morska iz dubina
petak, 31.12.2021.
Čestitka
Foto: Otočka
Draga blogoobitelji,
svima odreda želim zdravu i sretnu Novu godinu.
Neka nebo nad vama ne navlači tamne oblake.
Neka vam bistrina ovog "mog" mora ispire težinu, tugu i bol.
I neka vam srce pulsira na frekvenciji ljubavi, davanja, primanja i humanosti.
Od 2018. svi jeste moja produžena obitelj. Život u Vali činite mi ljepšim.
srijeda, 29.12.2021.
Nešto je trulo u....
Foto: Otočka
Kad su iscrpili sve pokušaje trudnoće i umjetne oplodnje odlučili su se za posvajanje. Dvije djevojčice od 5 i 9 godine dignute su iz udomiteljske obitelji i na Badnjak, te divne godine, došle su u grad pod Marjanom. Čekalo ih je puno ljubavi i topli dom. Na poslu smo bili ushićeni. Darovi su im preplavili kuću, a radost se izlijevala u potocima. Naša Ana je bila majka heroj.
Sa starijom je zapelo već nakon par dana. Nije razumjela obične pojmove kao sutra, prekosutra, ispod, iznad.... A onda su saznali kako im je Centar za socijalnu skrb u mjestu posvojenja zatajio da je školu pohađala po posebnom programu. Uz puno truda, muke, rada i suza skinuta je s posebnog programa i uspješno je sve odrađivala do trećeg razreda srednje škole. Kad je pubertet izvršio okupaciju, odustala je od škole, obitelji, odala se prostituciji i završila u domu otvorenog tipa na Brdima. I dalje je izbjegavala školu, izbivala danima iz Ustanove koja je o njoj trebala skrbit, da bi na kraju završila na MUP-ovim stranicama nestalih osoba. Nakon punoljetnosti, viđena je u neposrednoj blizini svoje obiteljske adrese. Smuca se i živi ko posljednji klošar. Moja Ana je u međuvremenu ostala bez muža i tako sama samcijata živi u devetom krugu pakla.
Mlađa je bila od prvog dana preslatka djevojčica. Ali prgava, divlja, konstantno nepristojna. Držalo je se uspješno pod kontrolom do puberteta. Onda se priča ponovila. Ima 15 godina i 100 sati izostanka iz škole. Rijetko dolazi doma, a kad dođe zlostavlja mamu. Ne izvršava ništa od svojih obaveza i dužnosti. Pozitivna je na anfetamine. Ana stalno obavještava policiju, koja ponekad dođe kući, izvrši uvid i obavijesni razgovor. Ukori mlađu. I kažu da to nije u njihovoj nadležnosti.
Ana je stalno u kontaktu sa školskim pedagogom, psihologom i Centrom za socijalnu skrb. Oni znaju da je kćer maloljetna. Imaju pozitivan test na narkotike iz Zavoda za javno zdravstvo. Školu ne pohađa. Danima noći vani na nepoznatim adresama. Ponekad se pojavljuje doma. Mami otvoreno priznaje da se bavi dilanjem. U više navrata je na nju digla ruku, a konstantno je s njom drska i vrijeđa je. Sve Centar zna. U proteklih nekoliko mjeseci nisu napravili ama baš NIŠTA. Ona ih i dalje svakodnevno zove jer djeteta nema noćima kući.
Danas me Ana nazvala. Grcala je u suzama i jedva dolazila do riječi. Mlađe opet nema tri dana. Molila me da joj kažem šta da radi.
Nije problem pokucat na ikoja vrata i tražit pomoć. Problem je da se uz kompetentna otvorena vrata otvori profesionalan odnos prema problemu i nešto ljudske empatije koja bi pomogla i ubrzala spašavanje jednog mladog života. Ako već nije kasno. Anin je ionako zavijen u crno.
Pranje ruku, ala Poncije Pilat, izgleda postaje zaraznije od korone.
ponedjeljak, 27.12.2021.
Fritule
Fritule pod šterikom
Na Badnje veće u kuhinji i dnevnom je bilo toplo. Vatra je pucketala. Na stolu je izgarala mirisna svijeća otpuštajući ugodu cimeta. U mom zaleđu, na par metara udaljenosti, ON je čitao knjigu. Stari je, za stolom uz šteriku, ispunjavao križaljku. Pjevušila sam Grašinu "sve bi da, da za nju, jednu malu fritulu". I ko pokvarena ploča stalno sam iznova ponavljala i ponavljala iste stihove. Uz pokoji plesni pokret.
Dok sam pripremala smjesu za fritule sve je mirisalo na citruse. Miješajući sastojke naprosto sam znala da će bit više nego dobre. Tijesto se tri puta dizalo. A onda sam ih pekla gotovo sat vremena. Zamamni miris se širio prostorom i miješao s drvom masline koji je izgarao u peči. Dvije velike zdjele krasnih okruglića se bile pune.
