Tonka je učenica 8.razreda. U ranom djetinjstvu joj je dijagnosticirana epilepsija. Roditelji su prodali stan u Splitu i kupili ranč u zaleđu grada. Oplemenili ga konjima, psima, magarcima, kozama, ovcama, kravom, kokama, patkama, guskama i koječime još. Uz to, za svoje potrebe uzgajaju voće i povrće. Tonka i dva brata participiraju svojim radom u održavanju cijele farme. Uživaju boravit na zraku. Životinje obožavaju.
Tonka je na terapiji antiepileptika. Dugo su djelovali savršeno. Međutim, ulaskom u pubertet napadi su učestali. A sa njima i ozljeđivanje.
Tonka je odlična učenica jedne škole. U više navrata, napad epilepsije se dogodio u razredu. Isto tako i u školskom dvorištu tijekom odmora.
Tonki se njeni vršnjaci rugaju. Ti si padaličarka, kažu joj. Ispred nje se počnu tresti pokušavajući je imitirati.
Tonka se povukla u sebe.
Tonka mrzi svoju bolest.
Srami je se. Srami se i sebe.
Srela sam joj mamu. Postavila joj sto i jedno pitanje, a ona mi je rekla da je najradije ne bi ni slala u školu. /Udajom moje kćeri, Tonka i njena mama su mi postale svojta. Za priču znam iz prve ruke./
Pitam se, odakle djeca pokupe poriv ruganja bolesnom, a ne uspiju razvit empatiju, uskočit i priskočit kad i kome treba? O čemu se priča u obitelji? Kakvu edukaciju djeca primaju u svom domu? Kakvu u školi? Naravno, o ljudskim i međusobnim odnosima. Ne o školskom gradivu.
U što se to mi pretvaramo?
Tonka ima krasne roditelje. Vjerujem da će joj uspjet objasnit kako njena bolest nije ni sjena bolesti djece bez odgoja, ljudi bez svijesti i društva bez odgovornosti.
Post je objavljen 06.05.2023. u 23:25 sati.