Najezda zmija

srijeda , 11.06.2025.

Kao i prošlog ljeta portali sve češće objavljuju članke o najezdi zmija koje ulaze ljudima u dvorišta, kuće, podrume, aute, .. Definitivno zmija ima jer je zima bila blaga, glodavci su se razmnožili, a one samo rade svoj posao i preživljavaju. A to što su se portali u poznatom kopipejst stilu o njima raspisali znači tek da se cilja na strah i senzacionalizam i da je novinarstvo već jako dugo u banani, pogotovo ovo "portalno".

Slučajno, bez obzira što se uokolo dosta vozikam biciklom (pa i uz Savu), ovog ljeta zmije nisam vidio, za razliku od prošlog kad je to bilo počesto. Lagao bih da tvrdim kako su mi jako simpa i da ih se nimalo ne bojim, ali s obzirom da sam odrastao na selu, u iskonskoj prirodi, zmije sam od malih nogu sretao i u dvorištu i u grmlju, među starim razvalinama, u šumama i uz potoke. Tako da sam se na njih silom prilika navikao. Kao ribič-samotnjak nailazio sam na njih uz Savu, rijeku Krapinu, jezera i neke zabite grabe bogu iza nogu. Doslovce sam ponekad stao na pokoju, ali nijedna me začudo nije napala makar je, znam, bilo i otrovnica.

Svi znamo onu biblijsku priču o prvim ljudima, Adamu i Evi, koji su blaženo živjeli bez grijeha u Rajskom vrtu, sve dok jedna lukava zmija nije iskušala Evu da ubere zabranjeni plod sa Stabla spoznaje. Time je Eva počinila praiskonski grijeh pa ih je Bog oboje otjerao iz Rajskog vrta, a zmiju je prokleo da zauvijek gmiže po trbuhu i ruje prašinu.
Naravno, ovo se može (zapravo je poželjno) interpretirati kao metaforu s očitim simboličkim značenjem. OpćenIto u simbolizmu zmija je pozitivni i negativni simbol; plodnosti, besmrtnosti, obnove, iscjeljenja, ali i zla, požude i opasnosti. Na kraju krajeva i očiti seksualni, falički simbol npr. kod Frojda.

Ali da sad ne filozofiram preveč, opisao bi dva svoja susreta sa zmijama koja su me se nekako posebno dojmila. Oba su još iz Zagorja.

Prvi je iz djetinjstva. U to doba dosta sam vremena provodio "pri Ivanjkima" jer dolje je bilo puno djece, a s tim i igre, zafrkancije. Franc Ivanjek je u povišenom dijelu dvorišta imao jedan lijepi pčelinjak koji je bio izgrađen uz Lavoslavov dvor, prastaru kuriju u koju su stari Ivanjki kupili. A pored tog pčelinjaka bila je jedna superfina trešnja. Franc mi ko domaćem dečecu nikad nije izričito branio da se pentram po njoj, naravno, dobro je imati mjeru i ne pretjerati.
I tako sam tog dana visoko gore u krošnji zobao te trešnje kad sam iznenada postao svjestan da je iznad mene zmija. I to kakva, protegnula se skroz uz dugu granu, a glava joj uz izvijeni vrat poput opruge bila okrenuta prema ptici koja je iznad nje nemilice cijukala, ali kao da je bila hipnotizirana. Očito je bila njen ciljani plijen, ali i ja kao da sam bio hipnotiziran tim prizorom sve dok ipak nije proradio adrenalin pa sam brže-bolje skočio s trešnje.
Prema izgledu ta je zmija bila ili bjelica ili kravosas. Bila je prekrasna na svoj način, ali frigaj ti to kad imaš deset godina.

Drugi je slučaj već iz mladosti, neposredno u blizini doma. Iznad naše hiže koja je u podnožju velikog brega, Magdalene, bio je jalovi komad zemlje kog smo zvali pustača. Konstantno pržena suncem, laporasto-pjeskovita, na njoj je rasla samo gusta žuta trava, drač, ljeskovina i nisko grmlje. Istina, nekad je na toj pustači bilo naše staro trsje, tog se sjećam iz ranog djetinjstva jer je još u grmlju bilo starih čokota koji bi rodili, a ja to grožđe zobao na putu prema školi. Naime, preko pustače je vodila uska poprečna staza preko koje se moglo prećicom doći do Toplica.

U rano ljeto kad bi počeli hodati polugoli i bosi, pustača je zbog te izloženosti suncu bila zgodno mjesto da se ulovi "prva boja", makar smo i bez toga prije ili kasnije bili osunčani po svim pravilima.
I tako sam jednom uzeo staru kariranu deku, flašu vode i neki časopis i uspentrao se na pustaču da me sunce oprži pred sezonu kupanja. Hodao sam bos, jasno. Nasred pustače s koje puca krasan pogled na jarek i cijeli predio prema Zagrebu, raširio sam deku i legao.

I tad sam doživio nešto s čime se nijedan masažni ležaj ili uređaj ne može usporediti. Ispod deke se nešto tako jako uzmigoljilo kao da me s/tresla struja. Ko oparen skočio sam i odmaknuo se. Moram priznati, bila me je frka tu deku uopće diči jedno vrijeme, sve dok intuitivno nisam osjetio da je zmija u međuvremenu ipak odgmizala s mjesta događaja. Rekao bih da je bila ili neka raskošna dvomtrešica ili čak dvije, tko zna, jer su se i one često znale u klapi sunčati, naročito kod parenja.


Zanimljiva je i priča moje mame koja je doživjela također jedan traumatičan susret sa zmijom. Dogodilo se to kad je na jednoj prilično neprohodnoj strmini brijega sjekla kolce od akacije koji su joj trebali za "nakoliti bažulj". Kad je nasjekla onoliko kolliko je mogla ponijeti, išla je potražiti tzv. "škrabutinu" (povijušu) za vezanje. U šumi akacije ima je u izobilju pa je birala malo deblju, dužu i jaču.

U jednom je trenutku upravo takvu povukla iznad svoje glave, ali se ispostavilo da je škrabutina živa, hladna i nevjerojatno vižljasta. Zmija joj potom pada na ramena, mota joj se oko glave. U paničnom trku uspijeva je zbaciti sa sebe. Nije se više taj dan vraćala natrag, kolje je sutradan donio otac.
Ta zmija je najvjerojatnije takoder bila bjelica ili kravosas, s lakoćom se penju po stablima.


Eto, to su ti zanimljiviji susreti sa zmijama, makar ih je bilo još, npr. kada sam dosta bedasto odlučio da se s ušća Save i Krapine vratim uz komad pruge do Podsuseda, gazeći po pragovima (usput, jako nespretno je to hodanje jer razmaci nisu u matrici ljudskog koraka), a između pragova barem pet-šest zmija do Podsuseda, sunčaju se na toplom šoderu ili uz vruće šinje.

Bilo kak bilo, nijedna me nije napala.

Na kraju jedan dobar znak raspoznavanja otrovnica i neotrovnica. Otrovnice imaju kraće zbijeno tijelo, cik-cak pruge na leđima, eliptične zjenice i robusniju trokutastu glavu. Neotrovne imaju izduženiju glavu i okrugle zjenice. Duljina pritom ima jedino veze s tim da ako je duža, gotovo je sigurno neotrovna. Bjelica naraste do dva metra, kravosas i više, a i bjelouška i ribarica znaju bit dugačke. Poskok i riđovka, dvije naše najpoznatije otrovnice, do sedamdesetak centimetara.

A vi, bojite li se zmija?

Djevojke koje su voljele Doorse

petak , 25.04.2025.

Obično me kiša podsjeti na ovu pjesmu. Za mene, njen je najbolji soundtrack.

Ne znači da mi je njihova najbolja i najdraža, ali u prvih pet sigurno ulazi.

Druga mi je nit vodilja; cure koje su obožavale Doorse. One koje sam poznaval bile su samozatajne hipijevke (Rambo Amadeus koristi jedan drugi izraz, ali ne bih sad o tome) ili introvertne, inteligentne alternativke do kojih nije bilo tak lako doći jer su funkcionirale kao sekta s posebnom misijom obožavanja vražje-božanstvenog Jima Morrisona.

Za ući u njihovo društvo tražila se posebna propusnica, trebalo je zadobiti njihovo povjerenje. I to još nije značilo da je priča gotova, a ti gospodar harema, tek, eto, skompal si se s njima.

Kaj se glazbe tiče tu sam eklektik. Šaram ko pčelica Maja (ili bumbar, prikladnije) s cvijeta na cvijet, s polja na polje.. Nije mi ponekad teško spojiti nespojivo, ali imam svoje jasne favorite. Doorsi su naravno u tom društvu, jer svaki mačak za neku svoju boljku traži onu mačju travu koja mu pomaže.

Sviranje gitare (prije vrlo često, u zadnje vrijeme tek da protegnem prste) je rezultanta takovog ukusa. A gitaru sam počel intenzivnije svirati kada sam skužil da je to zgodna, učinkovita prečica za upucavanje.

Naime, ženske vole tipove koji im sviraju i pjevaju pa makar na kraju balade, ko iz one basne Cvrčak i mrav, dok ti cvrčiš i zabavljaš ekipu, ponekad odu s nekim koji im se u međuvremenu prikrpa ili jednostavno, ima auto (a ti, eto, nemaš). To su bili mali rizici profesije.

I tak ja negdje početkom osamdesetih sviruckam u otvorenom predvorju topličkog turist-biroa na autobusnoj stanici. Noć je i pada kiša, društvo se polagano razilazi, ali, gle vraga, ostaju dvije cure. Nisu domaće djevojke, jedna je u blizini imala vikendicu, a druga je bila njena zagrebačka frendica.

A cure traže Doorse i samo Doorse. Ispucavam sav repertoar pa još dodajem Manzarekove orguljaške eskapade improvizirane kroz vokal, rastežem i usporavam "Light my fire" do tempa Jose Feliciana, a od "Riders on the storm" pravim recital.. Paše to curama, vidim, ali onda se pojavljuje auto sa zabočkim milicajcima u ophodnji.

- Malo je kasno, jelte? Ima tu nekih koji zbog vas ne mogu spavati! - zadere se onaj naizgled najopasniji, s brčinama Miše Kovača iz hard-core mačo faze.

- K vragu - mislim si - pa ko?

Pogledavam prema pročeljima okolnih kuća, sve te ljude znam, ali svi su prozori zamračeni. Čak i u hotelu je osvijetljeno tek predvorje s recepcijom i pokoja soba na katovima. Ali fiksni su telefoni tu negdje na nahkaslu ili u predsoblju kraj fikusa okruženog lamperijom. Radnička klasa i ti rijetki gosti na pansionu, željni su sna.

Pogledavamo na vuru, je, bliži se ponoć. Kupimo se nevoljko i pozdravljamo s milicajcima, srećom, bez nekih dodatnih stresova i legitimiranja.

Onda pratim cure do te njihove vikendice. Obje su mi zgodne, ali drže se kompaktno, kao da se međusobno kontroliraju. Da smo popušili koji džoint, možda bi se u tom spleenu nekaj i zgodilo.. Ovak se nakon malo očijukanja i cimanja ipak pozdravljamo i rastajemo. Nisam ih nažalost više viđal, a možda ni one mene.

Takve su cure koje slušaju Doorse, svojeglave i nepotkupljive. Davno su se one zaredile.

Blue jeans

četvrtak , 03.04.2025.

Ma daj obuci levisice i stare bijele tenisice..

Ah taj poletni jugo-treš rokenrol. Ali nek bude uvod u temu.

Traperice, ta izlizana riječ za često izlizani komad odjeće fakat ima svoju težinu i značaj, pogotovo za mlade..A i za one koji su u međuvremenu ostarjeli nezaobilazne su, jer su u temeljima pop kulture začete u doba njihova rođenja i odrastanja.

Sjećam se kad su sredinom šezdesetih u posjet rodnom kraju došli amerikanizirani "Brajkovići". Brajković je zapravo bio suprug očeve sestrične Jelice. Emigrirali su u Ameriku nakon rata i dobro se situirali. Donijeli su oveći paket robe, mahom obleke svojih sinova da pomognu i malo razvesele našu brojnu obitelj. Bilo je tu svega; majica, košulja, jakni, nekih debelih tvrdih čokolada, kauguma, pokoji strip .. možda i tzv. Trumanova jaja, nisam siguran. Ipak, ono najvažnije; jedne traperice koje je stariji brat odmah prisvojio i ushićeno krstio u "super-rifle" makar su najvjerojatnije bile levisice.

Napravljene od plavog, čvrstog trapera s jakim prošivima, zakovicama i za pedalj podfrknutim nogavicama izgledale su fakat supermoderno, baš onako kakve su furali holivudski kauboji, mladi rokeri u usponu ili James Dean i njegovi pajdaši i pajdašice.

Te su traperice jedino bratu Draganu savršeno pasale, znam da ih je nosio par godina, nepoderive su bile.


A kako sam ja došao do svojih prvih traperica? Negdje početkom sedamdesetih sasvim slučajno sam kraj kioska na autobusnoj stanici našao u kvadratić složenu novčanicu od 500 austrijskih šilinga. Bilo bi bez veze pitati prolaznike "je li to možda vaše?" jer bi najvjerojatnije svak rado potvrdio da upravo panično traži tu lovu.

Stoga sam bez prevelike grižnje savjesti otišao u poštu, razmijenio šilinge za dinare i uvalio se u prvi bus za Zagreb. Traperice sam kupio u jednoj komisionoj radnji (preteči butika) u Staroj Vlaškoj čini mi se. Ostalo je za ćevape, coca-colu i neki film u kinu Balkan. Naravno, ta lova je bila dostatna i za autobusne karte.

U nedostatku originala, te traperice klasičnog kroja su nedugo potom kod jedne susjede-krojačice trokutastim umetcima ispod koljena prekrojene u trapezice. Tako smo Mladen (sin te krojačice) i ja konačno mogli otići u zabočki disko trendi-skockani, makar je moja mama stalno prigovarala da "pak s tim hlačama besplatno cestu pomećemo". Ako su se onak šmekerski iskidale oko ruba i na petama to nikako nije bio smak svijeta, a ako su se usput i malo izlizale na strateškim mjestima oko prepona, značilo je tek da se "češće premješta piton". XD

Kad malo bolje razmislim, uvijek je bilo pomalo drž-nedaj s oblekom u našoj obitelji. Nismo bili naročito imućni pa smo se u djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi morali snalaziti, nasljeđivati, prekrajati, posuđivati..

