Marketing
NOŠTROMO, Kraj Sv. Marije 10, Split
26. 08. 2010, ceh 335 kn
Kad je Švrćo kupio Gasro vodič kroz hrvatsku obalu, prvo što sam pogledala bili su restorani po Splitu, jer nas je put uskoro trebao tamo nanijeti. Za oko mi je zapeo restoran Noštromo, za koji sam već negdje davno čula ili pročitala.
Još prvu večer kako smo stigli u Split i kako smo naletili na restoran, koji se nalazi u samom centru grada Splita, Švrćo je škicao meni i cijene i odlučio nas odvesti na klopu prvom prilikom. Ta prilika desila se tek čevrti dan boravka u Splitu, ali je definitivno vrijedila čekanja.
Tog četvrtka u kasnim popodnevnim satima, nakon obiteljskog razgledavanja i šetnje starim gradom sjeli smo u bogato uređeni prostor restorana. Stoljnjaci i i dekor na stolu dobivaju sigurni plus dok je po zidovima obješeno previše diploma, priznanja i slika za moj ukus. Manje je ipak bolje u nekim slučajevima.
Tijekom večeri ispred restorana budu postavljeni stolovi tako da se može jesti i vani i zjakat prolaznike na Marmontovoj ulici. Mi smo stigli oko 15 sati i vanjskih stolova nije bilo, pa smo mislili da je restoran zatvoren. No, na našu silnu sreću, Noštromo je radio, ako ne punom parom onda laganini, jer je osim nas bilo još samo dva gosta.
Čim smo sjeli, Švrćo se primio vinske liste i naručio nam litru bijelog vina i mineralne. Nisam neki ljubitelj čistog vina, ali moram priznati da je ovo vino bilo jako fino (slatkasto u prvi mah, a onda oporo i trpko) i dok ga nismo pomiješali s hrpom leda i mineralne, jer da nismo to učinili, vino bi otišlo u času, a ja bih zaspala prije prvog jela.
Izbor jela prepustili smo Švrći, jer je on jedini bio suvisao u tom trenu, a i vrlo je iskusan po pitanju jela, pogotovo ribljih, tako da njemu ''oborita riba'' nije ona riba koju oboriš već riba koja obitava na kamenitom dnu mora.
Moj jedini uvijet bio je da jedem ribu. Koju, kakvu…nije bitno, samo da je riba. Kad već nema pohanog sira 
Umjesto predjela Švrćo nam je naručio riblju juhu. Topla tekućina s blagim okusom na ribu i al dente kuhanom rižom umjesto rezanaca izvrsno je sjela na prve gutljaje bijelog vina i napravila podlogu za dalje.
A što je bilo dalje? Recimo samo da je Švrćo (većinom) u pravu, a da sam ja nevjerni Toma. Za drugo jelo, Švrćo nam je naručio crni rižoto na koji sam ja neugodno frknula. Naime, jednom sam prilikom jela crni rožoto iz vakumirane vrećice i zarekla se da ga više nikad neću okusiti. Ne znam jel proizvođač ne zna napraviti rižot ili je to do silnih kemikalija u pakiranju, ali jelo je bilo blago rečeno odvratno, smrdilo je na koncenrat mora, a i imalo je takav okus.
Bila sam uvjerena da će i ovaj put biti isto, ali sam se grdno prevarila i svima preporučujem crni rižoto. U Noštromu. Za druge ne garantiram. Barem za sad.
Riža u rižotu je opet bila kuhana al dente i to je bilo prvi put da sam kušala tvrdo kuhanu rižu u nekom restoranu. Božanstveno.
Sipino crnilo nije bilo previše aromatično i time odbojno već sasvim dovoljno da da morski okus i puno crnila na tanjuru, zubima i stoljnjaku. Posuli smo rižot ribanim parmezanom i hvatali mekane komadiće sipe sve dok nismo pojeli i zadnje zrno riže. Što ćeš…kad je fino
Nakon rižota uslijedile su školjke na buzaru. Pola kile školjki i sve skupa 10 deka mesa, ali ionako je bitan toć u koji se umače kruh. Bijeli, pikantni umak s malo vina bilo je dovoljno da zaključimo kasni ručak i dam punu peticu jednom restoranu u gradu sa smrdljivom rivom. Nadam se samo da ribu love daleko od obale.
Post je objavljen 07.10.2010. u 23:02 sati.