Marijin termin poroda za deset dana. Kotrlja se po kući. Noge ko dva barila. Stomak unedogled. Teška sama sebi. Svekrva joj za petama. Dominantna i pokondirena. Iz svoje bremenite obitelji, Marija naučila trpit i šutit. Muž joj jedinac. Pažen. Mažen. Razmažen. Mamin sin.
Život u zajednici je bila jedina opcija. Ona, medicinska sestra na porodiljnom. Samo neznalicama treba objašnjavat šta znači radit na neonatologiji. On u firmi pred kolapsom. U vremenima kada su padale jedna za drugom. Poput domino efekta. Jedno dijete je već bilo tu. Drugo samo šta nije.
Pokondirena svekrva, koja je nekad živila ko šlag na torti, bila je nemilosrdna. Nevista joj nije bila po volji. Seljakuša. Pa di za njenog mezimca? Uvela je tjedne radne obaveze. Prozori. Vrata i štokovi. Lusteri. Tapeti. Kome nije po volji može iz stana.
Deset dana pred porod, Marija se nadvila preko kade i na dasci prala muževe rebe. Jer one ne smiju u mašinu. Da je ne oštete. Takva pravila je postavila alfa ženka domaćinstva. Kad je Marijin muž došao s posla izvikao se na ženu. Izgurao je iz banja i posjeo na fotelju. Da nabrekle noge ne eksplodiraju. Onako vitalan, nadvio se nad kadu i drndao svoje rebe.
Zlo od mame stalo na dovratak i cinično ga pitala šta to radi. Nakon šta je rekao da pere, mama mu je znakovitom gestikulacijom dala do znanja da to nije njegov posao. To je posao njegove žene.
Pet godina poslije, Marija je hranila svoju svekrvu. Mijenjala joj, onako senilnoj i nevoljnoj, pelene. Tepala. Mazila. Ljubila. Još bih i posumnjala da nisam tome svjedočila.
Ni dan danas ne znam u koju grupaciju ljudi ubacit Maru. Moja usta i srce je hvale kao bezgranično i bezuvjetno dobru. Nikog povrijedit. Čak ni o svekrvi ružno govorit. Prepričavala bi njene grozote s blagošću na licu. I oprostom do neba. Ne znam zaista kojoj sorti ljudi ona pripada. Nikada nisam ni upoznala nekoga poput nje. Zasigurno postoji crta gdje dobrota prelazi u glupost. Bistroća u tupavost. I trebaju li neke mame zaista umrijeti da bi sinovi odrasli?
Al tko sam da sudim? Samo sam prepričala jednu generacijsku priču. Upravo je bilo tako. Samo par desetljeća unazad.
Foto fragment splitskog porta danas.
Zaista samo manji dio.
Gužve ogromne. Jezici svijeta unaokolo.
A tek je peti mjesec.
Istočni dio Rive ponovno dvosmjeran.
Ko preživi do kraja ljeta prepričavat će.
Voliti voljenje, ima li ljepšeg?
Koga ili što?
Sve šta se volit može. Šta se volit da. Šta u zagrljaj stane. Sve dokle pogled seže. I dalje. I više.
Izbacit iz sebe ogorčenost. Neostvarene snove. Zahuktale želje. Riječi koje peku. Loše ljude. Teške uspomene....
Zakrilit se zahvalnošću da je dano upravo šta je dano. Naša priča. Takva kakva je. Životna. Djeličak sveprisutnosti u beskonačnosti. Svijetliti, davati, ljubiti, voliti, pogledom žariti, milovati, tješit, grliti.....
Može li se tako?
Zar nismo slobodni birati?
Pa i onda kada je teško.
Voli slatkiše. Ne rodilo šta ne bi. Bivši sportaš. Ovisan o svim sportovima. Nogometu nadasve. Samotnjak koji obožava tišinu šume. Šetnje u nedogled. Trčanje. Plivanje. Veslanje. Stalno pjevuši. Olivera i Mišu ima u krvotoku. Hajduka nadasve. Pije hladnu Žuju. Povijesni filmovi i krim serije uvijek u igri. Stari kaubojci isto prolaze. Pravičan ali kratkog fitilja ako stvari krenu nizbrdo. Pomogne rado. Priskoči. Učini. Za politiku mu se fućka. Kaže, sve je to isto sranje. Čvrsto stoji na zemlji. Vjeruje u sada i ovdje. Voli bezgranično. Misli da je vječan. Laže da nije romantik.
Voli slano. Slatkiše nikako. Društvena je i druželjubiva. Blage naravi i bez fitilja. Reagira argumentima. Stentano i mirno. Elokvencijom, sugestibilnošću i tihim tonom rastura. Alkohol ni u primisli. Cigarete nikad. Teži duhovnosti i samospoznaji. Vjeruje u tamo i poslije. Pripada svjetlu. Dragi joj ljude. Pomagati posebno. Dobra knjiga i pisanje joj ko poštanska marka. Bivša sportašica. Voli gimnastiku i atletiku. Nogomet ni u malom prstu. Sluša Sarah Brightman. Često među oblacima traži znak, poticaj, odgovor. La lunu.
I tako su se našli slatko i slano. Šušur i mir. Samotnjaštvo i druželjubivost. Eksploziv i plam svijeće. Vjetar i bonaca. Nekad je preslano jer život nije ravna crta. Češće je preslatko. Ona razbija tišinu. On smiruje buku. Kad je zanesu oblaci, spušta je na zemlju. Kad zaglibi u grubu realnost, ona ga diže među zvijezde. I tako desetljeća.
