Marketing
LILLE SAIGON1, Seilduksgata 17, 0553 Oslo, Norveška
nedjelja 03.01.2016
http://www.lillesaigon1.com/
S obzirom da deblja polovica našeg gastro-fantastisk dua već godinu dana izbiva iz domaje razmišljala sam koliko ima smisla recenzirati restorane u bijelom svijetu. Ispostavilo se da ako ima smisla jesti (a ima), onda ima smisla i blogat. Uostalom, možda nekome dobro dođe kad odluči posjetiti Oslo npr., kao u ovom slučaju.
Glavni grad Norveške krcat je etničkim restoranima koji su ujedno i jeftiniji od fensijane gdje dolaze (većinom) američki turisti, a kako smo i Švrćo i ja ljubitelji azijske kuhinje nije bilo teško odlučiti gdje ručati u kasno nedjeljno popodne. Velik broj restorana u Oslu bude zatvoren za vrijeme blagdana, a drugi dio ne radi nedjeljom tako da je bila puka sreća naći mjesto u malom restoranu smještenom uz sami Birkelunden park u općini Grünerlřkka.
Priča oko restorana Lille Saigon počela je prije nekih 40ak godina u malom ribarskom selu u Vijetnamu.
Kulinarski recepti prosljeđivali su se kroz tri generacije, a jela su se isprva kuhala u malim kolicima s hranom da bi u zadnjih 25 godina dvije podružnice restorana posluživale ljubitelje fenomenalnih kombinacija riže, soja sosa, povrća i mesa.
U restoran smo došli bez rezervacije, na blef, pa smo se smjestili uz prozor jer je sve ostalo bilo zauzeto.
Nekih 20ak stolova posluživale su dvije konobarice i jedan mali Vijetnamac; po godinama vlasnik pretpostavljam. Bio je tako mali da je izgledao kao Leo u usporedbi s medvjedom. Međeđ bi u ovom slučaju bio Švrćo, jel te? Iako je Vijetnamac bio mali, porcije su bile oooogromne. A i fine.
Za predjelo smo naručili wonton juhu jer smo već danima jeli neku mesinu, pa nam je dobro došlo nešto na žlicu. Podijelili smo toplu tekućinu i četiri wonton jastučića.
Juha je bila vrlo blaga, gotovo bez okusa, ništa naspram domaćoj govedskoj ili pilećoj jusi, ali trave vlasac i korijander su zato dodale šmek, no kraljice su definitivno bile mesne okruglice – wontoni. Wontoni se prave od tijesta u koje se umiješaju brašno, jaja, voda i sol, a pune se najčešće začinjenim svinjskim mljevenim mesom.
Švrćino glavno jelo BO XAO ME bila je pržena govedina sa sezamom, limunskom travom, čilijem, lukom, svježom paprikom i cvjetačom te rižom za prilog. Vrlo dobro izbalanisrano ljuto, kiselo i slano. Povrće je bilo savršeno al dente kuhano, a meso vrlo mekano i u velikoj količini.
Sama porcija je i više nego pristojna. Oduševilo nas je što unatoč gužvi, koja se činila konstatna tijekom dva posjeta LS-u, jela stižu ekstremno brzo iako imaju i veliki broj narudžbi i za van. Konobari su obrazovani o onome što prodaju, na engleskom i norveškom te su vrlo ljubazni. (op.Švrćina)
Između predjela i glavnog jela dudlali smo pivicu. Švrćo je pio japanski Kirin Ichiban; nešto jača i gorča piva od moje vijetnamske Saigon koja je fino pratila HU TIEU XAO THIT GA HE CAN ili u prijevodu prženi rižini rezanci s čiketinom i povrćem.
Bolje nisam mogla poželjet. Jelo je bilo mrvicu premasno i zeru neslano, pa sam na sve ovo dodala hrpu soja sosa i gozba je mogla početi. Meso je bio izvrsno, rezano taman za zalogaj ili dva, povrće također skuhano al dente. Mrkvica je hrskala pod zubima kao kad zeko tamani peršin.
Cijene su prilagođene norveškom standardu i piva dođe simboličnih 65 kruna, dok je glavno jelo u rangu do 220 za pečenu patku recimo, pa sad zabrajajte konačni ceh. Mi smo se zbrojali doma nakon što smo se izvalili na kauč maštajući o jednom putovanju po Aziji.
Post je objavljen 14.01.2016. u 12:40 sati.