njupalice

nedjelja, 13.11.2016.

otok LASTOVO

kolovoz 2016.

Za Lastovo s punim pravom možete reći da je otok neshvaćene ljepote. Zbog svoje udaljenosti i dugogodišnje eksploatacije od strane bivše državne armije otok je dosta dugo ostao izoliran. Rezultat su divlja i netaknuta priroda, ali i nedostatak kulturno društvene i gastro ponude namijenjene turistima.

Debelo me razočarala činjenica da se malo ugostitelja trudi oko svojih jelovnika igrajući na sigurnu kartu. Linija manjeg otpora. Pizze, pomfri i palačinke su vrhunska svijetla točka ponude. Pa, dobro, palačinku zamutim za petnajst minuta, daj mi domaću, tradicionalnu slasticu zbog koje sam putovala četri i pol sata iz Splita. Al' nismo tu da se tužimo, tu smo da glad utažimo...čitajte što nam je IPAK ostalo u dobrom sjećanju.

03.08.2016.
http://amfora-lastovo.hr/?lang=en

Konoba pizzeria Amfora smještena je u samom središtu sela, kako domaći nazivaju naselje Lastovo.

Iako svojim eklektičnim interijerom daje natruhe konobe, gledajući jelovnik i popis jela nikako ju ne možete svrstati u tu kategoriju. No, zato su se vlasnici dobro dosjetili, pa jednim potezom ubili dvi muhe; i konoba i pizzerija. Ulala

S obzirom da smo u Amforu došli u ranim popodnevnim satima, umorni nakon plaže, gladni ko vukovi, Švrćo je posegnuo za prženim lignjama manje porcije, decentno ukrašenim kriškom limuna, listom bosiljka i cherry rajčicom jer je to „oh so posh“, a kad je tražio tartar dobio je dvije male vrećice sauce tartarea. Pa, nismo u menzi brate mili. Ak nemreš napravit svoj tartar, podvali onaj iz teglice. I ne štedi na njemu. Na tartaru se ne štedi.

Moja pizza, Marinara, isto kao Švrćina porcijica, nije bila pretjerana u svojoj grandioznosti (čitaj; veličini), ali su ju krasili fini, slano marinirani inćuni, kiselkasti kapari i luk. Tijesto je bilo solidno kao i ukupni dojam.

S obzirom da nisam planirala blogat otočke restorane, nisam se pretjerano trudila zapaziti jela na karti i ostale sitnice koje inače bilježim (aha...oduševio me ogroman TV prijamnik u prostoriji za koji mi nije bilo jasno ŠTO radi u restoranu), no pizzerija ima vrlo dobru web stranicu (plus) na kojoj sam škicnula meni i ostala rezignirano zadivljena da pizzerija nudi čevapčiće (minus), jer to je tradicionalno mediteransko jelo bez kojeg nemre proć ni jedan otok (kad smo bili na Braču 2011. godine nudili su se samo čevapčići i pomfri) i štrudel kao desert. Koji vražji štrudel na otoku?! Mislim, jasno mi je da je otok, nekoć kao dio Habsburške monarhije prihvatio i njihove običaje, ali što je sa skalicama, fritulama i kotonjatom? Tradicionalnim lastovskim desertima kako tvrde na http://tz-lastovo.hr/vodic-po-lastovu/gastronomija/

Niš posebno, solidno. Ne mogu se sjetiti koliko smo platili klopu, ali na Trip Advisoru u komentarima vidim cijenu od 35kn za pizzu. A ono, koliko para toliko muzike. U biti, u restoran se isplati otići jedino zbog pogleda. Ali tko nije picajzla ko mi, možda se zadovolji i hranom zubo

07.08.2016.
U samom podnožju sela (Lastovo) u ulici Počuvalo bb naišli smo na konobu koja je svojim izgledom to doista bila.

Skromni prostor, urešen ribarskim mrežama i vršama odavao je mediteranski duh, dok su iskorišteni stoljnjaci ostavljeni na stolicama na ulazu naslućivali gužvu u kuhinju, a to znači da imaju puno previše gostiju ili su samo neorganizirani.

