morska iz dubina
nedjelja, 30.04.2023.
Prvomajska
Foto: Morska
Desetljećima je bija škverski remorker. Nosija ime Skojevac. Bija je u punon pogonu. Znojia se morskin kapima. Žeglo ga sunce. Stiskala splitska bura. Gingala južina. Bija je mal. Al žestok. I snažan. I važan. U maloj boci špirit stoji. Uvik se tako govorilo. Devedesetih ga prekrstilo u Vridni. Valjda je to Vridni zaslužija. Radon i redon. Zaslužija ka i odmor. Siestu.
Evo ga sad već dugo ka spomenik. U penziji. Na suvom. U travusini.
Jutros san prošla pokraj njega. Uslikala ga tako dostojanstvenog. Mirnog. Nepokretnog.
On mi šapnija, Srtitan ti 1.Maj. I još je doda, da nan živi, živi rad.
A ja njemu uzvratila, e moj Vridni, i ja san ti u penziji. Naradila se i narintala ka i ti. Nije da mi je penzija dostojanstvena, al moja je. Ne mogu oni meni dat tako malo sa koliko malo ja mogu.
Tako smo se mi pozdravili. I svak dalje o svon poslu.
srijeda, 26.04.2023.
Mladost-ludost
Foto: Morska
Bio je mrkli mrak. Tu noć su moji išli na ribe. Kad nema mjesečine je najbolje. Došli im prijatelji pa zajedno otišli u avanturu noćnog lova.
Uz svjetlo šterike Ljilja je, na teraci, učila anatomiju. Ponavljala na glas kosti lokomotornog sustava. Ivan je u krilu držao neku knjigu s prve godine Šumarskog faksa. A ja, poluglasno pripremala dosadan predmet Povijest političkih doktrina. Ko pravi štreberi, svak u svom svijetu. Šterika je išla svom kraju. Sjene su lelujale. I onda smo rekli, dosta učenja. /Struja je u Valu došla dva desetljeća kasnije./
Ivan je predložio noćni kupanac. Sestra mu je bila zimogrozna i negodovala je. Al nije se mirila ni s činjenicom da će ostat sama u mraku. Sama je značilo doslovno nigdje nikoga.
U trenu smo bili u moru. Mlakom ko piš. Srpanj je bio vreo i uzavreo. Onda smo došli na suludu ideju da preplivamo na škoj. Odmicali smo, a da po mrkloj mračini jedan drugom ni glavu nismo vidili. Na pola puta smo vrištali da će nas pojest morski pas. A u slijedećoj etapi smo se već uspinjali na mrkentu škoja udaljenog oko 400 metara od kuće. Ni u primisli nismo imali da bi nas neki kaić mogao udarit. Ta bilo ih je samo nekoliko u cijeloj Vali. Glisera i jet skija tada nije ni bilo.
Povratak je bio teži jer nam je bilo hladno. Al "učinili smo to."
To je bila nepodopština naše mladosti. Odvažna, hrabra i pomalo nepromišljena.
Ipak, ove današnje nepodopštine naših mladih mi se čine opakije, rubne, eksperimentalne, nasilne. Nije vrag da tako mislim samo zato jer me pregazilo vrijeme. I izmijenilo mi percepciju u kojoj pravdam ono, a osuđujem ovo. A možda je istina negdje na sredini. Kao i uvijek.
utorak, 25.04.2023.
Camino
"Pozdrav sa Camina. U mislima sam s tobom."
Tako je glasila Antonijina poruka. I njena slika koja vrišti od radosti.
Makla sam se na teracu. Pustila suzi nek klizne.
Sve joj se zakompliciralo. Muž, netom po teškom infarktu, operiran. Mama u obilatim devedesetim. Senilna i potrebita. Antonija je doskočila. Pozvala svoju sestru. Da na mjesec dana preuzme sve poslove i skrb u kući. Kako bi ona odradila dugo planiranu želju svog života. PUT svetog Jakova. Do zadnjeg sam vjerovala da će zbog okolnosti odustati. Nije!
I onda su krenule moje napasti. Neumorne i neumoljive.
Jesam li slaba? Teški slabić? Ne uspijevam se uvjerit da mogu sve ostavit. Naprosto nemam hrabrosti tako presjeći i otići, vjerujući da će sve bit besprijekorno i po šestu. Nemam sestru koja bi uletila i mjesec dana tati mijenjala pelene. Skrbila o svim njegovim mušićavim potrebama. Jedinica sam. A tata je star.
ON i ja smo dobar tandem. U zajedničkoj podjeli svih poslova super se nadomiještamo. Ali ne mogu ga ostavit s tatom na toliko dugo. U svojoj starosti kompliciran je oko hrane. Kompliciran u sto i jednoj drugoj stvari. A ja sam naprosto naučila odrađivat i nadzirat da sve funkcionira najoptimalnije moguće.
Svjesna da je baš tu zamka, napasti me prelile. I tako kopam po sebi i svojim manama. I čeznem.
Škripe mi leđa i kukovi. Nijednom nisam pomislila da bi to mogla bit otegotna okolnost prevaljivat dnevno 30 ak kilometara. Srce mi još živo i radoznalo. Pita mi taj put. Al odgovornost mi naprosto jača od svega u meni.
I tu se lomim i lomim. Dok Antonija, s ruksakom na leđima, juriša ka Santiagu de Composteli.
četvrtak, 20.04.2023.
