Marketing
LE MANDRAĆ, Obala F. Supila 10, 51410, Volosko/Opatija
petak, 15.08.2014
http://www.lemandrac.com/
Drastične situacije, zahtjevaju drastične mjere, pa tako i proslava okruglog rođendana. Kako bolje proslaviti nego jilom i pilom i to na moru s devet slijedova jela. U Le Mandraću. Nekoliko dana unaprijed rezervirali smo dva istraživačka menija i na Velu Gospu kad Talijani haraju Jadranom, naša avantura mogla je početi.
Le Mandrać je smješten u maloj lučici u Voloskom, tik uz more, u (pretpostavljam) staru kuću, ali s novom staklenom terasom. Restoran čiji je glavni kuhar Deniz Zembo, inače prvi hrvatski Masterchef, zauzima 36. mjesto na listi 50 najboljih restorana u Hrvatskoj. Idemo, pa vidimo. Jedemo, pa pišemo.
Hostesa i dva konobara smjestila su nas za mali stol, tik uz staklena vrata s predivnim pogledom na lučicu, more i drugih nekoliko restorana uz obalu. Restoran je još bio prazan, jer smo došli točno u 19h da imamo dovoljno vremena degustirati svoja jela. Naime, istraživački menu sastoji se od devet vrsta različitih jela i gruba procjena za degustaciju je 2 i pol sata. Nama je trebalo 4 
A krenuli smo s aperitivom, naravno. Ništa bez biske za njega i prošeka za nju. Vrlo fino. I jedno i drugo.
Prvo jelo u slijedu, bile su kamenice; iz Limskog kanala, rečeno nam je. Na plavoj himalajskoj soli, s malo maslinova ulja i limunovog soka bile su pravi okus mora.
Dok smo čekali drugi slijed, kušali smo domaći kruh sa sipinim crnilom.
Nikakav poseban okus, ali vizualno vrlo atraktivno.
Inače, osim crnog kruha, u Le Mandraću se nudi obični bijeli i s maslinama, pa smo tako probali i njega.
On je odlično sjeo uz drugo jelo; kravlju skutu s cherry rajčicama, kozicama, pestom, bosiljkom i paprom.
Sve smo zauljili s domaćim maslinovim uljem iz Savudrije i njam njam; izvrsna kombinacija.
Skuta je imala jak i aromatičan, ali ne i neugodan okus, ono; baš ko da imaš kravu pored sebe. U prenesenom smislu, doduše. Okus su dodatno pojačali i veliki komadi soli, dok je pesto također bio izvrstan. Petica za drugi slijed.
Treće jelo po redu bila je juha od graška s istarskim pršutom, pečenim na roštilju i svježim bosiljkom ( ne peršinom kako nam je rečeno, ali dobro, nećemo picajzlit ).
Juha je bila dosta kiselkasta, pa smo se zabrinuli da joj se nije nešto desilo. Konobar nam je rekao da su ju zakiselili reduciranim sokom od rajčice da slatki okus graška ne bi kontrirao slanom pršutu. Nije nam bilo jasno zašto, jer bi upravo ta kombinacija bila pun pogodak; slatko slana komba je uvijek dobrodošla. Čak bi mi i pršut bio draži da je hrskaviji. Čudno. Švrći juha nije sjela do kraja, dok sam ju ja slistila do kraja jer 3 tjedna nisam jela nikaj na žlicu 
Poslije juhe uslijedile su jakobove kapice u pečenoj panceti s krokantom od sipinog crnila, kremom od dvije vrste sira ( ovčji i kravlji ) te pireom od cikle.
Fenomenalna kombinacija; neutralni okus mesa jakobove kapice pojačala je panceta, dok je krokant dao neku hrskavu notu iako sam po sebi nije bio nešto posebno. Pire od cikle je bio jako fin, ali još bolji u kombinaciji sa svime ostalim.
Zanimljive su nam bile ove kombinacije mora i kopna ( školjke plus panceta, kozice i pršut ). Volimo takve stvari koje iznenađuju. A najviše nas je iznenadila i oduševila nova fritaja. Nije ni čudo što je ista 2010. proglašena najinovativnijim jelom u Hrvatskoj i ocijenjeno s 19 ( od mogućih 20 bodova ) u Gault Millau gastro vodiču. ''To nije klasična fritaja; jelo koje se ne jede vilicom, već žlicom''.
Poširano jaje, sjedi na kremi od bijelih tartufa i krumpira, dok su ispod bili šampinjoni, škampi, istarski pršut i crni tartufi. Fenomenalna kombinacija, pogotovo kad se jede s kruhom i kad se obuhvate svi sastojci koji su i sami za sebe super, ali skupa....mamma mia, koji kombo. Definitivno jelo večeri!
Pretpostavili smo da će nam nakon fritaje uslijediti malo teža jela, pa smo, da razblažimo situaciju, naručili terran Franković za njega i Kozlović malvaziju za mene. Švrćino vino je bilo dosta teško, ali je zato moje bilo lagano ko proljetna haljinica; stvarno dobro vino.
Šesto jelo u slijedu bio je file brancina na blitvi s kuhanim krumpirom.
File je bio mali, ali slatki. Ili bolje reći, izvrsno pečen; hrskava korica gore s krupnom soli i mekani donji dio. Čak je i blitva bila lagano al dente, a ni krumpir nije bio raskuhan kako inače zna biti. Poseban šmek dalo je maslinovo ulje emulzirano sokom od limuna. Jako dobro.
Poslije brancina uslijedio je izvrstan komad tune u dijon senfu s vlascem, medom i crnim vinom. Nagađamo. Jer je ovdje nekako krenula gužva u restoranu i jela su nam počeli donositi kako god je tko stigao, a nisu nam ni objasnili što jedemo. Mislim, volimo mi iznenađenja, ali opet....
Osmi slijed i zadnje slano jelo bio je ramstek s demi glaceom, tj sokom od pečenja, a
...dobili smo ga u najdužem tanjuru ikad 
Jako fino, samo nam se činilo da je ovo neka manja verzija većeg jela. Nismo baš vidjeli kreativnost u četiri komada mesa što leži na rukoli.
Posljednje jelo bile su slaaaaaastice; tri vrste deserta došle su na tanjuru koji je putem ispao ili se zamijenio s našim originalnim. Vizualni dojam je bio šaka u oko; sladoledi koji su služili kao dekoracija razlili su se po tanjuru i više nije bilo ni glave ni repa. Nije nam bilo jasno od kud početi i što je desert, a što dekoracija. Minus je bio raspadnuti souffle koji se spustio u kuhinji kad je stavljen sladoled na njega. Al ne odneseš ga pred gosta onda takvog. Pričekat ćemo mi, nije problem, samo nam nemoj sfušariti jelo. No, na stranu vizualni dio, deserti su bili jako fini. Pogotovo meni, ali ja nisam mjerilo.
Crumble sa šumskim voćem je doduše bio prhko tijesto s voćem i voćnim sirupom, ali mi se najviše svidio. Slatko i kiselkasto u isto vrijeme, baš je sjelo nakon osam slijedova.
Okus čokoladnog fudgea je bio dobar, ali je siroče izgubio svoju formu i ta kugla sladoleda (od slatke banane, kiselkasti limun bi možda bio bolji. Ili blaga vanilija) ga je dotukla, dok ga je šlag iz boce ( big no no ) pokušavao držati na okupu.
Čokoladna torta se sastojala od čoko gâteaua ( čoko biskvita ) i čokoladne kreme s malo šlaga i krokanta na vrhu. Čist solidno i jako fino, pogotovo prozračna krema.
Da se čoko okus ne ispere previše, osoblje nas je počastilo muškatom, a mi smo mogli rezimirati našu prvu degustacijsku večeru.
Dakle, summa summarum; ovakvo nešto definitivno treba probati, pogotovo jer ne jedete svaki dan 9 različitih vrsta jela, a sigurno ne sjedite 4 sata za stolom. Osim ako ste dijete koje ne voli kelj, pa ga brljavi po tanjuru. No, šalu na stranu. Od svih jela, fritaja nas je najviše oduševila, a jela prije nje mogu joj stati uz bok. No, nakon fritaje sve je krenulo nizbrdo; jela su bila manje verzije većih porcija, a kreativnost se utopila u obližnjem moru. Od istraživanja više nije ostalo ništa.
Desert je posebna priča. Ako jelo krene krivo, napravi ga ponovo, ispričaj se gostu i sve pet. Bolje to, nego da dobiješ šaku u oko.
Pretpostavljamo da je gužva u restoranu pridonijela rastresenosti cijele postave. Falilo je samo malo više koordiniranosti ili jedan konobar više i usred večere ne bi došlo do kraha sustava. Osim toga i manjka kreativnosti u posljednjim sljedovima, definitivno treba probati istraživački menu. Ili se barem provozati na ručak / večeru u Volosko, jer restoran nudi jela za pristojne cijene.
Post je objavljen 17.08.2014. u 21:32 sati.