Nakon šta smo večerali, fritule su zaposjele stol. Oboje mojih mušketira su smazali pozamašnu količinu. ON se jasno i glasno izjasnio, najbolje su do sada. Stari ni zuc. Al bilo je evidentno da je guštao. Poslije se nas dvoje zavalili na kauč, a Stari se vratio križaljkama. Nakon dobrih sat vremena okrenuo se zagonetno prema meni.
Reci, kažem mu.
Ma znaš šta, ovo su bile najbolje fritule koje sam ikad pojeo. Jesu li one možda iz smrznutog programa? Ili ti ih dala Marija? /Marija je njegova sestra udaljena 20 kilometara od nas/.
Ja ga gledam, bečim oči i pitam. Kako to misliš smrznuti program? Ili da mi ih je dodala teta Maro? Pa ja ih ispred tebe pekla sat vremena.
A ne znam, nekako su jako lijepe, mekane, ukusne.
Alooooo, jel to znači da ja to ne znam napraviti?
Ma neee. Samo ja nisam vidio da si ti to uopće pekla pa sam mislio....
Večeras nisam upalila peć. Samo halogenku na jednu spiralu.
Stari se netom vratio s kratke šetnje cestom i došao u dnevni.
Brrrr....hladno je, zašto nisi upalila vatru?
E, pa ovo ti je smrznuti program za danas.:-)
I tako, u našu svakodnevicu se uvukao novi termin. Miješamo ga, ko vegetu, u svim verbalnim kombinacijama. Smrznuti program.
Valjda stanje neće ić na gore.
nedjelja, 26.12.2021.
Kako je Grinch pokušao ukrast Božić
Cesta u izgradnji
Rješenje problema sa strujom
Rješenje problema sa strujom
Srijeda, četvrtak, petak bez struje. Sve dalje je povremeno dolazila i odlazila. Treperava i nikakva. Bez upotrebne vrijednosti. Upozoreni smo, ne uključivat potrošače. Mobiteli su bili mrtvi, frižideri ne rade, nema rasvjete, televizije, telefona, interneta, tople vode u bojleru....Na tren sam zaista zakomila. Božić nije svaki dan. Sve šta sam planirala u trenu je palo u vodu.
Onda je krenulo moje spasonosno resetiranje. Znam šta sve nemam. Al šta imam?
Imam peć na drva. Ona je za grijanje. Imam špaher na plin. Imam kamin. Škrovada je isključena, al kuhanje nije. Pa je skuhana bajadera postala torta. Pokušaj pečenja biskvita za pravu tortu je ostao komičan. Jer struja je radila ko žmigavac od auta. Taj biskvit sam, uz kremu, prezentirala ko lava cake. Na oduševljenje Starog. Kojem je jedino važno da ono šta jede bude mekano. I oduševljenje ovog Mog. Jer, ne rodilo šta od slatkog ne voli. Bakalar se skuhao. Taj bjankinjo je bio za čistu peticu. Fritule su bile najbolje ikad napravljene. Liker od gorkih naranči i obilato nagratana zdrava debelokorasta naranča i limun dali su poseban šmek. Četiri preostale šterike sam pažljivo dozirala. Vodu za kupanje smo grijali pa se zalivali po starinski. U prehladnom banju di je izlazila para iz usta. Ali mnogi se kupaju u ledom okovanoj vodi. Kažu, zbog zdravlja. Pa sam i ja naše dane promovirala kao wellness program.
Ničega nam nije falilo. Ništa nije bilo kako sam planirala, al možda mi je Nebo namjerno poslalo Grincha da izbije iz glave moj perfekcionizam i stalnu potrebu da sve imam pod kontrolom i nadzorom. Pri tome mislim na nas troje u suživotu Vale.
Strojevi na cesti su zastali dva dana pa smo prošetali trasom. Vidjeli gdje je došlo do prekida. I kako su meštri, sa gotovo 500 metara nadzemnog kabela, riješili problem. Da nam struja ipak dođe. Hvala im. Hvala svima vama koji ste mi na blogu ostavili divne božićne čestitke. Hvala meci na divnom postu. Hvala na pokušaju da nam s agregatom riješite struju. Njegova nabava nama ne predstavlja nikakav problem. Ni izdatak. Jednostavno, kao većina ljudi, računamo da će svaki problem biti riješen preko noći. Takvi smo.
Svašta je Grinch pokušavao ovog Božića. Al, bez ispaljenog metka, protjeran je da mu se svaki trag zamete. Jer Svjetlo je uvijek jače od Mraka.
Svima, još jedan put, od srca želim sretan Božić.
srijeda, 22.12.2021.
Na žalost.....
Foto: Otočka
Kako stvari stoje, ovo je moje posljednje ovogodišnje javljanje. Ovog puta iz Blata. Kojeg je korona debelo poharala. Nisam imala namjeru dolaziti. Jer ledenica i frižideri su puni za narednih 20 dana. Naprosto nam se vozi po užasnom makadamu u novim cestovnim okolnostima.
