njupalice

srijeda, 07.01.2015.

ATLANTA BOCCA MARAI, Miramarska 22

utorak, 30.12.2014

Već neko vrijeme restoran ABM stajao nam je na vrhu popisa mjesta gdje moramo kušati (finu) klopu, a kako se bližio kraj godine i naš posljednji ručak skupa, ujedno i posljedni blog ove godine, odlučili smo se za Atlantu. I pravo prstom u govno. Al ajd ajde, ni' nam prvi put.

Restoran Atlanta Bocca Marai smješten je u prometnoj Miramarskoj, nasuprot benzinske pumpe u nekadašnjoj zgradi Croatia osiguranja. Sam interijer je fenomenalan; vrlo decentan, elegantan, prostran i sve je naslućivalo dobar provod. Dok nam nije došao zbunjeni mladi konobar koji nije znao kak se zove, a kamoli koliko teži odrezak. Mladić nas je posjeo za jedan od 15ak slobodnih stolova (u vrijeme ručka zatekli smo svega 10ak ljudi) i ponudio aperitivom. ''Čekaj, polako'', rekoh,''sad smo strusili dvije borovnice, al dobro daj još jednu dok gledamo meni.'' party

Borovnica za madmozel i orah za njega dok čitamo tisućuiosamsto jela na meniju. Puno previše. Da, volimo hranu i da volimo zanimljive stvari, ali ne volimo 17 hladnih, 13 toplih predjela, 15 mesnih jela jer znamo, Z-N-A-M-O, da nečeg neće biti jer eto; upravo nam je ponestalo, bakica s placa zapela u snijegu, pa nije donijela meso za wellington. Stavi pet jela, pet jela, al nek ih ima, pa rotiraj ponudu na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj bazi kajtija znam. I stavi više od četiri deserta. Na slatkom se ne štedi fino

I tak...dok smo cuclali rakijice i kušali (priznajemo) fina, dobro pečena peciva i sir u maslinovom ulju dvoumili smo se između predjela i na kraju izabrali juhu od bikovog repa i pljukance s pestom od rukole, komadićima tune i Jadranskim kozicama.
Mene je privukla juha da se malo zgrijem i nisam pogriješila; juha je bila bistra, ful koncentrirana (vjerojatno se dugo kuhala) s dugim rezancima koje sam lovila po tanjuru, skoro ko mamina domaća juha od telećih kostiju. Jedino mi je falio taj bikov rep. Ne znam zašto sam mislila da ću dobiti dlakavi vrh od repa? Ja i moja vizualizacija rofl

Švrćini pljukanci su bili plejada vrhnja za kuhanje i vegete koja je u potpunosti sakrila očekivanu gorčinu pesta od rukole.

Tu i tamo neki komadić tune i kozica. To nisu lagali. Najjači nam je bio potez acceta preko tanjura kojim su dovitljivi kuhari sakrili napuknuti tanjur. Švrćina opaska. Moje ćoravo oko to ne bi primijetilo.

Što se glavnog jela tiče, Švrćo se nabrijao na wellington odrezak. I ja sam, kad mi ga je opisao (''najlepši dio juneće pisanice se odreže, posoli, popapri i „zatvori“ na vrućoj masnoći. Ohladi, premaže senfom, omota pršutom i dikselom od gljiva i onda zamota u lisnato tijesto i peče u pećnici'' op.Š.) ali eto taman im je ponestalo wellingtona. N dobro....''Koliki vam je T-bone?'', upitao je Švrćo konobara misleći na gramažu odreska. ''Svi odresci su nam oko 200 grama'', nesigurnim glasom odgovorio je mladac. Švrći se to učinilo malo, a bogami i meni je nešto smrdilo, a nije bio zagoreni odrezak, pa smo se još dublje zadubili u meni ne bi li našli nešto što ima u kuhinji, a nas mami i vabi.
Izbor je na kraju pao na pileći filet u hrskavom tijestu s bademima i umakom od mladog luka za Švrću umjesto T-bonea koji ipak ima pol kile, a ne dvaestdeka (mladac se u međuvremenu raspitao o težini mesine, svaka čast i pohvala za angažman ), dok sam ja uzela teleće rezance u umaku od finih trava i mascarpone sira sa zapečenim njokama.

Dvoumila sam se između izabrane teletine i piletine u hrskavom tijestu pa kad je Švrćina klopa stigla na stol, počela sam se lupati po riti kaj ja to nisam uzela. Stvarno je lijepo izgledalo. A onda sam probala. A onda me netko ošamario. A onda sam se poveselila što sam ipak uzela nešto drugo. A onda mi je bilo žao Švrće jer je on to morao jesti. Bože mili, to je bilo strašno! Bilo je jestivo, al ono ak volite bezukusne stvari s vegetom. ''Vegeta party'', reče moj Švrćo.

Piletina je bila nezačinjena, obavijena lisnatim tijestom koje je od stajanja i vodenastog umaka omekanilo i uopće nije bilo hrskavo. Loše, jako loše. No, najgore što nam ovo nije bio prvi put da smo se susreli s lisnatim tijestom koje treba biti hrskavo, ali ga kuhari stave u tekući umak ili ostave da se safta. Pa ja napravim punjeni lungić u lisnatom iz Lidla i bude hrskavije od ovog. A ovo su kao profesionalni kuhari. Ja kuham da mi ne kruli u želucu i nitko mi ne plaća za to. Osim namirnica sretan

Moji teleći rezanci bili su vrhunac naspram Švrćine piletine unatoč tome što je opet sve bilo krcato vrhnjem za kuhanje i vegetom, a od finih trava osjetio se samo mažuran.

ese vežeta

Najviše me brinula tekućina koja je izlazila iz cijele kombinacije; odakle? Kako? Zašto? Nagnula sam tanjur da mi ne nakvasi fine njoke, jer nisam htjela otići gladna iz restorana.

salata od rukole

Uz glavno jelo Švrćo je pijuckao Montes ''Classic'' Cabernet sauvignon (''u vinu nije bilo vegete pa je bilo odlicno'', op.Š.) dok sam ja kvasila grlo australskim Penfolds „Rawsons Retreat“ Chardonnayom. Fino. Lagano. 'Ladno. Australsko.

Od deserata me nije ništa privuklo toliko da bih se raspametila, al' sam uzela millefoglie no bolje da nisam. Bzvz....dva komadića op op (hrskavog) lisnatog tijesta s nekom nedefiniranom kremom / pretučenim šlagom u dvije boje s kupovnim čokoladnim preljevom i mljevenim orasima. Na kraju je ta čokolada bila najbolja.

Zaključak: preskupo za maštovita, ali nedobro izvedena jela s tonom Vegete. Iako da, s Vegetom se bolje kuha njami