Prvi ili drugi srednje, netko je imao onaj smiješni crveni portabl gramofon s ručkom i jednu jedinu ploču; Get it on - T. Rexa. Ali mi smo napravili mali tulum pred topličkom samoposlugom, pili nekakav ajer konjak, dimili Filter 57 i plesali boogie u mraku. Sjećam se da sam tada imao hlače koje mi je spasonosno donijela sestra iz Njemačke. Nekakve samtaste tamno crvene trapezice uske u struku s vidljivim gumbima na vanjskoj strani umjesto ciferšlusa i cijeli je svijet bio moj.

Nakon traper-trapezica u modu su ušle samterice. Jako uske u struku do bedara i ravno široke do gležnjeva (ali bez trapeza).

U Toplicama smo ih dali šivati kod starog Šuka gdje je srećom radio jedan naš znanac, modi sklon krojač. Nakon uzimanja mjere samo bi nadodao; dva metra samta, crnog ili smeđeg već prema izboru. Po samt smo također odlazili u Zagreb.

Sve te oskudice i peripetije s trapericama, samtericama itd. imale su jednu dobru posljedicu. Naučio sam kako sam suziti, skratiti i porubiti hlače. Ručno, da se razumijemo, samo s iglom i koncem. I da pritom šav bude čvrst i ostane originalan rub. Tutorijali za to došli su pojavom interneta i Youtubea. Međutim, ja sam to znao prije pedesetak godina.

P.S. Gledajući ovu ilustraciju prisjećam se naših ljetnih tuširanja s obješenom špric-kantom na jabuci iznad zdenca. I duet-žmikanja Draganovih traperica sve dok nisu zadnju kap vode i svoju plavu dušu ispustile.

Ključna pjesma

petak , 17.01.2025.

Ključ sudbine u tvojim je rukama
U tvojoj je ruci i ključ života
Dok ti lađa plovi k mirnim lukama
Sve je krasno i sve je divota
A kad te oluja gorkom žuči prelije
U tvojim su rukama ključevi tvog pakla
I tvoje čelije

Kažu, svaki ključ nađe svoju bravu
Kažu, osmijeh je ključ koji otvara sva vrata
Dok se smiješiš zaboravljaš stravu
Neumoljive otkucaje sata
Pa hrliš toj bravi, ali ona je sa šifrom
Zamaskirana nekom čudnom cifrom
Tvoj ključ, prirode remek djelo
Ne otvara joj ni dušu ni tijelo

Ipak, ne gubiš nadu, tražiš odgovor suvisli
Možda se brava ipak predomisli?
Možda duša njena digitalna
Nije tako proračunato fatalna?
Možda ta brojčana kombinacija
U sebi neku grešku krije?
Ona se na to ledeno smije;
„Unos netočan, pokušajte kasnije“.

I tako odustaneš od modernog svijeta
Ti, staromodni sanjar, boem i poeta
Bez iluzije da ćeš naći srodnu dušu
Polako toneš u tminu i tmušu
Kažu, prva dva tjedna su ključna
Kažu, ljubav je od svega jača
Kažu, dobro se dobrim vraća
Kažu, ključ je ispod otirača

Gospodar muha

četvrtak , 25.01.2024.

Otići u nedjelju na Hrelić se isplatilo, ako ništa drugo, zbog jedne zanimljive knjige; "Gospodar muha", Williama Goldinga. Pokupio sam je u nekoj kartonskoj kutiji "tri za pet". Koštala me "čak" dva eura. Uz nju kao besplatan bonus odabrao sam knjigu "Zašto sam vam lagala", Julijane Matanović. Pa hajd, pošteno.
Međutim ista se knjiga preko oglasa i nekih antikvarijata prodaje puno skuplje, zavisno od očuvanosti, čak i do 50 ili 80 eura.

Zašto je upravo ta u izdanju Algoritma iz 1999. najskuplja? Pa možda zbog tvrdog uveza, prijevoda Zlatka Crnkovića i naslovne ilustracije Igora Kordeja.

Uz činjenicu da je prvo hrvatsko izdanje tog romana nastalog daleke 1954. To što je tako dugo ostala u buksi i čekala svoj red, za me je mali misterij. Jer pretpostavljam da bi bila odlična i rado čitana školska lektira, klinci bi je gutali. Ja prvi,uz romane Julesa Vernea, Jacka Londona itd. Možda se nije uklapala u ondašnji školski kurikulum, možda je na svoj način smatrana subverzivnom ili čak opasnom za umiveni socijalizam ljudskog lika.. Sumnjam. Jer najnormalnije smo čitali razne zapadnoeuropske i američke klasike, a ondašnja se ideologija ionako trudila da prokaže sve mane i dubioze "imperijalističkog Zapada".

Doduše, potka tog romana jednako se tiče svih, bez obzira na geografiju i ideologiju, univerzalna je.

"Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode. Pouka priče je u tome da oblik društvene zajednice nužno mora ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkog sustava, ma koliko ta priroda bila logična ili vrijedna poštovanja.“ W. Golding

Skupina dječaka, jedinih preživjelih nakon zrakoplovne nesreće, našla je svoj spas na pustom otoku. Od proročki raspoloženog Simona, preko moralnog Ralpha, do brutalnog Jacka, svaki od dječaka pokušava uspostaviti kontrolu nad novom situacijom. No, njihova nastojanja da se organiziraju i među sobom zavedu red ubrzo uzmiču pred primitivnim nagonima i kaosom...

Prvi roman engleskoga nobelovca Williama Goldinga, distopijska priča o mladim robinzonima koja razotkriva tamnu stranu ljudske prirode, danas je jednako provokativan kao i 1954. kad je prvi put objavljen. Ubrzo nakon objavljivanja stječe kultni status među čitateljima, ali i kritičarima koji ovaj roman nazivaju najutjecajnijim nakon Salingerova Lovca u žitu ili ga uspoređuju s Conradovim remek-djelom Srce tame. Nakon više od šezdeset godina, ovaj moderni klasik ostaje snažna alegorija o civilizaciji, preživljavanju i ljudskoj prirodi koja fascinira podjednako mlade i starije čitatelje suočavajući ih s uznemirujućom spoznajom kako društvo lako može skliznuti u kaos i divljaštvo kad se jednom napuste pravila i red. Tu su i univerzalne teme kojih se pritom dotiče, ne samo o sposobnosti čovjeka da razlikuje dobro od zla, već i o krhkosti moralnih inhibicija. Veličanstveni prijevod Zlatka Crnkovića dostojan je ovog klasika koji do srži potresa naše čitateljsko biće".

A popratni video pjesme "Young Savage" grupe "Ultravox" zapravo je isječak iz istoimenog filma Petera Brooka, snimljenog također davne 1963. Gledao sam ga svojevremeno, vidim da je prije tridesetak godina snimljen remake, ali onako ovlaš uspoređujući, taj c/b mi djeluje puno živopisnije i autentičnije.

Usput razmišljam kako bi bilo da se moja zagorska klapa "mladih divljaka" suočila sa sličnim scenarijem. Nismo mi bili nikakvi anđeli, bilo je tu rivalstva, povremene ljubomore i trvenja, ali mislim da bi na kraju ipak nekako prevagnula međusobna povezanost i odanost.

Hmm..Kaj zbilja?

Shine On You Crazy Diamond

nedjelja , 27.08.2023.

"Tibor je sjeo navrh brijega i zadivljen se zagledao u nebo. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji puta gledao takav prizor. Tisuće treperavih zvijezda rasipalo je sjaj sve tamnijim plavetnilom nadolazeće noći, dok se iznad obližnje šume pomaljao ogroman Mjesec lijevajući srebro na krošnje visokih bukovih stabala.
'Kao u nekom nadrealnom filmu ili sred efektne kič ilustracije', pomislio je. Ali prizor je ovaj put bio stvaran, a on kao da je jedini na svijetu u tom trenutku imao privilegiju promatrati ga.
Zapiljio se još jače među zvijezde i nakon nekog vremena osjetio kako polako pa sve brže putuje u bezdan te kako bi uz malo truda i nešto sreće mogao doći do samog centra, do prapočetka, i možda na kraju otkriti nerazjašnjivu zagonetku. Jer što je drugo takav prizor nego zagonetka, čudesna, zbunjujuća slagalica čije dijelove nitko na ovom svijetu nije uspio odgonetnuti i sastaviti na jasan i svima razumljiv način.
Istovremeno, pred tim raskriljenim nebeskim svodom naši životi i svi naši problemi ispadaju mahom sitni, smiješni, nepotrebni ili pretjerani. Stoga bi svakom čovjeku pogled u zvjezdano nebo ili makar danje plavetnilo trebao biti i lijek i putokaz, opomena i utjeha."

Ovaj ulomak iz jedne moje priče čini mi si baš kao dobar uvod u ovaj tekst koji je zapravo moja objava prenesena s Fejsbuka.

Naime neki dan je "Novi list" objavio intervju sa zvjezdoznancem Koradom Korlevićem. Slučajno se dogodilo pa sam prvi uletio s komentarom ispod članka i odmah, paf! Preko 25O reakcija i masa replika koje su mi cijeli dan krale vrijeme i dioptriju. Jer moj je komentar zapravo bio tek parafraza onog što je sam Korado izjavio; da ni matematički ni statistički (vjerojatno) nismo sami u Svemiru. Dakle, ništa revolucionarno pa ni bogohulno, uostalom bilo je samo par cereka među reakcijama i poneki pokušaj nemušte kontre. Mahom od ljubitelja teorija zavjere, ravnozemljaša ili ignoranata koji se s figom u džepu pozivaju na Boga a pritom ne znaju osnovne postulate te svoje vjere a kamo li ičeg drugog.

Ali ni to nije važno nego samo povod da se opet malo katapultiram u Zagorje, u vrijeme dok smo onako mladi i nadobudni izgarali gotovo opipljivom strašću.
Kada bi se poslije ponoći vraćali s topličkih plesnjaka i birceva u svoja obližnja ili daleka sela, mi frendovi i znanci iz iste klape zaustavljali bi se na glavnom raskrižju puteva, nakon čega bi konačan rastanak u stilu "mili moji kud koji" bio neminovan. Dotad bi raspredali o tekućoj problematici, glazbi, sportu i seksu, ali pri Papešu bi se vadile pljuge i na red bi došla astronomija.

Zvjezdano nebo u Zagorju lišeno svjetlosnog zagađenja velikih gradova praznik je za oči. Nema ljepše nego zapiljiti se u tu raskoš i filozofirati, pogotovo u društvu nekog ili nekih koji su u stanju razmišljati dublje i gledati dalje. A takovih je, srećom, bilo.

Šarali bi mi tako nebeskim svodom, procjenjivali razdaljine, tražili poznate planete, konjukcije, daleke zvijezde, sazviježđa i galaksije. Mjesec nam se činio neobično blizu, gledali smo njegove kratere, tražili More tišine, mjesto gdje je sletio Apolo 11, špekulirali kakovi su uvjeti na tamnoj strani. Vrijeme je letjelo, sati proticali, a mi kao u nekom transu nismo mogli skrenuti poglede sa zvjezdanog svoda.

- Mnoge od tih zvijezda više ne postoje.. Mi gledamo samo njihov pradavni sjaj što putuje svemirom poput utvare - glasno bi razmišljali oni s više mašte i akumuliranog znanja.

Uistinu, kakovo je to čudo iznad nas? Čak i kad bi uspjeli izbrojiti sve vidljive zvijezde ispala bi koja tisuća, a samo u našoj galaksiji tj. u nama vidljivom dijelu svemira je između 200 i 400 milijardi zvijezda. A tek planetarni sustavi?

Drhtavih prstiju palili bi zadnje dragocjene cigarete, a na tom bi žaru tinjali začeci novih rasprava i teza. Svaku je trebalo razmotriti, jer ne smije se podcijeniti mašta lunatika grozničavog pogleda dok laje na Mjesec i traži otkud je došao, kojim smislom i kuda to zapravo brodi.
Iskreno, čudi me da susjedi iz obližnjih kuća nisu nikad reagirali jer u potpunoj tišini seoske idile ti razgovori su na trenutke sigurno bili bučni. Ali stariji ljudi na selu prirodom svog statusa liježu primjereno umorni tako da to većini ipak nije bio problem.

i tek bi negdje poslije dva u noći onako gladni, žedni, bez cigareta, smrznuti ili slijepljeni od noćne sparine, konačno kapitulirali. Pozdravili bi se nekako muklo, još uvučeni u koloplet naših priča. Potom bi nosili svoja umorna tijela kućama svijesni da smo se gotovo bez ostatka predali tom čudesnom svemiru, razložili takoreći na atome.. Jer ima li išta važnije od tih pitanja svih pitanja i vrtoglavice koja te obuzima od sjaja zvijezda i lutanja nebeskim prostranstvima?

Mi onu Šimićevu "Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!" nismo recitirali nego živjeli.

Eh, luda vremena, luda mladost.

U Zagrebu tek ponekad vidim zvjezdano nebo u punom sjaju. Utješno mi je ako sa svoje terase vidim barem Mjesec, Veneru, Jupiter.. Ponekad se popnem više, pod obronke Sljemena, tek da me opet bar na koji sat pukne taj sjaj brojnih, dalekih zvijezda.

Teški bu dež pal

nedjelja , 14.05.2023.

Ovo (ne)vrijeme me povuklo pa sam probal sklepati kajkavski prijevod Dylanove "A Hard Rain's A-Gonna Fall". Uh, težak zadatak. Ovo je brzinska, kompromisna light-varijanta moje materinje kajkavštine. Možda napravim onu temeljitu, tko zna.


Oj, gde si bil, moj plavooki sinek?
Iz kakove to, dragi, prihajaš daljine?

Hodil sam čez deset meglenih planina
Čez šest sam neznanih šemeril dolina
Bil sam sred sedam čemernih gora
Pregazil sam sto mertvih mora
A najglibše sam zišel v lalofku stratišta
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

I kaj si se videl, moj plavooki sinek?
Kaj si videl, mili, sred te tujine?

Novorojeno dete med vukima kaj režiju
I stezu od draguljov od tere si bežiju
Črne huste sam videl i kerv po tom drevlju
Ljude z kladivcima zamusane s kervlju
Poplavleni prag sam videl, a vu toj baraki
Tristotin govornikov z jezikom vu šaki
I oštre mače i puške ajduka
Kaj je vlekla slaba dečja ruka
A gda se sve stiša, sva ta muka,
Pal bu teški dež, teški bu pal dež

A kaj si to čul, plavooki sinek?
Kaj si čul sred te tujine?

Čul sam strele božje kak hvudiraju
Vale morske kaj zemle zatiraju
Jezero bubnjarov čije ruke grmiju k domu
Jezera kaj šepetaju, a nemaju komu
Jenog kaj hmira, a drugi se od smeha previja
I pesme pesnikov kaj v jarku gnjijeju
I molitvu huncuta neku, zapalog vu dreku
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

A koga si zestal, plavooki sinek?
Koga si zestal sred te tujine?

