Još uvijek volim mijesit kruh. Zaronit ruke u brašno. Osjetit tijesto. Borit se s njim. Sve dok ne postigne teksturu kad dlanovi odluče da je dovoljno. Dostatno. Sama ga slabo i vrlo malo jedem. Al kod mene nezasitnih kruholjubaca ko u priči. Ne biraju. Sve prolazi. Bijeli, polubijeli, crni, integralni, proteinski, beskvasni, bezglutenski, fokače, bublice sa sjemenkama i bez, kiflice svih vela, s maslom i bez, s punjenjem i bez. Svi oblici prolaze. Zahvalna je moja klijentela. Umijesim ja dašak svoje duše i srca. Kažu moji, to je taj faktor x. Lukavci jedni. Znaju podilazit. Da ne bi slučajno pekara presušila.
Al neće. Ne radim ja to iz obaveze. Samo iz čistog gušta.