Jednom ćeš zastati na kućnome pragu,
pokucat ćeš stidljivo, sa strahom posred grla.
Neznanki ćeš reći da tražiš svoju dragu,
a ona će tiho reći: Tvoja ljubav je umrla.
Pričat će ti da pokojnici bio si svrha,
jedini zrak koji je noću udisala.
Da bio si joj magičan uzrok srha,
da se svaku Božju ponoć s tobom sastajala.
Kada budeš upitao gdje je njezin grob,
uputit će te pred novi, sivi spomenik.
Bol će te razdirati, gnječiti ti drob,
jer sam sebi postat ćeš sudac i krvnik.
Teturat ćeš grobljem tražeći njenu sliku,
mada znati nećeš kako draga izgleda.
Oplakat ćeš milijuntu propuštenu priliku
i dopustiti da te crv krivnje izjeda.
Grob joj naći nećeš, ni imena njena,
za sobom je izbrisala postojanja trag.
Proganjat će te srca bat i savjesti sjena,
jer zbog tebe grob joj posta mirisan i drag.
A neznanka već će za stolom sjediti,
u polumraku sebe svježi zrak udisati.
Rumenjet će se lišce njeno, srce drhturiti,
jer u ponoć opet će se s tobom sastati.