Pri krepanom konju stala je pucka
I belca kak jaše črnoga cucka
Deklu čije je tielo ogenj v lugu
Pucu kaj mi z nebesi daruvala dugu
Zestal sam človeka ranjenog vu ljubav
I drugoga kaj je od mržnje postal gubav
A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški bu pal dež

A kaj buš zdaj, moj plavoki sinek?
Kaj kaniš delati gda se to mine?

Predi neg teški dež mine
Sredi prašumskoga prešel bum mraka
Gde puno je ljudi, a si praznih šaka
Gde otrovano seme teče rečnim tragom
Gde se dom spaja z tamničnom vlagom
Gde su kervoliscima lica skrita, nema
Gde glad grdo strši a duše skriva sena
Gde je črno boja, nula mesto broja

Se bum onda rekel glasom ili dahom
Ili samo mišljenjem svojim plahim
Blesiknula bu s hridi, nek celi svet to vidi
I na kraju bum mogel na otprto more prejti
Predi neg klonem, zapopeval svim bum
Dok tonem svoju pesmu znal bum

A gda se sve stiša, pal bu teški dež
Teški, teški bu pal dež

Diamonds and rust

srijeda , 28.09.2022.

Joan Baez izvodi jednu od svojih najljepših pjesama. Nastala je nakon rane boemske folk faze kada je s još nekim kasnije poznatim likovima živjela u opskurnom hotelu u Greenwich Village-u gdje se intenzivno družila i ljubila s mlađahnim Bob Dylanom. Ta veza je pukla, Dylan se iz nekog razloga povukao mada su i dalje ostali prijatelji i uzajamni mentori. Mogući razlog je što ambiciozni Dylan nije mogao prihvatiti da s nekim prilično ravnopravnim dijeli isti stejdž i karijeru, oduvijek je bio svoj i tražio svjetla reflektora za se.

Sama pjesma je rezime te veze, a inspirirana je jednim telefonskim razgovorom iz govornice kada joj je Dylan pročitao tekst jedne svoje nove pjesme.

Joan Baez je u ratno doba nakon posjete Sarajevu pod opsadom iznenada banula u Zagreb i održala dva neformalna mini koncerta uz pratnju još jednog gitariste. Jedan na Jelačićevom trgu kojem sam čistom slučajnošću prisustvovao (spazio sam je okruženu masom ljudi u prolazu iz tramvaja), a drugi pred izbjeglicama u Španskom. Više nije mlada, ali i dalje je bila naočita žena, egzotične hispanske ljepote koju duguje roditeljima iz mješovitog braka. Pjevali smo zajedno Gracias a la vida, Forever young, The night they drove old Dixie down, Amazing grace.. Pjevali smo dok su tramvaju tutnjali i škripali pored nas, izbjeglice tražile spas a u Sarajevu padale bombe..Valjda uprkos svemu jer ionako smo tih godina malo toga mogli izgubiti. Sve ili ništa bile su poprilično bliske opcije.

Inače, još mi je iz jednog razloga ta pjesma catchy. Podsjetila me na to ova kišurina koja upravo lijeva kao iz kabla. U doba dok sam bio ulični svirač, jednog sam kišnog predvečerja u oktogonu naletio na meni nepoznatu curu koja je oslonjena na zid nadahnuto uz gitaru pjevala upravo Diamonds and rust. Ne znam, nije me baš lako kupiti, ali osim ove Joan Baez, ljepšu izvedbu nisam čuo. Curu sam vidio samo tu promrzlu, tužnu večer i nikad poslije. Mislim da je bila iz Karlovca.

Dijamanti i hrđa

Pa neka sam prokleta
Evo stiže opet tvoj duh
Ali nije to neuobičajeno
To je samo jer je Mjesec pun
I ti si slučajno nazvao
I sjedim tu
Ruka na telefonu
Slušam glas koji sam poznavala
Prije nekoliko svjetlosnih godina
Na putu ravno prema dnu

Koliko se sjećam, tvoje oči
Bile su plavije od jaja crvendaća
Moja poezija je bezveze, rekao si
Odakle zoveš?
Iz govornice na srednjem zapadu
Prije deset godina
Kupila sam ti neke manžete
Ti si meni nešto donio
Oboje znamo što sjećanja znaju donijeti
Ona donose dijamante i hrđu

Pa, eksplodirao si na sceni
Već si legenda
Neisprani fenomen
Izvorni lutalica
Dolutao si u moje naručje
I tamo ostao
Privremeno izgubljen na pučini
Madonna je bila tvoja besplatno
Da, djevojka na pola školjke
Držala te neoštećenog

Sad te vidim kako stojiš
Dok smeđe lišće pada naokolo
I snijeg u tvojoj kosi
Sad se smiješ kroz prozor
Tog jadnog hotela
Iznad Trga Washington
Naš dah izlazi kao blijeli oblaci
Miješa se i zadržava u zraku
Govoreći strogo što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tad i tamo

Sad mi govoriš
Nisi nostalgičan
Onda mi reci drugu riječ za to
Ti koji si tako dobar s riječima
I u tome da stvari držiš neodređenima
Jer treba mi malo te neodređenosti sada
Sve se vratilo previše jasno
Da, voljela sam te nježno
I ako mi nudiš dijamante i hrđu
Već sam platila.

Bolje biti pijan nego star?

utorak , 27.09.2022.

Kužim te pubertetske brijačine, svi smo ih prošli, ali takav zaključak mi je čak u "to neko” vrijeme bil u najmanju ruku bedast, bez obzira na kontekst tinejdžerske napitnice, oliti himne.

Kakve ja veze imam s alkoholom? Gotovo nikakve. Nisam cuger, slabo podnosim žestice, donekle koju pivu ili čašu dobrog, uglavnom crnog dalmoškog vina. Gemišti su mi prečesto tek kiseli, šampanjska vina nekak su mi falš i prevarantska, viski ne žudim, rakija mi je isto ko špirit ili kerozin..Stvarno sam dibidus za alkohol. Ako je loš, kaj često jest, samo me uspava, zamuti, odrveni, jezik mi se plete, sam sebi sam blesav. Spika u toj situaciji mi je naporna, atmosfera čudna. Ne volim kad mi nekakva tekućina mijenja svijest, ne kužim baš ljude koji uživaju u cugi i nemrem si tu pomoći. Očito sam atipičan Zagorec i kao takav zrel za svaku osudu. Mea culpa.

Kao nekakvom muzikantu to mi je samo dodatno otežavalo stvar, jer svirka, bez obzira je li riječ o veselicama pri kleti ili nekoj gaži gotovo podrazumijeva alkohol. Moram priznati da mi nije uvijek bilo lako ostat trijezan u društvu mortus pijanih ili pripitih pa bi se namjerno do neke mjere natankal, čist da se bar donekle uklopim „u atmosferu”. Oni koji se ozbiljnije profesionalno bave problemom alkoholizma znaju da je to čest okidač za ulazak u ovisnost ili da se kronično zaglibi u alkoholu.

Jedna mala ilustracija, Šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam bil pučkoškolac, neki moji pajdaši i znanci često bi zimi umjesto žganaca s toplim mlijekom, šmarna ili kajgane, doručkovali kruh podrobljen u vinu. Ne nužno u nekom plemenitom, znamo kakvi su kiseliši i tudumi vrlo često prevladavali među sirotinjom u ta stara vremena, nije tada bila poplava tih šampanjskih vina kao danas. Zakaj takav doručak? Pa jednostavno zato kaj su na taj način „bili jači”, nije im oskudno odjevenima bilo tak hladno i lakše su podnosili dugotrajno pješačenje iz svojih dalekih sela po bregima i jarkima do škole. Dobro se sjećam njihovih zamućenih očiju, daha i staklastog pogleda.

Nije to bila neka revolucionarna prehrambena metoda jer su slično doručkovali i njihovi preci. Navade se lako prenose s koljena na koljeno. Stoga, uz sve ostale načine konzumacije, nije čudno kaj je i tada i sada toliko alkoholizma. Zato su ti neki moji školski pajdaši i znanci uvelike prerano otišli zbog uznapredovale ciroze, a neke ondašnje curice od karcinoma dojke, gušterače. Itd.. Svi su imali dugotrajni alkoholičarski staž.

No dobro, ipak sam kakti nekakav roker, pa kaj smo onda s onom slavnom maksimom „sex&drugs&rock&roll”?

Zanimljivo, kazetu s istoimenom pjesmom Iana Durya & The Blockheadsa poklonil sam iz zezancije svojoj tadašnjoj curi, sadašnjoj Neizbježnoj.
- Joj, kak su dobri! - raportirala mi je za par dana, kaj nije čudno voljela je ona i rock i popit pokoje pivce, a o ostalom ne bih sad, nije prisutna.

Kaj se mene konkretno dotikavlje, sex - da, rock&roll - se razme, ali drugs.. Hm. opet sam tu ispadal netalentiran i van trenda.

Ali vratimo se mi glavnoj temi. Na naslovnoj slici ovog teksta je veliki poster-kalendar iz Džuboksa, 1975.

Na neki način on ima veze s jednim mojim gotovo malignim pijanstvom. Naime te sam se godine pred novogodišnje praznike iz Opatije nakratko vrnul u Toplice. Baš na svoj rođendan zaglibil sam na mjesnoj kuglani s ekipom prijatelja koje nisam dugo videl. Rođendan navodno treba proslaviti pa smo se primili posla. Predvečer smo na šanku trusili pive, a onda je nekak u moje ruke došla ta velika flaša Badelovog konjaka.

I tad počinje agonija. Špartali smo po toj kuglani ko u bunilu; sad dole u suterenu na plesnjaku, pa gore na šanku, pa opet malo u foajeu uvaljeni u naslonjače, malo u gledalištu, opet na plesnjak.. Cijelo je vrijeme flaša bila uz mene, ali su tankirali i ostali. Istina, bitno manje. Sve dok me nije počel oblijevati čudan, hladan znoj. Prešel sam u wc, pogledal se u špigl i skoro pal na rit. Pod onim čudnim osvjetljenjem ne da sam bil siv u faci nego zelen. U glavi mi se strašno mantalo, oči iskočile, vid se zamutil. Osjećal sam se otrovano, ali to moji kompići uopće nisu s/kužili. Želudac je cijelo to vrijeme grčevito tražil rigoleto, ali taj spas nikako da dojde. Još sam pol sata glavinjal da bi napokon izletil iz kuglane i na ogradi stepeništa izbacil otrov iz sebe.

I kak nakon svega "voljeti alkohol"? Naravno, bilo je poslije nekih donekle podnošljivih uz poneko ugodno pijanstvo, ali to ne mijenja stvar. Ne pij kad ti škodi. A i nisam ja izgleda općenito za te neke popularne stimulanse. Ispada da više volim uživo, bez anestezije pa makar boli.

Ipak, oni koji nisu nek svakako pogledaju na YT-u spot ”Sex&Drugs&Rock&Roll” karizmatičnog, teatralnog Iana Durya & The Blockheadsa.

Jezik ptica

četvrtak , 04.08.2022.

Ah, davno je davno bilo to..Kajjaznam, recimo sredinom šezdesetih. Bil sam dečec.
Bil je ljetni dan i po svoj prilici nedjelja. Kak znam da je bila baš nedjelja? Rekel bi, po osjećaju koji me u ovom slučaju teško more prevariti. Dobro pamtim nedjelje na našem briegu. tu posebnu atmosferu jutra, položaj sunca i kam zrake pucaju... Uglavnom, zišel sam z hiže van i još sanjiv čist spontano skrenul prema orehu na desnoj strani dvorišta. Nijednog čoveka vani nije bilo, sve je bilo tiho, a to je još jen znak da je bila baš nedelja; ljudi su počivali jer se taj dan nije delalo i nije se trebalo rano zdiči.

Ali nije ipak sve bilo tak beživotno. Pogledal sam sasvim slučajno prema starom orehu suseda Tonča, malo iznad naše hiže. A na njemu, skoro na samom vrhu, spazil pticu od koje mi je zastal dah. Sedela je na kraju grane, protresala neobično lijepo šareno perje i pogledavala prema Zagrebačkoj gori. Da nije imala tu fantastičnu kukmastu krunu na glavi, rekel bi da je nečija odbjegla papiga. Ali koja bi to papiga i (i otkud) doletela baš na oreh lovca Tonča? Osim toga, sve papige imaju na isti način svinuti kljun a perje im je, onak, pomalo psihodeličnih boja. Perje te zagonetne ptice je bilo šareno ali na jedan skladan, elegantan način, a kljun skoro ravan, srazmjerno dugačak i šiljast.

Mislim, znal sam masu tih domaćih ptica, videl fazane, šojke, zebe, češljugare, ali ova je bila nekaj posebno. Dok sam ju gledal na orehu, nadal sam se da bu netko konačno izašel iz koje hiže dovoljno obzirno da ju ne splaši i da bum imal priilike pokazati na pticu i pitati. Ali to se nije dogodilo.
U jednom trenutku ptica se uzvrpoljila, raširila krila i nekim čudnim lelujavim letom odletjela prema obližnjoj šumi.

I tak je ta ptica još koju godina za me bila zagonetka sve dok konačno nisam povezal konce. Riječ je o Pupavcu,(Kruničaru, Nebogledu) ili po zagorski, Futaču.

Futača sam poslije toga još koji put videl u Zagorju, ali u Zagrebu i okolici nikad. Međutim, priča o njemu ima zanimljivi nastavak.
S obzirom da često obilazim sajmove najčešće u ulozi kibica i kupca, ponekad se na kojem zateknem u ulozi prodavača. Prodajem neke stvari za koje procijenim da mi nisu potrebne, a opet, daleko od tog da su bezvrijedne.
Tog dana sam, između ostalog, na štandu izložil u mapi egipatske crteže na papirusu, istina onom lažnom, koji se pravi od ostataka sušenih kora banana. Taj „papir” je u odnosu na pravi papirus, prepoznatljive žućkaste boje, ali to ne znači da su sami crteži manje efektni, dapače. Neki su monokromni a neki prošarani crvenom, crnom, zlatnom i zelenom bojom.
Ljudi su zagledavali mapu s desetak listova, komentirali i pitali za cijenu, ali ozbiljne ponude nije bilo. Sve dok štandu nije prišla jedna sredovječna ženska, prilično neupadljivo obučena. Pogledala je crteže i izdvojila dva.

- Ne znam jeli vam poznato, ali ovo nisu klasični egipatski crteži, bez obzira što podsjećaju na njih. Ovo su zapravo tradicionalni, arapski motivi koji imaju svoju priču u okviru perzijske mitologije.

