Slavica Juhas - Poezija

30.07.2018., ponedjeljak

SVIĆE

Skoro će jutro, skoro će…
Sklupčana na vlažnome stolcu,
grickam jabuku.
Osvježenje pred jutro.
Propuštam li život
ili ću to činiti
kada se probudim?
Ako uopće zaspim.
Krikovi odjekuju umom.
Prepoznala sam tvoje krikove
tišine.
I nemam izbora, doli odgovoriti
tišinom.
Zašto me zoveš?
Da ti pošaljem toplinu srca svoga?
Da ti pošaljem kap s ruba oka?
Da ti pošaljem zrak iz svojih pluća?
Što hoćeš?
Sve si mi uzeo
krikovima.
I ova noć,
i nju si mi uzeo.
Ne zovi me krikom,
ne zovi me.
Tvoj krik para um i boli.
A jutro će,
i spava mi se.
Umorna sam od slušanja krikova.
Umorna sam.
A sviće…
… volim te …tiho…
… bestjelesno…

- 18:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OČE

Oče, ti znaš da ovim nakaradnim stihovima
igram se kao djetešce s dragim igračkama.
I znaš koliko istina pod tim kamenjem ima,
i da ih je žuka pomnja zakucala na usnama.

Oče, nije li moguće da bi istina povrijedila,
ili začudila, sve koje sam slovima dotakla.
A znam da nijedna duša nije zavrijedila
nositi breme koje sam sama namakla.

Oče, u ovome životu dao si mi više
no što sam trebala i koristila do sada.
A ova nezahvalna duša besramno ti piše
da poželjeh i ono što mi ne pripada.

Oče, skini teret laži s mojega življenja,
zaustavi sve misli koje idu stranputicom.
Spusti ruku s neba da mi srce mijenja,
i da se ne uništim grižnjom i krivicom.

Oče, po tvojoj volji, dosad sve sam činila,
veselo sam pošla kamo god si me uputio,
ali jedna grka težnja dušu mi je prevarila
pa sad srce boluje, a razum se pomutio.

Oče, od krštenja u meni je i tvoja snaga,
ali nedovoljna bje da sa sobom se borim,
jer lutala sam od nemila do nedraga
da vlastitom snagom vrata težnje zatvorim.

Oče, ti sad šutiš i slušaš što imam ti reći,
a ja dvojim i strahujem jesam li jasna bila.
Shvaćaš li da i noćas rijeka suza će poteći,
da bih bar nakratko grižnju iz sebe izbacila.

Oče, pomogni mi da mišlju ne hlepim
za dobrima koja meni nisu namijenjena.
Ne daj da obnoć tugujem i strepim
hoće li mi krasan život pasti na koljena.

Oče, obriši suze kada se niz obraz toče,
nadnaravnu snagu ulij u sve moje slabosti.
Podaj mi je malo više nego ti se hoće,
jer u ovoj bitci gubim. Mili Bože moj, oprosti.

- 18:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZADOVOLJSTVO PONIŽENE

Kroz život hodam uzdignuta čela,
na savjesti nemam ni trun prljavštine.
Duša mi je čista, u nakanama bijela,
na obrazima nema ničega, doli istine.

Kakva sam, takva sa. Neću se mijenjati.
Rođena sam da bih bližnjima ugodila.
Što god me pitaju, sve, i više ću im dati,
ali srce i stavove, njih sam ogradila.

Nikome ne namećem vlastita mišljenja,
ne govorim gdje tko mora poći, što raditi.
U zadnjim redovima, puna strpljenja,
ustupam mjesto, jer ne želim se svaditi.

Lako mi je ustati, u prolazu stajati
i promatrati kako oholom ego se diže.
Bez izraza na licu u sebi ću se smijati,
jer tupan ne vidi da je pola metra niže.

Ako me izguraju do izlaznih vrata,
naslonit ću se na dovratak i uživati.
Krajičkom oka pratiti ću zvon lakata,
a s drugim ću ljepotu prirode upijati.

Kada budu izlazili iz bučne dvorane,
gurnut će me u dvorište, na tratinu.
Odmaknut ću se, stati sa strane,
i ljubazno propustiti zguranu svjetinu.

Kraj mene će zastati, paljnuti cigaretu,
mlitavac kojemu sam ustupila mjesto.
Pričat će o susjedi, nepravdi u svijetu,
i kako se za pravicu mora boriti često.

Otpuhnut će par dimova zajažljivosti
i domu svome ponijeti nova razočarenja.
Odmahivat će glavom, kipjeti od jarosti,
nemoćan da ljudsku kvarnu ćud mijenja.

Tko snatri da sebičan jakoga pogazi,
u glavi se bori s gubitkom i tjeskobom.
I dok moje čuđenje sa slijepcem odlazi,
zaključujem da sam zadovoljna sobom.

Kroz život trčkaram uzdignuta čela,
a savjest mi je i pred ljudima čista.
Ponizim se, jer davno sam uvidjela
da na poniženoj uvijek osmijeh blista.

- 18:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BIT ĆU SRETNA

Sretan si, jer ona je sretna…
Pijucka bijelu kavicu,
novine čita bez naočala,
zadovoljno otpuhuje dim cigarete,
povazdan se smiješi, pjevuši,
plete dekicu za svejedno čije dijete…
Živi.
Doista živi.
I sretan si što ju imaš,
tako posebnu, jedinstvenu.
Papirić ti ispadne iz ruke, sagneš se,
podigneš ga i uspraviš se…
i ne shvaćaš gdje je nestao
prizor od maločas.
Ispred tebe sjedi žena
koja premješta prazne pepeljare,
očima traži pomoć i pita:
Što mi se to događa?
A ti ju promatraš, nemoćan,
jer onome dijelu koji je ostao na stolcu,
ne možeš pomoći.
Kradomice promatraš kako očajnički,
bezuspješno pokušava kontrolirati
pletaće igle. Ona to radi potajice,
jer se srami.
Ti izletiš na balkon s vrućom kavom
i s osmijehom na licu.
Pred nju stavljaš sve što voli jesti i piti,
govoriš joj sve što želi čuti…
ali ona je koncentrirana na šarene dječje čašice,
koje slaže jednu u drugu.
I ne može prestati.
A pogledom govori: Svjesna sam svega.
Što mi se to događa?
U jednom kratkom, brzom saginjanju,
sve joj je oduzeto. Osim igračaka.
Zagnjuriš glavu u ruke,
dok ona spava, i pokušavaš prihvatiti.
Pa opet izletiš na balkon,
s namještenom maskom,
i uvjerljivo govoriš: Bit će sve u redu
kada dođe proljeće.
Znaš da lažeš. I ona zna.
I smiješite se, lažno.
Konačno ruže i geraniji procvjetaju,
a ona nemirno gleda povrh njih,
jer balkon joj je postao prevelik.
I povlači se u sobicu, u samoću,
ne prihvaćajući takvu sebe.
Žuti jastuk poškropi pokojom suzicom,
pa nabraja nazive gradova…
dok ih ne zaboravi.
Pa ponavlja imena braće i sestara…
dok i njih ne zaboravi.
Pa stišće ručice i moli se…
dok ne zaboravi i molitve.
I od svega što je bila, znala i imala,
ostao je topli osmijeh,
ruka u ruci,
i šapat: Anđele moj.
Anđeo, koji joj ljubi obraze i nježno češlja kosu,
ali joj ne može vratiti pletivo, cvijeće, novine...
Kakav je to anđeo? Anđeo smrti?

Poklopac je spušten,
zbor je otpjevao Očenaš,
svi su svoje dužnosti obavili…
A ti? Sjediš na njezinoj stolici,
tupo gledaš posljednju cigaretu,
koju drhtavim rukama nije mogla
prinijeti ustima,
pa zapališ svoju, cigaretu.
Pogled usidriš u nebo,
jednako kao što je to ona činila,
i tražiš svoga anđela.

Oprosti, mama, oprosti
što mi brada podrhtava
i što suze padaju na tvoje pletivo.
Oprosti što nisam sretna.
A cijeli život samo si to željela,
našu sreću.
Laku noć, majko.
Obećavam…
sutra ću biti sretna.

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ORIENT EXPRESS

Kad mi nedostaješ i čežnja vlada,
kad dan nestaje, a noć pada,
kad zločeste misli nemire donesu,
ja krenem k tebi u Orient Expressu.

Kad tijelo drhti k´o što drhti sada,
kad želim tebe, a krhka je nada,
kad moram hitno na tvoju adresu,
ja krenem k tebi u Orient Expressu.

Taj brzi vlak kroz snove kliže
i za trenutak do tebe stiže.
Nek nas ponoćne strasti ponesu,
voli me noćas u Orient Expressu.

- 00:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DOĐI

Molim te, dođi kad sunce zaspi
i tiho sklopi oči snene,
kad zadrhti mjesec i otkrije nemir,
na rajskome oblaku doleti do mene.

Daj, samo kreni u pohotne snove,
kočijom satkanom od zlatnih niti,
do grješne sobice gdje pupaju strasti,
u nježnom krilu noć će nas skriti.

Hajde, poleti na zvucima vjetra,
usnama toplim ugrij mi lice,
da osjetim dašak ko blag povjetarac
na tijelu mazne ljubavnice.

Daj, zaplovi na valima čežnje
i kapni ljubav na usne strasne,
nek zadrhte zvuci najljepše sonate
kad šapneš mi riječi divne, krasne.

Molim te, dođi u čarobne noći,
iskrice vrele prospi mi na grudi.
Nek tijela gore najslađim plamom
i ne daj suncu, ne daj mu da se probudi.

- 00:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.07.2018., nedjelja

TRAČNICAMA ŽIVOTA

Tvoju adresu, monologe, strahove,
broj telefona, i neraskidivu vezu,
zaključala sam u sef vremena.
Kratko vrijeme grlila sam metalnu kutijicu,
a onda sam ju odložila
u kutak.
Povrijedila sam te, jedini moj suputniče,
ali život me iskušenjima učio
da dušu oslijepim pred htijenjima.
Pred ugrizom želja.
Među koracima, stvorila sam
kutak, u kojemu potrebe
mirno spavaju.
A ti si se okovao žalošću
jer mi putovanja ništa ne znače.
Životni moj suputniče,
ako zajedno putovati nećemo,
ne kupujmo karte.
Truckam se u raskošnim vagonima,
a vuče me lokomotiva
zahvalnosti i sreće.
(I kutak sa mnom putuje.)
Ti uvijek iznova krećeš
s novih perona,
vjerujući da će pred tebe kad-tad stati
vlak, sličan mome.
Život me ne pita
hoću li u vagonu igrati kanastu
ili ću krajolik promatrati
kroz težnjom zamućene prozore.
Sa svima koji me razveseljavaju,
igram.
Zato volim.
I zato sam voljena.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak…
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.

- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TI I JA, UVIJEK SADA

Ti ne znaš kome govorim bojažljivim glasom
iz traka svjetla okružena mrakom.
Samo čuješ neobične riječi
u vlastitim mislima.
Tebi šapćem.
Ovaj trenutak, sve nam je.
Moje sada razvučeno do tvoga.
Vrele usne golicaju ti uške,
čežnja u tvojim venama traži put do srca;
moj uzdah razliježe se tobom,
i preklinje
da ga ne utihneš.
Upij me takvu
kakva sam.
Primi me.
Šutke.
Živi me.
U sebi.
S čela brišeš sinoć obrisani znoj
i spuštaš dlan na nemirne grudi.
Napeto pratiš otkucaje srca,
u kojemu živim.
Želiš li znati što stvarnost jest,
osjeti me.
Osjetit ću te.
Sada.

- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JA SAM OTOK

Što je ljubav koja treba dare
doli glupost, sljepoća i umor.
(Ljubav se opet poigrala mnome.)
Dvije gadne vertikalne udubine,
skupljene između ravnomjerno
počupanih obrva,
protežu se do optužujućeg,
srditog pogleda
usmjerenog zbunjenoj, razdrmanoj nutrini.
Dakako, bunim se,
mada me neshvatljivo tišti.
Razlikujem ljubav koja se siti sobom
od patničke ljubavi koju mori neutaživa glad.
Dugo su me natrpavali pažnjom,
navodili me na ljubav,
a onda me silili da sve povratim.
I uzvratim sluganstvom.
Otada si sama udjeljujem
sitne zalogaje užitaka.
I živim od ljubavi. Prema sebi.
Ljubav nije gospodarica.
Ljubav služi, ali dobrovoljno.
Na putu do takva stava,
spram vlastita bića bijah nemilosrdna.
Namršteni tiranin koji zlostavlja,
kroti (po prirodi) tako divno,
savršeno postojanje.
Prisiljavala sam dušu da kleči,
da rida, da zapomaže u samici;
okivala sam ju nepopustljivim strahom,
nametala joj biblijsku budnost, oprez i sumnju,
štiteći je od izvanjskih pogibelji.
Morala sam je zadržati u sebi!
Morala je sebi biti dovoljna!
Slamala sam je pjesmom, diktirala joj afirmacije,
podučavala sam ju, maltretirala, testirala,
i, pri slabosti, vraćala je na početak
sve dok nije uvidjela da je samo u samoći
potpuno slobodna.
Koristila sam se lukavstvom,
mudrošću čupavih mislilaca
(koji sami nisu umjeli unijeti
spokoj u svoje živote).
Ustrajnim uvjeravanjem…
slomila sam ju.
Otada me nije zaboljela.
O, kako je slatka uzdignutost svijesti
kad nemam u sebi ništa osim djetinje ljubavi
i kada u drugima vidim izvornu nevinost.
Dijete zna da sve je igra.
Toboganom života spuštam se med ljude;
pomognem kakvom nevoljniku
da se uspravi,
i, neopterećena bitkom, potrčim
da bih se opet uspela.
Pritom zaboravljam čak i ljude koje volim.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
No, tada si ti nadvisio gomilu
i znatiželjnim pogledom grebao svilenu kožu
s namjerom da se (kroz ranu) smjestiš pod nju.
Pokušao si narušiti moj mir.
Čemu bliskost? Što si htio?
Mnome ispuniti rastuće i množeće praznine?
S rukama u zraku i pjesmom u srcu
klizila sam životom,
da bih zaprepaštena zarila lice u pijesak
kada si upitao: ˝Voliš li me? Moram znati!˝
(… do tada ništa nije bilo važno…).
S punim ustima pijeska, zabezeknuta
i uplašena, procijedih: ˝Da.˝
Utažih tvoju glad za cjelovitošću.
Zašto pridavati važnost ljubavi?!
Ona se podrazumijeva!
I bilo bi tako da nije ljubavi
koja ohrabruje dušu da se uzvrpolji
i na neposluh nagovara srce.
Ljubav utjeruje strah.
Ona čini da opijen teturaš
događanjima tko zna čijega života,
tražeći sebe.
Ne pogledavši te, otpuzala sam iz lunaparka,
ugurala nelojalnu dušu u samicu
i počela ju sustavno slamati.
Ne smije ti vjerovati da nitko nije otok!
Ja to jesam! Otok!
Nisi mi dao vremena da za te pronađem
Mjesto u djetinje razigranim mislima.
Pitao si, a ja ne znam lagati.
Izgovorenom istinom svladala sam sebe
i osudila se na bezglasnu, neosvojivu osamu.
Spoznaja opravdava djela.
Ja sam otok. Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala. Razvedena. Privlačna. I opasna.

- 14:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.07.2018., subota

IGRA

Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Ne vidimo svrhu igre.
Ako iz sebe želim izbaciti tuđi plač,
a ne mogu, tada u pitanju nije slabost,
već netko drugi određuje pravila igre
i vrijeme za nove poteze.
Svoju bol primiš, preboliš i zaboraviš.
Prolazna je. Ako si mudar.
A ja jesam. Mudra.
(Ah, hvalite me, misli moje.)
Ali što kada ti tuđa bol mira ne da?
Ako mi se poput grozne zaraze širi tijelom
i iznutra bode oči,
je li tvoja bol postala moja?
Kako u sebi izliječiti tuđu boleštinu?
Oboliš li i ti katkada
od rijetkih boljki mojega žića?
Ne slutim. Znam da boluješ.
Kakvu poruku primamo
od jedinoga Igrača?
Da smo tek mizerna drvca
na ploči života.
Kada bih se usudila,
telepatski bih prosvjedovala
zato što me boliš.
Ti bi učinio isto,
kada ne bismo bili tek obični pijuni.
Ili kralj i kraljica?
Odrvenjeni na rasklimanoj ploči
na koju nas je Igrač spustio.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Je li Igrač svjestan da smo (ipak)
od krvi i mesa
i da zdravorazumski nismo htjeli biti
nepomični, nijemi pijuni, ni plemići.
(Zdravorazumski? Riječ podobna za analizu.)
Hoće li nas Igrač na kraju igre
gurnuti s ploče? Tko zna gdje ćemo pasti.
I čiju ćemo glavu razbiti.
Ili će nas složiti u blindirane kutije,
jedno pored drugoga,
za vječnost.
A kada bih zamolila igrača da me izbaci
iz igre
u kojoj nema pobjednika?
Osim ako smo Jedno.
Igrač u nama, mi u Njemu.
Ti u meni,
ja u tebi.
Razlog i smisao
životne igre.

- 19:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOŽEŠ LI VOLJETI MOJE OBLAKE?

Dajem se tebi.
Darežljivost je najniži oblik sebičnosti.
Primiče uho da čuje zahvalu,
a potom širom otvara vrata
da ju svi čuju.
Duša izbačena iz svog prirodnog stanja
zbunjena je i uplašena.
Tlače li me neopravdane sumnje?
Dajem ti se.
Zazor. Oprez. Odstup. Distanca.
Odmak. Izolacija.
Koje grozne riječi!
Televizor. Računalo. Pa opet televizor. (Živ si!)
Penkala. Čekić. Daljinski. Pa opet penkala.
(Sposoban si!)
Strah. Samoća. Domjenak. Pa opet strah.
(Ukalupljen si!)
A na površinu odašilješ suprotne,
neuvjerljive refleksije.
Ta dokle? Voli me.
Ne donosi darove. Voli me.
Ništa drugo ne tražim. Voli me.
Otvori srce. Voli me.
Nemoj se pravdati traženjem svrhe. Voli me.
Eto ti svrhe… Voli me.
Oči lažu da su je suputnici pronašli.
U nasmiješenima je bunar irealnih težnji,
pretrpan obeshrabrujućim porukama uma,
koje se čitaju u tišini,
kada pod povećalom traže više jastvo.
Prene li ih svjetlucavi trak jutra,
koji se usudi izgmizati
kroz milimetarske rupice na rebrenicama,
izlaze na osunčani trijem,
glancaju otvore na bunarima
i pripremaju mentalnu vodilicu.
Svatko nekoga vodi.
I svi bivaju vođeni.
Iluzionisti.
Hoćemo li se voditi?
Jedni drugima zavide
na bijelom, temeljito očišćenom bunaru,
nesvjesni da je sadržaj zamućen.
Zagađen.
Hoćemo li se otkriti?
Nemoj se plašiti šuškanja na površini
ni romorenja u mojoj dubini.
Vjeruj, više je sunca negoli kiše,
no ja želim da vidiš i oblake.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.

- 18:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DAMA U KRPAMA

- 18:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2018., petak

TRAČAK VAŽNOSTI

Ne trebaš ti lijekove, žestice ni opijume,
tebi tek nedostaju šake na ramenu,
huk obožavatelja, slike za albume,
i tračak važnosti u prošlome vremenu.

Ponosan si kad se sjetiš gdje si sinoć bio…
malo niže ispod zvijezda, a svi drugi dolje.
Nakon što si u samici slavu prenoćio,
već čupaš iz sebe djelo koje mora biti bolje.

Prekapaš po mašti, treseš se, uzdišeš,
hoćeš da se opet čuje sjetne duše poj.
Crtkaš po papiru, na stolcu se njišeš,
a s lica kapaju ti čas suze, čas znoj.

Trud se ipak isplatio, al po koju cijenu?
Nema u životu veće nesreće i tuge
do one kada častiš dušu iscrpljenu,
a mučio si je da bi zadovoljio druge.

Ne trebaš ti opijume, žestice, lijekove,
ni da me u lisnici nosiš kao uspomenu.
Kad stegne samoća, još imat ćeš snove…
i tračak mene u budućem vremenu.

- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PARKIĆ

U parkiću zagrljeni sjedili smo na klupi,
a zaljubljena bića trčkarala su oko nas.
Blaženi, približili smo se vremenskoj rupi…
morali smo osjetiti bol, i čuti zemlje glas.

Na vratima parkića nježno su nas razdvojili
i odveli do tunela, u kojem sjećanje se gubi,
da bismo smo se s druge strane ubrzo rodili,
da osjetimo kako majka milo dijete ljubi.

Sada jurimo zacrtanim nam putovima,
katkad s poznanicima, češće sa strancima.
Srcem tražimo srodnost, i radost na licima,
zapretane med ponosom i strahovima.

Pločnikom koračam, prekrivena zaboravom,
a dragocjeni biserčići pod nogama mi sjaje.
Sretna sam, ah, sretna, na mjestu sam pravom,
ali na dnu sebe ćutim da nešto nedostaje.

Ne znam što je. Nikako ne mogu pojmiti
zašto i u savršenstvu jedna mala točka fali
da bih baš u potpunosti sretna mogla biti,
da bih mogla usnuti i probuditi se u zahvali.