Restoran je bio polovično napunjen. Znači, samo su nemarni i neorganizirani, ali to nikad nije bio znak loše klope. Ipak...nismo baš otišli pretjerano zadovoljni.

Švrćo je za predjelo izabrao marinirane srdele (inćune?) s kaparima, lukom i pomama koje smo smazali u sekundi.

Valjda s tim nemreš pogriješiti, za razliku od moje riblje paštete koju je krasio neobičan crvenkasti ton, za koji Švrćo nagađa da je bio kečap. Nadam se da nije. Okus je bio po sirnom namazu što zaključuje da moja prija Splićanka pravi bolju paštetu.

Doduše, Švrćina riblja juha i girice koje su slijedile nakon predjela bili su fantastični; riža u juhi nije bila raskuhana (iako koji komadić ribe u njoj ne bi ubio, op. Švrćina), a girice su bile nemasne i fino pržene.

Moja fino začinjena salata od hobotnice i povrća (kapula, pome, kapari) mogla je stat uz rang giricama, ali sam ju podebljavala pomfrijem (opet vražji pomfri) jer mi je porcija bila premala.

Prijateljica je naručila rižoto od škampi koji je vrvio vegetom i to je bilo presudno jelo koje je dalo minus ovom restoranu. E da, i palačinke kao desert. Opet palačinke.

S krupno sipanim šećerom kao ''preljev''. Carski. A nije drobljenac.

Cijene su previsoke, za porcije koje nisu vrhunski izvedene, a ne podilaze ni svojom kvantitetom. Odite isključivo zbog ambijenta.

08.08.2016.
http://www.portorus.com/

S druge strane ono što vam objeručke možemo preporučiti je restoran u nautičkom centru Porto Rosso u Skrivenoj Luci na drugoj strani otoka.

Skrivena Luka, ne samo da skriva divne kamenite plaže, nego je i dom svjetioniku Struga sagrađenom 1839. godine te je izvrsna prilika za jednodnevan izlet.

Problem je samo u prijevozu, jer se linije koje voze po otoku i do Skrivene Luke ne podudaraju, ali kad ste mladi i ludi ili pri parama sve se da riješiti.

Nautički centar Porto Rosso (ili po domaći Portorus) nudi pristanište za brodove, šljunčanu plažu, bar i restoran dok je nautičarima u luci na raspolaganju sanitarni prostor s tuš kabinama, a centar pruža i usluge pranja, sušenja te peglanja rublja.
Restoran ili konoba, kako ju nazivaju, svojim ogromnim eksterijerom uopće ne odaje dojam konobe tipa Bačvara, ali su zato porcije i klopa nebo i zemlja. Mi smo došli na ručak u ranim popodnevnim satima i u restoranu koji broji milijun sjedećih mesta (terasa je stvarno ogromna) zauzimalo je preko 20ak gostiju koje su posluživale 2-3 konobarice.

S obzirom na manjak osoblja dosta dugo smo čekali da predamo narudžbe, ali kad nas je preuzeo spretni i okretni konobar (koji je za divno čudo ličio na mog mentora iz diplomskog čiju sam ocjenu očekivala tih dana rofl ) sve se rapidno ubrzalo.

Švrćo je za predjelo uzeo brodet od lignji s palentom (odličan, lignje nisu bile prekuhane ni tvrde nego aman taman, palenta taman tvrda kakva treba bit uz brudet, op. Švrćina),

dok sam se ja odlučila za juhu od boba koja je stigla čudnjikavo zeleno smeđe boje (bob je inače čisto zelen), no očito je juha oksidirala od stajanja što joj, srećom, nije znatno utjecalo na bogati i puni okus po grahoricama.

Za glavno jelo uzela sam špagete s kozicama i škampima na crveno i sva se uflekala čisteći jadnog škampa. Ali vrijedilo je. Jelo je stvarno bilo fantastično; špageti dobro kuhani, a kozice dobro očišćene.