Ta dva crteža varirala su istu temu; Razgranato stablo prepuno ptica, upadljivo naglašenih.

I fakat, kad sam na jednom listu prepoznal tipični arapski potpis, bilo mi je jasnije (gugl ga prevodi kao „omča”). Jedino mi nije bilo jasno kak mi je sve ove godine to promaklo. Okej, mapa je dugo stajala negde sa strane i van dohvata ruke, a ja očito nisam pažljivije analiziral svaki od njih.

- Ovdje je riječ o staroj perzijskoj mističnoj alegoriji o Simurgu, kralju ptica. Pisan u dvostihu, govori o svim pticama svijeta koje predvodi Pupavac, Kruničaraka ili Nebogled, najmudrija od od njih, na putu do Simurga njihovog kralja. Tek trideset ptica dolazi do cilja, do svog kralja (si murg na arapskom znači trideset) da bi na kraju shvatile da je ono za čim su tragale bilo oduvijek u njima samima. A Pupavac/Nebogled je dobio ima upravo zbog svog dominantnog stava i pogleda uperenog u nebo, u daljinu, što bi značilo da najbolje vidi, da posjeduje taj vizionarski duh i mudrost predvodnika.

- Inače, govorim vam iz prve ruke jer sam slučajno baš ja prevela tu poemu „Jezik Ptica” pjesnika Feridudina Attara koja se svrstava u remek-djela perzijske a posredno i svjetske poezije - nastavila je žena.
U tom času dogodila se zanimljiva stvar. Na dugačku klupu iznebuha je sletjelo malo jato golubova i stvorilo krilima takav kovitlac da su se neki crteži umalo razletjeli. Slučajnost, očito, ali more se u njoj najti zgodna simbolika.

Nisam htel biti indiskretan, ali kad smo se nakon tog tog zanimljivog razgovora pozdravili i razišli, ukucal sam u Gugl „Jezik Ptica”.

Ispalo je da sam razgovaral sa kazališnom redateljicom i prevoditeljicom Sandom Hržić, inače suprugom Darka Rundeka. Žena skromna, nenametljiva i prosvjetiteljski nastrojena. Fala joj.

Attarova poema „Jezik ptica” u nakladi „Planetopie” dostupna je u knjižarama po cijeni od cca. 150 kuna. Još ju nisam kupil i pročital, ali to je samo pitanje vremena.

Eto kud me otpeljalo jedno sanjivo, nedjeljno jutro šezdesetih i fantastičan prizor Futača na orehu.. Te ptice, začudo, daleko putuju.

Priče s placa

utorak , 02.08.2022.

Već dugo hodam po buvljacima i sajmovima i svakakvih se dogodovština i transakcija pritom zgodilo. Onaj koji malo bolje kuži stvar, jasno mu je da je lova na cesti, čak i na otpadu, samo ju treba pokupiti. Meni nije problem priznati da ponekad obilazim pokoje reciklažno dvorište ili se s bicom i ruksakom zaustavim kraj tzv. masovnog glomaznog otpada kaj se ponekad stvori u nekom kvartu. U onoj prvoj rundi te usluge Čistoće, obično se tam kod svake hrpe već instalirala kakva romska obitelj s kombijem koja bi fino bezecirala stvar i na neki način prisvojila. Uzimali su ono kaj im je pasalo i s vremenom postali sve mudriji i obavješteniji, skužili su da starine imaju svoju cijenu, ali još uvijek se uveliko isplatilo od njih nekaj od toga otkupiti. U ruksak bi obično išle manje stvari ali vrijedne koje su nerijetko poslije završavale u antikvarnicama. Ak bi pokupil nekaj velikog to je onda obično kasnije frknul za pedeset, sto itd. eura.

Jakuševac je priča za sebe.

Jemput dok sam šetal između redova prema meni je išel neki čovjek sa slikom ispred sebe i nudil je ljudima tj. okolnim prodavačima sa štandova. Svi su uglavnom odmahivali nezainteresirano dok nije došel do mene.
Slika je bila u većem okviru namazanom onom groznom bojom za peći. Sama slika u paspartu je bila manja, prilično patinirani pastel nekog primorskog motiva; stara kamena kuća u plavoj uvali s dvije, tri masline uz nju i pokojom barkom. Po patini i izgledu papira bilo mi je jasno da je prilično stara. Međutim, pažnju mi je privukel potpis u desnom donjem uglu. E. Murtić, kaj zbilja? Nisam bil sasvim siguran, ali to u tom trenutku nije bilo važno. Uzel sam sliku i platil čovjeku kojem je očajnički trebal taj novi gemišt koliko je iskal. Čak dvajst kuna.

Vraćam se u grad i na Branimircu kod prelaska u drugi tramvaj za trg, srećem suprugu. Pokazujem joj sliku uz očekivani komentar, "ti fakat svašta kupuješ". To me nije preveč obeshrabrilo. Već sam na ex.Trgu Republike i ulazim u galeriju "Mala" u prolazu Harmica. Srećom nije bilo kupaca, samo mlada prodavačica.
Pitam ju mogu li je zamolit za procjenu slike. Pristaje. Stavljam sliku na stol. Ona uzima ono naočno povećalo i zagledava sliku i potpis. Potom lista debele kataloge i na kraju mi predlaže da izvadimo sliku zatočenu u tim groznom okviru. Pristajem, naravno. Opet zagledavanje, listanje..

- Znate, ovo bi mogao biti Murtić, ali iz ranog poslijeratnog perioda kad njegovi radovi nisu kasnije katalogizirani. Ali mogao bi biti i Zoran Mušić, Slovenac koji je diplomirao na zagrebačkoj akademiji a čije su slike u Europi čak i skuplje od Murtićevih.

Gledam potpis, Fakat to E bi moglo biti i Z, a Murtić bi moglo ispast i Mušić. Ali prije Murtić.

- Okej, dajte mi recite po vašem sudu, koliko bi ta slika mogla vrijediti?
- A vi bi je prodali?
- Pa da, u nekoj opciji.

- Paa, ako nudite meni, ja vam ne bi mogla ponuditi više od 300 DM. Znate, vještačenje, okvir, oprema..

Još se malo kakti nećkam i gruntam makar je stvar kristalno jasna; mogu pokupit tristo maraka za dvajst kuna.

Dovršavamo stvar, predajem joj osobnu, potpisujem račun i izlazim iz galerije s tristo maraka viška.

I sad bi neko rekel, kakav srećković.

Ali tu priči nije kraj. Za koji dan opet zastajem na trgu sjetim se te slike. Nisam trebal ni ući, bila j izvješena u izlogu na dominantnom mjesto, refrešana i u prikladnom okviru s iskličnom cijenom od 1500 DM. Murtić, se razme.

Kaj sam štel reći, mogel sam ispast još veći srećković, čak i da sam platil to vještačenje i dal recimo tih sto maraka za okvir. Ali ni ovak skromno nije ispalo loše.

U međuvremenu, sad već u drugoj državi, srel sam na Branimircu tog lika od kog sam kupil sliku. Bil je teški cuger i opet je žical za gemišt ali stvari koje je nudil nisu me zanimale kaj ne znači da nismo završili u kafiću. Na kraju u njegovom stanu u onoj zgradi Plinare u kojem je taj bivši tržišni inspektor živel sam nakon rastave. Išli smo pogledat je li ima još koja slika koja bi me zanimala.

Veliki trosobni stan je bil takoreći prazan, samo stol, raskriljeni kredenc i bračni krevet sa zgužvanom posteljinom u spavaćoj sobi.

Na zidovima su jasno vidjeli obrisi gde je koja slika stajala. Po nekoj odokativnoj procjeni, bilo ih je desetak minimum. I ko zna koja i čija su to djela sve bila, prodana za gemišt.
Ostala je samo jedna. Ulje na platnu ak. slikara Vladimira Crnčića u okviru od 'pozlaćene' štukature. Fina 'mrtva priroda' zanimljivog crno-bijelog kontrasta.

Cijenil je 150 kuna kaj je očito bil plafon, uz rashode za gemište videl sam da mu je frižider sablasno prazan.

Bez namjere da time sad glumatam nekakvog velikoduška, ponudil sam mu duplo, 300 kuna. Trebalo je bar malo vrnut nekaj, a i karma je zajebana stvar.

Slika, uz podosta ostalih koje pričaju svoje priče, visi u mom dnevnom boravku. Nekak paše tam.

Črešnje

nedjelja , 22.05.2022.

Jeli smo črešnje
Velike, črljene, dozrele
Črešnje sočne, debele

Naše su oči med listjem
Kak planeti
Kružile oko svojih osi
I gravitirale

Ti si črešnje birala i dirala
Ja sam ti privlačil grane
„Dodaj mi ove sa strane!”
Naređivala si poput silnice
Z vusnic ti je kapal sok
Na moje lice

Črešnje si v haljinu metala
Gledal sam tu otprtu raskoš
Tvoja vitka noga bosa
Nad mojim čelom, do nosa

I krenul sam nekom silom vođen
Na tu srednju granu
Na jedinu pravu stranu
K tvojoj črljenoj belini

„Ah, kak su slatke”
Šepetala si v milini
Črešnja se zmajala
Grlice se razletele
Nad zelenom je hustom
Bezga zadišala

Posle su samo zujale čelice
Posle su se vrnule ptice
Ose su pile sok s naših tiela
Mirne kak božji voleki

Jeli smo črešnje
Velike, črljene, dozrele
Črešnje sočne, debele

(Posvećeno ne/znanoj junakinji, Zagorje, 19xx)

Hrelić naš svagdašnji #2

srijeda , 27.04.2022.

Stižem na Hrelić po hirovitom vremenu, kiša opasno prijeti iz tmurnih oblaka. Ljudi su živčani, neki uz psovke pogledavaju nebo i užurbano se spremaju na odlazak, neki se nadaju boljoj sreći jer tek je 10 ujutro, dugi je dan. Pregledavam na brzaka tri reda i eto me u romskoj aveniji. S jedne i druge strane meni već znani prodavači spojili nekoliko kombija pa ispred i između njih razastrli svoja carstva krame. Mušterije pokušavaju ušićarit na cajtnotu i prijetnji s neba, pljušte pitanja, cijene, ponude i pogodbe. Odjednom kiša, ali kakva..Potop! Kisnu rashodovane flakserice, bicikli, stari radio-aparati i tehnička roba iz prošlog stoljeća, kisne namještaj, uramljene slike i posteri iz preoranih njemačkih interijera, kisne nakit, požutjela papirologija, gramofonske ploče i hrpetine odjeće.. Jedino porculan i staklo još jače blista, eto, nije sve tak crno.

Romi ni ne pokušavaju pospremiti stvari, ne stižu ni pokriti, sizifof je to posao. Tim više kaj kiša uskoro u trenu prestaje, eto sunca. Potencijalni kupci i šetači izlaze ispod cerada i streha okolnih pečenjara i improviziranih birceva i opet se vraćaju među redove. Cijene su naravno prepolovljene, pogotovo za ono kaj je pokislo. A i to je najmanji problem, osušit će se i opet izaći na sunce ili kišu Jakuševca.

U jednom trenu nailazim na zanimljivu situaciju. Sred najlona ispred jednog kombija, nekoliko mlađih Roma žustro razgovara s visokim čovjekom. Prepoznajem ex manekena i kasnije političara, člana HNS-a i saborskog zastupnika.
Ispostavilo se da je kupujući neke stvarčice posijao novčanik. Moli Rome da, ako su već našli novčanik, uzmu novac ali mu vrate dokumente, kartice..Ovi pak prilično uvjerljivo niječu da su išta našli, uostalom, to se zbilo prije dva sata, puno ljudi je poslije glavinjalo tim prostorom a i teško je reći je li novčanik čovjeku ispao baš tu ili negdje drugdje.. Sklon sam im po/vjerovati barem po govoru tijela i smirenoj argumentaciji. Čovjek u jednom trenutku spominje kako ne bi htel zvati policiju, ali na kraju ipak odlazi, ponavljajući "ako ste našli ili ga nađete, novce zadržite, ali.."
Znam kak je to, jer mi se ponekad dogodilo slično. Ostavljal sam torbu, vrećicu, ruksak.. Srećom, novčanik nikad.
Ona kiša je ipak potjerala ili bar demotivirala podosta ljudi, nije to više to.

Sad kad su demoralizirani prodavači jednim dijelom odustali od svoje jalove, pokisle krame, na Jakuševec stižu tzv. higijeničari. Prebiru po hrpama odjeće, knjiga, rasparenog suđa i plastične galanterije pokušavajući naći nekaj vrijedno saginjanja. U pravilo toga se nađe podosta jer nakon njihove inspekcije, ledina ostaje relativno čista.

Šetajući polako prema izlazu, na trenutak zastajem kraj hrpe knjiga i još nekih drangulija. Ususret mi dolazi poznata 'faca s placa", čovjek kog znam bar dvadesetak godina i pamtim u nekim bitno boljim izdanjima. Naprimjer, kao visprenog šmekera akademske naobrazbe koji (uvjeril sam se) tečno govori nekoliko stranih jezika. Druželjubiv je i polemičan, a po klasifikaciji sajmišnih tipova, "knjiški moljac". Svojevremeno se kao gost pojavljival na nekim lokalnim telkama poput Z1. U međuvremenu su se ipak neke stvari dogodile, jer sad je to neki drugi čovjek. Vidno zapušten, s bar tridesetak kila viška, dva masna ruksaka na leđima i dvije velike vreće u rukama pomalo sliči na ovovjeku repliku Perillustrisa ac generosusa Cinteka iz istoimene pripovijetke K.Š. Đalskog. U faci pak zrezani Marks s dredloksima. To i sam naglašava.

Prešutno se pozdravljamo nakon čega se doslovno uvaljuje sred hrpe knjiga i krame i počinje svoju monodramu. Prebire po knjigama i uz podosta teatralnog sarkazma komentira naslove uz politikantske opaske.

- Ovaj fantastični bestseler "Staljin o Lenjinu" poklonit ću u emisiji "Dobro jutro, Srbijo" direkt Šešelju. Kaj to nebu senzacija? Marx uručuje Šešelju knjigu "Staljin o Lenjinu"! Ha, ha, ha!

- A ovu "Sve će to narod pomlatiti" mom prijatelju, srpskom patrijarhu.
Potom uzima neki prastari ex ju leksikon, nasumice otvara stranice i buba stihove od riječi koje mu prve nalete.