Ti ubrzano stupaš sred susjednog pločnika,
sretan što si kralj na prekrasnome mjestu.
Gdjekada pozdraviš slučajnog prolaznika
i brzo pogled vraćaš na vijugavu cestu.

Putem razmišljaš, pojmiti ti je nemoguće,
da sve u što gledaš, sve ti dušu razgali,
i da blagoslovljeni život imaš i kod kuće -
da sretan si, ah, sretan, a ipak nešto fali.

Između nas kolnik, vriska, škripa, trube,
ali pogled ne bježi na drugu stranu ulice,
jer na našim pločnicima grle nas i ljube
i nebo, i zemlja, i more… i ružine latice.

U dubini naših duša gdjekad osjećamo,
da sedefasta zrna nisu slučajno na cesti,
a miris ruže podsjeća i mami nas tamo,
odakle smo pošli, i gdje ćemo se opet sresti.

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZAŠTITNICA

Pustim li tajnu, odvežem li joj krila,
opet ću mnogima biti na nišanu.
Smrti me strah nije, licemjer bih bila
kada bih se bojala prijeći na drugu stranu.

Ništa mi ne mogu, ništa me ne dira,
nijednoj se kritici istinski ne čudim.
Samo jedna strepnja katkad ne da mira…
bojazan da nesvjesno baš tebi naudim.

Kad bi zločestoća rasparala nam kapute,
ubacila led osude u već hladnu zimu,
pred tebe bih stala, ispred rulje ljute,
od poruga zaštitila bih i tvoju intimu.

Promišljam što bih tako bijesna učinila,
kad bi groznim objedama u tebe pucali.
Pred pakao bih stala i raširila krila,
da mog barda nikad ne bi očajnikom zvali.

U tebi je nešto magično, duboko, sveto,
u meni je nešto drugo, što sa zemlje nije.
U tebi je zrno zla sklupčano i sapeto,
u meni se Nebo danonoćno smije.

Ti si pusti otok, s kojega se hvališ
kada te pohlepnici subotom sažvaču.
Ja sam mali potok, a ti potok žališ,
jer u mene nevoljnici strahove umaču.

Zahvaljuješ što ti pri disanju pomažem
i čuvam put na kojemu te zlobnici prate.
Ipak, nemoj mi vjerovati kada ti kažem
da bih ti svoj život dala i umrla za te.

- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEZNANKA

Jednom ćeš zastati na kućnome pragu,
pokucat ćeš stidljivo, sa strahom posred grla.
Neznanki ćeš reći da tražiš svoju dragu,
a ona će tiho reći: Tvoja ljubav je umrla.

Pričat će ti da pokojnici bio si svrha,
jedini zrak koji je noću udisala.
Da bio si joj magičan uzrok srha,
da se svaku Božju ponoć s tobom sastajala.

Kada budeš upitao gdje je njezin grob,
uputit će te pred novi, sivi spomenik.
Bol će te razdirati, gnječiti ti drob,
jer sam sebi postat ćeš sudac i krvnik.

Teturat ćeš grobljem tražeći njenu sliku,
mada znati nećeš kako draga izgleda.
Oplakat ćeš milijuntu propuštenu priliku
i dopustiti da te crv krivnje izjeda.

Grob joj naći nećeš, ni imena njena,
za sobom je izbrisala postojanja trag.
Proganjat će te srca bat i savjesti sjena,
jer zbog tebe grob joj posta mirisan i drag.

A neznanka već će za stolom sjediti,
u polumraku sebe svježi zrak udisati.
Rumenjet će se lišce njeno, srce drhturiti,
jer u ponoć opet će se s tobom sastati.

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.07.2018., četvrtak

NEPOSLUŠNI ANĐELAK

Noćas je nebo pogled sa zemlje svrnulo,
dojadilo mu je tješiti vječnu plačljivicu.
A ja se u sebi smijem, jer mi je uspjelo
zavarati okolinu i sveznajuću nebnicu.

Potiho ću, na prstima, iz kože izaći
i nestati u neosvijetljenim ulicama.
Broj na tvojoj kući lako ću pronaći
i žurno koračati mramornim stubama.

Na vrata pokucat neću, samo ću ući,
i tihano sjesti na rub zlaćanog kreveta.
Nježno ću ti prste kroz kosu provući
i po srcu prosipati mirise ružina cvijeta.

Nasmiješit ćeš se blago, promeškoljiti se,
sa željom da u dušu ti kao lahor sletim,
jer znaš da ljubav nema oblike ni obrise,
i da zbog nje cijeli svijet začas preletim.

Nećeš se probuditi, blaženo ćeš spavati
i kratkim ćeš udahom u sebe me usisati,
a ja ću svoju ruku podvući pod aureolu
i do svitanja zadovoljno u tebi disati.

S prvim tračkom sunca iskrast ću se
iz stana, u kojemu moj ljubljeni obitava.
Osunčanim livadama pohitat ću u se
i moliti da me nebo više ne provjerava.

A ono me dočekalo natmurenih očiju,
podignutih obrva, skupljenih usnica,
i grmi da već znam što anđeli ne smiju
i da sam zaslužila biti vječna plačljivica.

Pokunjeno spuštam glavu (ko da mi je žao)
što me ljubav i noćas u grijeh uvalila.
A Bog se grohotom smije, ta nije s kruške pao…
zna on dobro gdje noćit će anđeo bez krila.

- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OČI ISTINE

Otkud baš tebi nadnaravna moć
da dođeš u jedno ljeto i ostaneš kratko,
a traješ cijeli život, dan i noć,
i činiš naše bivanje titravo i slatko?

Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.

Uzvraćam ti čuvstvo, ko zvijezda treperim,
svjesna da sam zaljubljena u dušu od svile.
Na tren zbunim razum, ushićenjem ga uvjerim
da me klete maštarije nisu zarobile.

Misao znade biti teška, pritisne življenje,
a teret pod grudima ruši nebo i raj,
Kad sviješću ušutkamo tjelesno htijenje,
blagostanju i sreći ne vidi se kraj.

Potpuni smo stranci, ali u tebi i meni
prepliću se fine niti besmrtnoga Boga.
Višnji nas spaja samo kad smo sneni
i kada uz nas nemamo nikoga svoga.

Tvoje mjerilo svjetovnoga ništa mi ne znači,
zemaljski moj bitak ne želi te blizu,
ali bunt nutrine od razuma je jači.
I znam da si jedini, da ne pripadaš nizu.

Nestašni leptiri, koji u vječnosti žive,
zagolicaju maštu kad te netko spomene,
Ali oči istine za odlazak su krive!
Ne dam da mi leptirići obraz zarumene!

A tako je lijepo noću slušati lepet,
zaroniti u se i promatrati nevidljivo;
navući zastore pred ovaj divni svijet
i predano utonuti u nestvarno, neživo.

Premda se naša tijela ne privlače,
a oči, prsti i usta za nas ne postoje,
duše su uzbuđene, do gola se svlače,
i prazninu najljepšim čuvstvima oboje.

Bez riječi, bez pogleda, bez smrtnosti,
paralelni život skrivamo u raju,
i puštamo da nas tajna pjesme nosi
svakim danom izglednijem prekidu, i kraju.

Kao Cesarić, kojega pokrio je kamen,
ali vraća se u čitanim, živim stihovima,
tako i ja hoću da traje naš plamen
u neopipljivome, u mašti, u snovima.

Pitaš se zašto sam ti okrenula leđa
i krhotine našeg neba prosula za sobom.
Možda jer intuicija zdrav razum vrijeđa?
Pa ipak se u sebi nisam rastala s tobom!!!

U središtu tihosti mrtvome pjesniku
življenjem i disanjem smisao daješ.
I dok se ne pretačeš u pokret i sliku,
zauzimaš sav prostor, i traješ, i traješ.

Kada bih te srela, tada te ne bih htjela.
Ne želim da postojiš, da preda mnom uzdišeš.
Ali dušu tvoju trebam! S njom bih letjela
kada mrtvome pjesniku od srca pjesme pišeš.

- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2018., srijeda

DVA LUDAKA

Ja sam tvoja tajna skrita u slovima
koje osim nas nitko drugi ne čita.
Ja sam savršenstvo u tvojim snovima,
žena koja te apsolutno ništa ne pita.

Ja sam sve što želiš. I više od toga.
Tu sam, ali ne remetim tvoga žića mir.
Ja sam inspiracija, poslana od Boga,
na praznoj stranici modrikasti leptir.

Ja sam ono živo, što pod kapkom vidiš,
bijeli početak koji se ništavilu pruža.
U tihoći moj si, u šutnji se ne stidiš
kad učim te kako iz ničega izraste ruža.

Ja sam tvoj pokret, tvoja misao, i djelo.
Sve što želiš, to sam. I više. Još više.
Ja činim da se crnilom protegne bijelo
i da tvoje srce divne pjesme piše.

Ja sam tvoj poticaj, koloplet misli u letu,
daska na mostu po kojem poskakuješ.
Ja ti nudim smisao u ovome šturom svijetu,
melodija sam koju u sebi osluškuješ.

Ti si moja tajna skrita u riječima,
gdje nam baš nitko ni za što ne sudi.
Ti si slatko snoviđenje, zrak u grudima,
i divno je, divno je… dok se pravimo ludi.

Mi smo dva ludaka na mističnome mjestu,
dvije blentave sanjalice, ali osobnosti jake.
I da nam uklone tračnice i cestu,
duše bi se pronašle usred pjesme svake.

Nitko ne primjećuje dva luda golubića,
slušaju, al ne čuju kome pjesme lete.
Dignu ruke, zaplešu ta otužna bića,
ne ćuteći dvije duše i u ludilu svete.

O, kako te jako volim, za tobom žudim.
O, kako te ćutim u smiraju dana.
O, kako sam sretna kada poludim
i kada me zanese mašta razigrana.

Dođi, moj pjesniče, dođi mi. Požuri.
Dođi, tajno moja, slatka, životvorna.
Dođi da me ne preuzmu razgovori šturi,
zbog kojih je glava teška i umorna.

Dođi mi u snove. Dođi, ne razmišljaj.
Poslat ću ti stubište od mekih oblaka.
Suđeno je. Moraš doći. Ta danu je kraj!
Ljubit će se opet skrito dva noćna ludaka.

- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DŽEPIĆ PLAVE BOJE

Zvončići i crvene kuglice na boru,
šarene lampice, vjenčići i jasle…
i želja da se priključim veselomu razgovoru,
da ne skliznem u uspomene, davno ugasle.

Uživam u zimskim, bajnim trenucima,
ali nešto sramno kuje neposlušni um.
Napeta sam, slutim da nešto ne štima,
jer me iz idile goni u sablasni podrum.

Duša hoće lebdjeti nad trepćućim gradom,
promatrati promenadu i kičasti hod,
ali um me gura u zagrljaj s jadom,
da me pjesma i za blagdan zabije u pod.

