Sve ću ti kazati pomoću mastila,
jer iz razumne perspektive teško je
objasniti zašto sam si dopustila
da iz para zjena virimo oboje.
Ne podigoh vjeđe, ali ipak vidjeh
kako se provlačiš kroz finu mrežnicu.
Mahnito lijepih razbijen osmijeh
na dvije duše, i jednu kralježnicu.
Premda mi danas do žalopojki nije,
prisjećam se časa kada si ušao
u zlo vremena, u ugrušak realije,
te uspio što nisi ni pokušao.
Ne zamjeram ti sve dok me usrećuješ
i dok se odazivaš kletoj tihoći,
da nikad izrečeno od mene čuješ
u beskrajnom trajanju besane noći.
Ove su riječi svima beznačajne,
osim tebi, a ti se s pravom bojiš
da med našim srcima čuvamo tajne
samo dok u zbiljskom svijetu ne postojiš.
Ako već krivudaš negdje izvan šutnje,
ako ne oćutjeh da smo se rastali,
strahuj, mili, strahuj pred glasovima slutnje…
Možda smo se sreli, a nismo prepoznali.