Uh totalno je zabrazdil, mislim si. Usput mu dodajem knjige koje mi se čine da bi ga mogle zanimati, a on sve to kompulzivno trpa u veliku plastičnu vreću.
U jednom trenutku pod prste mi dolazi neobičan fanzin. Vid' vraga, ni manje ni više nego "Vjesnik Djeda Mraza" iz 1966. btw. štampan u samo pet brojeva. Nisam imal pojma da je ovo postojalo. Vjesnik se čini zanimljivim, puno je rubrika, stripova (Reisingerov Štefek na prvoj strani), obećavajućih članaka.. Mokar je, ali to i nije neki problem, glavno da je uščuvan. Eto mi tema za Retro.

I tak ja pozdravim Marxa Cinteka s nekim gotovo pa oduševljenjem (malo mi za sriću triba) pa uz distorziranu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa', veselo krenem prema dugavskom busu. Do Ilice čitam Vjesnik D.M-a, potom ga pred Črnekom pažljivo motam u tuljac pa skrolam na mobitelu red vožnje linije 137.
Ulazim u bus i vrlo mi brzo postaje jasno da je tuljac ostal u onom prvom.

E jebi ga, navodno se bolje rodit bez one stvari neg bez sreće, ali opet si mislim, kaj bi tek bivši saborski zastupnik na to rekel?

Retro ribica

srijeda , 23.03.2022.

U uvali morskoj kraj oštre hridi
Ribu lovim, al' ona se neda
Kida mi najlon, skida mamce
A sve to kćerkica kraj mene gleda

Ja ribu trebam, to mi je misija
Ne pale me turističke trice
Već budno motrim vrške štapova
Hoće li zagrist orade, lice..

Gen ribara očito u sebi nosim
Šukundjeda nekog tamo iz Selca
I makar sam žabar, boli me njonjo
Ako me domaći gledaju ko krelca

Al' kao što rekoh, danas me neće
Pa toćam noge i trusim pivce
Taman je nekako dovućem do škrape
A ona mi pokida najlon i živce

A kćerkica što se kraj mene brčka
Tad uzviknu; Riba, pogledaj tata!
U ruci joj kamen, meni ga pruža
I grli me rukama oko vrata

Pogledam kamen začuđen malo
Gdje vidi ribu da mi je znati?
Ali mi potom proradi kliker
Fakat je riba, u ruci se zlati!

Fosil neki il' prirode djelo?
Tek, gleda me oko ribice šatro
Ili se samo kamičku htjelo
Da nastane ova pjesmica retro

(Uvala Peruški, tam nekih poslijeratnih godina. Kamena ribica, Tamara i Tea)

Hrelić naš svagdašnji #1

četvrtak , 10.02.2022.

Hodajući sajmom svako malo naletiš na neko slavno ili bar znano lice. Nije čudno kraj hrpetine obleke "tri za deset" sresti neku poznatu manekenku, estradnjaču ili glumicu (brendirana roba nije tu baš neka rijetkost). Jura Gašparac marljivo šnjofa za neotkrivenim starinama, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak voli pogledat nakit, poneku minijaturu i etnografske predmete, mobilni timovi specijalista prevrću hrpe knjiga i slika, povećalom se zagledavaju žigovi na kršu porculana, bešteka, nakita..

Kraj kombija neke romske dinastije hrpa starudije. S retro plakata gleda me poznata faca - Fahro Konjhodžić, bosansko-hercegovački glumac i pantomimičar. Oko plakata razbacano desetak apstraktnih slika starijeg stila i izražene patine. Tu je i neki kofer pun c/b fotki. Ništ ne košta ak pogledam, razmišljam. Ubrzo skužim da je velik dio tih fotki vezan uz Fahru i još neke starije glumce, Emila Kutijara, Izeta Hajdarhodžića.. Dobar dio tih slika su zapravo scene iz filmova i kazališnih predstava. Okej, bilo bi dobro uzet sve, ali nisu više ni Romi od jučer, ne pristaju olako na srezane cijene. S druge strane, postavlja se pitanje svrhe. Nije mi to sve baš neka specijalnost, o tome bi trebali brinuti drugi, kaj ne?
Zato uzimam samo par fotki, tek ilustracije radi. Mahom su to scene iz kratkometražnog filma "Pravda", A. Babaje, snimljenog prema noveli Vladana Desnice. Uz meni navek dragog i simpatičnog Fahru tu je još jedna upečatljiva glumačka faca stare garde, Boris Festini.

Sljedeći red, novi kombi, slična tema. Tu pak su se Histrioni ni krivi ni dužni našli na vjetrometini jakuševečkog placa. Opet hrpa fotki u rinfuzi i nekoliko kompletnih foto-albuma. Prepoznajem puno glumaca - Z. Vitez, Ž. Potočnjak, Gumbek, Nenad Cvetko, Branka Cvitković, Danko Ljuština, Otokar Levaj, Nada Abrus.. Pojedini albumi pokrivaju kompletne turneje, autor nekih slika glavom i bradom Šime Strikoman. Gledam i nije mi jasno kak je sve ovo završilo na Hreliću. Opet se postavlja pitanje svrhe tj. uzeti ili ne uzeti. Prodavač ne da probrati slike iz albuma kaj mi je donekle shvatljivo. Ni ja ne bi.

Teška srca napuštam zgarište Histriona i eto me natrag u prijašnjem redu, baš u trenutku kad neki tip "u đuture" trpa ona apstraktna ulja. Ne sumnjam da im je u najmanju ruku krajnje odredište Britanac.

Točno ispred mene (valjda da sajam bude skroz tematski) pomalo lelujavo šparta Kristijan Ugrina u društvu nekog pajdaša. Zastaje koju sekundu kraj Fahrinog postera i eto ga potom kraj carstva krame neke Romkinje. Za oko mu zapela "bučasta" stara flaša sa staklenim čepom.

Prilazim baš u trenutku cjenkanja.

- Dvadeset, može?
- Trideset, rekla sam ti.
- Pa nemoj tako, Slavo, ljudi smo.. pokušava glumac šeretski.

Ali to nisu kazališne daske neg zubato jakuševečko sunce i nemilosrdan šoder koji s vremenom probija potplate.
- Trideset.
Kristijan napokon skrušeno vadi lovu iz klokanice. Gospodski, bez cmoljenja.

To mi se baš dopalo jer znam u kakovoj je egistencijalnoj gabuli. Dok brižno sprema flašu u torbu, tješim ga.

- Ko zna, možda je iz nje cugal veliki Tin..

Okreće se, gleda u mene pa opet na trenutak u gotovo spremljenu bocu.

Potom kimne glavom, podiže palac i kreće za kompićem koji već odmiče.

Još samo ta tri reda i eto me na šestici za Britanac.

Odlaze ljudi

srijeda , 25.08.2021.

Stonsi me poput sjene prate od ranog djetinjstva. Zapravo, obostrano se pratimo, recimo da je to bila ljubav na prvi pogled, prvo slušanje. Još od nekog davnog ljetnjeg dana sredine šezdesetih kada je u emisiji 'Po vašem izboru' ondašnji voditelj (Fran Potočnjak ili Miljenko Jelača, nisam siguran) najavio 'mladi VIS u usponu' i njihov prvi veliki hit, 'Satisfaction'. Pa cijeli taj soundtrack njihovih albuma koji me pratio kroz odrastanje i školovanje, sve te pjesme uz koje sam s guštom plesao, čak i toliko izraubana, sladunjava "Angie" bila je dragocjen sentiš jer me veže uz neka drhtava iskustva s provincijalnim curama u lokalnim diskačima i na tulumima.
Isto tako, sjećam se dana kad sam u ljeto krajem šezdesetih slušao tranzistor i čuo vijest o smrti Briana Jonesa, bitnog člana originalne postave. Odmah nakon toga je puštena je pjesma Games people play Joe Southa, a ja sam zasuzio jer.. jer to me se na neki način jasno ticalo. Pa s kojim sam guštam i upornošću lomio prste dok sam na očevoj gitari skidao sve te meni bitne riffove i frkafulje njihovih hitova.

Moj bratić Silvio njihov je fanatični obožavatelj i čini mi se da je odgledao barem petnaestak koncerata, landrao za njima širom Europe i svijeta. Ja nisam propustio samo jedan, onaj na hipodromu, a da jesam to bi zbilja bil kriminal, za svaku (samo)osudu.

I sad, nema više Charlie Wattsa, staloženog kulera, srca i mašine Stonsa. Jer baš je ritam sekcija uz međuigru naoko (nekima sigurno doslovno) raštimanih gitara i Jaggerov suveren frontmenski gard bitna forca benda. Taj ritam pobuđuje (rekao bih i uzbuđuje) na jedan čudan način, diže puls i adrenalin, unosi neki nemir s primjesama seksa ili bar poziva na seks i otkačenost. Dok drmaju na koncertu ili ih slušaš kraj otfrljenih zvučnka nekog diska, teško je ostati ravnodušan, stvara se neka čudna kemija.

Prilično je izvjesno da s odlaskom Charliea Stonsi više neće biti isti, pitanje je hoće li više uopće zasvirati uživo, održati zakazani koncert itd. Krpanje mi nema puno smisla, makar bi se i teoretski i praktički moglo kvalitetno odraditi. Ali velim, pitanje je smisla tak nečeg. Pitanje je i motiva ostatka benda na koji će ovaj gubitak zasigurno ostavit traga.

I tako mi jučer dok sam gledao prigodnu izjavu Paula MC-a pala na pamet šašava ideja. Kako bi recimo bilo da se preostali Stonsi i Bitlsi, dva od samih početaka suprotstavljena benda, vječita kontra i opozicija jedni naspram drugih, ujedine. Barem za jednu priliku jedan koncert, kajjaznam. Jer Stonsima sad fali Ringo a potonji je, siguran sam, i u mrklom mraku sposoban odsvirati njihov repertoar. A i basist, točnije univerzalac Paul je tu. Na kraju krajeva, mogao bi se opet u bend vratiti Bill Wyman, no to je teško izvedivo, odavno je rekao pa-pa. Opcionalni Beatle-Stonesi bi svakako bili presedan, sublimacija nečeg nezamislivog i u tim razmjerima samog vrha (ili baze, na isto se svodi) piramide nikad viđenog. Za neke sigurno frankeštajn-bend, ali to bi veliko finale i točka na 'I' fenomena pop kulture i rock glazbe općenito, ne bi imao ništ protiv toga da i to doživim.. Šanse su, istina, minimalne, tj. nikakve, just sayin'.

Zagorje do Teksasa

subota , 01.05.2021.

Olrajt bojs, itskamaloun! - upozoril sam s osmatračnice svoju ekipu desperadosa i rendžera, baš kad su se Sijuksi utaboreni na Pogledu uz borbene pokliče raspršili po spaljenoj travurini pustače. Rio Grande koji vijuga sredinom sela pregazili su ko plitki potok. Dijeli nas samo uspon na naš teritorij, nikad osvojeni Korundov brijeg.

Svi smo na svojim položajima skriveni u gustoj gaciji i budno čuvamo našu najveću dragocjenost - zlato zimzelenih bušpanja o kom Sijuksi sa spaljene pustače mogu tek sanjati.

- Vi fajt for daj! - ostrašćeno je zakričal neki nestrpljivi rendžer. Začudo, njegova puška sklepana od komada bukove daske i kratke pocinčane cijevi ulijevala mu je samopouzdanje. No i ostali rendžeri dobro su naoružani. Srebrni revolveri dugih cijevi presijavaju se na suncu, vinčesterke i unakrsni redenici načičkani praznim lovačkim patronama i čahurama, emgejci, noževi s drškom od roga srndaća, poneka baltica maznuta s drvocepa..

- UaUa-uuu! - nadirali su nezaustavljivo fanatični Sijuksi s poglavicom Surim Orlom na čelu. Glavu mu je krasila prava pravcata perjanica iz odjela igračaka zagrebačke Name. Ostali ratnici su za mamine štrumpakle oko čela zatakli guščja pera. Lica namazanih temperom i kričavocrvenim ruževima za usne, nadirali su poput divovskih insekata oštrom padinom brijega, mamuzajući okom nevidljive konje.

Prve strijele počele su klestiti lišće gacija, neke su zujale opasno nisko.

Borba je bila duga i nemilosrdna. Nakon puškaranja i odbacivanja oružja nastavila se prsa o prsa. Makar je i na strani rendžera bilo krvavih noseva i pokoja masnica, Sijuksi su izvukli deblji kraj. Zarobljeni, razvaljeni i izdominirani, polijegali su sred našeg logora i ponizno čekali rasplet drame.

- Haug! - prilazi mi Suri Orao i nevoljko predaje luk, strijele i koplje. Ne želeći potpuno degradirati hrabrog poglavicu, ostavljam mu tomahawk.

- Vot ju vont nau, kamoun, rolover, ajkengetno, olrajt!?- pitam ga na tečnom teksaškom.
- Pis end gold for fajt, kamoun, olrajt? - gotovo moljaka ponosni Suri Orao uz glasnu podršku svojih ratnika.
- Jes, Jes, kamoun, olrajt!

- O kay, olrajt! - pristajem nakon kratkih konzultacija s najodanijim rendžerima. Desperadosi su bili protiv ikakvog mirnog rješenja, ali ko ih šljivi.

Pravimo sporazum. Jedan omanji bušpanj na sjeveru našeg posjeda sad pripada njima. Puno je to zlata. Ali, sutra smo mi Sijuksi i vraćamo s kamatama.
Uskoro pušimo lulu mira od smrvljenog duhana Opatije, dok mame sve češće zazivaju: Darkooo, Žarkoo, Bereek, Marijaan, Marceel..I dalje smo skulirani i dalje šprehamo na licu mjesta izmišljeni pidžin-ingliš prepoznatljivog teksaškog akcenta.

Sunce je već odavno zašlo iza Pogleda a nad osamljenim je vrhom Hajsekove huste izronil žuti mjesec. U hižama farmera i kopača zlata počela su se paliti prva svjetla, mame su konačno utihle. No mi smo još uvijek sjedili oko logorske vatre, pekli špek na šibama i raspredali kak unaprijediti naoružanje i borbe.

- Jebate, pa večeras je Bonanza! - iznenada je konstatiral jedan omanji Sijuks.

- Fakat, ajmo!

Logor su učas ispraznil.

Dok su rendžeri, desperadosi i Sijuksi poput munja jurili svojim brvnarama i wigwamima, jedini sam ostal na zgarištu otkopčanog šlica..Trebalo je pogasiti žeravicu.

Neke pjesme (zajebancija uz gitaru)

četvrtak , 25.03.2021.