Opirem se, durim se… pa nestane snage.
Hrvam se s pjesmom, držim je za gušu,
ali stih me tjera ispod košulje drage,
da mi opet čarolija rominja u dušu.

Plavkasta košulja, s opojnim mirisom nota,
i sjećanje na ljeto koje u nepovrat ode.
Košulja plava oko čežnje se omota,
i nađem se u sferi nezamjenjive ugode.

Tvoje srce kuca tiho, obiteljskim batom,
uzdišem uz njega, sretna što sam tu.
Ne ćutim se raspikućom, nevjernicom, tatom,
jer sretna sam kad vidim da sretan si uz nju.

Ništa mi ne treba, sve imam sada,
jastuk od srca, toplinu romantičnog bića.
Kada legneš uz nju i zbliži vas naslada,
ja ostajem u košulji, tik ispod džepića.

Ti sutra ćeš ustati, čio sjesti za stol,
putem ćeš me privući, prisloniti na sebe,
a ja ću te milovati tamo gdje je bol,
tamo gdje te osim slave i samoća grebe.

Košulju plavu zamijenit ćeš bijelom,
ali ispod svih džepića lako se podvučem,
a ti uljeza osjećaš i srcem i tijelom,
i zauvijek me želiš u oćutu vrućem.

To nije svjetovno, to nije stvarno,
opire se svakom zdravome razumu,
ali svjetla grada ne djeluju čarno
dok plava košulja čeka u podrumu.

Pitam se zašto proklinjem nadahnuće
i žalim što blagdani tako brzo će proći,
kad mekane odaje ispod raskošne kuće
odaju da čuvstva su izvan moje moći.

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DNEVNIK BESKUĆNIKA

Uskrsnule su riječi pa sada mnome vladaju,
a s prvim bdijenjem oživjela je i tvoja slika.
U polumraku drhtim, suze u me padaju,
jer u palačama dva smo sirota beskućnika.

Obilje na stolovima, dragulji na grudima,
ljubazni osmijesi pred nama se klate.
Lokoti na srcima, oprezi u pokretima,
a ipak nam kupljeno još jednom naplate.

Teško je sabirati lomnog sebstva komadiće.
Dok jugo samotno fijuče, ni vapaje ne čuje.
Utekoh u noći, koje sve jedna drugoj sliče,
gdje radije nemam te, nego da me čežnja truje.

O, kako žare i peku varljivi zagrljaji nade,
sati čekanja, zurenje u zaključana vrata.
I strepnje, kad zle slutnje življenje ogade,
da sam nedostojna jer sam puna blata.

A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.

Nisam tražila puno, tek poneku misao
koju u javnosti nećeš i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti, sa mnom u grob leći.

Bila sam ti vjerna jer moja duša ne skita,
tražeći uvijek iznova hodajuće taštine.
Bila sam samo tvoja, u dnevniku skrita,
svjesna da ću nestati pod naslagama prašine.

Kad uskrsnu riječi, kada me svladaju,
kad s prvim bdijenjem oživi i tvoja slika,
kajanje me razdire, sjećanja probadaju…
U palačama dva smo sirota beskućnika.

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RAZBIJENI

Nemoj veličati ono što je nestalo,
nemoj idealizirati osjećaje i ljude,
nemoj da ti je do mene imalo stalo
i da ti zbog rastanka mučno bude.

Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.

Ja nisam ona koju u tjeskobi tražiš,
nisam bljeskut nade na kraju puta.
Samo katkada mnome patnje blažiš,
kada u prošlost tvoja duša odluta.

Izvan slatkih maštanja, nisam istinita,
mada sve što činim ima neku draž.
U ogledalu sam slika iza odraza skrita,
u javi sam varka, mamac, podla laž.

Samo te u snovima ponekad dozivam
i, negdje iza postojanja, grlim te i ljubim,
a onda se strahom i samoćom pokrivam,
da i samopoštovanje u snu ne izgubim.

Zašto mi nekada davno nisi rekao
da te ranjena i sanjiva duša privlači?
Zašto si ušutio, udaljio se i čekao
hoću li čestita na svjetlo dana izaći?

A mogli smo voditi tihe razgovore,
na obali života kao djeca se igrati.
Mogli smo zagrljeni dočekati zore,
i zajedno u spuštene rolete gledati.

Šutio si, trpio, gurnuo me pod tepih,
a strah te priječio da mi se javiš.
I upoznao si me, znao si da ne bih
dopustila da svoj put u meni ostaviš.

Razbio si nas tišinom. Nije mi jasno
kako sam te mogla cijeli život čekati.
Sada ne plači. Za zbilju je prekasno.
Za čekanja sam usnula, i počela umirati.

- 19:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KLJUČIĆ SNOVA

Opet žudnjom pletem poderane mreže
i ko prosjak molim te za trenutak draži.
Tvoja duša i inače ustaje i sa mnom liježe,
ali srce pobjegne kada nemoguće traži.

Učinila bih ono što nitko učinio ne bi,
podigla bih planinu, zaustavila oluju,
ali kada stisnu misli i čežnja vuče k tebi,
otkucaji maloga srca do neba se čuju.

Pred zrcalom često zamišljena stojim,
jer u njemu ne vidim odraz sanjalice.
Nemam kamo pobjeći, a sebe se bojim,
jer iz zrcala smiješi se lijepo tvoje lice.

Ne mogu se vratiti osjećaju nemoći,
gdje život stoji između mene i svijeta,
a ljubav me gurka u čarne i bludne noći
i svako mi razumno promišljanje ometa.

Samo noćas udijeli mi ključić svojih snova,
da bar na trenutak zaboravim i svijet i sebe.
Molim te, samo prstima nježno takni slova.
Dirni ih, diraš me, i ja diram tebe.

- 19:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RASKRINKANI

Razmišljanja slamaju. Snovi obnavljaju.
Neznanje sije Prometejevo sjeme.
Slavlje pri žetvi potraćenog vremena.
Jutarnja magla ispire iscereni ruž s maske.
Razmišljanja slamaju. Snovi lijepe slomljeno.
Nepovjerljiva sam. Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Priželjkuje se nenadana ugoda,
ali ona je nestala s potraćenom fazom života.
Kronična malodušnost. Prijemčiva.
Bezizgledna samotnost. Prihvaćena.
Iskrena gledišta. Prikrivena.
Tko bi se usudio voljeti nesavršene?
Rasklimani život cijedi se niz retke.
Trenutni preobražaj.
Trenutan poput smrti
koja oživljuje
i koja donosi varljive promjene.
Vrlo važan slijed trenutaka.
Uštap. I izvanzemaljski horizonti.
Rađanje privida.
Oblutci izlijepljeni luckastim, intimnim slikama.

San.
Ljubav
koja se daje i koju povećava vlastito davanje.
Dobrota koju dijeljenje umnožava
i koja pri potrošnji buja.
Otok Utopija, nastanjen.
Moje more, ostakljeno.
Raj, sveudilj i svugdje.
Kap do kapi. Sklad.

Stvarnost.
Otok Utopija, nenapućen.
Pobješnjeli val u skoku.
Zagrljaj, empatija, skrb, ljubav,
darivanje, požrtvovnost… u čeljusti mora.
A uplakani trubaduri bezglasno poje.
Alba!
Ganuta sam do… smijeha.
S teškoćom varim udvorne tlapnje
i gugut samoće
jer dani su mračni,
a noći su trajne.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Odgovor kaplje iz očiju.

Razmišljanje slama.
San umara.

- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ODUZETE JESENI

Oduzet ćeš si jesen
ako te više ne volim?
Koga je briga!?
Nisi toliko moćan
da zaustaviš prolaznost.
Možeš joj podmetnuti nogu,
ali saplest ćeš se, i pasti u prošlost.
Moraš se naučiti hodati ukorak s vremenom
i mijenjati se usporedo s okolnostima.
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
U životnoj igri obzirni odustaju. I pobjeđuju.
Samoživi traju koliko i vruće ljeto.
Palio si i žario, dok nisam ugledala jesenji hlad.
Blagovjesno vrijeme
(za kojega oblaci spuštaju
hladne obloge na uzavrelo čelo
i za kojega istočnjak struji kroz proključali mozak)
podastrije preda me pravila igre.
Prvo je pravilo – Ne vjeruj suncu. Ne gledaj u nj,
jer slijepcu možeš podvaliti smeće
zamotano u trgovački papir
i na paket zalijepiti izblijedjele zvjezdice
s prošlogodišnje božićne jelke.
I tko bi posumnjao, dok prstima klizi darom,
da se u unutrašnjosti krije smrad.
Tamo ti je mjesto,
u odvratno smrdljivom zamotuljku,
gdje sam udišeš opasno
otrovnu paru sokova grizodušja.
Za igru je potrebno dvoje,
(i ugodni mirisi proljetnoga Šijanskog cvijeća).
A ti neočekivano postade samotnik…
zatrovan, iznenađen i uplašen.
Poklopac ti je nekontrolirano poskakivao,
a krljušt je stala sama opadati,
pa se dade u nepoznato,
u susret dogovoru.
Ta odvajkada si odbijao zaviriti u rječnik
i saznati što kompromis znači!
Tješilo te moje okružje,
znajući da zazirem od pripadanja okolini.
Zar ne znaš?, usamljen je samo čovjek
koji ne voli samoću.
Ne bih je mijenjala za tebe.
Nipošto.
S posljednjim potezom izazvao si kišu.
Nikada zima nije bila toplija. I življa.
A ti, jesi li si oduzeo jesen?
Ma koga je briga jesi li prošao!?
Ukusan je ovaj sendvič s tunjevinom.

