morska iz dubina
srijeda, 22.12.2021.
Na žalost.....
Foto: Otočka
Kako stvari stoje, ovo je moje posljednje ovogodišnje javljanje. Ovog puta iz Blata. Kojeg je korona debelo poharala. Nisam imala namjeru dolaziti. Jer ledenica i frižideri su puni za narednih 20 dana. Naprosto nam se vozi po užasnom makadamu u novim cestovnim okolnostima.
Al morala sam doći. Javit se prije kraja godine. U duelu s višom silom sam naprosto gubitnica. Naime, bageri, koji rade na cesti, ponovno su presjekli elektro kablove i od jučer smo bez struje. Na neizvjesni vremenski rok. Šteta je velika. Iz centrale nikakvih dobrih vijesti. U Vali je premalo stanovnika da bi u ovo predblagdansko vrijeme ikome predstavljali trn u oku. Prenosim hranu kod tete u kuću u Blato i spašavam šta se spasit da. Televizije nema. Nemam gdje punit mobitel. I tako, nikad nije tako loše da ne bi moglo bit gore. Kušnje su prevelike. Samo se nadam da ću s Njim uspjet prebrodit i ovaj skliski teren. Jer Stari i dalje tvrdoglavo, i u ovim novim okolnostima, odbija ić u Split.
Dakle, došla sam u Blato poslat vam čestitku za Božić i Novu godinu. Zato vam od srca želim da budete zdravi i veseli. U te dvije riječi stane sve.
I još nešto. Nije me bilo na blogu mjesec dana. Iz istih razloga kao gore navedeno. Nemam pojma šta se dogodilo s mojom dragom Karenjinom niti mogu povezat konce. Tko ju je i kako povrijedio? Na njen blog ne mogu. Sve prazno. Rado bi ostavila komentar. Pa koristim ovo posljednje ovogodišnje javljanje da prenesem duboko žaljenje ako je itko, pjesničku dušu kao što je ona, mogao uopće okrznut ikakvim zluradim komentarom po ikakvom osnovu. Ljepota njenog pisanja i izričaja je odraz ljepote njene duše. Stoga, draga moja Karenjina, jedinim putem kojim mogu do tebe je ovo obraćanje. Grlim te i ljubim svim srcem. Neskriveno. Tvoje pjesme su za mene antologija svjetske poezije. Ne želim nositi na plećima ičiju šporkicu. Jer je ni u mom srcu nema. Stoga ponavljam, iskreno grlim i želim ti sretan i radostan Božić.
Žao mi je da vas svih neću moć pratit. Žao mi je da neću moć koristit škrovadu ni u njoj ništa peči. Ni slano, ni slatko. Žao mi je da me tekovine struje i svega šta ona nosi ovako dotuku. Ali imam i dalje dvije opcije. Prosvirat ili prebrodit. Ja sam borac. I u fajtu sam do krajnjih granica.
Možda mislite da zagrljaj ne može bit tako velik. Al može. U njega svi stanete. I to je sve do ne znam ni sama kada.
S ljubavlju, morska