Posebno me se dojmila školjka u koju su aranžirali špagete, koja nije baš praktična za manevriranje, ali je barem zanimljiva njami

S obzirom da sam se debelo prejela za desert sam odlučila uzeti lagani sorbet koji mi se sad tako pije. Mamma mia!

Sorbet od limuna je bio pre pre fin; lagan, pjenast s mrvicom alkohola i fino hladan odlično je sjeo u kolovoško kasno popodne.

Švrćo je bio nešto avangardniji u odabiru svog deserta. On se, naime, odlučio za pržene lignje (odlične, hrskave izvana, a mekane iznutra, obilna porcija za cijenu, dobar okus tartara, op. Švrćina)

Pilo se bijelo vino kuće, miješalo s mineralnom, pjevale su se dalmatinske pjesme (ne) i razglabalo se kako smo izabrali dobro mjesto za klopu. Podržavamo. I preporučamo!

05.08.2016.
http://podanje.com/

Seosko domaćinstvo “Podanje” s posebnim razlogom završilo je na posljednjem mjestu. Iako se po ni čemu ne može usporediti s prijašnjim restoranima, stavila sam ga u zajedničku rubriku otočnog gastro putopisa.

Za domaćinstvo koje nudi izvrsnu kozletinu i hobotnicu ispod peke doznali smo od prijatelja s kojima smo ljetovali. Oni su godinu prije za domaćinstvo saznali od njihovih prijatelja. Izgleda da je usmena predaja i dalje bolja od interneta.

Poljoprivredno gospodarstvo obitelji Simić ima kapacitet od 46 sjedećih mjesta, što u otvorenom što u zatvorenom prostoru. Domaćinstvo je smješteno u kamenoj kući između maslinika i stoljetne česvine koja za ljetnih vrućina stvara ugodan povjetarac. Vrhunski ugođaj upotpunjuju mirisi i okusi jela spremljena od isključivo domaće hrane na lastovskim poljima.
izvor // http://tz-lastovo.hr/vodic-po-lastovu/gastronomija/objekt/podanje/

Domaćinstvo je pravi obiteljski obrt u kojem otac i majka pripravljaju jelo, dok djeca razvoze i poslužuju goste. S obzirom da je gospodarstvo na drugoj strani otoka rezervacije su obavezne, ali to ujedno znači da će vas netko od ukućana dovesti na večeru i odvesti nazad kući po neosvjetljenim vijugavim lastovskim cesticama.
U Podanje se ide manje više ciljano na klopu ispod peke; jednostavno, a opet vrhunsko pripremljenog kozlića i hobotnicu ispod peke.

Četveronošci i osmerokrakci pripremaju se u crvenom umaku s krumpirima, a gosti traže ekstra košaricu kruha kojeg toćaju u prefini umak. Meni se hobotnica svidjela daleko više od kozlića i zadnjim snagama borila sam se za hobine krake.

Zaboravilo se i na bijelu haljinu i damsko ponašanje, dok se mljackalo za velikim drvenim stolom. Na imanje smo došli oko 20h, sat vremena kasnije i litra vina docnije bili smo u nirvani.

Po dolasku smo nazdravili domaćim rakijama od komorača, ruže i trave, a večer zaokružili palačinkama (opet palačinke) s domaćom parmeladom od marelice, pipuna (dinja) i limuna koja nas je oduševila. Valjda nam je odgovarao taj kiselkasti okus citrona nakon obilne večere. Ništa nije ostalo iza nas njami

Sve u svemu i uglavnom; otok se definitivno isplati posjetiti zbog predivne prirode i tirkiznog mora, a ako ste već tamo ne propustite Porto Rosso i Podanje ili neko drugo obiteljsko domaćinstvo. Podržavajte domaće i jedite izvorno. I dođite ranije u Konobu Fumari u selu jer oni navodno nude domaću slasticu. Mi smo navratili oko 21h i već su ju rasprodali. Nastavit ću vjerovati da je to zbog iznimne potražnje, a ne loše organizacije jer kako ti desert u sezoni može nestat tako rano.