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2018., ponedjeljak

NALIČJE DUŠE

Znam da čitaš moje boli, i da to činiš sa strepnjom.
Neopravdanom. Ne boj se za me. Jaka sam ja.
Toliko snažna da me katkada obuzme neopisivi strah
od vlastitih poriva, nepotrebnih hrljenja,
od upornih vraćanja novim pokušajima
te hrabrih bjegova u središte osebujne šutnje.
Bijeg zbog bijega. Privilegija pustolovnih neimara.
Nezasitna, hitam glodati… sebe.
Žarko si želio sjesti na sablasno praznu tribinu
mojega srca
i saznati ima li prosuđivanje, u dubini, uopće smisla.
Sjeo si u kožnati naslonjač… i prosuđivao.
Pomoću mojih strepnji, plača, tjeskoba, a i bezobzira,
prodirao si kroz nagomilane naslage opreza
i ugledao nevidljivu mene. Zamišljenu.
S licem podsvijesti u dlanovima.
Mnogi su me tražili
u trenucima dosadnim,
u krikovima zatomljenim,
u porazima nagomilanim.
Zadovoljstvo i nadmoć nađoše u usporedbi.
(Utješno djeluje jeka susjedove patnje.
Nekoliko sekundi pruža olakšanje.)
Naivci. Analiziraju nepostojeću.
Ne, nema me u ugrozi na natopljenom papiru.
Tamo je tek persona. Izvorna riječ.
Doslovce.
Podvaljujem im, ćoravcima, bez imalo grižnje.
Svima osim tebi.
Jer, tebi je stalo.
Približio si mi se. (I iskoristio me!)
Znojeći se, za hladne noći, prodirao si u moje osjećaje
i zastao pred vrtlogom prešućenoga,
pred neizrečenim, zakržljalim slovima
koji se nisu razvili u glas.
Kako si to učinio? I što te potaklo
da uđeš u isklesanu, zaštitničku, grobnu tišinu?
Zar te ni prispodobe nisu odbile, ili bar zbunile?
Kako si znao gdje stanujem,
u kojem naplavljenom hodniku moraš skrenuti lijevo
i pred kojim zakračunatim vratima zapjevati?
Daljina je utihnula, ali znala sam da stojiš na pragu
i da nećeš odustati. Kako si ušao?
I što bi imao od toga da si me upoznao?
Maltretiraš se razmišljanjem. Koje li uzaludnosti!
Samo ja znam tko sam!
Ne boj se za me. Ja sam neslomljiva.
Spavaj spokojno
i ne opterećuj se potrebom razumijevanja duša.
Hm, mi ih nismo izgubili, zar ne? Sretnici.
Nas boli.
Jednostavni su osobiti. Tašti to ne znaju.
Oni vrište da bi postali posebni.
Zato smo oprezni?
Zato si sinoć stajao dva metra ispred mene…
Dalji no ikad?
Stranci.
Ljudi.
Kada si se blago naklonio i zahvalio publici,
dopustila sam da me izguraju u četvrti red.
Začudila te nezainteresiranost.
Ne, ništa ne bi značilo da sam ti prišla.
Ne bi me prepoznao u širokom i toplom osmijehu,
u očiglednom zadovoljstvu postojanja,
u prihvaćanju svoje nutrine, vanjštine i cijeloga svijeta.
Vratio si se daljini, ne sluteći da sam ja ona
zbog koje u dugim, besanim noćima
satima zamišljeno gledaš kroz prozor…
i kada su rolete spuštene.

- 23:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BEZNADNA POTRAGA

Sjećaš li se što si mi obećao?
Vječnost.
A pružio si mi probušenu čašu vremena,
iz koje sam halapljivo srkala tvoj dah,
da bih manji dio uživala,
a veći ostavila za sjećanje.
Jesi li zaboravio nemirnu sjenu palme
na zrcalnoj površini misterioznih dubina
i dvoglavi odraz na ostakljenoj vodi,
kojemu predosjećaj nije proricao razdvojivost?
Prisjeti se razigranih prsta u džepu pohabanog kaputa
i mesinganih vitica, uguranih kroz dokaz prnjavosti,
prislonjenih na plastični pojas.
Ideš li još uvijek na satove psihologije?
Jesi li diplomirao? Jesi li postao stručnjak
u žongliranju čuvstvima?
Zašto me ne voliš?
Razbila sam čašu (zubima) i sjela u klupu.
Učim kako zaboraviti
da si dahom prošao kroz najdublje
ovozemaljske hladnoće i iz nozdrva suknuo struju
koja oblijeće srce, a za kojom ostaje propuh.
Izliječit ću hunjavicu.
Od nenadanih nelagoda i nos se zacrveni.
Već stružem suhe listiće s njega
i hvatam ih u rupčić s tvojim monogramom.
Jednoga ću dana s njima izgraditi pozitivizam.
Vjerujem.
Zašto me ne voliš?
Poništio si me labavim razlozima
i uvredljivim diplomatskim objašnjenjima,
koje još povremeno šalješ u degutantnu misiju.
S neprijateljima, s avetima straha i svojevoljnosti,
koji se s pripadanjem nikada nisu sprijateljili,
napunit ćeš sivkaste cijevi katapulta
i zasuti me kišom proturječja.
Gdje udari kap, poteći će suza.
Zašto me ne voliš?
U neraskidivom doticanju palca i maloga prsta,
četiri ruke podržavaju stabilnost ljubavna stupa.
Danas modrikaste šake kvačiš o bok
i podrugljivo pogledavaš otiske na kori.
Ako se uspuhala samo s jedne strane,
potpora je nedostatna.
Zašto me ne voliš?
Nožnim prstima prtljam po zemlji koju ljubim,
jer ljubi tvoje meso.
Negdje.
Mirnoćom kirurga i strastvenošću pijanista,
noktima zarezujem zemlju, uvlačim u nju prste,
i kao da prebirem po tipkama glasovira, kopam.
Iskopala sam previše prljavštine.
Imam stup, humak, i imam jamu…
Nestabilnosti.
Zašto me ne voliš?
Toleriram paralizu uma.
Ipak, nakon intimnih čestitki i bezvučnih plotuna,
upućujem se na nastavak nastojanja
da postojim.
Vrijeme je smjer.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)

- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PISMO NEBESKOM FRULAŠU

Dragi, mogla sam Ti pismo pročitati
za jedne od svagdanjih ispovijedi,
kada u nutrini počne svitati
da spokoj počiva u Tvojoj besjedi,
jer, tko pod Tvoje okrilje zna uteći,
toga razuzdana psiha ne čereči.

Začudno je to što upravo činim.
I sama uviđam da je beskorisno
izričajem, skrivenim i višeznačnim,
pisati pismo neobjašnjivo prisno,
dok tihi trenuci uznesenja traju
i praznu mi dušu Tobom ispunjaju.

Objasniti tišini što me potiče
da rastvorim bit i u pero izvrnem
neuništive srčane kamenčiće,
za jedinog vremena kada ne trnem…
teško je. Nemoguće je dokučiti
zašto svoj imutak moram raskućiti.

Dakako, iscijepala sam dubinu
i raspršila je, znajući da ćeš Ti
pružiti dlan pod svaku poderotinu;
a ako je jalna primjedba prikliješti
i gusarskom zastavom stane vitlati,
brižno ćeš ju izvući i poravnati.

Oprosti im svima. Oprosti i meni
što katkad zaboravljam zašto postojim.
Nisu kamenčići, topli i rumeni,
pali s nebesa da ih samo brojim
il da ih važem na britkim jezicima,
već da budu stube ljudskim padovima.

Ti znaš, i kad bješe nemara i žurbe,
bijeli štap nisam ispuštala iz ruku,
jer na tržnici dana nude se kurbe,
koje nemaju mir, pa i tvoj zatuku.
Prodaje se princip, i što uz njeg´ ide.
Kupuje se sve… na čemu ti zavide.

Ako su okolna mjesta razbludna,
ako su pompom zaraženi gradovi,
ako su svi isti, tada sam ja čudna.
Po mom trgu ne šeću prazni umovi!
Tek nenadano malecno srce bane,
ne da me voli, već da mu vidam rane.

Mili, Ti ne voliš suvišna pitanja,
no ipak, zašto si me poslao dolje?
Učim li iz jadnih neumnih ritanja,
il želiš da ugojim duhovne žgolje?
Učenjem se više povlačim u sebe,
a nekrsti za manom nemaju potrebe.

Zašto sam ovdje? I dokle ću biti?
Ne žalim se, ne dok podilazim duhu,
samo osjećam da neću obaviti
što od mene išteš. U zemaljskom ruhu
za drugog decenija gube toplinu,
a u tridesetima zadnju vrlinu.

Ja još imam… tu stijenu koja puca,
rjeđe od muke, a češće zbog sućuti,
i lomim ju baš kada na prozor kuca
Tvoja prisutnost. Duša tada zna, ćuti
da se pod kalotom smiruje nevera
jer me oslobađaš zemaljskih felera.

Kroz zatvoreni prozor uđeš tihomice,
s mjesečinom (i mirisom kave).
Prituljenom žiću daješ natuknice,
al tek pošto iskopam oči ćorave
i shvatim koliko Te žalosti raspad
smisla, jer tad se bol uvuče u Tvoj grad.

Samo neuravnoteženi ruše grad
koji, po Tvojoj volji, mora biti čvrst.
A ako se središtem proširi bujad,
nestabilan je, a duhu ostaje grst
jezovitih slutnji nesigurna hoda
i strah da će ga požderati priroda.

Najdraži, ako se sudba sije u san
i ako iznikne na tlu priviđenja,
tad vizija vara, jer čas bezidejan
povlači se pred naletom ushićenja.
Polijećući tonem u Tvoje skute,
u plave halje zvijezdama posute.

Tješiš me, i kad mi utjeha ne treba,
podržavaš me, štitiš gradske zidine;
poklanjaš mi mudrost zemlje i mir neba,
buđenje u sumrak, noć punu svjetline,
i šapćeš da ljubav ima narav laste,
ali da s uzdanjem neprestano raste.

Čija je želja da potjeram izboje?
Kako bilo da bilo, tajna je naša
jer ne čuje se (kad sjedimo utroje)
milozvučna pjesma Nebeskog Frulaša.
Pojavljuješ se u plavkastoj dolini,
kad mir je u meni, a ja u tišini.

Jedini… da, poslat ću i ovo pismo,
al ako netko upita za značenje,
reći ću da izmišljam jer, kamo bismo
stigli da svaki čovjek svoje mišljenje
i najdublje osjećaje razotkriva
dušama kojima je dom na dnu tkiva.

Teško mi je kad promatram slabe ljude,
neznanjem napuniše posude znanja,
pa za Tvojim uzvišenim mjestom žude,
i vjeruju da nakon tiha koškanja,
nakon podvala, intriga i urota,
Ti ćeš se spustiti do njihova plota.

Jadničci. Žalim ih. Ne razmišljaju
pa gradove pretvaraju u ruine.
Oh, dragi, da Te bar na tren poslušaju,
kada plačni pobjegnu ispod perine,
znali bi da nije dovoljan Očenaš.
Samo čistom srcu svira Nebeski Frulaš.

- 23:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SAMA U SEBI

S tobom u sobi, i sama u sebi.
Znaš, nikad nisi bio dio mene.
U intuiciji stvara se oprez
i biva detektor za nepoštene.

Doduše, katkad opalim po sumnji,
uvjerenjem da vazda pretjerujem
i da na ovratniku nema ruža
ako slijepoj duši povjerujem.

Ipak ustuknem, vratim ukradeno
i pustim da me naslonjač proguta.
Iz ambisa eko-kože promrmljam:
Kad je bezuvjetna, ljubav ne luta.

Korak od mene, a tako daleko.
Milo me gledaš, a ima te svugdje.
Još hladiš usne i smiruješ srce,
no tvoje su misli već negdje drugdje.