Al morala sam doći. Javit se prije kraja godine. U duelu s višom silom sam naprosto gubitnica. Naime, bageri, koji rade na cesti, ponovno su presjekli elektro kablove i od jučer smo bez struje. Na neizvjesni vremenski rok. Šteta je velika. Iz centrale nikakvih dobrih vijesti. U Vali je premalo stanovnika da bi u ovo predblagdansko vrijeme ikome predstavljali trn u oku. Prenosim hranu kod tete u kuću u Blato i spašavam šta se spasit da. Televizije nema. Nemam gdje punit mobitel. I tako, nikad nije tako loše da ne bi moglo bit gore. Kušnje su prevelike. Samo se nadam da ću s Njim uspjet prebrodit i ovaj skliski teren. Jer Stari i dalje tvrdoglavo, i u ovim novim okolnostima, odbija ić u Split.
Dakle, došla sam u Blato poslat vam čestitku za Božić i Novu godinu. Zato vam od srca želim da budete zdravi i veseli. U te dvije riječi stane sve.
I još nešto. Nije me bilo na blogu mjesec dana. Iz istih razloga kao gore navedeno. Nemam pojma šta se dogodilo s mojom dragom Karenjinom niti mogu povezat konce. Tko ju je i kako povrijedio? Na njen blog ne mogu. Sve prazno. Rado bi ostavila komentar. Pa koristim ovo posljednje ovogodišnje javljanje da prenesem duboko žaljenje ako je itko, pjesničku dušu kao što je ona, mogao uopće okrznut ikakvim zluradim komentarom po ikakvom osnovu. Ljepota njenog pisanja i izričaja je odraz ljepote njene duše. Stoga, draga moja Karenjina, jedinim putem kojim mogu do tebe je ovo obraćanje. Grlim te i ljubim svim srcem. Neskriveno. Tvoje pjesme su za mene antologija svjetske poezije. Ne želim nositi na plećima ičiju šporkicu. Jer je ni u mom srcu nema. Stoga ponavljam, iskreno grlim i želim ti sretan i radostan Božić.
Žao mi je da vas svih neću moć pratit. Žao mi je da neću moć koristit škrovadu ni u njoj ništa peči. Ni slano, ni slatko. Žao mi je da me tekovine struje i svega šta ona nosi ovako dotuku. Ali imam i dalje dvije opcije. Prosvirat ili prebrodit. Ja sam borac. I u fajtu sam do krajnjih granica.
Možda mislite da zagrljaj ne može bit tako velik. Al može. U njega svi stanete. I to je sve do ne znam ni sama kada.
S ljubavlju, morska
petak, 17.12.2021.
Robinzonka
Foto: Otočka
Robinzon je imao Petka. A ja Njega i Starog.
Radovi na cesti oduzeli su nam telefon, internet, često i prečesto struju. Pa je to obuhvatilo i televiziju. Nemogućnost gledanje dobrih filmova i dokumentaraca. Jedino nam politika nije nedostajala. Ni u jednom trenutku.
U startu smo imali dvije opcije. Prosvirat ili prihvatit? Prihvatili smo. Funkcioniramo u tišini. Bez velikih riječi. Stari je uglavnom autističan, sam po sebi. Plijevi po vrtovima travu, koprivu i ljulj. Doručak, ručak i večeru obavlja u tišini. Odlazi na spavanje. Još uvijek od njega imamo dobro jutro i laku noć.
ON i ja smo već jako dugo skupa. Pet godina tzv.hodanja iz onog vremena, kad se to tako zvalo. I četrdeset u braku. Govorimo prešutno. Pogledom. Motom. Klimanjem glave. Tako, u dane bez struje, Vala je postala place of peace. Idealan slogan za turističku ponudu. Al time se više ne bavimo.
U novim okolnostima, posve srasla s okruženjem, osjetila sam iskonsku bol zbog svakog posječenog bora, kao danak novoj cesti. Veliki broj je žrtvovan. Razrovani bagerom, iščupani iz dubine, korijenjem okrenuti nebu, položili su život. Civilizacijski iskorak nužno znači oduzimanje od majke Zemlje. Sloj asfalta zatvorit će njene pore kojima diše. I tako, na globalnoj razini, ono šta korona radi nama, mi radimo Zemlji. Hoćemo li na vrijeme znat naći mjeru? Prije nego li bude prekasno.
Ja više uopće ne znam gdje prestaju more i nebo, a počinjem ja. Trepere li to zvijezde na nebu ili moje srce, u silnoj želji da grli svoje cure. Da im budem bliže. I u krilu držim, sad već jednogodišnjeg, Najdražeg. Vjerujem u smisao i da svako zašto ima svoje zato. Pa strpljivo zahvaljujem na svakom trenu rutine. U kojem su stvari i poredak na svome mjestu. I željno iščekujem trajni povratak u Split. Grad kojem pripadamo.
Danas je pušten internet. Probno. Na koje vrijeme, samo nebo zna. Vraćam se svom drugom domu. Blogu. Teško da ću pohvatat šta je sve bilo u proteklih mjesec dana. Al jučer je ionako jučer. Mi smo ovdje zbog sada. Zbog danas. Zbog sutra. Silno se radujem ponovnom druženju.