Usnuli galeb

Tog dana na plaži sunce je ko obično sjalo
i neki su se kupali a nekima se nije dalo
tek ja sam bio na starom zadatku
i bario Jasnu, misleći na Vlatku

A onda se pojavila Ona, bez mame i bez tate
i spazih brojne oči kako je požudno prate
prepoznao sam odmah stranu etiketu
poljube me dva oka, najšvedskija na svijetu

I začas perspektiva postala je glatka
jer Jasni je bilo jasno a Vlatka je samo Vlatka
lansirao sam loptu u švedsku orbitu
i krenuo u napad s osmijehom na štitu

I eto me već ležim tu kraj njena tijela
ja zgodno crn, a ona, primamljivo bijela
guguće i uz osmijeh mi nudi mandarinu
i pričamo o moru i Štokholmu pred zimu

Saznao sam tako još neke važne stvari
da se zove Ulla i živi u Uppsali
a onda smo smjelo promijenili temu
okrene mi leđa i pređosmo na kremu

I ponoć je već, mi u sobi hotela
nad ponorom strasti mreža se rasplela
milujem joj bedra i ljubim grudi
a ona jeca i sebe mi nudi..

A onda odjednom (to nije bez vraga)
obasja me sunce a od Ulle ni traga
ostadoh čak i bez starog zadatka
jer Jasna je, kad usnuh, otišla do Ratka


Mačak u vreći


Digao sam ruke od svega
I ne nadam se truloj sreći
Uspon i pad su u mojoj glavi
Prodajem sebe ko mačka u vreći

Ja visim ko pano za lokalne priče
Mnogi mojim greškama svoju djecu tupe
neki bi me rado podigli u zvijezde
Neki bi sa mnom obrisali dupe

Jednom ja ću, kažu, vidjet svoga boga
Vele mi da sjedim na labavoj grani
Sad za to ne marim, stoji mi ko nikad
Dok imam tebe na svojoj strani

Jer ti, ti nisi sa njima
To govoriš pogledima
Ti, ti nisi sa njima
Tebe mačak u vreći zanima.


Festival u kokošinjcu


U pozlaćenom perju pred mikrofonom šeću
ti pijetlovi slavni i kokice nam znane
besprijekornog stila i s puno umjetničke snage
oni pjevaju bez mane, pjevaju bez mane..

Redaju se pjesme različitih tema
od ljubavnih jada do poruka važnih
aranžmani prosto bujaju od mašte
tekstovi su puni metafora snažnih

I kad nakon mnogih žirija i lista
pobjeda se čista da nekom poeti
sred aplauza burnih i simpatija iskrenih
mnogi će pjevači zlatna jaja snijeti.

(U refrenu između kitica – onomatopeja kokodakanja)


Bitanga i princeza


Tako lijepa
S dlana boga pala si
Jedina moja
Blago onom tko te ima
Bit ćeš uvijek moja
Lutka za bal

Najdraže moje
Da li znaš da te volim?
24 sata dnevno
Gdje je ljubav tu si ti
Pričaj mi o ljubavi
Tek je 12 sati

Dok tebe ljubim
Na zadnjem sjedištu moga auta
Ubijaš me usnama
Ja noćas trebam tvoje tijelo
Usne vrele višnje
I'm so excited!

Hajde da ludujemo ove noći
Moj mali je opasan
Anđeli nas zovu da im skinemo krila
Stavi pravu stvar na pravo mjesto
I pusti nek traje
Sviđa mi se ova stvar

A sad adio
Bježim, odlazim
Nemoj da budeš njanja
Idem ća ka i ćaća moj
Ces't la vie
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac

(iz aviona je očito, sastavljeno od naslova pjesama)

On the road

utorak , 23.03.2021.

Negdje u prvoj polovini osamdesetih banuo sam iz Zagorja u Zagreb. Nakon nekih egzistencijalnih kikseva, potrošenih kredita i provincijalnih zapleta u svojim rodnim Toplicama, odlučio sam krenuti od nule. Inicijalno mi je dosta pomagala moja tadašnja djevojka, također iz Toplica koja je za vrijeme srednje škole stanovala u kući dede u Gornjem Stenjevcu. Ona mi je donosila ponekad hranu, kod nje bi poskrivečki prespavao uvlačeći se kroz prozor i pred jutro se kriomice iskradao. U tom sam periodu bio podstanar kod nekih dosadnih, logoreičnih baba koje su čitavo vrijeme kvocale na vratima moje sobe pa je jedino mi preostalo da čim manje boravim u stanu, tj, da ga koristim samo za spavanje.

Onda mi je sasvim slučajno jedan znanac iz Toplica ponudio svoj podstanarski stan za sitne novce jer on je završio studij, a stan je skoro još cijelu godinu bio plaćen unaprijed.
Stana u Ogrizovićevoj 15, u suterenu, sjećam se s podosta nostalgije. Bio je to zapravo mali apartman, ali imao je sve bitno, čak i mini kuhinju.
Mogao sam dovodit kog sam htio, svirati gitaru, glasnije puštat glazbu s radio-tranzistora.. Uz gitaru tu je i obavezan walkman na kom sam vrtio do besvjesti par kazeta; album Desire, Boba Dylana, famozni novovalni Paket aranžman, Rolled Gold, Stonesa, neke od CCR, Beatlesa, Dire Straitsa.. I da, nezaobilazna Sunčana strana ulice, Azre.

Moram bit iskren i reći da sam se u taj album zaljubio na prvi pogled, prvo slušanje. Džoni je savršeno pogodio duh onog vremena, duh Zagreba i taj neki intimni krajolik duše koji sam i sam osjećao i mogao se u velikoj mjeri identificirati. Moglo bi se reći, Džonijeva tada pomalo luzerska, ekspresivna furka bila je i moja.

U to vrijeme radio sam razne poslove, od čisto fizičkih (ali ponekad dobro plaćenih poput istovarivanja vagona ugljena na Žitnjaku), preko omladinskog i studentskog servisa mada na blef, tj. na posuđenu iskaznicu ili preko veze, potom konobario, preprodavao karte za kina, utakmice i koncerte koje sam dobivao u tada brojnim radijskim nagradnim igrama..
Jedno vrijeme radio sam i kao kolporter Studentskog lista i Poleta. Bilo je najlakše zadužiti par svežnjeva i krenuti u avanturu brze zarade. Najčešće sam prodavao na Trgu mada je tamo glavni bio stanoviti Podnar koji je na stanici ispred kavane Dubrovnik imao gotovo pa pult natkriven nekom ceradom, oko njega na desetina svežnjeva, cijeli „pogon”. Njemu je bilo teško konkurirati, bio je to uhodani biznis.

Glavna fora kolporterstva je privući potencijalne kupce izvikivanjem bombastičnih, duhovitih naslova i sposobnost spontane komunikacije i nagovaranja. Dobro mi je to išlo mada bi se vrlo često dogodilo da sam lovom od prodaje na neki način „kreditirao” samog sebe, ali je problem bio kada se trebala vratiti remitenda i položiti račun. Tada bi mi priskočile u pomoć neke cure pa i moja tadašnja. Uzeli bi svežnjeve i jednostavno obilazili sve bircuze i kavane u centru, sve dok ne bi nadoknadili propušteno. Sjećam se da sam samo jedan svežanj ostao dužan, ali su mi u redakciji Poleta nekako progledali kroz prste.

Međutim, bez konkurencije najbizarniji honorarni posao koji sam ikad odradio bio je transport mladih bikova iz Zaprešića do Đevđelije. Taj mi je posao ponudio neki Međimurac koji se također snalazio i kog sam iz samilosti jedno vrijeme prihvatio kao sustanara a on ga je opet dobio preko nekog svog znanca koji se time bavio.
Ukratko, bikovi s farmi iz okolice Zagreba ukrcavali su se u teretne vagona i i čitava je ta kompozicija kretala do granice s Grčkom i dalje za arapsko tržište.

Transport je trajao otprilike tri-četiri dana. Utovar pa vožnja koja je uz povremene promjene lokomotiva i strojovođa išla preko Beograda kroz čitavu Jugoslaviju, do granice Makedonije i Grčke. Posao je bio izuzetno dobro plaćen, mislim da sam zaradio u tih par dana ekvivalent današnjih 400-500 eura. To je, uz naslućivanu avanturu bio glavni razlog pristanka. Sa sobom je trebalo ponijeti najosnovnije dokumente, sitnice i čistu odjeću koja će trebati za povratak nakon odrađenog posla.

U Zaprešić su bikovi stizali brojnim teretnim kamionima s ceradom. Drito iz kamiona utjerivani su preko drvenog „mosta” u stočne vagone. Mi bi stajali sa strane i usmjeravali ih prema otvoru. Sjećam se kako me je neki radnik savjetovao; „ako krene prema tebi samo ga udari batinom po oku, odmah će skrenuti pravim smjerom”. Zgrozio sam se, naravno da ni jednog nisam udario.

Kada je nakon par turbulentnih sati poduža kompozicija teretnih vagona bila popunjena, u sumrak smo krenuli. Inače je za "pratnju" bio određen jedan vagon u sredini kompozicije prepun sijena, ali smo se jedan dio do Slavonije zahvaljujući susretljivom strojovođi vozili kraj njega, u toploj kabini. Međutim, dalje nismo imali tu privilegiju, Selimo se u teretni vagon i u već pripremljenim udubinama na sijenu spavamo obučeni, pokriveni debelim dekama.
Konačno uz brojna čekanja po nekim usputnim stanicama drugi dan stižemo u Beograd. Dok čekamo novu lokomotivu, pregledavamo stanje životinja. Slika je više nego tužna. Bikovi su zbijeni u vagonima, čuje se potmuli muk, udarci i komešanje. Kroz male otvore vire rogovi, papci, njuške.. Dolazi neki veterinar i tek ovlaš pregledava stoku. Za to vrijeme ubacujemo sijeno kroz otvore i potom vatrogasnim šmrkovima s hidranta doslovno ulijevamo vodu u vagone, u jedno jedino metalno korito. Bujice teku po metalu i šinjama, bikovi se bore za zrak, prostor i to malo vode. Nažalost, druge mogućnosti napajanja nije bilo. Bilo je najvažnije da transport stigne na odredište, s određenim „kalom”, odnosno postotkom uginulih životinja se računalo.
Pred polazak iz Beograda moj sustanar mi elegantno daje do znanje kako će posjetit neku rodbinu u Zemunu a nakon toga putničkim vlakom stići do Niša i naše sljedeće stanice. Nekako sam slutio probleme. Napokon predvečer kompozicija kreće.

Nalazim se u središnjem teretnom vagonu, ležim na sijenu i slušam walkman. Najednom neki tunel kog ću zauvijek pamtiti. U vagonu nastaje mrkla tmina. Da stvar bude gora, onako pospan izgubio sam orijentaciju i počeo polako iz svoje udubine kliziti prema vratima koja su bila jednim dijelom odškrinuta radi dovoda zraka. Uskoro s užasom uviđam da mi je jedna noga već van vagona dok se svom snagom rukama i drugom nogom držim za željezna vrata i opirem da ne ispadnem. Probija me hladnoća, vlak užasno tutnji, klopara, vrata nisu fiksirana i tada sam se najozbiljnije zabrinuo za svoj život. Prijetila je opasnost da završim pod šinjama te jureće grdosije. Tunelu kao da nema kraja. Napokon kompozicija izlazi, ali opet je noć a tutnjava i hladnoća ne prestaju. Ipak, negdje pred nekom stanicom ili rampom kompozicija počinje usporavati i staje.

Koristim trenutak da se iskobeljam iz stupice. Verem se po gomili sijena u svoju udubinu, napipavam deke, ručnu svjetiljku.. Odmah potom premjestio sam se sasvim u kut vagona, čim dalje od tih horror vratiju. Vlak opet kreće a ja tonem u duboki san, ne budim se do Niša.

Tamo me ipak čeka Međimurac, fino odmoren. Odlazimo nešto pojesti, pokupovati sendviče, sokove, cigarete, baterije.. Ponovno hranimo i kvazi-napajamo stoku pa krećemo dalje.

Nakon brojnih peripetija, treći dan uvečer stižemo u Đevđeliju (teretni vlakovi tog profila voze sporije od putničkih, ima puno preusmjeravanja i čekanja, vozi se često sporednim prugama itd.). Odlazimo kod nadređenih na predaju transporta i obračun. Opet dolazi veterinar, broji se stoka i i pregledava stanje, Naravno, ima povrijeđenih i uginulih životinja.
Nakon svega uz predočenje osobne i papira potpisanih u Zaprešiću, isplaćuje nam se novac. Odlazimo u neki čudan konak, "Drumski raj", ali ima bar kupaonicu, topli kreveti su tu..

Drugi dan smo napokon slobodni, čisti i u uobičajenoj obleki. Radnu bacamo u smeće. Ukrcavamo se u putnički vlak za Zagreb. Iako su povratne karte bile dogovorene u ugovoru, ipak doplaćujemo A klasu. U vagon-restoranu naručujemo najbolji ručak i pijemo neko fino točeno pivo.
U tom putovanju dok su živopisni krajolici promicali pored nas, uspio sam čak i uživati.

Nakon povratka opuštanje od stresa.. Obilazim s djevojkom Jabuku, Kset, SKUC centar, Kulušić a koncerte (pa i onaj (Dire Straitsa u Kranjčevićevoj, Fats Domina itd.) ne propuštam.

Negdje 1986. uzimam novi stan (zapravo cijelo prizemlje) u Bukovačkoj cesti kod nekog simpatičnog starčića, inače prevoditelja i poliglote. Kod useljenja, čišćenja i uređenja pomaže mi djevojka, Tada još hoda u srednju školu, ja sam devet godina stariji od nje. Odmah potom seli se kod mene, počinjemo zajednički život mada mi nije svejedno jer njezini starci u Zagorju ne znaju što se događa. Kasnije saznajem da im se svo to vrijeme nije javljala. Negdje potkraj iste godine posjećuju nas, a 1987. se ženimo. Iste godine rađa mi se prva kćer.

Međutim, još uvijek švrljam, nemam stalnog, konkretnog zaposlenja, sviram po lokalima i gažama ili radim kampanjski, honorarno.


Tu sad dolazi još nešto iz tog „on the road” perioda vrijedno spomena.

