Crnogorska kuhinja ne razlikuje se puno od naše tako da ovo ljeto na godišnjem u tivatskom zaljevu nismo okusili neke nove egzotične okuse, ali nije da nismo dobro jeli. Naprotiv, vratili smo se teži nego što smo otišli sretan
S obzirom da nismo imali stalan plan i program hranili smo se kako kad i gdje. Doručci su uglavnom bili doma s puno pekarskih prozvoda i fornetta koje tamo zovu mini pan, jajima, pekmezom iz Zagreba, viršlama u crijevu koje je deblje od čizminog đona.
Ovdje su se jedne takve viršle našle u tjestenini s kobasicama (da, meso i još mesa), feta sirom (brutalno fini i jeftini), kuhanim povrćem, kukuruzom.

Imali smo veliku sreću što smo u blizini apartmana u Donjoj Lastvi otkrili super pizzeriju u koju smo često navraćali, ne samo zbog klope, već i prihvatljivih cijena, dobre posluge i iste takve glazbe. Ona ponekad zlata vrijedi. Pogotovo kad ideš istočnije sretan

U par navrata što smo bili u pizzeriji jeli smo (i pili) uglavnom srpska piva (Lav) jer nije bilo točenog crnogorskog.

I srpsku kiselu jer drugu nismo dobili sretan

Grčka salata

I s lukom kojeg često izostavljaju.

Montenegro plata za 7 eura u koju ide njeguški pršut i sir, slana riba (srdele) i masline.

Famozni njeguški pršut nazvan po obližnjem selu, rodnom mjestu Petra II Petrovića-Njegoša i dalje se pravi na tradicionalan način; svinjski butovi se sole, a nakon toga se prešaju. U Njegušima je običaj, u prohladnoj i provjetrenoj prostoriji naslagati red čistih, suhih dasaka, red butova podjednake debljine, pa opet red dasaka, pa opet butove, sve dok se ne potroši cijela količina spremna za prešanje. Na vrh se stavi teško kamenje. Tako poslagano meso stoji 3 do 4 dana i u to vrijeme izgubi dosta vode, a debljina butova padne na nekih 5 do 6 centimetara. Hladno dimljenje ovako pripremljenog pršuta trajalo bi od 45 do 60 dana, a loži se, naravno s prekidima, i danju i noću. Pravi njeguški pršut spreman je za uporabu 6 mjeseci nakon sušenja.
Kaže se da je tajna ukusa i mirisa njeguškog pršuta utjecaj kontinentalne i mediteranske klime te miješanje morskog i planinskog zraka na području gde nastaje.

Pizza rustikana za 5.20 eura

Hrskavo, tanko tijesto s pelatima, sirom, slaninom, kukuruzom, jajetom i origanom

Calzone za 5,10 eura

Debelo, sočno tijesto punjeno sirom, šunkom, sirom, pavlakom (vrsta mliječne kreme), pelatima i origanom. Brutalno dobro i veliko.

Polimark ketchup

Umak koji smo svugdje sretali, a proizvodi ga srpska firma Polimark koja je 1992 prva krenula u proizvodnju kečapa i majoneze (1994), a kasnije i senfa (1996).

http://www.bigbentivat.com/index.html

Večera u Hotelu Primavera u Tivtu

Gdje smo pili vino i pivo, a jeli

ponovo grčku salatu, nezačinjenu i bez origana...cccc

jagnjetina u mlijeku za Švrću

Jagnjeći but bio je mrvu prejako pečen, dok je umak od mlijeka bio blag i nezačinjen, poput bolničke hrane, a brokula raskuhana. Vrh je bila prekrasna dekoracija karakteristična za 80e godine prošlog stoljeća.

Moja malenkost njupala je file lista u šampanj sosu

s tim da je file bio super hrskav, dobro pečen i prekriven slatkastim sosom bez zrna šafrana iako je na slici u meniju bio tako prikazan. Dosta restorana u kojima smo objedovali ili samo gledali menije u potrazi za najboljim riješenjem nudi fotografije jela uz nazive, što je OK s te strane ako ste vizualni tip, pa vam je tako lakše opredjeliti se za klopu, ali je bez veze jer rijetko kad dobijete ono što doista vidite na fotografiji. Not cool.
Blitva s krumpirom je bila OK, al nezačinjena.
Ceh za ova dva jela s nešto cuge iznosio je oko 35 eura, a račun nam je došao bez etuia što nas je skroz iznenadilo, al opet nije da smo bili u ekskluzivnom restoranu.

U Budvi smo, na preporuku prodavačice u shoping centru, otišli na kasni ručak u self service restoran u sklopu Hotela Mogren smještenom u neposrednoj blizini zidina Starog grada i jedan od najstarijih budvanskih hotela.
Legenda kaže da se ime hotela veže za plažu Mogren na koju je more, nakon jedne teške pomorske bitke, izbacilo jedinog preživjelog pomorca s potopljenog broda. Brodolomac se zvao Mogren.

Restoran nudi sve i svašta;

od predjela, glavnih jela više vrsta, mogućnost kombiniranja jela, deserata....i sve to za sitnu paru

Shatzika je ubila pileću juhicu, rižoto s plodovima mora i grčku salatu

A Švrćo se odlučio za riblju juhu, odličnu i ljutu

i kozleći gulaš; vrlo fini i uopće nema miris i okus po kozletini nego nekoj teletini

Ceh je bio nekih 10 ojra po glavi. Čist prihvatljivo.

U Perastu, malom gradiću u koji nemrete ući s autom, osim ako ste dostava ili stanovnik, jedva smo našli nešto prihvatljivo za nas. Caka je vjerojatno što ima par restorana i onda oni diktiraju cijenu. Zadnji restoran na koji smo naišli, a imao je ono što smo tražili po povoljnoj cijeni, bio je kod Šekija sretan

S obzirom da nisu imali radler, Švrćo je predložio da složimo svoj. Piva i bitter lemon. Ni loše. Probajte. Nakon što se zbljujete od ideje.

Kako smo već peti dan bili na moru, bio je red pojesti nešto i od ribe. Jašta!
Debeli su podijelili porciju tjestenine s lososom

koje nisu bile al dente već neslane, headbang , ali nakon što sam natrpala parmezana i

mušulja na buzaru pojelo se sam’ tak’. Super kombinacija. Juhica od buzare je bila fina, samo je falilo češnjaka i maslinovog ulja.

Desert je bio najobičniji slajo s gro šlaga. Klasični mediteranski izbor. Uz eventualne palačinke.

Ceh je bio oko dvadesetak eura.

Uz mušulje (dagnje) u Perastu, bili smo odlučni, pa napravili i doma jednu turu. Dobro, ne mi, ali je Švrćo napravio. Bogovski, kaj da velim sad belj

Zadnji dan smo uzeli orade koje su bile preskupe (10 eura / kg) za ribu iz uzgoja, al s obzirom da smo roštilj vukli all the way from Zagreb, sve smo zanemarili.

Dobar tek!