Marketing
PARKIĆ
U parkiću zagrljeni sjedili smo na klupi,
a zaljubljena bića trčkarala su oko nas.
Blaženi, približili smo se vremenskoj rupi…
morali smo osjetiti bol, i čuti zemlje glas.
Na vratima parkića nježno su nas razdvojili
i odveli do tunela, u kojem sjećanje se gubi,
da bismo smo se s druge strane ubrzo rodili,
da osjetimo kako majka milo dijete ljubi.
Sada jurimo zacrtanim nam putovima,
katkad s poznanicima, češće sa strancima.
Srcem tražimo srodnost, i radost na licima,
zapretane med ponosom i strahovima.
Pločnikom koračam, prekrivena zaboravom,
a dragocjeni biserčići pod nogama mi sjaje.
Sretna sam, ah, sretna, na mjestu sam pravom,
ali na dnu sebe ćutim da nešto nedostaje.
Ne znam što je. Nikako ne mogu pojmiti
zašto i u savršenstvu jedna mala točka fali
da bih baš u potpunosti sretna mogla biti,
da bih mogla usnuti i probuditi se u zahvali.
Ti ubrzano stupaš sred susjednog pločnika,
sretan što si kralj na prekrasnome mjestu.
Gdjekada pozdraviš slučajnog prolaznika
i brzo pogled vraćaš na vijugavu cestu.
Putem razmišljaš, pojmiti ti je nemoguće,
da sve u što gledaš, sve ti dušu razgali,
i da blagoslovljeni život imaš i kod kuće -
da sretan si, ah, sretan, a ipak nešto fali.
Između nas kolnik, vriska, škripa, trube,
ali pogled ne bježi na drugu stranu ulice,
jer na našim pločnicima grle nas i ljube
i nebo, i zemlja, i more… i ružine latice.
U dubini naših duša gdjekad osjećamo,
da sedefasta zrna nisu slučajno na cesti,
a miris ruže podsjeća i mami nas tamo,
odakle smo pošli, i gdje ćemo se opet sresti.
Post je objavljen 27.07.2018. u 23:10 sati.