My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.06.2013.
DA LI SU SOVJETI IMALI UFO-e?
Mada se nekome pitanje iz naslova može učiniti apsurdnim, postoje navodi u raznim knjigama, većinom objavljenim nakon raspada Sovjetskog saveza, od 90-tih na dalje, koji mogu ako ne dokazati, onda bar nagovijestiti, da je takva mogućnost zaista postojala.
Kao polaznu tačku može se uzeti recimo tvrdnja pukovnika Corsa («Day After Roswell»), da su i američki i sovjetski raketni programi bili bazirani gotovo u potpunosti na njemačkim istraživanjima oružja, a koja su saveznici bili podijelili među sobom, nakon završetka 2. svjetskog rata. Corso je bio direktni svjedok, pošto je i sam učestvovao u 'švercanju' njemačkih naučnika u SAD, godine 1944., u sklopu tzv. «Operation Paperclip (Operaciji Spajalica). Naučnici poput Wernera von Brauna, Willyja Leya i dr. sprovodili su pokuse ne samo u vezi dalekometnih raketa kao V-2, već također i eksperimente na tzv. 'letećim tanjirima' (Kreisel Teller).
Pod Operacijom Paperclip svi nacistički materijali vezani za istraživanja, većina važnijih naučnika, te tehnologija, bili su transferirani u SAD, pod sponzorstvom CFR korporacija i iluminata. Glavni stručnjaci za UFO tehnologiju, poput već spomenog von Brauna, potom Rudolfa Schrievera i Waltera Miethe-a su dakle otišli u SAD. U Sovjetski savez je pak otišao Klaus Habermohl, čovjek koji je zajedno sa Schrieverom izradio jedan prototip manje UFO letjelice u obliku diska, promjera 6 metara, kojim je mogao upravljati pilot u kabini u centralnom dijelu. (Jedna veća, promjera 42 m, bila je djelo Miethe-a i talijanskog fizičara Belluzza)
Kada su Amerikanci napravili svoje prve leteće diskove? Može se prepostaviti između 1951. i 1953. godine, pošto su tih godina viđenja 'letećih tanjura' u SAD bila brojna. Te se godine spominju i u tzv. Plavoj knjizi (Blue Book), koju su 1968. godine objavile USAF, odnosno APRO (Aerial Phenomena Research Organization). Amerikanci su zajedno sa Kanađanima bili projektirali u Kanadi model 'letećeg tanjira' na mlazni pogon tipa «AVRO-Car». Kanadske novine Toronto Star pisale su 1953. godine o ovome. Dizajner «AVRO-Cara» inženjer John Frost navodno je inspiraciju za letjelicu dobio od Nijemaca, a postoji mogućnost da je ta grupa (koju su po svoj prilici sačinjavala neka od već navedenih imena) bila odala informaciju i Rusima, kao što navodi Alan Baker u knjizi «Nevidljivi orao». U svakom slučaju model «AVRO-Car» bio je samo 'cover' za stvarni (tajni) program, što se vidi i iz čenjenice da je projekt već 1954. bio napušten, navodno radi «preskupe i nesigurne tehnologije».
Može se pretpostaviti da je SSSR svoje prve leteće tanjire imao negdje tokom druge polovine 50-tih godina. Može se recimo postaviti analogija sa prvim plovilima na nuklearni pogon – SAD su imale nuklearnu podmornicu Nautilus 1954., a Sovjetski Savez svoj nuklearni ledolomac «Lenjin» 1959. godine.
U svakom slučaju, projekti nakon 2. svjetskog rata svakako su se zasnivali na originalnim njemačkim istraživanjima u raketnom centru Peenemunde (blizu današnje granice Poljske, kod grada Sttetina). Zajedno sa njemačkim programom letećih tanjura odvijao se i nuklearni program, tako da su u planu bili leteći tanjiri, ali i podmornice, na nuklearni pogon. (Sa zaplijenjenom tehnologijom, Amerikanci su projektirali svoju nuklearnu podmornicu Nautilus.)
Njemački leteći tanjiri na mlazni pogon imali su jednu bitnu manu, a to je da nisu mogli vertikalno uzletjeti bez ogramnog utroška goriva. Zbog toga i nisu po svoj prilici bili korišteni, pošto nisu mogli podići u zrak teško naoružanje. Američki autor W. Lyne pak tvrdi da je postojao supertajni projekt «KT-p2», koji se zasnivao na korištenju heliuma kao pogonskog goriva. (U podmornici 'Nautilus' i ledolomcu 'Lenjin' nuklearni reaktori su koristili uran.) U godinama koje su prethodile 2. svjetskom ratu grupa naučnika uspješno je domonstrirala mogućnost dobivanja energije iz atomskih rešetki. Ovaj razvoj bio je rezultat istraživanja tzv. foto-nuklearnih procesa, koje je provodio fizičar Le Bon. Postoje dva različita načina dobivanja atomske energije iz ne-radioaktivnih lakih metala. Oni se međutim, i dan-danas kriju, no gotovo je sigurno da se koriste za pogon letećih tanjura, dakle ne UFO-a vanzemaljaca, već Amerikanaca i Rusa. (Očito je i zašto se kriju – jer bi inače rasturili postojeću skupu energiju nafte i nuklearnu teških elemenata. Dakle, ekološki čistu energiju koriste leteći tanjiri iluminata, dok običnom puku prodaju skupu i ekološki štetnu energiju.)
Pukovnik Corso u knjizi «Day After Roswell» tvrdi kako su Amerikanci već 50-tih godina razmatrali ideju o bazi na Mjesecu. Međutim, neki drugi autori (između ostalih, Bill Cooper) tvrde da su Amerikanci, zajedno sa Rusima, već u to vrijeme odista imali zajedničku bazu na Mjesecu (otud zbunjujuće izjave 'Apollo' astronauta prilikom komunkacije sa Houstonom – «Houston, we have a problem»). Štoviše, Cooper tvdi da je u posjedu oficijelnih fotografija iz jedne baze na mjesecu, one u krateru Copernicus. Jedan drugi autor, Alex Collier u knjizi «Defending the Sacred Ground» tvrdi kako se prvo spuštanje na Mjesec u stvarnosti zbilo već 1958. godine, a kolonija oficijelno postoji od 1961. godine. Objekti kolonije navodno zauzimaju prostor velik kao država New York. Konstrukciju je obavila korporacija Bechtel, koja ima suradnju sa agencijom NSA. Tehnologija koja se koristi je supertajna i o njoj ne znaju ništa niži ešeloni NASA-e ni vojske. U knjizi «Altarnativa 3» spominje se tajna snimka, sa glasovima američkih i ruskih ufonauta, koji su navodno već 1962. godine osvojili Mars: "That's it! We got it...we got it! Boy, if they ever take the wraps off this thing, it's going to be the biggest date in history! May 22, 1962. We're on the planet Mars - and we have air!" Cooper u svojoj knjizi tvrdi: «Alternativa 3 je realnost. To nije naučna fantastika.»
