Marketing
CRNA GORA, ljeto 2013
Crnogorska kuhinja ne razlikuje se puno od naše tako da ovo ljeto na godišnjem u tivatskom zaljevu nismo okusili neke nove egzotične okuse, ali nije da nismo dobro jeli. Naprotiv, vratili smo se teži nego što smo otišli 
S obzirom da nismo imali stalan plan i program hranili smo se kako kad i gdje. Doručci su uglavnom bili doma s puno pekarskih prozvoda i fornetta koje tamo zovu mini pan, jajima, pekmezom iz Zagreba, viršlama u crijevu koje je deblje od čizminog đona.
Ovdje su se jedne takve viršle našle u tjestenini s kobasicama (da, meso i još mesa), feta sirom (brutalno fini i jeftini), kuhanim povrćem, kukuruzom.
Imali smo veliku sreću što smo u blizini apartmana u Donjoj Lastvi otkrili super pizzeriju u koju smo često navraćali, ne samo zbog klope, već i prihvatljivih cijena, dobre posluge i iste takve glazbe. Ona ponekad zlata vrijedi. Pogotovo kad ideš istočnije
U par navrata što smo bili u pizzeriji jeli smo (i pili) uglavnom srpska piva (Lav) jer nije bilo točenog crnogorskog.
I srpsku kiselu jer drugu nismo dobili
Grčka salata
I s lukom kojeg često izostavljaju.
Montenegro plata za 7 eura u koju ide njeguški pršut i sir, slana riba (srdele) i masline.
Famozni njeguški pršut nazvan po obližnjem selu, rodnom mjestu Petra II Petrovića-Njegoša i dalje se pravi na tradicionalan način; svinjski butovi se sole, a nakon toga se prešaju. U Njegušima je običaj, u prohladnoj i provjetrenoj prostoriji naslagati red čistih, suhih dasaka, red butova podjednake debljine, pa opet red dasaka, pa opet butove, sve dok se ne potroši cijela količina spremna za prešanje. Na vrh se stavi teško kamenje. Tako poslagano meso stoji 3 do 4 dana i u to vrijeme izgubi dosta vode, a debljina butova padne na nekih 5 do 6 centimetara. Hladno dimljenje ovako pripremljenog pršuta trajalo bi od 45 do 60 dana, a loži se, naravno s prekidima, i danju i noću. Pravi njeguški pršut spreman je za uporabu 6 mjeseci nakon sušenja.
Kaže se da je tajna ukusa i mirisa njeguškog pršuta utjecaj kontinentalne i mediteranske klime te miješanje morskog i planinskog zraka na području gde nastaje.
Pizza rustikana za 5.20 eura
Hrskavo, tanko tijesto s pelatima, sirom, slaninom, kukuruzom, jajetom i origanom
Calzone za 5,10 eura
Debelo, sočno tijesto punjeno sirom, šunkom, sirom, pavlakom (vrsta mliječne kreme), pelatima i origanom. Brutalno dobro i veliko.
Polimark ketchup
Umak koji smo svugdje sretali, a proizvodi ga srpska firma Polimark koja je 1992 prva krenula u proizvodnju kečapa i majoneze (1994), a kasnije i senfa (1996).
http://www.bigbentivat.com/index.html
Večera u Hotelu Primavera u Tivtu
Gdje smo pili vino i pivo, a jeli
ponovo grčku salatu, nezačinjenu i bez origana...cccc
jagnjetina u mlijeku za Švrću
Jagnjeći but bio je mrvu prejako pečen, dok je umak od mlijeka bio blag i nezačinjen, poput bolničke hrane, a brokula raskuhana. Vrh je bila prekrasna dekoracija karakteristična za 80e godine prošlog stoljeća.
Moja malenkost njupala je file lista u šampanj sosu
s tim da je file bio super hrskav, dobro pečen i prekriven slatkastim sosom bez zrna šafrana iako je na slici u meniju bio tako prikazan. Dosta restorana u kojima smo objedovali ili samo gledali menije u potrazi za najboljim riješenjem nudi fotografije jela uz nazive, što je OK s te strane ako ste vizualni tip, pa vam je tako lakše opredjeliti se za klopu, ali je bez veze jer rijetko kad dobijete ono što doista vidite na fotografiji. Not cool.
Blitva s krumpirom je bila OK, al nezačinjena.
Ceh za ova dva jela s nešto cuge iznosio je oko 35 eura, a račun nam je došao bez etuia što nas je skroz iznenadilo, al opet nije da smo bili u ekskluzivnom restoranu.
U Budvi smo, na preporuku prodavačice u shoping centru, otišli na kasni ručak u self service restoran u sklopu Hotela Mogren smještenom u neposrednoj blizini zidina Starog grada i jedan od najstarijih budvanskih hotela.
Legenda kaže da se ime hotela veže za plažu Mogren na koju je more, nakon jedne teške pomorske bitke, izbacilo jedinog preživjelog pomorca s potopljenog broda. Brodolomac se zvao Mogren.
Restoran nudi sve i svašta;
od predjela, glavnih jela više vrsta, mogućnost kombiniranja jela, deserata....i sve to za sitnu paru
Shatzika je ubila pileću juhicu, rižoto s plodovima mora i grčku salatu
A Švrćo se odlučio za riblju juhu, odličnu i ljutu
i kozleći gulaš; vrlo fini i uopće nema miris i okus po kozletini nego nekoj teletini
Ceh je bio nekih 10 ojra po glavi. Čist prihvatljivo.
U Perastu, malom gradiću u koji nemrete ući s autom, osim ako ste dostava ili stanovnik, jedva smo našli nešto prihvatljivo za nas. Caka je vjerojatno što ima par restorana i onda oni diktiraju cijenu. Zadnji restoran na koji smo naišli, a imao je ono što smo tražili po povoljnoj cijeni, bio je kod Šekija
S obzirom da nisu imali radler, Švrćo je predložio da složimo svoj. Piva i bitter lemon. Ni loše. Probajte. Nakon što se zbljujete od ideje.
Kako smo već peti dan bili na moru, bio je red pojesti nešto i od ribe. Jašta!
Debeli su podijelili porciju tjestenine s lososom
koje nisu bile al dente već neslane, 
, ali nakon što sam natrpala parmezana i
mušulja na buzaru pojelo se sam’ tak’. Super kombinacija. Juhica od buzare je bila fina, samo je falilo češnjaka i maslinovog ulja.
Desert je bio najobičniji slajo s gro šlaga. Klasični mediteranski izbor. Uz eventualne palačinke.
Ceh je bio oko dvadesetak eura.
Uz mušulje (dagnje) u Perastu, bili smo odlučni, pa napravili i doma jednu turu. Dobro, ne mi, ali je Švrćo napravio. Bogovski, kaj da velim sad 
Zadnji dan smo uzeli orade koje su bile preskupe (10 eura / kg) za ribu iz uzgoja, al s obzirom da smo roštilj vukli all the way from Zagreb, sve smo zanemarili.
Dobar tek!
Post je objavljen 27.08.2013. u 22:21 sati.