My spiritual exercises
četvrtak, 03.01.2019.
KOLIKO JE DUGA POVIJEST STAROG EGIPTA?
Kada je riječ o povijesti starog Egipta, obično se ističe kako je ona duga i bogata. Oficijelna verzija veli da je ta povijest trajala od 3.150 pr.n.e. do 30 godine pr.n.e. kada je navodno Egipat potpao pod rimsku vlast. Međutim, ne upita li se netko da li je ta povijest i preduga i prebogata? Zar baš nikome ne izgleda period od preko 3.100 godina malko predugačak?
Povijest naše civilizacije, za koju službena znanost veli da je dugačka oko 6.000 godina, prema novim kronolozima, bila je na umjetan način razvučena, odnosno produžena. Kritičar 'stare kronologije' Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi „Die Sumerer gab es nicht“ (1988) dokazao je, na osnovu jasnih historijskih i arheološko-stratigrafskih činjenica da su povijesti Mezopotamije i Egipta bile produžene za 2.000 godina, a do greške je došlo zahvaljujući oslanjanju na datume u Bibliji. Heinsohn smatra da nigdje u svijetu ne postoji lokalitet koji posjeduje arheološku stratigrafiju za period od 1.000 godina (prekinut trima kataklizimičnim događajima) . Prema tome, isto je tako netočna legenda o Rimskom imperiju kao tisućugodišnjem carstvu.
Isaac Newton nije prihvaćao kalkulacije svojih suvremenika poput Denisa Petau-a, a one su još uvijek temelji moderne kronologije. Iako su njegovi argumenti također počivali na Bibliji i teološkom rezoniranju, on je ipak u svojem djelu (objavljenom posthumno) The „Chronology of Ancient Kingdoms Amended“ (1728) 'skratio' egipatsku povijest za 1.800 godina, te grčku za 534 godine.
Immanuel Velikovsky bio je prvi u novije doba sugerirao da su datumi pripisani dinastijama egipatskog Novog kraljevstva bili netočni, te da moraju biti datirani stoljećima kasnije (knjiga „Ages in Chaos“, 1952). Iako njegova revizija kronologije nije bila široko prihvaćena, ovaj pristup ipak je bio stimulirajući za druge istraživače, a neki su od njih predlagali i alternativne, vremenski znatno bliže kronologije.
Primjerice, Gunnar Heinsohn i Heribert Illig smještaju vladavinu faraona Tutankhamona u 5-7. stoljeće n.e. S ovom se kronologijom slažem. Međutim, ono u čemu se ne slažem sa novim kronolozima jest datiranje monumentalnih građevina 'antike', poput piramida i ogromnih hramova, - njih ja osobno smještam radije u drevniju povijest, točnije mnogo drevniju od one, u koje građevine smješta oficijelna znanost.
No – vratimo se ponovo na datiranje egipatskih dinastija. Već u početku sam ustvrdio da je ono netočno, i da prikazuje povijest starog Egipta znatno dužom, nego što je bila. Ukoliko se pažljivo prouče liste faraona Starog, Srednjeg i Novog kraljevstva, sa lakoćom se mogu izlučiti one dinastije, koje su 'sumnjive'. Ja sam osobno izlučio kao takve, redom
- rane dinastije, prvu i drugu
- sedmu i osmu dinastiju
- 11. i 12. dinastiju
- 13., 14. i 15. dinastiju
- od 20. dinastije na dalje, do kraja Novog kraljevstva
Ukoliko zbrojimo vrijeme trajanja navedenih dinastija, ono iznosi 2.137 godina. Dakle, u biti tvrdim isto što i Illig i Heinsohn – da je egipatska historija produžena za oko 2.000 godina. Ili, drugim riječima 2/3 egipatske historije je lažno prikazano. U svijetu ne postoji lokalitet sa stratigrafijom većom od tisuću godina, a još manje sa tri tisuće godine trajanja.
Da li postoji bilo kakav historijski spis, koji potvrđuje oficijelnu kronologiju egipatskih vladara? Po meni ne. Postoje jedino djela Herodota i Manetona, a ona imaju pretežno legendarni karakter, i na njih se ne možemo oslanjati kao na vjerodostojna. (Čini se da su novi povjesničari pokušali Herodotov podatak o vladavini 341 faraona učiniti zbiljnim, pa su iznašli faraona i nešto preko te cifre.) Djelo pak 'Josipa Flavija' „Protiv Apiona“ iz 1. stoljeća n.e. očigledno ima funkciju historiciziranja događaja iz Biblije.
