Ne trebaš ti lijekove, žestice ni opijume,
tebi tek nedostaju šake na ramenu,
huk obožavatelja, slike za albume,
i tračak važnosti u prošlome vremenu.
Ponosan si kad se sjetiš gdje si sinoć bio…
malo niže ispod zvijezda, a svi drugi dolje.
Nakon što si u samici slavu prenoćio,
već čupaš iz sebe djelo koje mora biti bolje.
Prekapaš po mašti, treseš se, uzdišeš,
hoćeš da se opet čuje sjetne duše poj.
Crtkaš po papiru, na stolcu se njišeš,
a s lica kapaju ti čas suze, čas znoj.
Trud se ipak isplatio, al po koju cijenu?
Nema u životu veće nesreće i tuge
do one kada častiš dušu iscrpljenu,
a mučio si je da bi zadovoljio druge.
Ne trebaš ti opijume, žestice, lijekove,
ni da me u lisnici nosiš kao uspomenu.
Kad stegne samoća, još imat ćeš snove…
i tračak mene u budućem vremenu.