Kruholjupci
Foto: Morska
Još uvijek volim mijesit kruh. Zaronit ruke u brašno. Osjetit tijesto. Borit se s njim. Sve dok ne postigne teksturu kad dlanovi odluče da je dovoljno. Dostatno. Sama ga slabo i vrlo malo jedem. Al kod mene nezasitnih kruholjubaca ko u priči. Ne biraju. Sve prolazi. Bijeli, polubijeli, crni, integralni, proteinski, beskvasni, bezglutenski, fokače, bublice sa sjemenkama i bez, kiflice svih vela, s maslom i bez, s punjenjem i bez. Svi oblici prolaze. Zahvalna je moja klijentela. Umijesim ja dašak svoje duše i srca. Kažu moji, to je taj faktor x. Lukavci jedni. Znaju podilazit. Da ne bi slučajno pekara presušila.
Al neće. Ne radim ja to iz obaveze. Samo iz čistog gušta.
nedjelja, 16.04.2023.
Ne se bojat
Foto: Morska
"Okreće jugo, more već vrije
Bog je uz mene, strah me nije
Samo što dalje, druga obala zove
Mislim na sutra, ostavljam snove."
..........................piva Giuliano..
Pivan i ja. Neka južine. Odavna ne dan vrimenu i nevrimenu da mi zalaze u život. Još manje da mi diktiraju raspoloženje.
"Ne ne bojim se juga,
Ne bojim se bure,
Ne bojim se neba,
Dubine ni dna,
Podivljali valovi me uzalud jure,
Na krilima vjetra poletjet ću ja,
Ne ne mogu mi ništa
Sve prirodne sile i sav njihov bijes
Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša
Na krilima vjetra ja nastavljam ples."
...........................................piva Daleka obala
Pivan i ja s Banom. Učili me, boj se vuka, boj se zeca, nikad u šumu. Učili me i naučili hodat uspravno, gledat izravno, govorit srčano. Život je trka s preponama. Neke se lako preskoče. O neke zapnemo. S nekima se dobrano zapetljamo. Al cilj treba dočekat na nogama. Po mogućnosti s osmjehom. Jer smo imali stazu. Trku. Izdržljivost. Svrhu. A ništa od toga podrazumijevalo se nije.
utorak, 11.04.2023.
Križni put
Foto: morska
Isplakala se Maro ko kišna godina. Već par mjeseci je Mlađa izuzeta iz obitelji i premještena u Ustanovu. Ovog puta zatvorenog tipa. Čekaju je još dvije kaznene prijave za obiteljsko nasilje. Digla je ruku na mamu. Verbalno je zlostavljala u kontinuitetu. Mama i dalje voli svoju posvojenu kćer. Ne miri se da je gubi. Voli je iz petnih žila. Ali s njom ne ide i ne ide. Starija posvojena je već odavna izabrala ulicu, prostituciju i "snalaženje."
Tina je pobjegla je iz Ustanove. K mami. Pa je onda nema danima ni noćima. Mama zove Ustanovu. Kažu, zovite policiju. Malodobna je. Iz policije kažu zovite Centar za socijalnu skrb. Centar kaže zovite policiju. I tako u krug. Perpetuum mobile jednog zapetljanog sustava. Poslije 10-ak dana javljaju iz Ustanove da se upravo vratila. U istom telefonskom razgovoru pitaju mamu bi li je primila na uskršnje praznike.
Ovo je najblaža verzija jednog sustavnog poigravanja. Niti su svi loši. Niti su svi dobri. Al ovakve stvari ne bi trebale ovisit o dobrim ili lošim ljudima. Trebale bi sustavno bit riješene. Bez dvojbi. Ne radi se o kuferu. Radi se o maloljetnom djetetu.
Sad imamo dijete ovisnicu. Za koju su trebale pune dvije godine da se makne s ulice. Imamo i Ustanovu koja je ne uspijeva zadržati pod svojim krovom i ingerencijom. Još manje preodgojit. Dapače, žele je vratiti mami. Jer ni oni s njom ne izlaze na kraj.
S druge strane imamo mamu. Koja je u međuvremenu ostala bez muža. Djeca bez oca. Psihofizički razrovana. Urušena. Potrošena. Raspeta između ljubavi i nemoći.
Mogu saslušati. Zagrliti. Ponešto savjetovati. Samo sam prijateljica u ovoj priči.
Sve drugo je, često tako pomislim, područje ničije brige i nadležnosti.
Teško me demantirati. Ovoj priči svjedočim od dana kada su dvije djevojčice, sestre iz Nazorove, napokon ušle u topli obiteljski dom.
I potom ga zaledile.
utorak, 04.04.2023.
Karamela
Foto: Morska
Ala, fremajte, zavikala je teta. Činite kuco i danu zaspite. Ugasila je petrolju i nasta je mrak.
Nas četvoro, na veloj posteji, pokrili smo se krturon po glavi i kikotali. San je bi miljama od nas. Onda je Vinka užegla lampandinu. Činilo se kako da smo mali sovići. I postajalo nam je, tako pokrivenima, vruće. Ma, tribalo je završit dan kako triba. Pravedno.
Mero je šuškala pa smo jon, pod krturon, činili prston, ššššš. Onda je iz škartoca izvadila karamele. One zamotane. Lipe. Smeđe. Meke. Šta in okus dura po cili dan. Dala joj je teta Pama. Za nas dicu. Kupila ih u Balkanija butigu o svega. Refužo. Osan karamela za nas četiri.
Kad je dil učinjen, svak je u svoju malu šaku drža blago od dvi karamele. I moga sa njima činit šta je tija. Vinka je rekla da će ona jednu sad, jednu sutra. Mero, da će izist obe. Tončić je bi najmanji. On je već obe pojia. Ja san vagala pa rekla da ću ih ostit za sutra. Al već u trenu san prominila mišljenje i izila obe.
Onda smo se, sritni, okrenili na bok. Tako je na posteji bilo najviše mista. Zaspali smo blaženin snon. Ni nan tribalo reć, slatko zaspite.
