Marketing
ROYAL INDIA ZAGREB, Kaptolska ulica 27
nedjelja, 7.9.2014
http://www.royal-india-zagreb.com/
Nedjelja je dobar dan, dobar dan za indijski restoran. Wuhu, čak se i rimuje 
Na mjestu nekadašnjeg Požderuha, već nekih godinu dana posluje Royal India Restoran. Na FBu su se pojavili početkom lipnja prošle godine, a mi smo u Požderuhu bili, gle ti čuda, početkom lipnja 2012. https://blog.dnevnik.hr/njupalice/2012/06/1630824464/pozderuh-kaptol-27.html
Početkom rujna 2014. zvjerali smo po Kaptolu i tražili bilo što, a da nije vezano za vjerske časopise i spazimo malu vežu i odmah se sjetim kako smo u tom uskom prolazu pokušavali parkirati KIU. OK, možda je neki déja vu, nije mi prvi put. Ali spuštamo se niz stepenice prema restoranu i flash aaaaaa ( https://www.youtube.com/watch?v=MS4_Z84-rRE ) pa tu je bio Požderuh!!! Koje iznenađenje! Ili ipak ne....Švrćo se sjetio katastrofalne juhe, ali meni su ipak u lijepom sjećanju ostale suhe šljive u špeku. Ah.....nije im bilo suđeno.
No, zato se nadam da se Royal Indianu svijetli blistava budućnost. Blistava barem kao što im je konobarica, jer iskreniju uslugu nismo susreli.
Kad nas je popustio prvotni šok i kad smo sjeli na ISTO mjesto kao kad smo sjedili u Požderuhu ( btw. bila je nedjelja, 3 popodne, popunjen restoran, ali mi smo se telefonski rezervirali pola sata ranije tako da...) pristupila nam je (jedina) konobarica na nas 14 i obavijestila da taj dan u ponudi nemaju leću, janjeći khebab i svinjetinu. Svinjetinu nemaju uopće, jer im je loše išla, pa su ju ukinuli, bez obzira što još uvijek stoji na meniju. No da ne bi bilo, može ovo; a ne žao mi je, baš nam je ponestalo, sve smo saznali odmah na početku i mogli smo krenuti s narudžbama.
Eh, a sad, odakle početi? Piće, možda? Mango lassi za mene, naravno, jer je limunada (numbu pani) koncentrat, a darjeeling čaj bi me mogao razbuditi (što je kontraproduktivno kad je ručak u pitanju 
), pa je njega uzeo Švrćo. Čaj su skuhali i pripremili kao što inače rade u Indiji, a prema konobaričinim riječima dobrano su ga zasladili i ulili malo mlijeka. Kardamon se nije osjetio, a ni šećer nije spustio Švrću sa stolca. Gospodin je inače poznat po tome da ne pretjeruje sa šećerom, bilo u pićima bilo u jelu. Ja sam suprotan slučaj, tako da je voćno piće od jogurta bilo aman taman za mene. Prilično gusto, iako se lassi radi od mješavine jogurta i vode, s dodacima voća i začina, tako da ga je trebalo pažljivo dozirati inače, zbogom ručku
Rečeno nam je da su sva jela pravljena po originalnim recepturama iz sjeverozapadne indijske države Punjab, odakle su kuhari porijeklom. Kuhare nismo vidjeli, a bogami ni u Indiji nismo još bili, da možemo svjedočiti što je originalno, a što nam pokušavaju prodati. Ako su iole pošteni, govorit će nam (i pravit) istinu, a mi ćemo ih prvom prilikom, kad odemo u Indiju, hvaliti ili kuditi.
No, natrag na jelo. Predjelo dakle; ne znam jesmo li Švrćo i ja predugo skupa ili previše slični, ali oboma nam je za oko zapela hrskavo pržena cvjetača u umaku od čili papričica i meda garnirana sezamom i korijanderom.
Nešto prefino! Svježa cvjetača pržena je u tempuri (mješavina vode i mekog brašna i praška za pecivo) i prelivena slatko kiselim gustim, Švrćo veli, kupovnim umakom. ''Kako znaš da je kupovni'', pitala sam ga. ''Pa vidi se po teksturi''. OK, to mora da su tajne koje nikad neću shvatiti, osim ako se i sama ne prihvatim ozbiljnijeg kuhanja. Od hrskavosti nije ostalo ništa, jer zdravorazumski gledano, ako nešto hrskavo prelijete nečim tekućim ono gubi svoju čvrstoću i hrskavost. No bez obzira na to, meni je cvjetača bila fenomenalna. Švrćo se žalio da nema korijandera, ali nam je konobarica rekla da su ga stavili, doduše u prahu, pa je možda zbog toga izgubio svoj aromatični okus.
U kuhinji su se potrudili skupiti još par zrna leće pa je Švrćo dobio svoju blago začinjenu juhu od piletine s lećom i aromatiziranu limunom (mulligatwany). Gospodin se požalio da mu juha nije dovoljno ljuta, ali je zato bila fest gusta.