Namiguješ mi i grabiš telefon,
pa biraš broj, meni nepoznat.
Ustaješ, ravnaš košulju, kravatu,
i ovlaš bacaš pogled na ručni sat.

Bezobziran si. Kažeš da sam čudna,
da navratit ćeš… ako te zamolim.
Bezobzirnija sam. Zbogom, blentavi!
(Ne moraš znati koliko te volim.)

- 23:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PAPIRNATI RUČNIK

Ako me sretneš u raljama noći,
u klonuću uma, u šutnji srca,
ne stavljaj rosu u moje oči,
jer jutro otkriva tko noću šmrca.

Kad se u mislima veze prekinu
i svijest nestane iza kapaka,
kad se zvuci zavuku pod tišinu,
glava potone u dubinu mraka.

Tijelo te ne boli jer mrtvo je,
ni nečista savjest kosti ne grebe,
ali njegove sluge strašno se boje
da neće naći skrivene potrebe.

Lako ih pronađu jer sve uviru
u rane koje ne zacjeljuju;
u želje koje se danju opiru,
a obnoć sve do mene odjekuju.

Sada si još tvrđi, svojeglaviji,
jer plaše te osvetoljubive greške;
sad glumiš da si jači, žilaviji,
no, egu daješ zadatke preteške.

Bože, koliko mogu crpsti sebe
da bih shvatila tvoju opaku ćud!
Ipak, razmišljanjem doprem do tebe
i uvidim da se trošim uzalud.

Jer, govorili su da su te viđali
u gradu i da si s njom bio;
a mi smo urotnike ismijali -
ne, ti to meni ne bi učinio.

Onoga dana kad sam vas vidjela,
skupila sam krila i pala u jad.
Oćutjeh rasprsnuće sred tijela,
i bijes, jer lom je proizveo gad.

Dovukla sam se do stana prstima
tapkajući po hrapavoj fasadi,
a grdna kletva u slanim ustima
pomogla je da mi se tvoj lik zgadi.

Uvjerena sam se da nitko nije
ni veći ni manji od mene same,
i da ne trebam derutne kopije,
koje se mačistički skrbe za me.

Bio si svačiji… ni moj, a ni njen.
Bio si papirnati ručnik na stolu.
Danas si plačan, samotan, posramljen,
prepušten kajanju i stalnom bolu.

Prisjećaš se (nepomičnih očiju),
zajedničke slike um drmusaju;
a kad se nedjela o njih obiju,
iznutra te grijesi izjedaju.

Zato bježiš u postelju od trnja
da se odmoriš od sebe, od grižnje,
ali tad pravda pukne ispod prnja:
Plačeš jer si i ti rasplakao bližnje!

Tražiš me po skrovitim vrletima,
gdje vrazi kolo vode i čaraju.
Razvidno je, po tvojim trzajima,
da te umrtvljene oči varaju.

Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.

Ako se sretnemo u tvojoj noći,
u predaji uma, u šutnji srca,
ne stavljaj tugu u moje oči,
jer jutro otkriva tko noću šmrca.

Kad se na prozoru pokaže zornica
i spori se pokret vrati u ruku,
pred tvoj će pogled pasti pozornica…
i opet ćeš me tražiti u zvuku.

- 23:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GLASOVI SLUTNJE

Sve ću ti kazati pomoću mastila,
jer iz razumne perspektive teško je
objasniti zašto sam si dopustila
da iz para zjena virimo oboje.

Ne podigoh vjeđe, ali ipak vidjeh
kako se provlačiš kroz finu mrežnicu.
Mahnito lijepih razbijen osmijeh
na dvije duše, i jednu kralježnicu.

Premda mi danas do žalopojki nije,
prisjećam se časa kada si ušao
u zlo vremena, u ugrušak realije,
te uspio što nisi ni pokušao.

Ne zamjeram ti sve dok me usrećuješ
i dok se odazivaš kletoj tihoći,
da nikad izrečeno od mene čuješ
u beskrajnom trajanju besane noći.

Ove su riječi svima beznačajne,
osim tebi, a ti se s pravom bojiš
da med našim srcima čuvamo tajne
samo dok u zbiljskom svijetu ne postojiš.

Ako već krivudaš negdje izvan šutnje,
ako ne oćutjeh da smo se rastali,
strahuj, mili, strahuj pred glasovima slutnje…
Možda smo se sreli, a nismo prepoznali.

- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

LOGIKA U KLINČU

Smiješna li je poezije himba,
cupkanje pri svakdanjem izričaju.
Ne treba metar poetika limba
sve dok pjesmotvori pjesme pričaju.

Znalac zbira kolekcije letaka
srodnih pozera i bahatih klada.
Taštini sipa čisti zrak gorštaka,
ne mareći što logika propada.

S lalokom punom zlih komentara,
nesvrzljivi silazi na seansu,
k matici, kojoj stih zaudara
i koja pjesmi oduzima šansu.

Žalosti me indiferentnost neba.
Gutam gorčinu. Grgljanje je teško.
Zato uvlačim glas, čak kad mi zatreba,
da grkost ne huli: O, pjesmo! O, greško!

Tko mudrost ima, nek se okoristi –
neka zaključke ne izlaže linču.
Plemstvo, nemaštoviti utopisti
bubre kad je nadarenost u klinču.

Čak i ne dvojim što je postojano –
kristalno zvono il pečat u ruci.
Što je iz ranjive duše pojano,
čitat će naših unuka unuci.

- 23:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JOŠ VIRI IZ RUŠEVINA

Nisam je tražila, a našla sam je
u zakrpi, na izlizanoj dječjoj trenirki
i u rupi na potplatu iznošene cipele.
U prvoj lopti, koju sam dobila za rođendan
nekoliko dana prije škole.
Našla sam je u hladu školske zgrade.
U iskri koja mi je grijala leđa, i pekla savjest.
Pa i u omči, koja je klizila prstenjakom
dok se nije priljubila uz žuljeve na dlanu, i na umu,
te potisnula neugodnu bol. I misli.
Našla sam je u svojoj nutrini.
U zametcima, u hranjenju i milovanju vlastitoga savršenstva,
a potom u ispraćanju i čekanju.
Bila je u svakome koraku. I u pasivi.
Našla sam je na prelijepom cvijetu Isusove krunice.
U neravnomjernom, poludivljem širenju stabljike,
ružnom, poput rasutoga korijenja
koje je izgubilo kompas i baca se na sve strane svijeta,
ne mareći što nagrđuje moj vrt.
Našla sam je motreći Kumovu slamu.
I bez skafandera ponirala sam u dubinu svemira,
postavši još jednom beznačajnom zvijezdom,
da bih postojanjem (i prkosom) iznervirala nekolicinu.
Ostalima bjeh smjernica.
Našla sam je u potrazi za Baronom Gautschom,
roneći i upijajući prekrasnu šarolikost Jadranskoga mora. I tišinu.
Zanijela me ljepota njegove površine, gdje barčice plešu
uz svirku valova, a ribari, zadovoljni ulovom, pjevuše
i mašu raskošno osvijetljenom brodu. I otoku Jerolimu.
Našla sam je pod oltarom,
gdje mramorna ploča hladnoćom prožima koljena,
a tihe riječi (upućene Svemu) griju srce i dušu;
gdje spustim praznu, nesretnu vreću,
a s lakoćom podignem i ponesem nadu. I iscjeljenje.
Našla sam je na rubu petnaeste tektonske ploče,
gdje misli podrhtavaju i razaraju desetljećima građen
velebni, zadivljujući stav. Virila je iz ruševina,
nudila se poput kakve pedesetogodišnje, istrošene kurtizane
koja posjeduje volju i materijal,
strpljenje i umješnost, te plan obnavljanja.
Našla sam je med slojevima praznoga papira…
negdje između ignorancije i nehaja.
Mišlju sam skupljala krv s ratišta
i bunilom ispunjavala prazne stranice,
ne bih li od nasumično štrcnutih kapljica
učinila prvi korak, malu lokvicu pred žednim smislom
i, uz malo sreće, a više razuma,
nakapano pretvorila u balzam koji liječi neshvaćanje.
Ljubav? Nisam je tražila,
ali nakon svakoga stresa proviri iz ruševina.

- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ČAK I KADA VJERUJEŠ U VJEČNOST

Toliko sam puta umirala! Tako često!
I kada sam dehidrirana halucinirala,
liježući u beskraj Namiba i Sahare,
valjajući se po dinama od flanela;
i kada se pentrah uz Mliječnu stazu
ne bih li se planetima potajice loptala.
Škrgutahu zubi kada šutnuh zemaljsku kuglu,
koja se otkotrljala do kutka hladne sobice.
Spokoj sam tražila u Etni, a usmrtila ga u Krakatau…
pred jutro, na mekoj, svilenoj stijeni.
Koje li mizerije i jalovih pokušaja…
rimama tješiti rasplakane misli
i par sati biti van dosega iskonskoga oćuta.
Ne može se to! Valja mrijeti. Privremeno.
Ni hrpa načrčkanih mahnitosti, nebuloza,
gomila košmara na bijeloj podlozi…
ne ispisuju nadu.
Sjaje pločice na Sudbinskoj kocki života.
˝Životodržac˝ ne nudi izbor. Ne dijeli vlast.
Ni sa kime.
Pogotovo ne sa smrtnicima.
A na dječjoj kocki neizbrisiv je potpis Crne dame.
Odbacih meso, netom stiglo s vage,
i celofan koji bar donekle grije smrzotinu.
Pred zapjenjenom slinom sudbine bacih dušu
u zagrljaj lanaca. I ugurah joj kuglu u usta.
Utihnu, s nepresušnim zdencem na rubu oka.
Jer, i duša prijatelja pati
pa pruža zgrčenu utjehu
i nevjerojatna promišljanja s vrutka ludila,
ne bi li zaustavila klizanje ručice.
Trpnja nije spriječila kandže sudbine
da nevinost povuku izvan vidokruga majčinske brižnosti -
neopisive, beskrajne zemaljske ljubavi.
Lanci zveckaju kroz bijelo okrečene hodnike,
pokraj željeznoga ležaja koji sablasno škripi,
u zapahu smrada nečijega nekontrolirana mokrenja,
u sve sporijoj elisi pokreta,
u sićušnim kazaljkama
čija posljednja zrnca cure izvan našega vremena.
I sele u ljepši prostor.
Duša prijatelja podržava lance koji život drže na životu,
jer majka bez lanaca sputana je još više, još jače.
A duh kleči.
Alma mater na koljenima, u podnožju čovječanstva,
kroz začepljene kapaljke sporadično udiše zrak.
I to je život.
Za vrijeme pospane budnosti, nepoznate biću
kojega sudba nije bolešću dotaknula
i pred čijim očima nije nevinost išibala;
za trajanja ukorijenjenog neprihvaćanja i neshvaćanja,
majčina duša cima rub haljetka Svevišnjega
i moli Ga za laka krila najljepšemu Anđelu.
S postaje suosjećanja
niti krećem niti kamo stižem.
I kada bih pružila pogled, rame, vrijeme…
komu bih pomogla? Možda sebi.
Beskrajna tuga i neizdrživa bol.
Dva otvorena dlana okrećem nebu.
Na jednome je grumen nade,
koji se rasipa kroz prste.
Na drugome je zla slutnja.
I ona nestaje.
A bje draža od saznanja!!!
I koliko god stiskala prste,
ne uspijevam zaustaviti protjecanje.
Teško je, teško. Toliko puta umirem! Tako često!
Kako živjeti s praznim dlanovima?!
Vjetrovi uzdisaja i dlan sljubljen uz dlan,
ne daju da se ljutim na život, sudbinu, nebo.
Na nekoga. Na nešto.
Da psujem.
Bilo koga. Bilo što.
Bože moj, očajnog li duha
koji plače nad odbrojenim minutama
i hrva se s krivicom ostanka.
Proći će mnogo neproživljenoga
prije no što ga vrijeme spusti s kuke bespomoćnosti,
uzrokovane bliskim odlaskom.
Boli, rastanak boli,
čak i kada vjeruješ u vječnost.

