My spiritual exercises
utorak, 11.06.2013.
ITINERAR ASTRALNOG TIJELA
Oni koji se na ovaj ili na onaj način bave duhovnošću prije ili kasnije postave sebi, ili drugima pitanje, «što se dešava sa našom dušom, nakon što jednom prekoračimo 'prag smrti'?» U našoj zapadnoj kulturi ovo pitanje predstavlja na neki način tabu temu, dok se na Istoku, u zemljama hinduizma i budizma, nekako prirodnije promatra ovaj 'problem'. Ni ja se ranije nisam baš detaljno bavio ovom temom, iako sam naravno, usput, tu i tamo nešto pročitao. Čovjek obično počne ozbiljnije razmišljati o ovaj temi kada počnu odlaziti ljudi iz iste generacije, s kojima je sjedio zajedno u školskoj klupi. Iz mojeg nekadašnjeg '8c' razreda evo su se već četvorica preselila na drugi svijet, i siguran sam da se i drugi školski drugovi iz razreda pitaju, tko će biti na redu slijedeći... Što se mene tiče, ranije (tj. do 30. godine) ni sam nisam vjerovao da nakon smrti ima bilo čega drugog osim vječne tame i ništavila. Moje su mišljenje u pogledu ove teme naročito promijenile dvije knjige, i to «Život poslije života» R. Moodyja, te «Paralelni svijet» B. Benedicta.
Postoji, naravno, niz knjiga u kojima se opisuju doživljaji 'tik do smrti', knjige slične onoj Moodyjevoj, pa zatim više duhovno orijentirane knjige, koje govore o 'životu poslije života', tu su recimo knjige teozofskih autora (Besant, Leadbeater, Steiner), i npr. «Tibetanska knjiga življenja i umiranja». Postoje i knjige u vezi hipnotičke i nehipnotičke regresije, odnosno vraćanja u hipotetičke bivše živote. Jedna od onih, koja me je zaintrigirala u novije vrijeme, je ona američkog autora Michaela Newtona, «Journey of the Soul» (Putovanje duše). Ona se razlikuje od prije navedenih djela po tome, što obrađuje manje bivše živote, a više, (u odnosu na druga djela) međuživot na 'drugom svijetu', odnosno onaj period, od smrti, pa do novog rođenja.
Upravo ova posljednja knjiga, natjerala me je da se prisjetim jedne starije knjige Rudolfa Steinera, i povežem neke stvari iz obje. Radi se o djelu «Duhovni i fizički razvoj svijeta i čovječanstva». Original je inače iz 1923. godine, sastavljen prema zabilješkama sa Steinerovih predavanja. Četiri posljednja poglavlja se odnose na temu duhovne egzistencije čovjeka nakon smrti. Prilikom prvog čitanja knjige, godinama unazad, nisam prihvaćao autorovu tezu da se čovjekova egzistencija nastavlja u (suptilnim) duhovnim sferama Mjeseca i Sunca, možda prvenstveno zato što drugi teozofski autori to nisu tvrdili u svojim djelima. Međutim, sada, nakon proučenog ne samo Newtonovog djela, već i nekih hinduističkih knjiga, mislim da je ta teorija prilično uvjerljiva. Ne želim reći da stoprocentno u nju vjerujem, radije kažem da teoriju treba uzeti, što kažu stari Latini «cum grano salis», što će reći s nužnim oprezom.
Evo dakle, ukratko, što Steiner tvrdi. «...prolaz kroz svijet duša uglavnom ide tako da se čovjek osjeća podignut u djelatnost Mjeseca.» Prema Steineru, duša, odnosno astralno tijelo se «diže» prema sferi Mjeseca. U Newtonovoj pak knjizi možemo pročitati da se poznati 'tunel', kojeg ama baš svatko proživljava, može nalaziti i «iznad tijela», ali i «visoko nad Zemljom». (Preskočiti ću neke 'stanice', inače važne, iz «Journey of the Souls», samo se koncentrirajući na navode koji ukazuju na prostorno prebacivanje na neko drugo nebesko tijelo.) «Čini se kao da duša sada putuje slobodnim prostranstvima golemog galaktičkog oblaka prema više ujedinjenom nebeskom polju.» Slijedi navod razgovora sa klijentom:
S: (duga stanka) Čudno je. Iako se sve čini ravnim kad mi duša pluta - to se mijenja
u... osjećaj zaobljenosti kad se krećem brzo niz liniju kontakta.
Dr. N: Na što mislite pod tim «linija kontakta»?
S: Prema specifičnom odredištu.
Dr. N: Kako brzo kretanje određenom linijom putovanja mijenja vašu opservacijsku
percepciju duhovnog svijeta u osjećaj da je on zaobljen?