Naime, za vrijeme Univerzijade (tj."unezverijade" kako su je Zagrepčani u šali nazivali), bio sam dio prvog vala uličnih svirača. Dozvola s logom 'AUGTT" (a u gradu totalni tulum) izdavala se u OKC Teslina, uz nju se dobio poseban znak. Glavni i najbolji punktovi za svirku bili su na prostoru bivšeg Trga Republike, Splavnica, prolaz Harmica, prolaz neboder, oktogon i Cvjetni, ali sviralo se praktički po cijeloj staroj jezgri, do Glavnog i Kvatrića. S tim u vezi su i priložene slike, izresci iz novina. Na prvoj slici sviramo neki humanitarni koncert kog je organizirao Hrvoje Handl, danas poznati psihijatar. Handl je naprijed, desno je i danas aktivan Giovanni Furlan, krajnje lijevo moja malenkost. Kaj se sviralo? Ondašnje rock i pop hitove, zagrebečke itd. Na drugoj slici sam (desno) u kompi s tamburašima i tu je, moram priznati, bila najveća lova. Vikendom u špici održavali bi mini koncerte u rundama od pol sata-sat, izmjenjujući se s Pajom i Hadžijem koji su za to vrijeme u bircu na uglu cugali. Svirali smo sve od tamburaških, dalmatinskih, zagorskih, starogradskih do rokabilija ak je baš trebalo. Kofer je znao bit prepun, nekoliko se puta praznio i mada se lova dijelila na četiri ponekad i pet članova, za jedno se prijepodne moglo zaraditi između 100 i 200 DM po osobi, naravno. Svirao sam i u drugim kombinacijama, zamjenjivao s Hadžijem Paju kad je trebalo uskočiti, ali najčešće sam, uz legendarnog Milana (Miću) koji je poslije otišao van i Bananu koji je sad u Nizozemskoj prilično uspješan glazbenik, kantautor, ali pod drugim imenom. Svirao sam i harmoniku, prim, svašta što je bilo kurentno, ali gitaru, jasno, najviše.. Tu su još bili legendarni Đukica koji nas je stalno hofirao, neki harmonikaši veseljaci, povremeno Ayllu, mlađahni Fantomi s Krešimirom Mišakom u akustik verziji, Vjenčeslav Špiljak - haiku pjesnik i "kralj češnjaka", Robert Vnuk kasnije jedan od ponajboljih hrvatskih gitarista itd. Zlatno doba tog prvog vala ulične svirke bilo je do rata. Poslije uglavnom mili moji kud koji, razumljivo.


Iskustvo ulične svirke je specifično. Načini na koji šacaš prolaznike, pogađaš njihov ukus..Znale su se zalomiti čudnovate kolaboracije, s nama su ponekad zasvirali i zapjevali neki poznati estradnjaci, glumci, strani turisti..Ponekad bi se stvorila iz čista mira fantastična atmosfera. Prolazi tako kroz oktogon neka mlađarija, okuplja se oko nas i sve završili lijepim višeglasnim pjevanjem repertoara Beatlesa, Simona and Garfunklea, Cohena..Bilo je i bizarnih situacija. Jednom smo se već spomenuti Milan i ja za kišna vremena zafrkavali u oktogonu (akustika je mrak). Dolazi neki tip, sluša, tapka, ali nekako je čudan.. U jednom trenutku pita Milana; "Čuj možeš mi samo malo dati gitaru?". Nije to inače nikakav problem iz već spomenutih razloga, puno puta su i prolaznici poželjeli pokazati što znaju. Milan mu naravno daje gitaru. Čovjek je uzima, nešto bez veze zamandrlja po žicama i veli; "kak je to dobroo.." Odmah potom prima gitaru za vrat i svom snagom je tresne o kameni ćošak. Nakon užasnog zvuka pružio je uništenu gitaru Milanu i samo rekao "Jebiga stari, ja sam na horsu". Eto, imao sam sreće što nije zatražio moju.
Ubrzo nakon toga Milan je netragom nestao iz Zagreba. Imao je poprilično tanane živce.

S vremenom skužiš da jednostavno postoji podosta ljudi koji onak usput, automatizmom honoriraju svirača, nevezano za svirku. Jednom sam u prolazu Harmica nekih desetak minuta mijenjao i naštimavao tek kupljene nove žice, ali ljudi su svejedno bacali u kofer makar pokoju kovanicu ili desetak dinara.

Oko nas su se osim tzv. "normalnog svijeta" motali i okupljali razni živopisni tipovi, gradski beskućnici, makroi, lake žene, policijoti, žbiri, alkići, boemi. Romi su u prolazu Splavnica prodavali "gaće i čarape", kišobrane i razni talijanski bofl.. Da, i tzv. gradski "oriđinali" ili redikuli, razni doslovni ili pozitivni luđaci što ne znači da na svoj način nisu bili dragi i sjajni.
Sjećam se naprimjer Ludog Jove (mislim da mu je to bio nadimak), histriona i i veseljaka koji je paradirao po Trgu svaki dan s nekim novim "instalacijama", lijepio sličice na sebe i furao drangulije s otpada. Bio je veseo tip uvijek dobre volje, spreman da uveseli sebe i druge, imao je dugačku bradu, svirao frulu i plesao pred nama poput Satira. Negdje sam pročitao da je Jovo početkom devedesetih loše skončao, nađen je utopljen u Savi. Uz njega pamtim i visokog dečka koji je sličio Kristu, uvijek hodao bos, čak i u jesen, po kiši i hladnoći.
"Krist" je bio zapravo naočit tip pomalo rokerskog imidža, tajnovit, nekako odsutan i krajnje šutljiv. Njega sam zadnjih godina viđao oko bolnice Vrapče, ponekad je išao u susjedni Konzum. I da, još uvijek hoda bos. Ali eto, za razliku od Jovice, još je živ.

Tu je još Branko s Cvjetnog trga u svom prepoznatljivom sakou sa zakrpama na laktovima koji je random ulazio u okolne kafiće i prodavaonice i ničim izazvan okidao nevjerojatno elokventne mada pomalo rafalne pamflete i govore o ekonomiji, politici, marksizmu i koječem. Onda bi konobarica ili prodavačica jednostavno rekla „ ajd Branko, dosta je bilo za danas”, a on bi šutke, poslušno izašao. Neki kažu da je Branko bio vrhunski student, ali je onda iz nekog razloga sasvim prolupao.

Eto, tako su nekako izgledale te turbulentne godine tog pomalo boemskog života kog se povremeno prisjetim sa sjetom. Bilo je poslije još puno svirki i raznih doživljaja, ali ne tako napetih i iskustveno nabijenih kao iz sredine osamdesetih. U tinejdžerskim godinama nadahnjivao sam se djelima i pričama Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa, Bukovskog itd. Nešto od živopisnog iskustva tih sad već davnih bitnika imao sam prilike iskusiti na svojoj koži, naravno, na hrvatski, tj. zagrebečki način.

Vojna iskaznica

utorak , 16.03.2021.

Prekapajući po starim stvarima i dokumentima, naišao sam na svoju vojnu iskaznicu. Nikako nije u najboljem stanju, stranice se jedva drže zajedno, neke su se potpuno odvojile. Iako ta vojna knjižica datira s početka devedesetih, u nju je uredno uz staž iz domovinskog rata upisan i onaj iz JNA.

Sjećam se dobro te sad već davne prve regrutacije u Zaboku, 1975. Defilirali smo u povećoj prostoriji vojnog odsjeka (ili ipak lokalnog kina?) samo u gaćama, zbunjeno se zagledavajući i ogledavajući. Potom kratki površni, više odokativni liječnički pregled, zatim vaganje, mjerenje visine.. Jedan po jedan dolazimo pred komisiju sastavljenu od brkatih oficira, Slijedilo je novo odmjeravanje uz par proceduralnih pitanja i određivanje vojnog roda. Zapravo, nekako se od toga najviše strepilo. Vojni rod određivao je puno toga i svi smo nekako priželjkivali izbjeći zloglasnu pješadiju.

Imao sam sreće. S obzirom da sam tada pohađao ugostiteljsku školu, dopala me intendantska služba.

- I to ne običan kuhar, nego komandir odjeljenja voda (tzv. "desetar") - napomenuo je značajno oficir dok mi je pružao potpisanu knjižicu.

Možda je mislio da me time usrećio, ali daleko od tog. Desetari su kronično bili na lošem glasu, a sama ideja da nekome zapovijedam bila mi je strana. No to je ionako bila viša sila.

Nakon što sam spomenuto školovanje u Opatiji naprasno prekinuo, odlučio sam taj nezgodan vakum iskoristiti za ionako neminovno služenje vojnog roka.
Sredinom listopada 1976. već sam imao bezeciranu kartu za vlak prema Svilajncu, središnja Srbija. Od Krapinskih Toplica do Zaboka su me ispratili tek neki najodaniji prijatelji.

Oko željezničke stanice vladao je popriličan muving, podosta pijanih regruta šaralo je uokolo, svi moja "oktobarska" klasa.

"Kad u vojsku pođem jaa" - derao se Čobi negdje s radija ili džuboksa dok su u kutu prepune gostionice neki moji vršnjaci uz harmoniku pjevali "Jutrom rano oko sedam sati, probudi me moja mila mati".

Napokon dolazi zagorski cug iz smjera Krapine. Pozdravljamo se na brzaka, nekako ošamućeni i pomalo mutavi, mašući rukama i uzvikujući pozdrave dok vlak uz težak huk i zaglušujući zvižduk napušta željezničku stanicu.

Do Zagreba se vozimo kao krumpiri. Vlak je standardno krcat redovnim putnicima, a brojni su regruti tog dana samo stvorili još veću gužvu. Ipak,već tu se pomalo upoznajemo. Sa mnom u kupeu sjede Zabočan Bajs Rudolf i omanji, tihi, Bradač Juraj. I njima je krajnja destinacija Svilajnac a to je svakako dobra stvar.

Uskoro stižemo u Zagreb. Peroni su, ne treba ni spominjati, prepuni regruta. Alkohol teče potocima, kruži rakija, vino iz flaša, pivo, "bombice"..U jednom trenutku dok odlazim po novine i cigarete gubim kontakt s Jurom i Rudolfom. Kao da su u zemlju propali. Pokušavam ih naći, zavirujem u čekaone, okolne gostionice, sve do Tomislavca. Bezuspješno. Potom rezignirano proučavam vozni red. Moj vlak prema Vinkovcima tj. Beogradu kreće predvečer. Bilo je dovoljno vremena za otići u kino, to i činim. Međutim, uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koji sam film u Petrinjskoj gledao. Tko zna, možda sam ga onako ošamućen i prespavao.

Konačno negdje oko 19h, vlak kreće s kolodvora. I ponovno, pun ko šipak. Uzalud kakav-takav komfor u kupeima kada u njima nema mjesta, problem je dovući se do wc-a a kamo li potražiti svoje rezervirano sjedalo u dugačkom vlaku. Negdje oko Vinkovaca zatičem se kako knjavam u hodniku na nekim vrećama paprike i krumpira, oko mene stoje snaše i slavonske bake zabrađene velikim maramama. Sad se više ne sjećam je li tu bilo nekog presjedanja, tek poslije Vinkovaca vlak se nekako rasteretio. Nalazim mjesto u kutu jednog kupea i odmah tonem u duboki san bez snova.

Napokon stižemo u Beograd. I kao nekim čudom, odjednom smo se svi našli, regruti se prepoznaju, okupljaju u grupice. Jura i Rudolf mi mašu i dovikuju kraj nekog kioska. Dok proučavamo vozni prema Svilajncu, priključuju nam se još neki Hrvati, Vučilovski iz Moslavine, Hospođuk iz Kloštar Ivanića, Muhvić iz Zagreba..

Sljedeće čega se sjećam je dolazak u Svilajnac, nakon još par presjedanja na lokalnim prugama (Petrovac, Ćuprija..?). Iako je bablje ljeto nekako smo u to rano, sanjivo jutro pomalo smrznuti. I gladni ko vukovi. Malo razgledavamo Svilajnac, gradić veličine Zeline ili Krapine pa na preporuku nekog mještanina odlazimo u gostionicu "Mali raj" na ćevape i gulaš. Fini, mora se priznat.

Po nekom naputku, u kasarnu smo se trebali javiti barem do podne. Nalazimo je na kraju dugačke glavne ulice. Sred povećeg kompleksa ograđenog žicom i stražarskim kućima, među visokim topoloma nazirale su se dugačke dvokatne i trokatne kasarne, magazini i dodatni objekti.

Ulaskom kroz "kapiju" zatičemo se u mravinjaku regruta. Stare kuke stoje sa strane i odmjeravaju nas smijuljeći se. Potom čekamo prozivku, raspored, šišanje..Nova zbunjoza, zagledavanje i (ne)prepoznavanje faca koje su sat ranije onako rokerski dugokose sasvim drukčije izgledale.

Tek negdje predvečer dolazimo na red za grupno tuširanje, skidanje civilnog odijela te zaduženja vojne uniforme i vojničke opreme nabacane u šatorsko krilo.

Slijedi odlazak u zgradu čete, prvi dril u spavaonicama. Potom prvo postrojavanje, zatim večera. Neki saft od riže s rijetkim mljevenim mesom i eurokrem za desert. Nije izgledalo baš obečavajuće.

Zašto ovo pišem?

Pa eto, opet se zakotrljala mala rasprava na fejsbuku pa me to malo povuklo u neke reminiscencije. A ako sam dosad bio čak i previše detaljan i opširan, u nastavku ću ubrzati stvar. Jer toliko se toga značajnog i iskustveno zgusnutog dogodilo u tom periodu da bi za potpuni uvid bio prikladniji roman. A to mi ipak nije cilj.

Tek, moje iskustvo nije bilo sjajno, barem prvih mjeseci. Naime, vrlo brzo došao sam pod zub komandira čete, poručnika Gradimira Stankovića koji je bio totalno nezgodan lik, ledenog, zmijskog pogleda, sklon prijetnjama i kaznama. Našao me je kako pušim u wc-u za vrijeme postrojavanja (nije mi se očito taj dan išlo na ranojutarnju gimnastiku i trčanje) i to je bio moj jedini krimen. Otad me kinjio praktički cijelu strojevu obuku, skoro tri mjeseca. Prijetio mi vojnim sudom, najgorom preporukom i prekomandom, uvijek sam bio pod kaznama, nisam smio nedjeljom u grad. Kada smo išli na bojevo gađanje u tzv, "grudnu metu" na nekoliko kilometara udaljeni poligon, morao sam s još nekim meni sličnim "prijestupnikom" po kazni na čelu kolone nositi tešku kutiju municije bez mogućnosti odmora i promjene ruke.

I tko zna koliko bi to trajalo da konačno ta strojeva obuka nije završila i počela teoretska i praktična nastava iz kuharstva i drugih predmeta, slobodne aktivnosti, zbor, glazba.Tu sam nekako naglo "iskočio" pa sam uskoro umjesto vodnika i zastavnika održavao nastavu svom vodu, a oni su odlazili na piće u Mali raj ili rješavati neke svoje civilne poslove.


