morska iz dubina
utorak, 25.04.2023.
Camino
"Pozdrav sa Camina. U mislima sam s tobom."
Tako je glasila Antonijina poruka. I njena slika koja vrišti od radosti.
Makla sam se na teracu. Pustila suzi nek klizne.
Sve joj se zakompliciralo. Muž, netom po teškom infarktu, operiran. Mama u obilatim devedesetim. Senilna i potrebita. Antonija je doskočila. Pozvala svoju sestru. Da na mjesec dana preuzme sve poslove i skrb u kući. Kako bi ona odradila dugo planiranu želju svog života. PUT svetog Jakova. Do zadnjeg sam vjerovala da će zbog okolnosti odustati. Nije!
I onda su krenule moje napasti. Neumorne i neumoljive.
Jesam li slaba? Teški slabić? Ne uspijevam se uvjerit da mogu sve ostavit. Naprosto nemam hrabrosti tako presjeći i otići, vjerujući da će sve bit besprijekorno i po šestu. Nemam sestru koja bi uletila i mjesec dana tati mijenjala pelene. Skrbila o svim njegovim mušićavim potrebama. Jedinica sam. A tata je star.
ON i ja smo dobar tandem. U zajedničkoj podjeli svih poslova super se nadomiještamo. Ali ne mogu ga ostavit s tatom na toliko dugo. U svojoj starosti kompliciran je oko hrane. Kompliciran u sto i jednoj drugoj stvari. A ja sam naprosto naučila odrađivat i nadzirat da sve funkcionira najoptimalnije moguće.
Svjesna da je baš tu zamka, napasti me prelile. I tako kopam po sebi i svojim manama. I čeznem.
Škripe mi leđa i kukovi. Nijednom nisam pomislila da bi to mogla bit otegotna okolnost prevaljivat dnevno 30 ak kilometara. Srce mi još živo i radoznalo. Pita mi taj put. Al odgovornost mi naprosto jača od svega u meni.
I tu se lomim i lomim. Dok Antonija, s ruksakom na leđima, juriša ka Santiagu de Composteli.
