Marketing
restoran TAČ ::: RESTAČ, Vrhovec 140
nedjelja, 15. lipanj 2014.
http://www.restac.hr/
Nedjelja, 13 sati. 3776 757. Halo, dobar dan, imate li mjesta za dvoje gladnih? U ovo najgore doba? Hm, pa da, nismo se ranije sjetili. Dajte da pogledam, danas nam je malo gužva.....pa ima jedan mali stol gdje bih vas mogli smjestiti. Jel blizu wca? Hahahah, nije nije. Izvrsno, dolazimo.
Ovako bih mogla sročiti blagi intro našeg posjeta restoranu Tač koji već ( ispostavilo se kasnije nepotrebno ) dugo odgađamo. Brzinom munje spremili smo se i odjurili na drugi kraj grada u brdo, na Vrhovec, odakle puca divan pogled na Šestinski dol.
Restoran nema grandiozan ulaz, ali zato ima veličanstveno uređenje; toplo, domaće, ugodno, dosljedno.
U ambijentu, koji tlocrtom podsjeća na obiteljsku kuću, a možda je doista i smješten unutar obiteljskog imanja, vise slike i obiteljske fotografije, ispod stolova se prostiru tepisi, komoda, svijećnjaci....sve izgleda kao nečiji dnevni boravak, a u tom istom boravku, našlo se i malo mjesta za nas.
Stol koji su nam namijenili bio je, doduše, bez dekoracije, no pretpostavljam da smo naletili u vrijeme smjene gostiju, pa nas nije dočekalo ništa osim stoljnjaka. No, zato je konobar došao isti čas i ponudio nas aperitivom. Biska za njega i medica za nju. Standard, klasika: pitka medica i žare-paleća biska.
Na službenoj stranici restorana nema menija, no u kratkom uvodu objašnjeno je kako se kuhinja restorana bazira na istarskoj i kuhinji kontinentalne Hrvatske što se i vidjelo iz predloženih jela koja nam je konobar preporučio; bile su tu tri vrste juhe ( goveđa, krem juha od gljiva, od rajčica ), nekoliko vrsta tjestenine ( fuži s tartufima, pljukanci s vrganjima, ravioli punjeni skutom ) te nekoliko vrsta mesnih jela ( janjetina, teletina, patka, veprovina ). Restoran nudi i jela s roštilja, ribu, salatu, priloge i deserte. Stvarno za svakog po nešto.
Mi smo odlučili podijeliti goveđu juhu s rezancima, jer toplo uvijek dobro dođe nakon neprospavane noći. Nismo pogriješili. Juha je bila domaća, s velikim komadima mrkve i dosta peršina, bez vegete koja bi drapala grlo ( Švrći je inače vegeta big no no, ja joj progledam kroz prste 
). Meni je bila malo neslana, ali nema toga što malo soli ne popravi.
Što se tiče glavnih jela, Švrćo se odlučio za gulaš od veprovine s vrganjima i domaćim njokima koji je slistio do zadnje gljive.
Njoki su bili izvrsni; neraskuhani, kompaktni, školski rezani centimetar po centimetar, dok je gulaš bio fina kombinacija mesa i vina kojim se podlijevalo (vina nikad dosta 
) te aromatičnih vrganja koji su nosili cijelu kombinaciju, pa je vepar malo ostao u sjeni, ali to su takve gljive; ful jake.
Doduše ne tako mirisne kao moji tartufi u fužima, ali dobro....stvarno ne znam što je to s tim gljivama, ali mi odvaljujemo na njih.
Okus im nije bogznakaj, ali ta njihova kombinacija mirisa benzina i motornog ulja je nešto neobjašnjivo privlačno.
Uglavnom, moji fuži sa sitno sjeckanim tartufima i komadićima istih te malo parmezana bili su fantastični; doduše lagano neslani, ali tartufi daju nekakav poseban šmek koji je nepotrebno kvariti soljenjem. Fuži su bili mekani i sočni, ali ipak neraskuhani i u kombinaciji s gro parmezana to je bilo jednostavno izvrsno.
Uz fuže sam uzela rukola salatu za koju sam zaboravila reći da mi ju ne začine, pa sam dobila rukolu poškropljenu octom. Mea culpa, ali na kraju krajeva nije bilo loše jer se ocat fino sljubio s gorkastim okusom rupičaste salate. Da, primjetila sam rupice na salati, na što me Švrćo upozorio da je rukola sigurno domaća i nešpricana. Kasnije se ispostavilo se da je bio u pravu. Kao i uvijek
Što se vina tiče, ja sam dudlala vodu dok je Švrćo uzeo vino kuće, istarski Pilato, kombinaciju cabernet sauvignona i merlota; stolno vino, voćnog mirisa, slatkasto, ne trpko i bez puno tanina.
http://www.vina-pilato.com/
Slatko na kraju ručka je obavezno, ali na ovu količinu finog jela trebalo nam je nešto lagano i voćno, pa smo podijelili beze roladu s malinama što je bio pogodak u sridu.
U tom trenu, dok smo se mi gušili u desertu, prišla je gospođa koja nam je objasnila kako su kore od bjelanjaka pečene, a ne sušene ( kao što se inače radi s njima ) te punjene slatkim vrhnjem sa sjeckanim bademima. Gospođa je zapravo vlasnik i chef restorana koja je u jednom trenu obišla sve goste po restoranu, pa tako i nas. Kroz razgovor s drugim gostima, zaključila sam da ih sve zna ponaosob i da oni nju znaju, a kad je prišla k našem stolu rekla je da uvijek voli vidjeti nove ljude i preporučila nam da uzmemo njihovu tortu s tri vrste čokolade. Usput smo započeli razgovor o desertima, hrani, putovanima i ispostavilo se da se gospođa osim kulinarstvom bavi i vrtlarstvom te da sve namirnice povrtnog porijekla dolaze iz njenog vrta ( što objašnjava rupice na rukoli ). U nekoj idealnoj slici posjedovanja restorana ovo mi je vrh vrhova. Nema boljeg nego kad osobno kontrolirate porijeklo namirnica i kad za svaku od njih možete garantirati kvalitetu. Za svaku pohvalu.
No, da se vratimo na čokoladnu fantaziju, koja je stvarno to i bila; brownie biskvit s parfeom od tri vrste čokolade koji se topio u ustima; ogromno, ali ne preslatko.
Jednostavno super.
I baš kad smo pomislili da je ovo kraj, gospođa vlasnica donijela nam je dva sorbeta (po okusu pretpostavljamo) od limuna.
Iako sam ja navikla i naučila na kompaktni sorbet ovo je bila njegova tekuća verzija, a radilo se o sladoledu od vanilije s alkoholom (votka?), sjeckanim želeom i komadićima mente. Jednostavno fantastičan završetak i više nego odličnog ručka 
Post je objavljen 15.06.2014. u 21:18 sati.