Kada je riječ o povijesti starog Egipta, obično se ističe kako je ona duga i bogata. Oficijelna verzija veli da je ta povijest trajala od 3.150 pr.n.e. do 30 godine pr.n.e. kada je navodno Egipat potpao pod rimsku vlast. Međutim, ne upita li se netko da li je ta povijest i preduga i prebogata? Zar baš nikome ne izgleda period od preko 3.100 godina malko predugačak?
Povijest naše civilizacije, za koju službena znanost veli da je dugačka oko 6.000 godina, prema novim kronolozima, bila je na umjetan način razvučena, odnosno produžena. Kritičar 'stare kronologije' Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi „Die Sumerer gab es nicht“ (1988) dokazao je, na osnovu jasnih historijskih i arheološko-stratigrafskih činjenica da su povijesti Mezopotamije i Egipta bile produžene za 2.000 godina, a do greške je došlo zahvaljujući oslanjanju na datume u Bibliji. Heinsohn smatra da nigdje u svijetu ne postoji lokalitet koji posjeduje arheološku stratigrafiju za period od 1.000 godina (prekinut trima kataklizimičnim događajima) . Prema tome, isto je tako netočna legenda o Rimskom imperiju kao tisućugodišnjem carstvu.
Isaac Newton nije prihvaćao kalkulacije svojih suvremenika poput Denisa Petau-a, a one su još uvijek temelji moderne kronologije. Iako su njegovi argumenti također počivali na Bibliji i teološkom rezoniranju, on je ipak u svojem djelu (objavljenom posthumno) The „Chronology of Ancient Kingdoms Amended“ (1728) 'skratio' egipatsku povijest za 1.800 godina, te grčku za 534 godine.
Immanuel Velikovsky bio je prvi u novije doba sugerirao da su datumi pripisani dinastijama egipatskog Novog kraljevstva bili netočni, te da moraju biti datirani stoljećima kasnije (knjiga „Ages in Chaos“, 1952). Iako njegova revizija kronologije nije bila široko prihvaćena, ovaj pristup ipak je bio stimulirajući za druge istraživače, a neki su od njih predlagali i alternativne, vremenski znatno bliže kronologije.
Primjerice, Gunnar Heinsohn i Heribert Illig smještaju vladavinu faraona Tutankhamona u 5-7. stoljeće n.e. S ovom se kronologijom slažem. Međutim, ono u čemu se ne slažem sa novim kronolozima jest datiranje monumentalnih građevina 'antike', poput piramida i ogromnih hramova, - njih ja osobno smještam radije u drevniju povijest, točnije mnogo drevniju od one, u koje građevine smješta oficijelna znanost.
No – vratimo se ponovo na datiranje egipatskih dinastija. Već u početku sam ustvrdio da je ono netočno, i da prikazuje povijest starog Egipta znatno dužom, nego što je bila. Ukoliko se pažljivo prouče liste faraona Starog, Srednjeg i Novog kraljevstva, sa lakoćom se mogu izlučiti one dinastije, koje su 'sumnjive'. Ja sam osobno izlučio kao takve, redom
- rane dinastije, prvu i drugu
- sedmu i osmu dinastiju
- 11. i 12. dinastiju
- 13., 14. i 15. dinastiju
- od 20. dinastije na dalje, do kraja Novog kraljevstva
Ukoliko zbrojimo vrijeme trajanja navedenih dinastija, ono iznosi 2.137 godina. Dakle, u biti tvrdim isto što i Illig i Heinsohn – da je egipatska historija produžena za oko 2.000 godina. Ili, drugim riječima 2/3 egipatske historije je lažno prikazano. U svijetu ne postoji lokalitet sa stratigrafijom većom od tisuću godina, a još manje sa tri tisuće godine trajanja.
Da li postoji bilo kakav historijski spis, koji potvrđuje oficijelnu kronologiju egipatskih vladara? Po meni ne. Postoje jedino djela Herodota i Manetona, a ona imaju pretežno legendarni karakter, i na njih se ne možemo oslanjati kao na vjerodostojna. (Čini se da su novi povjesničari pokušali Herodotov podatak o vladavini 341 faraona učiniti zbiljnim, pa su iznašli faraona i nešto preko te cifre.) Djelo pak 'Josipa Flavija' „Protiv Apiona“ iz 1. stoljeća n.e. očigledno ima funkciju historiciziranja događaja iz Biblije.
Interesantno je promotriti pokušaj historiciziranja (biblijskog) egzodusa židovskog naroda iz Egipta. On je bio najprvo smješten u 16. stoljeće pr.n.e., a židovski narod bio je poistovjećen sa tzv. Hiksima, koji su navodno u to vrijeme vladali Egiptom. Da je ovo izvorna zamisao može se npr. vidjeti iz kronološke tablice Gianbattista Vico-a iz 18. stoljeća (knjiga „Scienza Nuova“), u kojoj on Mojsija smješta upravo u 16. stoljeće pr.n.e. U isto stoljeće ih smješta kronološka tablica Jehovinih svjedoka, sekte nastale u 19. stoljeću.
U 20. stoljeću, međutim, Mojsije se smješta u 13. stoljeće prije n.e. (u doba faraona Ramzesa II), kao što možemo pročitati u suvremenim enciklopedijama. Mora se priznati, da Mojsije smješten u 13. stoljeće na neki način bolje kronološki odgovara, budući da se pojavljuje nakon faraona Ehnatona, koji je iznašao monoteističku religiju, sa svojom reformom u prethodnom stoljeću. Također se nekako u to vrijeme, ili nešto ranije pojavljuje niz faraona sa pridjevkom –Mose u imenu, što onda i Mojsija čini ako ne više vjerodostojnim, a ono bar lakše logički objašnjivim (budući da imena navodnih vladara Hiksa ne asociraju na židovska).
'Josip Flavije' pokušao je također historicizirati i Krista/kršćane. To je učinjeno sa umetkom, u 18. knjizi „Židovskih starina“. Umetnuti odlomak glasi ovako:
"U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće može i nazvati čovjekom. Činio je neobična djela i bio je učitelj ljudi, koji su s radošću prihvaćali istinu. Mnoge Židove i pogane privukao je k sebi. On je bio Mesija. A kada ga je na optužbu naših najpoznatijih ljudi Pilat osudio na smrt, nisu ga napustili oni koji su ga od ranije ljubili. On im se naime trećega dana ukazao kao živ, kao što su božji proroci o njemu prorekli i mnoge druge začuđujuće stvari. Još do danas nije nestala zajednica onih, koji su po njemu dobili ime kršćani (18,III,3)"
U prethodnom je odlomku riječ o pokolju Židova, što su ga učinili Rimljani. Nakon ovog citiranog odlomka, slijedeći započinje riječima: „Nekako u to vrijeme, još je jedna nesreća zadesila Židove...“ Kako, još jedna nesreća? To bi onda ispalo da je nesreća i mudar čovjek Isus i njegovi sljedbenici?? Ili je logičnije, da te riječi slijede odmah nakon odlomka, u kojem je riječ o pokolju Židova.
Radilo se o umetku, ili ne, sigurno je da je riječ o pseudo-epigrafskom djelu, kao što sam to uostalom naveo već u jednom od prethodnih postova. Po meni, niti jedan historičar tzv. antike nije vjerodostojan, radi se bez izuzetka o pseudo-epigrafskim djelima srednjeg vijeka, a lažno atribuiranim navodnim 'antičkim' autorima.
Post je objavljen 03.01.2019. u 14:37 sati.