Interesantno je promotriti pokušaj historiciziranja (biblijskog) egzodusa židovskog naroda iz Egipta. On je bio najprvo smješten u 16. stoljeće pr.n.e., a židovski narod bio je poistovjećen sa tzv. Hiksima, koji su navodno u to vrijeme vladali Egiptom. Da je ovo izvorna zamisao može se npr. vidjeti iz kronološke tablice Gianbattista Vico-a iz 18. stoljeća (knjiga „Scienza Nuova“), u kojoj on Mojsija smješta upravo u 16. stoljeće pr.n.e. U isto stoljeće ih smješta kronološka tablica Jehovinih svjedoka, sekte nastale u 19. stoljeću.
U 20. stoljeću, međutim, Mojsije se smješta u 13. stoljeće prije n.e. (u doba faraona Ramzesa II), kao što možemo pročitati u suvremenim enciklopedijama. Mora se priznati, da Mojsije smješten u 13. stoljeće na neki način bolje kronološki odgovara, budući da se pojavljuje nakon faraona Ehnatona, koji je iznašao monoteističku religiju, sa svojom reformom u prethodnom stoljeću. Također se nekako u to vrijeme, ili nešto ranije pojavljuje niz faraona sa pridjevkom –Mose u imenu, što onda i Mojsija čini ako ne više vjerodostojnim, a ono bar lakše logički objašnjivim (budući da imena navodnih vladara Hiksa ne asociraju na židovska).
'Josip Flavije' pokušao je također historicizirati i Krista/kršćane. To je učinjeno sa umetkom, u 18. knjizi „Židovskih starina“. Umetnuti odlomak glasi ovako:
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće može i nazvati čovjekom. Činio je neobična djela i bio je učitelj ljudi, koji su s radošću prihvaćali istinu. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime trećega dana ukazao kao živ, kao što su božji proroci o njemu prorekli i mnoge druge začuđujuće stvari. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)"
U prethodnom je odlomku riječ o pokolju Židova, što su ga učinili Rimljani. Nakon ovog citiranog odlomka, slijedeći započinje riječima: „Nekako u to vrijeme, još je jedna nesreća zadesila Židove...“ Kako, još jedna nesreća? To bi onda ispalo da je nesreća i mudar čovjek Isus i njegovi sljedbenici?? Ili je logičnije, da te riječi slijede odmah nakon odlomka, u kojem je riječ o pokolju Židova.
Radilo se o umetku, ili ne, sigurno je da je riječ o pseudo-epigrafskom djelu, kao što sam to uostalom naveo već u jednom od prethodnih postova. Po meni, niti jedan historičar tzv. antike nije vjerodostojan, radi se bez izuzetka o pseudo-epigrafskim djelima srednjeg vijeka, a lažno atribuiranim navodnim 'antičkim' autorima.
JOŠ O ANTIKYTHERA MEHANIZMU: ČEMU JE SLUŽIO ZUPČANIK SA 63 ZUPCA?
U postu „Tko je zapravo sagradio Pulsku Arenu“ bio sam spomenuo čudnu napravu, pod nazivom Antikythera mehanizam. Služio je u drevno doba za predviđanje položaja planeta, prvenstveno Sunca i Mjeseca i njihovih pomrčina. Radi se dakle, o drevnom grčkom astronomskom satu, koji je datiran u 2/1. stoljeće pr.n.e. Instrument je pronađen 1901. godine u moru kod otoka Antikythera, po kojem je i dobio ime.
Ovaj mehanizam je bio detaljno istražen tek u najnovije vrijeme, pomoću tomografije i x-zraka. Detaljno dubinsko snimanje je pokazalo da je imao čak 37 zupčanika, koji su omogućavali praćenje kretanja Sunca i Mjeseca kroz zodijak, predviđaju eklipse, te dobije model nepravilnog kretanja Mjeseca, s obzirom da on ima veću brzinu u perigeju, nego u apogeju. Ima jedna zanimljiva rečenica u Wikipedijinom članku o Antikythera mehanizmu:“Znanje o ovoj tehnologiji bilo je izgubljeno u nekoj točki antike, a tehnološki radovi koji se približavaju njenoj kompleksnosti i umješnosti obrade nisu se pojavili opet sve do razvoja mehaničkih astronomskih satova u Evropi 14. stoljeća.“ Velika je zagonetka zašto je trebalo punih 16 stoljeća da se opet dođe do nivoa izrade astronomskog instrumenta iz antike.
Dakle, već je rečeno u prethodnom postu – drevni instrumenti, umjesto da svjedoče o jednom linearnom razvoju znanosti, baš suprotno – svjedoče o cikličkom razvoju, u kojem znanost ponovno dostiže isti stupanj razvoja (tek) nakon višemilenijskog zastoja.
S obzirom na hipoteze novih kronologa o interpoliranim milenijima, moguća su dva tumačenja. Ili ti instrumenti pripadaju kasnom srednjem vijeku (što je manje vjerojatno), ili ih treba pomaknuti još dalje u prošlost, u tzv. „predantičko doba“.
Vraćamo se ponovno Antikythera mehanizmu. Da li je on danas, više od 100 godina nakon njegova otkrića, u potpunosti razjašnjen? Odgovor je negativan. U Wikipedijinom članku, u odjeljku o zupčanicima, može se pročitati:“ …all gears are accounted for—with the exception of one 63-toothed gear (r1) otherwise unaccounted for in fragment D.” Za one koji ne razumiju, svi su zupčanici objašnjeni, izuzev jednog, onog sa 63 zupca, u jednom fragmentu (D) mehanizma.
Čemu je služio taj zupčanik, sa 63 zupca?
Prije jedno 15-20 godina pojavio se niz interesantnih knjiga sa područja alternativne duhovnosti i znanosti, koje je izdala nakladnička kuća “Stari grad” danas nažalost pokojnog gospodina Cikuše. Među njima je i knjiga “Kristalno Sunce” Roberta Temple-a, knjiga koju sam bio poodavno pročitao. Kao kroz maglu sjetio sam se da je u njoj riječ o nekakvim drevnim instrumentima, nisam se više sjećao ni kakvim. Ponovno iščitavanje te knjige mi je razjasnilo neke stvari, pa čak i o neobjašnjenom zupčaniku Antikythera mehanizma.
Stari Egipćani, kao što je poznato, bili su opsjednuti kalendarom. Od najvećeg značaja bilo im je pravodobno obdržavanje obreda i štovanje svetkovina. (Da spomenem ovdje još jedan podatak iz Wikipedijinog članka – Antikythera mehanizam posjeduje brojčanik sa vanjskim prstenom koji se može okretati, a obilježen je mjesecima i danima egipatskog kalendara – njegovo je porijeklo nesumnjivo egipatsko. Grci su samo transkribirali egipatska imena svojim alfabetom.)
Robert Temple u “Kristalnom Suncu” navodi da su stari Egipćani došli do istog zaključka kao i on – da idealna godina od 360 dana odstupa od stvarne godine, koja ima 365 dana, 5 sati i 49 minuta. Vrijednost za koju odstupa je 1,014 – u matematici se ova konstanta naziva Pitagorin zarez. Iako je nazvana po grčkom matematičaru, njeno je porijeklo ponovno – nesumnjivo egipatsko, što potvrđuje i Temple.
U svojem postu “Kompleks piramida u Gizi” iz 2014. iznio sam svoje stajalište, odnosno pretpostavku da drevni narod (proto-Egipćani ili Kemićani) koji je izgradio kompleks u Gizi, nije posve razdvajao znanost i tehnologiju, od teologije i filozofije, baš kao što to ne razdvajaju drevni Vedski spisi. Piramida je, pored svoje uloge energane imala također i sakralnu, religioznu dimenziju, ustvrdio sam tada. Potvrdu za ovu pretpostavku nalazim upravo u djelu “Kristalno Sunce” Roberta Temple-a.
Temple navodi da je djelić dana, odnosno 0,2424 dana, koji se mora dodati broju 365, kako bi dobili točnu duljinu godine, bio povezan sa božanstvom Horusom. U knjizi “Egipat” Bernard Gospodinović veli da se Horus pojavljuje kao sokol i kao kralj Egipta, kao nebeski soko, gospodar neba, kralj svih bogova i ljudi… (Grčki oblik Horos može upućivati na etimologiju riječi orarij – satnica, raspored sati, također i tal. riječi ‘orologio’ – sat.)
Temple govori o ‘nepotpunom oku’ Horusa. Zašto? Stilizirani prikaz “Horusova oka”, poznat i kao “Oko Udja”, prikazuje oko sastavljeno od hijeroglifa, koji označavaju razlomke. Tako recimo obrva ima vrijednost 1/8, šarenica Ľ i tako dalje. Ukupna vrijednost razlomka iznosi 63/64. Temple veli da “čini se da do danas nitko nije uspio proniknuti u značenje oka Udjat – svetoga broja”. Do toga se broja dolazi dijeljenjem čitavog oka sa nepotpunim okom. Rezultat daje približnu vrijednost omjera stvarnog trajanja godine (365,2424) i stupnjeva kruga (360), odnosno nepotpune godine (razlika je samo 2 tisućinke). Egipćani su dakle, broju od 360 dana u godini u svojem kalendaru dodavali pet ‘interkalarnih’ dana, od kojih se svaki odnosio na jedno božanstvo – Oziris, Izida, Horus, Set i Neftis.
Sada, gotovo da je izlišno objašnjavati čemu je služio zupčanik sa 63 zupca Antikythera mehanizma. Naravno da je on označavao stupnjeve (zodijaka) koje Sunce prividno prijeđe u toku 1 godine, dok je drugi, sa 64 zupca mjerio dane u godini.
