njupalice

četvrtak, 27.02.2014.

TRILOGIJA, Kamenita vrata 5, Zagreb

utorak, 25.02.2014

Kako bolje proslaviti položeni ispit nego objedajući se i opijajući? Ajde, dobro, bili smo i gladni i trebalo je nešto izist, a Trilogija nam je već duže vremena bila na popisu, no nikako nismo uhvatili vremena vidjeti i probati što nude, tako da smo odlučili banut, pa što bude bude. Konobar nam je kasnije rekao da su rezervacije inače poželjne jer bi, da smo došli dan prije, lijepo izvisili, ali taj utorak nije bilo žive duše. Švrćo se čak i bojao ući jer inače ne voli jesti ako je restoran prazan. Profesionalna deformacija, valjda. No, ono što smo na prvi pogled vidjeli ( prazno predvorje ili natkriveni ulaz ), pretvorilo se u nešto sasvim drugo kad smo ušli u restoran. Ni vrit ni mimo prvo pa Nina Badrić. Ae reko, ako je ona ovdje, mora da valja.

Konobar nas je ipak smjestio u natkriveni haustor, između bačve i zida, tako da se Švrčo jedva ugurao. Siroče. Možda ne bi trebao više jesti? rofl

fotka Dobra hrana, Jutarnji list

Intimnu atmosferu (čitaj, još jedan par u našem redu stolova i prigušena svjetla) razbila je neka vrst istočnjačke glazbe kojoj nisam našla svrhu (mislim, nismo u turskom restoranu), no svidjela su mi se djela Nikoline Ivezić iako bi im neki drugi ambijent možda bolje stajao. No, onaj koji voli sise, voli ih bilo gdje belj

Uljudni konobar nas je prvo ponudio aperitivom, pa se obećao vratiti izrecitirati menu. Ja sam tražila martini, ali su me otkantali jer se restoran više orijentira na vina i rakijice za otvaranje apetita. Dobro, onda, nek bude borovnica (između ponuđenih likera od višnje, šumskog voća i da, to je to). Švrćo je uzeo bisku. Zelo fino. Slatko i pitko. Moje. Njegovo nisam htjela ni probati.

Kad smo se odlučili posjetiti Trilogiju, svugdje sam tražila meni, ali bezuspješno. Nije da nam je to nešto bitno u životu, ali volimo znati što nas može čekati. Ili ne. Pravi razlog tome saznali smo na licu mjesta od samog konobara. Naime, kako nam je gospodin rekao, šef kuhinje svaki dan pohodi Dolac i kupuje svježe i sezonske namirnice od kojih kasnije slaže meni. Izvrstan potez, složili smo se. Kanije taj isti meni konobar svakom gostu / paru ponaosob iznese i objasni jela na meniju. Radi se o svakako divnom i osobnom pristupu gostu, ali opet, ne vidim razlog zašto svaki dan ne bi mogli apdejtat stranicu na webu s dnevnim menijem ili jednostavno isprintati stranicu teksta s jelima. Praksa ‘’recitiranja’’ menija postoji i kad su u restoranu dva gosta i njih dvadeset. Ne želim znati kak to zgleda kad niste jedini koji čeka na red
Kako god bilo da bilo, nama je konobar izbiflao četiri predjela i četiri glavna jela, a mi smo se odlučili za sljedeće;

moje predjelo bio je lički sir škripavac na žaru, poslužen na komadiću kruha i pašteti od tartufa i gljiva. Maestralno. Kad sam dosolila, naravno.

S tim da su cijelu kombinaciju u potpunosti preuzeli tartufi, ali tako je s tim gljivama. Smrde i ružne su do boli, ali, brate, što su fine njami Sir je škripao, ali nije imao neki okus, osim gumenast.

Švrćo je uzeo takozvani paketić od ragua s komadićima bifteka umotanog u tijesto i zapečeno u pećnici. Gospon se potužio da mu je paketić bio nezačinjen, a umaka premalo i bez (rečenog) šafrana. Stvarno, okus mu je bio po običnom vrhnju. Šteta. Šafran mnogo fini začin.

Za glavno jelo uzela sam rižoto s mangom i kozicama za koje je Švrćo tvrdio da su bile prekuhane. Meni su bile ok, ionako ne volim gnjecave kozice, ali mango je bio neosjetljiv. Ne znam jel se radi o nekoj slabijoj nedozreloj verziji ovog voća, ali mango nije imao onaj okus koji inače ima.

Rižoto nije bio kremast kako bi trebao biti, ali dobra vijest je da je riža bila al dente. Jupi!

Švrćin izbor za glavno jelo bio je medium rare ramstek s umakom te domaćim kroketima. Medium rare je zapravio bio blue što je Švrći više odgovarao, a ni meni nije bio loš. Ta sirova mesa su mi uvijek muka za žvakati, ali ovo je bilo čist solidno, jedino što mi se kroketi nisu svidjeli. Previše pireasti. Njemu su bili dobri. Ja sam odrasla na kroketima u studentskoj menzi. Onim kroketima koji veze nemaju s pireom nego su u biti njok uvaljan u jaja i mrvice. Ah ta menza i njihova specifična hrana. sretan

Umak je bio neka kombinacija vrhnja i pancete s tim da se Švrćo potužio da mu panceta nema okus sve dok ju debelo ne zagrizeš. Moram priznati da sam se složila s njim.

Što se tiče deserta na izboru su bili cheese cake s umakom od jagoda, pita od jabuka sa sladoledom i kocke od maka s čokoladom. Ziherica. Osim ovih kocaka s makom. To nisam jela jedno sto godina, pa sam odmah zaslinila za tim, dok je gospodin uzeo apple pie.

Kocke od maka imale su čokoladnu glazuru i bile servirane s reduciranim umakom od naranče i slatkog vrhnja, ako se ne varam. Upravo su te naranče digle cijelu kombinaciju, al ja sam se svjedno naložila na taj mak, pa mi je bilo skroz svejedno. Spavala sam kao beba smijeh

Švrćo nije bio u potpunosti zadovoljan svojom pitom jer mu se činila nepečena. I doista; ili nije bila ful pečena ili se tijesto smekšalo od vode u jabukama. Nešto nije bilo dobro, pa je sve bilo pregnjecavo. Ali ajde, sladoled je spasio stvar.

Što se pijače tiče, vinska karta ne postoji jer restoran nema stalnu ponudu vina, već vlasnik stalno isprobava nova i mijenja postavu na šanku. Vinsku postavu, mislim. Prednost daju malim i nepoznatim proizvođačima, što je za svaku pohvalu, a i nije im nikad dosadno s tim eksperimentiranjem.

Pili smo tako Grota malvaziju (ja) što je bio pun pogodak jer sam tražila nešto slatkasto i pitko. Definitivno pitko.

Švrćo je pio Plavac mali Volarević, crno vino bogate voćne note, ali jako blagi, po njegovom sudu. Po mom; smrdilo je na aceton. Toliko o voću. Ali ja nisam mjerodavna za sud o vinu.

Za kraj, dok smo čekali račun i razglabali o smislu života ili kako najbržim putem do auta, pa u krevet, konobar nam je prišao i ponudio Teranino, tj liker od crnog vina. Neka naša produkcija, ali predobro; slatkasto, pitko, mirišljavo...veličanstveno. Izvrstan zaključak večeri. I ovog teksta.

http://www.trilogija.com/