Jesu li različitosti spojive?
Java te nosa, dabili te nosa, reka je prodavačici na pazaru. Jesu ti trišnje o zlata?
To su prve, šjor, uzvratila mu je.
Prve, jeli, prve, aaaa? A kad si ti prvi put dala jesi isto vako bila skupa?
Neka tebe đava nosi tako divjega i nepristojnog. Ajde ča pa doma ženu zajebavaj, a ne pošten svit.
Da san tija da me neko kjuca u zdrav mozak oženija bi se i ima taku ka šta si ti. Ma san bija pametan.
E, je, ubila te lipota i pamet. Ne znan šta ti je jače.
Zato si ti lipa, gospe ti blažene. Sigurno se zoveš raža.
Raža ti je mater, majmune jedan.
***
Zadnje šta san vidila je da ga je pogodila pomom. Ostavila san izdvojene artičoke i uputila se na drugi štand. Na ovome je pritilo da se hrpa poma pritvori u šalšu.
Ne rodilo šta na pazaru nima.
Tonka je učenica 8.razreda. U ranom djetinjstvu joj je dijagnosticirana epilepsija. Roditelji su prodali stan u Splitu i kupili ranč u zaleđu grada. Oplemenili ga konjima, psima, magarcima, kozama, ovcama, kravom, kokama, patkama, guskama i koječime još. Uz to, za svoje potrebe uzgajaju voće i povrće. Tonka i dva brata participiraju svojim radom u održavanju cijele farme. Uživaju boravit na zraku. Životinje obožavaju.
Tonka je na terapiji antiepileptika. Dugo su djelovali savršeno. Međutim, ulaskom u pubertet napadi su učestali. A sa njima i ozljeđivanje.
Tonka je odlična učenica jedne škole. U više navrata, napad epilepsije se dogodio u razredu. Isto tako i u školskom dvorištu tijekom odmora.
Tonki se njeni vršnjaci rugaju. Ti si padaličarka, kažu joj. Ispred nje se počnu tresti pokušavajući je imitirati.
Tonka se povukla u sebe.
Tonka mrzi svoju bolest.
Srami je se. Srami se i sebe.
Srela sam joj mamu. Postavila joj sto i jedno pitanje, a ona mi je rekla da je najradije ne bi ni slala u školu. /Udajom moje kćeri, Tonka i njena mama su mi postale svojta. Za priču znam iz prve ruke./
Pitam se, odakle djeca pokupe poriv ruganja bolesnom, a ne uspiju razvit empatiju, uskočit i priskočit kad i kome treba? O čemu se priča u obitelji? Kakvu edukaciju djeca primaju u svom domu? Kakvu u školi? Naravno, o ljudskim i međusobnim odnosima. Ne o školskom gradivu.
U što se to mi pretvaramo?
Tonka ima krasne roditelje. Vjerujem da će joj uspjet objasnit kako njena bolest nije ni sjena bolesti djece bez odgoja, ljudi bez svijesti i društva bez odgovornosti.
Slučaj 1.
U stravičnoj prometnoj nesreći u Makarskoj poginule su šesnaestogodišnjakinje. Njih je BMW om, na pješačkom prijelazu, velikom brzinom usmrtio 17- godišnjak koji nije imao vozačku dozvolu. Prethodno je pet puta kažnjavan zbog vožnje bez dozvole. BMW, vrijedan 100.000 eura, kupio mu je otac i darovan mu je dan prije nesreće.
Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu snizilo mu je kaznu zatvora s dvije ipo na dvije godine jer mladić "potječe iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja, koja je prema njemu iskazala osobitu brigu i omogućila mu studiranje u inozemstvu". Vijeće mu je pri smanjenju kazne uzelo u obzir iskreno kajanje i tugu. Iz otvorene kaznionice u Valturi izašao je dva mjeseca ranije.
Slučaj 2.
Sutkinja Maja Šupe oslobodila je krivnje Horvatinčića. Nije prihvatila kao dokaz skicu pomorske nesreće u kojoj Horvatinčić uopće nije spominjao sinkopu.
Slučaj 2a.
Sutkinja Maja Šupe optužena je za primanje 15.000 eura mita od poznatog poduzetnika. Prema optužnici, Petrović je posredstvom Zmijanovića dogovorio sa sutkinjom Šupe da će joj dati 15.000 eura ako donese oslobađajuću presudu.
Slučaj x/n
Tko bi pobrojao sve presude koje su iskazale revolt i zgražanje javnosti.
***
Čitamo da Hrvatski suci najavljuju prosvjed i štrajk. Kažu da im plaće ne smiju biti ispod 3000 eura. Udruga hrvatskih sudaca traži povećanje plaće od 1300 eura, odnosno 80 posto.
Sudski sporovi nadžive sudionike. Sudske presude zgražaju javnost. Ako je zakon dobar primjena mu je loša. Gospodo suci, je li vam ikada barem malo neugodno?
Stotine tisuće radnih mjesta u primarnom sektoru se ugasilo. Nestalo. Ljudi u nevolji idu trbuhom za kruhom. Sucima je malo šta imaju. A imaju previše kako i koliko rade.
Jesu li uopće svjesni koliko gorak okus ostaje kad se spomene njihova struka.
Jesu li iz svojih fotelja, koje su im u pravilu zagarantirane do odlaska u mirovinu, uopće svjesni ičega?
Igraju li možda oni play station više nego li treba?
< | svibanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv