Smiješna li je poezije himba,
cupkanje pri svakdanjem izričaju.
Ne treba metar poetika limba
sve dok pjesmotvori pjesme pričaju.
Znalac zbira kolekcije letaka
srodnih pozera i bahatih klada.
Taštini sipa čisti zrak gorštaka,
ne mareći što logika propada.
S lalokom punom zlih komentara,
nesvrzljivi silazi na seansu,
k matici, kojoj stih zaudara
i koja pjesmi oduzima šansu.
Žalosti me indiferentnost neba.
Gutam gorčinu. Grgljanje je teško.
Zato uvlačim glas, čak kad mi zatreba,
da grkost ne huli: O, pjesmo! O, greško!
Tko mudrost ima, nek se okoristi –
neka zaključke ne izlaže linču.
Plemstvo, nemaštoviti utopisti
bubre kad je nadarenost u klinču.
Čak i ne dvojim što je postojano –
kristalno zvono il pečat u ruci.
Što je iz ranjive duše pojano,
čitat će naših unuka unuci.