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PODERANE MREŽE

Što osjećaš, dok čitaš ove retke?
Takneš li ikada prstima slova?
Dodirni ih, i diraš me. O, mili,
umirem na skliskome pragu snova.

I ti luduješ u osvit beznađa,
kad sunce pokreće umnu vrtešku,
a pred zrcalo stane podrtina
i zuri u kaznu za davnu pogrešku.

Boga moliš da dušu uskrisi
u poštenju i da bližnje poštedi
plama žarkih noći, kad odeš k njoj,
da ti mrtva ljubav srce odledi.

Na rubu noći mi smo dva pauka,
mučna kad sjeta širi oštre vriježe.
U obruču tuge, za plač pletemo
gordijski čvor i poderane mreže.

Pitaš se, pitaš, iako osjećaš
da pravo slutiš; nemir te prožima.
Nećeš doznati, zato pođi u san
i izvana pusti ključ u vratima.

Doći ću ti tiho, kada budeš sam,
napušten od svih, napose od sebe.
Samo prstima nježno takni slova.
Dirni ih, diraš me, i ja diram tebe.

- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GANGLOTA CARICA

˝Dobro ti jutro˝, procijedio si,
blago kimnuo glavom i ušao.
Nježno si me podragao po kosi,
sjeo i moje disanje slušao.

˝Dobro jutro i tebi. Kojim dobrom?¨,
frknuh, pa se bacih na drugu stranu,
s nadom da će se pojaviti Fromm
i bodriti dušu uzurpiranu.

Nema ležaja niti mirna glasa,
tek ja, u vodoravnom položaju,
i ti u maglici ogromna stasa
te žar u neprirodnom odnošaju.

Što sada? Kamo s tobom? Ustajem.
Budući da si tanke psihe gatka,
poništit ću te brzinskim treptajem
i kliznuti do dnevnoga uratka.

Premda tješim dvor (ispod trepavica),
još mi ideja nije ponestalo,
jer to što u mom carstvu nema lica,
ne znači da je sve drugo nestalo.

Ma što može znati tabula rasa,
o svijetu kraj svijeta, o Ganglotu,
kad je i sam anksiozna nakaza
koja živčani u stvarnom životu.

Izlazim iz sobe. Ostaj mi zdravo
(gdje god da jesi i što god radio).
Uspio si u nakani. Ma bravo!
I ovo si mi jutro zagadio.

˝Volim te˝. Što reče? Ne laži jekom.
Zar nije vrijeme da je rasplineš?
Prezrena je u vremenu dalekom,
al još je zorom do uzglavlja vineš.

Ako te vidim, to je umišljaj.
Ako te čujem, to snovi još traju.
Silazim u Ganglot, i ne pomišljaj
da ćemo se sresti u događaju.

Ganglot, dvor s bisernim zidovima,
gdje zrak je pun svjetlucavih šljokica,
uzdiže se pred ljutim zmajevima,
koji bi palili ispod loknica.

Danas taj dvor potresaju zapisi.
Impresije su sve besmislenije.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?

- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DOM

Izuj one ružne, dvobojne cipele,
koje mi nikad nisu bile drage;
pa pomoću stare, sive čarape,
obriši tabane ljepljive od vlage.

Pa prošeći, mili, prošeći snovima,
hodaj prostranstvima zbog kojih si mučan.
Otklonit ćeš sumnju da bez tebe liježem,
jer svaki je san za tebe otključan.

Kada si već tu, prošeći tihim svijetom,
tajanstvenim, neizraženim, neznanim,
jer nije istina da te više ne volim,
samo se od napuštanja šutnjom branim.

Šeći bespućima, ali svuci sumnju,
razodjeni nemir, koji srce tuče;
pa legni, mili, i odmori dušu…
u mojim mislima ti si kod kuće.

- 23:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DRUGI OBRAZ SUDBINE

Ti, na putu užasa i košmara.
Ja? Mene mjesec tišinom očara.
Mogla sam ti dati dio toga mira,
ali zla sudbina sredstva ne bira.

Nekom te je vraškom spletkom nagnala
da me napustiš, kao da nije znala
da bez mene hodaš uz pomoć štapa,
a smisao ti se u suzi utapa.

Je li ti rekla da sam nemoćnica?
Uvjerila te, vražja coprnica,
jer u strahu za svoja krhka pleća
zabranio si srcu da osjeća.

Ne snosi sudba nužno i krivicu.
Biraš sam, ljubav ili smutljivicu.
Kada tvoj izbor drugi obraz okrene -
shvatit ćeš. Ti si trebao mene!

- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KNJIŠKI MULAC

Dala sam ti tajne misli,
da škrtom voljom okrećeš
jednu po jednu stranicu…
a ti nećeš, pa nećeš.

Pisala sam za te pjesme
na ustreptalome bilu,
a ti nećeš, pa nećeš…
nećeš čitati na silu.

Kada sam od tebe pošla,
kao skamenjen si stao
i žalio što moju dušu
nikad nisi pročitao.

Sad silno želiš čitati
zlaćane retke u nizu.
Kako me možeš listati,
kad duši nisi ni blizu?

Barem ˝Bilješku o piscu˝
snuje tvoja pamet skrita,
ali za knjiškog tupana
knjiga nije da se čita.

Sad bi grešku ispravio,
naučio nešto iz nje,
ali duša je zaklopljena,
a s kraja se ne počinje.

- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SJEĆANJE SMIJE KORAKNUTI

Sparan dan. Težak je i za umiranje,
jer, morala bih bar nešto pomaknuti.
Koristim oduzetost za poniranje,
u prošlost. Sjećanje smije koraknuti.

Korak, dva, i stop! Nešto se čudno zbiva…
Idem ti u susret, srce je u trku,
a krv ključa, ta lava neukrotiva -
cijeli svijet se vrti, il ja živim na zvrku.

Sjećanje korača do samoga kraja,
unatrag, odšetalo je na početak.
Srpanjska kljenut oduzima i zbraja
je li već tog dana počeo svršetak.

Pa ako i jest, nismo to htjeli znati,
jer, kako bismo suprotnost popravljali?
Ljubiš slatka usta, ali ćud ih oblati
i već smo na pozdrav sami odzdravljali.

Sparan dan. Težak je i za poniranje,
jer u ovoj prokleto vrućoj klijeti
isprovocirao si znoj, i živciranje.
Možda bi ipak bilo lakše umrijeti.

- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KAD ČEMPRESI ZAMIRIŠU

Sjeta mojim bićem vlada,
bezobzirno, bez skrupula.
I čemprese već mirišu
ova moja mrtva čula.

Gdje su moje divne sanje,
topla krvca kad žubori?
Sve bestraga nestalo je,
melankolija me mori.

Duša mi je iscrpljena,
nade nema na vidiku,
a život je utihnuo,
kao slika na spomeniku.

Gdje su moji divni dani?
Ispariše. Kakva šteta!
Ili je vrijeme dopustilo
da u njih useli se sjeta.

- 23:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2018., nedjelja

KAD ČEŽNJA ŽUBORI

Ponekad, noću, kad umorna legnem
i jastuk svileni lice mi zazebe,
tad tihi vjetrić zanjiše mi krila,
iz predvorja snova poletim do tebe.

Ponekad, noću, kad čežnja žubori,
poželim da budem tvoje tame vila,
da ispletem bajku od bisernih nota
kad šapneš mi nježno: Volim te, mila.

Ponekad, noću, kad mjesec je krvnik,
olovne kapljice poteku niz lice,
do usana vrelih što tišinom ćute
jecaje i suze zatočene ptice.

Ponekad, noću, dok opiru se snovi,
pitam se da l´ i ti budan snivaš,
sklopljenih očiju u postelji srama
nečujnim glasom ime mi dozivaš.

Ponekad, noću, kad zlatni dvor usne,
samotna kraljica tiho se prikrada
do grješnih odaja baršunastih zida
gdje ti si život, jučer, sutra, sada.

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOJ DVOBOJ

Danas se cijepam na pola,
danas je krv stala, ne kola.
srce u meni ne kuca, drhturi:
danas se opirem njoj, gaduri.

Grješnica danas je jača
i briše svježe suze, od plača.
Molim je da se pritaji, i skrije.
Otrovna rijeka već teče, i lije.

Bludnica mene ne sluša,
u njenom srcu je zmija, čegrtuša,
u njoj ljubav ne buja, ne diše.
Ujest će me do bola, i više.

Zlobnica danas me kida,
strgnut će raspelo, sa zida,
da ne gledam kako ti skida, s prsta,
zlatnu kariku zavjeta, čvrsta.

Dobrica u meni jeca i pati,
moli okrutnu zmiju, da shvati.
Borba se tiha vodi, i bije,
između pobožne duše, i zmije.

Danas se cijepam na pola,
danas je krv stala, ne kola.
Srce u meni ne kuca, drhturi -
danas ne popuštam njoj, gaduri!

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KATARZA

Ne bijaše primjereno
dičiti se podvizima,
al tvoja se čitka pamet
iz konteksta izuzima.

Oprostit ću (Bog to hoće)
što ti savjest obraz nema,
pa okruni nevaljalo,
jer to iziskuje krema.

U trci na duge staze,
ne traži se iskaznica.
Bit ću uzor naraštaju
poštenijih spomenica.

Bit ću granit povrh znanja…
Svaki kristal tužna rima.
Bit će brušene u ljeto,
glancane kad dođe zima.

Bit ću ono što ti nećeš,
jer se duše prepoznaju
kad kroz vrijeme pjesma dođe
istom bolnom osjećaju.