S: Zato što se čini da se linije pri toj brzini... svijaju. Zakrivljuju se u smjeru koji je za
mene očitiji i daju mi manju slobodu kretanja.
Newton napominje kako mu drugi klijenti, također skloni linearnim opisima, govore o tome kako putuju niz usmjerivačke silnice, koje imaju prostorna svojstva mrežnog sistema, a jedna osoba čak ih je nazvala «vibracijske strune».
Kasnije, Newton opet komentira: «Kada moji klijenti pričaju o tome kako, kao duše, putuju zakrivljenim linijama, prisjećam se vremensko-prostornih teorija onih astrofizičara koji vjeruju da su svjetlost i pokret jedinstvo vremena i prostora koji se zakrivljuje sam u sebe.»
Newtonovi klijenti vele, da se «vrijeme zaustavlja kada se prostor dovoljno jako savije.» Ima onih, koji definiraju prostor duša kao «tkaninu», dok neki drugi opisuju riječima «nabora haljine bez šavova koja zamahuje amo-tamo». Ponekad oni osjećaju i valovite kretnje svjetlosne energije, koju opisuju kao «valove, koji se kotrljaju prema obalama jezerca».
I kao što je opis puta u astralni svijet (Mjesečevu sferu) popraćen osjećajem uzdizanja, tako je opis puta ka ponovnom utjelovljenju povezan sa osjećajem spuštanja.
S: Oh, ja... prolazim kroz... nabore svilene tkanine... glatke... nalazim se na trasi., na
putu... sve brže i brže...
Dr. N: Nastavite! Pričajte mi dalje.
S: Sve je zamagljeno... klizim dolje... kroz dugu, mračnu cijev... šuplji osjećaj... tama...
zatim... toplina!
Vraćamo se ponovno Rudolfu Steineru i «Duhovnom i fizičkom razvoju svijeta i čovječanstva». Autor tvrdi da «U Mjesecu živi ono što je nekada živjelo na Zemlji.» I dalje: «I tek u svom životu neposredno poslije smrti, u duševnom svijetu, dolazi opet čovjek pod utjecaj tih bića koja bjehu nekad na Zemlji.» Newton spominje su svojoj knjizi duhovne vodiče i učitelje, koji su u biti baš to – stanovnici (duhovnog) Mjeseca. Neke od njih Steiner naziva bodhisatvama, tj. prosvijetljenim bićima, koja se iz ljubavi prema čovječanstvu ponovno inkarniraju na Zemlji. Prema Steineru, čovjekova 'after life' egzistencija ne završava u području Mjeseca, već se nastavlja u području (duhovnog) Sunca. «...kad uđemo u područje duhovnog Sunca, nije Sunce više samo na jednom mjestu, nego svuda naokolo. Mi smo u Suncu i ono na nas zrači s periferije.» Ovo pak možemo povezati s tvrdnjama nekih od 'zamrlih' iz knjige «Paralelni svijet»:
1) Zamijetila sam divno plavo nebo, kao i da na njemu nema sunca!
2) Tada sam primijetio da na tom plavom nebu nema sunca!
3) Probudio sam se na obali neke rijeke i zagledao u divno plavo nebo bez sunca!
Rudolf Steiner tvrdi kako je sa bića Sunca moralo sići Kristovo biće, da bi čovjek pomoću Kristove nauke primio na Zemlji jaku snagu i uzmogao prijeći iz svijeta duša u predio duha, iz područja Mjeseca u područje Sunca.
U knjizi «Put savršenstva» Swami Prabhupada analogno tome veli da se nakon smrti prenosimo na Krišnaloku, Krišnino vječno prebivalište u duhovnom nebu. Ovu misao možemo poduprijeti još jednom iz hindustičke literature, iz «Prašna upanišade»:
Oni koji cijene misao: «Učinili smo žrtvu i pobožna djela» stižu samo do predjela Mjeseca i vraćaju se životu i smrti. Drugi, u potrazi za unutrašnjim duhom slijedeći duhovni put Sjevera, sa upornošću, čistotom, vjerom i mudrošću, stižu do predjela Sunca. Odande se ne vraćaju – to je kraj putovanja.
Predio Mjeseca možemo poistovjetiti sa Kamalokom, kojeg A. Besant definira «Kmaloka is a region peopled by intelligent and semi-intelligent entities, just as our own is thus peopled it is crowded, like our world, with many types and forms of living things». Ona dodaje da je Kamaloka astralni lokalitet, te limb skolastične teologije. Ostaje logični zaključak da je predio Sunca – Krišnaloka, što onda korespondira sa Rudolfom Steinerom.