Da se ne dvoumimo oko ribe ili mesa, mesa ili mesa, uzeli smo nevegetarijansku kraljevsku tandori platu na kojoj je trebalo biti svega pomalo. Svinjsko meso su nam obećali zamijeniti nečim drugim, a janjetine ionako nije bilo, tako da smo kušali ribu te bijelo i crno pileće meso.
Tandoor je glinena ili metalna cilindrična peć koja se za pečenje koristi u sjevernom, središnjem i zapadnom dijelu Azije. Začinjeni komadići mesa i / ili povrća nabadaju se na metalne štapove i peku na temperaturi nekad i višoj od 400 °C. Rezultat su sočni, vrući zalogaji koji su se pred nama još dobrano pušili kad su nam ih donijeli.
Na pladnju su bili komadi tandori piletine marinirane u umaku od jogurta s đumbirom, češnjakom, začinima i šafranom, murgh malai tikka - piletina marinirana indijskim oraščićima i grožđicama i mahi tikka – komadi lagano začinjene svježe ribe marinirane u senfu i brašnu od slanutka.
Od šest komada mesa, razabrala sam svoj komad bijelog i crnog pilećeg mesa te ribu. Inače sam veliki ljubitelj bijelog mesa, ali ovo je bilo suuuuuuho ko barut. Jedva sam žvakala. Ali je zato crno meso koje inače ne preferiram bilo puno sočnije. A tek riba. Ajajajaj....fenomenalno! Riba je osvojila prvo mjesto bez premca, drugi put naručujemo samo tandori ribu.
Za prilog smo uzeli basmati rižu aromatiziranu šafranom s povrćem i orašastim plodovima. Konobarica nam je osobno predložila ovu kombinaciju, jer tzv. biryani riža zbog svog umaka bolje paše uz ovo suho meso. Hvala joj na tome, jer ne znam kak bi prožvakala onu piletinu. To definitivno mora ići uz neki tekući umak.
Naručili smo i tanki kruh od dizanog tijesta punjen sitno sjeckanim češnjakom (kojeg nismo osjetili), tzv naan koji se najčešće pravi od pšeničnog brašna, vode, kvasca i maslaca ili pročišćenog (ghee) maslaca kojim se premaže nakon pečenja u tandoor peći.
Dok sam ja otpuhivala od težine u trbuhu i čekala svoj desert, Švrćo je htio nešto tipično indijski. Bez znanja i želja, tražio je da ga kuhari iznenade na što je, pak, konobarica ostala iznenađena. ''Stvarno želite nešto autentično? Koliko ljuto? Blago?''
''Najjače što može'', samouvjereno je potvrdio Švrćo. I što je sirotoj konobarici preostalo nego donijeti rogan josh – janjeći curry s mješavinom sjeverno-indijskih začina i trava. Rogan josh je, prema olmajti internetu, u biti kašmirsko jelo. Ne, ne pravi se od kašmirske koze od koje dobivamo istoimenu vunu, nego potječe iz Jammu i Kashmira; države na sjeveru Indije.
Rogan josh se sastoji od pirjanih komada janjetine koji se kuhaju u umaku od luka, jogurta, češnjaka, đumbira i aromatičnih začina kao što su klinčići, lovorov list, kardamon i cimet. Karakteristična crvena boja dolazi od sušenog kašmirskog čilija koji se odsjemeni da bi se smanjila njegova ljutina. Što se tiče ljutine jela u indijskoj kuhinji, konobarica nam je rekla da su te priče mit. Sjevernjaci, rekla je konobarica, jedu blago ljuta jela i ni približno onako kao što zapadnjaci misle. Jedva čekam otkriti jel nam govorila istinu 
Ali zato kad je slatko u pitanju; alaj ga slade, brate mili!
Probali smo pjenaste mliječne kuglice aromatizirane šafranom i zelenim kardamonom u slatkom umaku od ruže (gulab jamun).
Slastica nije toliko fina koliko zanimljiva. Kuglice se u Indiji prave od mlijeka koje se kuha na laganoj vatri dok sva voda ne ispari, potom se umiješa malo brašna i prže se u dubokom ulju na niskoj temperaturi; nekih 150 stupnjeva. S obzirom da više nitko nema vremena miješati mlijeko dva sata, danas se za kuglice koristi mlijeko u prahu, brašno i pročišćeni (ghee) maslac. Nakon pečenja, kuglice se preliju šećernim sirupom koji se pravi od mješavine šećera i vode, malo kardamona i ružine vodice. Vrlo jednostavno, a neobično, jer su kuglice jako mekane i flafi, a sve skupa je jedna velika šećerna bomba 
Sve u svemu; došli smo gladni, otišli siti i mirišljavi po curryju i nadamo se vratiti opet. Ili još bolje; posjetiti Indiju. Želimo dug život Royal Indianu!
Post je objavljen 10.09.2014. u 20:06 sati.