Kad ko kljuse život klone,
kad me zgazi novo doba,
čovjek koji dušu ima,
zastat će kraj moga groba.

- 23:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SUDBO, NE ČINI MI USLUGU

Ima dana kada ne živim, ni za što nisam.
Bitak ne uzmiče. Na stratište želi i sam.
Duša i srce ravnodušni su, malo gube
ako im crne misli postojanje pogube.

Ne trza se, ne opire se nijedna vijuga.
Bol nikad ne prestaje, agonija je duga.
Kao kad se utovljeno tijelo raskravi,
patnja se širi, deblja, taloži se u glavi.

Nemam snage suočiti se s krvnicima,
ni svake se noći boriti s jaucima.
Ne bi mi godila niti sudbine usluga…
novo jutro, stara bol, a življenje se ruga.

Između današnjega i narednog dana
razlika je tek u dubini i broju rana.
Zar da osjećaji sutra još žešće zavrište?
Ne! Iz ovih stopa idem na stratište.

Ne trebam niti tamni povez na očima.
I tako ni mrve života nema u njima.
Ni suza. Ne bi ih izmamila ni kopriva.
Ma k vragu sve! Ne shvaćate? Nisam živa.

Poći ću sama. Ne huškajte, ne gurajte me,
misli moje, misli crne, mutne teoreme.
Ako me pri izdisaju nervi i zabole,
pronaći ću smiraj na vratima nekropole.

Trgnut će se mnogi kada oglase se zvona,
razrogačit će se oči flegmatičnih persona.
Grozit će se oni koji obično ne haju.
Mirna sam, mirna… plaču oni koji ostaju.

- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GLANCANJE LUDOSTI

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Crne misli, koje se med sobom guše,
u zadnjem trenu bit će sprdnja duše.
Mahniti teret koji mozak pritišće,
na vremenskom stablu suho je lišće.
Olovne misli glavu će raniti,
pa ipak će sobom zemlju nahraniti.

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
I prevrtljivoj čežnji koja ti daje
vrele usnice, hladne zagrljaje,
let od ekstaze do smrtnoga umora,
pjev kolibrića i krila kondora.
Kad čežnja klone, s nogama u zraku,
i patnja kraj ljepote legne u raku.

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Meso u utrci skuplja rane gadne,
preskačući leševe u sebe padne.
Nestat će u jami, koju će kopati
isti neprilagođeni, dušni psihopati.
Klipsat će atlete na cilju, il prije…
još nitko kroz kraj protrčao nije.

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Pukoj sirotinji i bogatunima,
i dronjcima i svilenim poplunima.
Prosjakinji, koja na asfaltu prosi,
plemiću koji joj nadmenost prinosi.
Na kraju je svako zemaljsko čeljade
na kotačima… ispred čiste parade.

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Znojnoj olovci, napunjenoj otrovom,
sokom iz tuge koji teče pod krovom,
zvijerima sa stropa, ljubavi (u mašti)
i pjesmuljku koji noćnu ludost lašti.
Glancanje s perom bolno je, dabome,
al misli na papiru urlik zatome.

Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.

- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VRATI MI SE PRIJE NOĆI

Dočekat ću te na periferiji dana,
izvan okolnosti, u srcu alter ega.
Potraži me, mili, u zatišju, u sutonu -
ja podižem oluju kada sit si svega.

Zaboravi jutra, ceste bez nogostupa,
galamu i prijekore, otkucaj motora,
nerazumljive misli, nezavidna djela…
zahtjevne slabiće u urnama furora.

Zaboravi gromače u pužnicama -
to surovi su bogovi, ne čuju tvoj krik.
Šepure se moćnici po ulicama,
a svaki je od njih privremeni putnik.

Doći ćeš. Uvijek dođeš. Ne trpe fušeraj.
A tebe iscrpljuje bijeg od biljega.
Ulaziš u sebe, isključiš javnu rasvjetu
i predaješ se struji skritog alter ega.

Kada zadrijemaš, tu sam da te umirim.
Vučem te u središte, predajem viru,
i premda te umaram, dižem i spuštam,
znam da uživaš u sporednom svemiru.

Kada raširim ruke, zapušu vjetrovi,
ali ne dam da išta na tebi mijenjaju.
Želim da te miluju, razmrse ti kosu
i do jutra njišu u mome zagrljaju.

Zorom, u tišini ispijamo kavicu,
(sijamskome duhu nove borbe predstoje).
Na izlazu kažem, a samo ti čuješ:
Vrati mi se prije noći, savršeno moje.

- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SMEĐE PAPERJE

Neću govoriti. Sve o meni znaš…
odakle sam krenula i kamo ću.
Al ne znaš da se lucidnost topi
kada me čežnja vraća u samoću.

Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.

Smij se, i kaži da haluciniram…
al vlažna si vata na ustima.
Grlo je suho, puca i ljušti se
jer okrećem leđa događajima.

Prekrivač, napunjen sipkim paperjem,
ispod kojeg ˝danas˝ sutra bit će prah,
bio bi podnošljiv kad bih uspjela
zadnjim udahom udahnuti tvoj dah.

- 23:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DIJAGNOZA: LJUBAV

Ako slutiš što me muči,
daj podigni slušalicu.
Izgorjet ću (bez plamena) –
trpim ljubav, tu groznicu!

Tijelo peče, sva sam vruća,
duša bjesni i popuje:
Doktorirala si glupost!
Ne lupetaj ˝što je, tu je˝!

Umire u meni, kumi,
nek se liječiti izvolim.
Za tu bolest nema lijeka…
neizlječivo te volim.

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DOLASKOM ODLAZIMO

Kad zajeca smrt i tako šmrkava
stane me potezati za rukave,
kad zabole ruke (do tada zdrave)
i usprkos otporu omlohave,
mislit ću da se samo poigrava
prohladni zrak ispod tople podstave.

I ovog časa rukavi se tresu,
u prstima ćutim laganu jezu,
ko da su prislonjeni na željezu;
s unutarnje strane, u kavezu
ograničenja. U ustrajnom bijesu
egzistenciju držim na oprezu.

Natežem se s patetičnim bilom.
Jer kad pred mene stanu kolosi
i svaki mi golem teret donosi…
ne suosjeća, ne pita - ˝Kako si?
Jesi li u ratu sa sudbinom gnjilom?˝,
taj ne zna koliku mi bol nanosi.

Bezobzirnost, sebičnost, samoljublje -
tri budale u kičastom odijelu,
tri gromade ne zatrpanom vrelu
milosrđa; na bezumnom načelu
da uzvisit će ih riječi grublje…
dok košmar divlja u njihovu tijelu.

Ljubav nas preklinje, kleči pred nama,
a mi hinimo da je ne vidimo.
Na zadimljene odaje bazdimo,
a ni pred zrcalom se ne stidimo.
Samim dolaskom već širi se jama…
Prezreni, jadni, sami odlazimo.

- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KIPLINGOVE SLUGE

Što si mislio kada si rekao –
˝Dobit ću puno, ako tražim više˝.
Zvonki je glas do mog sluha tekao…
sumnje poput crva izmigoljiše.
Gmižu bezglavo, vrte se u krugu,
tražeći novu Kiplingovu slugu,
u skučenome, sluzavom okrugu.

Zašto razmišljaš samo o dobitku,
kada bi pažnja usrećila i nju.
Ni tada ne bi bio na gubitku -
ona bi te voljela… kao svetinju.
Njezin si ideal, uzor, i fetiš,
ali bahatošću oboma štetiš.
Ti se isključivo sebi posvetiš.

Kada je zatražila nemoguće?
Nikad! Ipak se penje uz strminu.
Požrtvovno nogavice zasuče,
krijući novu, svježu brazgotinu.
Boginja, koja snuje tek jednakost,
osjeća se kao nepoželjan gost,
dok ti za bezbožne prostireš most.

Kako li je živjeti ispod kože
i čitati jedinstveni rukopis,
kad tvoja pamet shvatiti ne može
da za te ga je načrčkao Narcis.
Crveni potok - iskrivljena slika,
uz spletke potkupljivih doušnika,
i ekstaza, kad se sastaje klika.

Tko si ti? Kada se svjetla ugase
i kada utihne svirka poganih…
tad nemaš izbor, susrećeš užase,
u samoći, u svijetu otpisanih.
Kiplingovu slugu glasno dozivaš,
jer tijelo u kojemu sam prebivaš,
pretijesno je da se u njemu skrivaš.

Gdje je tvoje mjesto, najzad se pitaš.
Pokreni se, daj se ne prenemaži.
Baš nema potrebe da dugo skitaš…
poželi sreću… i ljubav potraži.
Naći ćeš je pod oblutkom tišine,
u dolini nježnosti, i punine,
u mirisu čistoće, i istine.

- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PLOV BEZ KORMILARA

Brodica koja iscrpi,
namuči svoga pilara,
tiho na pučinu brodi,
bez smisla, bez kormilara.

Tek ponekad baci sidro,
posred srca ili duše.
Silom privlači pozornost…
udarci zdravlje naruše.

Kad flota u bitku brodi,
plovi i od misli brže,
jer bitange iz prošlosti
još uvijek kormila drže.

Moram preuzeti nadzor,
premostiti što je bilo.
Razum kaže da bih mogla,
al srce je zlopamtilo.

- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

	srpanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Lipanj 2024 (1)
Svibanj 2024 (3)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (10)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (11)
Ožujak 2023 (45)
Veljača 2023 (16)
Siječanj 2023 (10)
Studeni 2022 (4)
Rujan 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Svibanj 2021 (5)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (10)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (13)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (15)
Siječanj 2019 (33)
Prosinac 2018 (11)
Studeni 2018 (13)
Listopad 2018 (24)
Rujan 2018 (26)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (52)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SLAVICA JUHAS

Objavljene zbirke pjesama:

1. MOJ DVOBOJ
2. CRVENI SNOVI
3. SLANE KIŠE
4. NIKADA NISAM
5. BIJELI PAPAVERI
6. BULEVAR UMIŠLJAJA
7. NEBESKA FRULA
8. VRATA VJEČNOSTI
9. TVOJ ANĐELAK
10. ŠAPTOM NAPISANO
11. SPAKIRANI OSJEĆAJI
12.RUŠEVINE GANGLOTA
13. VIKTORIJIN PLAČ
14. ISTEK VREMENA
15. DOBA BESPLODNOG DUDA
16. SIROTA
17. ZGODNO NEZGODNA

Kontakt:
slavicajuhas@net.hr

Blogovi koje pratim:
SJENA DUŠE

I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.

Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.

Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?

Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.

Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.

Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.

Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.

A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.

Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.

Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.

Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.

Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.

Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.

Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.

Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)

Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.

Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.

Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?

Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.

Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.

Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!

Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?

Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.

Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.

Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.

Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.

Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)

Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.

Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.

Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.

Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!

Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.

Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.

U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.

A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.

Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.

Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.

Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.

Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.

Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.

Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.

Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?

Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.

Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.

Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.

Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?