njupalice

utorak, 26.02.2013.

MALI BAR, Vlaška 63, Zagreb

15.02.2013

Već duže vremena planiramo otići u Mali Bar od Ane Ugarković i nikako. Sve do neki dan, kad smo Švrćo i ja proslavili četvrtu godinu zajedničkog snošenja i podnošenja. Što je moglo biti bolje od male proslave u Malom Baru?

Mali Bar je prije nekih godinu dana otvorila Ana Ugarković i restorančić su ubrzo prozvali ‘’tapas barom’’ , ‘’neklasičnim restoranom’’ i ‘’ugodnim mjestom za druženje na kojem ćete usputno nešto prizalogajiti uz dobru čašu vina’’. Na stranu sve te definicije, ali kad se sjetim meni je nekad i studentska menza bila ugodno mjesto za druženje. Izuzev dobrog vina. To nikad nisu služili sretan Hoću reći; ne znam zašto bi ovaj restoran zaslužio nekakav posebni epitet, ali tvrdim da nije ni obična prčvarnica kod kolodvora. Sasvim solidan mini restoran, sa 7 drvenih stolova i 30ak, na prvi pogled, rasklimanih stolica sretan od kojih su gotovo sve različitog izgleda, smjestio se u neuglednom dvorištu Vlaške ulice, par stepenica ispod pizzerije Kariola i Bakalovićevog wine bara.

pogled na šank s dnevnom ponudom jela, koja se nudi i na karti

zanimljivi detalj na katu, ispred ulaza u toalet

Na samom ulazu oduševile su me kućice za ptice napravljene od kutija za vino. Super ideja.

A zanimljivi su mi bili i podmetači na stolu na kojem su napisane nekakve zanimljivosti o hrani i keltski horoskop s druge strane. Otkrila sam da je Švrćo lijeska, a ja Oskoruša rofl

Inače, sama Ana za svoj restoran kaže da je to nekonvencionalna kombinacija kafića i bara, mjesto gdje se može doći na cugu i usput nešto pojesti. No, mi kao i ostali koje smo vidjeli tamo došli su isključivo na klopu i usput su nešto popili. Tako da, stvarnost ima više aspekata...predlažem da svatko istraži svoj.

Mi smo istraživanje započeli s paštetom od pilećih i gusjih jetrica na tostiranoj ciabati koja je Švrću oduševila jer je njemu super kak je ciabatta tvrda pa se zgnjeca pod utjecajem usnih izlučevina. Meni je pak ciabatta sama po sebi tvrda i ne pomaže baš kad ju se još tostira, pa se moram dobrano potruditi da ju sameljem sretan

Pašteta je bila fina, mirisna, s bogatim okusom po jetricama, čist fajn.
Švrćo: Morti da je malo mekša bila i lakše maziva, bila bi fantastikus, al super kaj se nije osjetila željezna nota jetrica.

Uz namaz smo uzeli i dva mini hamburgera iako sam se žestoko protivila tome, jer u zadnje vrijeme slijedom okolnosti jedemo dosta i često hamburgere, no na kraju su mi burgeri bili i najbolji zalogaj u Malom baru. Svaki od njih dođe 20 kuna, ali neću se raspravljati sama sa sobom o cijenama i kvalitetama jer, ruku na srce, u gradu Zagrebu ima za svakog po nešto. Ima i mini burger za 20 kuna, a ima i kebab za ubit se za 25 kuna. Ima i piva za 30 i piva za 15 kuna. Uživati možete i u jednom i u drugom; bitni ste samo vi i vaše društvo. Sve ostalo su samo nijanse sretan

No, da se vratim na burgere; mali, slatki, s puuuuno sirnog namaza kojeg sam jedva obuzdavala u pecivu, malo luka, puno salate i potočarke. Zanimljiva travka.

Za glavno jelo Švrćo je htio uzeti tunu, no u tom trenu nisu imali umak od šafrana u ponudi, tako da se odlučio za teryjaki piletinu i ćimulice od brokule, dok sam ja uzela hobotnicu na žaru sa salatom od koromača i celera.

Hobotnica je bila izvrsna, mekana i sočna, dok je salata bila neslana i krcata maslinovim uljem. Srećom pa nije bila začinjena octom inače sumnjam da bi mi se svidjelo. Ovako je to bila fina light verzija glavnog jela kojeg sam ja prije toga popunila paštetom i burgerima njami

Švrćina piletina je bila izvrsna; hrskava i sočna jer se radilo o komadu zabatka u puno teriyaki umaka koji se radi od soja sosa, a povrće je bilo kuhano al dente tako da nije ni izgubilo svoju originalnu boju. Pravi mali cirkus na njegovom tanjuru.

Deserta su bila samo dva na meniju, pa smo uzeli oba. Jedan jedan. Za nju tortu od čokolade i badema (vrlo slatka kombinacija u kojoj se bademi nisu osjetili, vjerojatno pod utjecajem čokolade, s malo šlaga sa strane da se dozira slatkoća, Švrćina op.),

a za Švrću creme brulee od suhih šljiva i crnog čaja koji kao da je rađen za njega; umjereno slatka krema s punim okusom suhih šljiva i čaja s hrskavom karamel koricom na vrhu koja pucka pod žličicom. Baš onako kako treba biti.

Zaključak?
Posluga je vrlo dobra, iako je u vrijeme ručka (sve) goste služila samo jedna konobarica, ambijent je zgodan; topao, ugodan, mali (pa čujete sve za susjednim stolom sretan , mjuza je solidna, hrana je fina, no cijene su (ipak) malo visoke.
Idejni koncept je zanimljiv, no u stvarnosti se ne osjeća.
Wanna be tapas bar koji je u biti restoran.
Restoran koji ne želi biti klasičan, a ruku na srce nema extraterestrijalnih karakteristika da bude takav.

‘’Ideja mi je da hrana bude popratni sadržaj druženja s prijateljima zbog čega ovo nije klasični restoran u kojem ćete svu pažnju usmjeriti na jelo.’’, kaže Ana.

Osobno mislim da to prvenstveno ovisi o ljudima, ne i o vlasniku restorana / kuharu / idejnom začetniku, ali za jedan popratni sadržaj onda ta hrana ima i visoku cijenu.

http://www.gastro.hr/Anin-Mali-bar-za-veliki-uzitak-4811.aspx

http://dobrahrana.jutarnji.hr/mali-bar/