Nekako istovremeno učlanio sam se u mješoviti zbor vojnika i mjesnih gimnazijalaca koji je vodio civilni profa uz asistenciju nekog studenta glume iz Beograda jer smo uvježbavali recital s kojim smo nastupali po okolnim gradovima i mjestima (čak u Nišu, Kragujevcu, Požarevcu..). U tom zboru sam imao neke pjevne solo dionice i recitirao Jamu I.G. Kovačića (kao Hrvat, zbog izgovora i naglaska, ali i inače sam dobro recitirao). Kad je to saznao poručnik poludio je sipajući kako ne dolazi u obzir da jedan "nediscipliniran vojnik" ima toliku slobodu, odlazi tri put tjedno u dom JNA na probe i sl.

Međutim morao je pokusat vlastitu kašu jer je civilni učo stao na moju stranu i nedvosmisleno poručio da bez mene nema ni predstava. Previše sam toga držao.
Na kraju je poručnik Gradimir Stanković na zapovijed komandanta garnizona morao popustiti. Poslije mi je moj vodnik (svaka mu čast, korektan čovjek) pričao kako ga je u toku jedne predstave upitao 'šta sad veliš o vojniku Lončariću", na što je poručnik odgovorio; "klepan kamen, sitno melje". Ha,ha..Aluzija je jasna, ali ništa siroti Stanković nije sklepao nego je takova bila priroda stvari, odn."okolnosti" ako ne i karma.

Zadržat ću se još malo na tom recitalu s kojim smo sljedeća dva mjesta nastupali po okolnim mjestima i gradovima. Bio je koncipiran na način da se vojska nadopunjavala s gimnazijalcima i ravnopravno izmjenjivala u ulogama. Vojnici su i na sceni bili vojnici, odjeveni u tek malo svečanije i manje zakopčane uniforme, no gimnazijalci su bili odjeveni u za tu priliku posebno šivane crne odore koje su stavljale jači akcenat na licima i facijalnoj ekspresiji nego na ostatku tijela. Svaki pojedinačni izlazak na scenu pratio je snop reflektora koji je fokusirao lice recitatora i/li pjevača. Grupne su scene bile na sličan način koncipirane, osim samog finala kada se zbor predstavio u punoj postavi.

Za vrijeme premijerne izvedbe u prepunom domu JNA, došlo je do jednog zanimljivog momenta. Bio sam prilično siguran u sebe, ali taj put sam možda podsvjesno osjećao nešto jaču tremu koja je rezultirala neobičnim lapsusom. Kada je došao moj red, izašao sam ispred svih zaslijepljen s dva snažna reflektora s moje desne i lijeve strane. Ni ispred sebe ni uokolo nisam vidio ama baš ništa, bio sam tek svjestan kako mi toplina snažnog snopa žari kožu.

Inače se recitacija "Jame" kao ključan lajtmotiv provlačila kroz cijeli priredbu. Negdje pred kraj došao je red na strofu; "do pojasa svi su bili goli i tako nagi oči su nam boli". I sve je išlo dobro, bio sam potpuno u pjesmi i još uspio provući neke dramske elemente. Sve do zadnjeg stiha koji glasi;

"Pjevajte! Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Međutim, ja sam uronjen u interpretaciju i drman tremom taj stih preokrenuo.

"Pjevajte! Vaša mi svjetlost vraća pjesmu oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Još dok sam izgovarao stih, bio sam svjestan pogreške. Ipak se prolomio snažan pljesak. Malo potom reflektori su s mog lica kliznuli na zbor i počela je završna scena.

U prolazu do svog mjesta zagrlio me naš student-mentor.

"Ništa ne brini, sve si savršeno izveo. Budi siguran da nitko nije primjetio grešku jer si recitirao na način koji je u prvi plan stavio emocije i doživljaj, riječi su ispale gotovo sporedne. Pa čak i sam taj lapsuz nije bez poetskog smisla, tvori zanimljivu metaforu".

Svi zadovoljni, nije bilo razloga da ne budem i ja. Ipak, takova greška se više nije dogodila, vjerojatno sam s novim izvedbama postao opušteniji i sigurniji.

Negdje pred kraj te suradnje tj. nakon rasformiravanja zbora, profa i spomenuti glumački mentor predložili su mi da se priključim nekom njihovom amaterskom kazalištu, a oni bi sredili da kompletan vojni rok provedem u Svilajncu, bez prekomande. Pa i posla bi se za mene našlo nakon odsluženja roka, govorili su, ne treba zazirati od novih sredina itd.

Malo sam se dvoumio tim više što sam uspostavio prilično perspektivan kontakt s jednom pomalo egzotičnom gimnazijalkom, također su-recitatorkom. Ipak, kada sam sve stavio na vagu, ta mi se opcija nije uklapala.

Ali vratimo se glavnoj temi.

Poslije svega, poručnik Stanković mi je nekako nestao iz vidokruga. Nije mi se više obraćao, a ja sam nakon neviđene stege dočekao gotovo bizarnu slobodu. Dosađivao sam se kao ćata, svirao na gitari Buldožere u četnoj kancelariji i konačno, došao u poziciju da uz asistenciju vodnika sam pišem karakteristike i preporuke pa i da biram prekomandu. Umjesto grozomorne Raške ili bugarske granice s čime mi se tako često prijetilo, ispala je pitoma Sremska Mitrovica. To je najviše što se moglo izvući jer Hrvati su uglavnom služili u južnim republikama a prekomande dobivali nešto bliže Hrvatskoj, u Bosnu, Sloveniju..I obratno, jer tako se njegovalo bratstvo i jedinstvo. Sremska Mitrovica je bila najbliža Hrvatskoj, zato sam je i izabrao.

Nakon grupnog odlaska moje klase iz Svilajnca u prekomandu, na proputovanju kroz Beograd poslao sam poručniku Stankoviću razglednicu magarca sa sepetom i lijepo ga pozdravio. Tu su se još neki vojnici iz mog voda sa zadovoljstvom supotpisali. Tko zna, možda ga je razveselila.

P.S. Pred koju godinu malo sam proguglao Svilajnac pa i tog Gradimira Stankovića. Zanimalo me postoji li kakav podatak o njemu i je li uopće živ. Naišao sam na jedan članak o poplavi u Svilajncu 2014. koja je zahvatila velik dio gradića smještenog uz rijeku Resavu. U reportaži i razgovoru s mještanima, spominje se i nekadašnji nadređeni poručnik. Uz sliku devastirane kuće i dvorišta prepoznao sam sad već sijedog starca kako lopatom izbacuje mulj i žali se novinaru na očajnu situaciju.

Osjetio sam neko sažaljenje, ni trunka likovanja. Život prije ili kasnije ionako sve poravna, a i godine čini svoje, u najmanju ruku ublaže frustraciju i mladalački gnjev.

Medek

četvrtak , 26.11.2020.

Kao u nekom filmu katastrofe, kvart je sablasno prazan.Tek dva penzića na klupi u obližnjem parku upijaju škrte zrake kasnojesenjeg sunca. Prolazim kraj zbijenog čvora stambenih zgrada povezanih nečim što bi se moglo nazvati "zajedničkim prostorom". Iz brojnih stanova dopiru svađe, urlici, hihot pomiješan s bučnom glazbom i nervozno grintanje djece. 'Ovo je čista ludnica', pomišljam.

Ali prava ludnica je malo niže. Nešto prije nje nalaze se ciljevi ove kvartovske šetnje, ljekarna i Konzum. Prvo stajem pred apotekom. Preda mnom je nekoliko ljudi, red se sporo pomiče. Neki postariji čovjek zaboravlja karticu pa se opet vraća, popravlja masku, dezinficira ruke.. I baš kad je izgledalo da se riješio gnjavaže, ispada mu iz novčanika hrpa kovanica. Gleda ih bespomoćno dok se kotrljaju u najskrivenije zakutke prostorije. Na trenutak se saginje da podigne bar jednu, ali nikako da je osovi. Na kraju odmahuje rukom, izbacuje rasterečujuću psovku i izlazi.

Kroz petnaestak minuta stojim kraj bicikla pred Konzumom i ponovno navlačim masku. Potom vadim novčanik i uzimam onoliko koliko mislim da bi trebalo, tek da se s tim ne gnjavim pred blagajnom. Ima dosta sitniša u malom pretincu pa i to kipam u šaku. Jedna kovanica od deset lipa pada mi pred noge baš u trenutku kad iz trgovine izlazi mala curica od najviše 5-6 godina. Dok hoda prema svom ljubičastom bicikliću s košaricom na volanu, pune su joj ruke stvari. Ipak, zastaje ispred mene, saginje se u poluklečeći položaj, kupi s betona tu beznačajnu kovanicu i pruža mi je.

Beznačajnu? Naravno, govorim joj nek je zadrži. Uljudno mi zahvaljuje dok stavlja robu u košaricu. Krećem dalje a potom mi se pali lampica. Među sitnišem nalazim medeka i dajem joj ga, čist kao simboličan čin da zapamti kako se dobrota i pristojnost ipak isplate. Malo je zatečena, opet zahvaljuje. Odmah potom pomišljam, k vragu, mogao sam joj dati i tih pedeset kuna pripremljenih za kupnju, ne bi propao. Ipak bi to bilo pretjerano, zaključujem, pet kuna je baš dobra mjera, em je medek em je taman za sladoled ili žvake sa sličicom. Došlo mi da je poslikam kraj tog ljubičastog bicikla, ta bi se slika mogla nazvat Čista Dobrota, ali znamo kak je to s dijeljenjem slika tuđe djece. Bolje medek.

Dobra curica mi je uljepšala dan, babšuvarivari..

Den Deri sred invazije aliena

ponedjeljak , 23.11.2020.

U sjajnom Golikovom filmu "Imam dvije mame i dva tate", mali Đuro u školi ispod klupe poskrivečki čita omiljeni časopis mog djetinjstva, Plavi vjesnik. Sredinom šezdesetih to sam glatko mogao biti ja, tih sam godina Plavi vjesnik jednostavno gutao. Izmišljao sam razne školske izdatke samo da se dočepam tih otp. pedesetak starih dinara (nakon denominacije 5 novih) koliko je trebalo za novi broj.

Plavi vjesnik je bio potpuno kul, neka druga priča i dimenzija u odnosu na takoreći obaveznu Modru lastu, tim više što je u to vrijeme u njemu objavljivano puno stripova; o istraživaču Tiboru Sekelju, Reisingerovom Štefeku, Dejvi Kroketu, Robin Hudu, Asteriksu, Džek Flešu, Pauku itd. koje su mahom osmišljavali brojni strani, ali i domaći autori poput Neugebauera, Dovnikovića, Radilovića, Reisingera, Maurovića itd. Međutim, u eri svemirskih letova i sličnih čuda, glavna zvijezda i moj osobni favorit bio je "pilot budućnosti" Den Deri, Franka Hampsona. Den Deri je bio neka vrsta Majora Toma za pučkoškolce. Nakon dosadnog sivila sličnih časopisa c/b formata, Dan Dare (u originalu) je prvi strip tiskan u boji. I upravo su te bogate, pršteće boje puno doprinijele atmosferi i užitku čitanja. Kasnije krajem šezdesetih, Plavi vjesnik mijenja koncepciju, uvode se estradne, sportske i trač rubrike, a strip se s naslovnica seli na zadnje stranice, bitno reduciran. Ali to više nije bilo to. Osim toga, ipak smo polako prerastali kratke hlače i tražili nove junake i načine identifikacije.

No da se još malo zadržim na tom "oči širom otvorene” dobu. Uz ponajbolje stripove onog vremena, svu silu neizbježnih pisanih i crtanih romana s kioska i dominantne medije poput televizije, radija i filma, srećom su i knjige odigrale dosta važnu ulogu u formiranju ukusa i nekih životnih načela, pokrenuvši usput čitav niz mogućih identifikacija. Svaki uzrast, svaki stupanj ka zrelosti nekako je pratila i odgovarajuća literatura, pa makar to bilo u okviru toliko notorne i često nepravedno osporavane školske lektire. Stripovi i svi ti kaubojski i detektivski romani kao primjer perolakog vanškolskog štiva, nekako se prirodno usmjeravali prema složenijoj i vrijednijoj književnosti Tako je prelazak s Vyatt Earpa, Roy Ranka ili Zagora na već malo zahtjevnije Zane Graya, Karla Maya i sl. bio logičan slijed. Na to su se nadovezivali Jules Verne i Jack London sa svojim slavnim romanima itd.

Iz tog doba (otp. peti-šesti razred) sjećam se identifikacije s likovima i atmosferom romana Jacka Londona, „Bijeli očnjak” i „ Zov divljine”. S obzirom da sam odrastao na selu u prekrasnom, živopisnom okružju, nekako je to samorazumljivo. Ipak, to maštanje je poprimalo elemente fiksacije. Pa bi tako u tančine detaljno zamišljao kako živim u nekoj osamljenoj kolibi u potpunoj divljini, okružen tek pokojim vjernim psom, bavim se lovom, a glavni fetiš te maštarije bile su motorne sanjke. One su morale biti nevjerojatno robusne i izdržljive, imale su čitav niz inovativnih zaštitnih mehanizama u slučaju da nešto zakaže i praktički na njima se moglo putovati unedogled a da ti se ništa ne dogodi. Čak i da te u stopu prati čopor gladnih vukova. Ta maštarija se dugo vremena ponavljala pred spavanje i katkad nisam mogao zaspati sve dok određenu „epizodu” ne dotjeram do kraja.

I tako su spretno-sretno prolazile formativne dječačke godine, stare junake i heroje zamjenjivali su novi i sve je to nekako skladno teklo dok nisam posve slučajno došao u posjed neoprezno odložene triologije Henry Millera, mog starijeg brata. S razumljivo, jačim akcentom na Jarčevoj obratnici.. Ali to je već neka druga priča.

Zašto ovo pišem? Prvo ću spomenuti jedno usputno zapažanje povezivo s temom. Svojevremeno sam (ima već najmanje desetak godina) na Jakuševečkom sajmu zastao kraj jednog čovjeka koji je prodavao crtane i pisane „romane”, ponajviše „kaubojske” uz tek pokoji krimić. Romani nisu, kako to obično jest, bili u kartonskim kutijama nego pedantno grupirani u male hrpice ili pojedinačno poredani na velikom, prozirnom najlonu. Možda me taj prizor podsjetio na djetinjstvo, među njima je bilo nekih s dobro znanom etiketom Laso, Pony, Wyatt Earp i sl. Nisam imao pojma je li te edicije uopće više izlaze pa sam pitao prodavača.
Ne izlaze, kaže, ali to je njegova kolekcija. Prodaje one koje je pročitao i duplikate, a ujedno kupuje druge, ako mu netko ponudi ili na njih usput naleti.
Ono što mi je osim susretljivosti i pristojnosti odmah upalo u oči bila je naročito izražena elokvencija sugovornika. Sam vokabular, način na koji se izražavao, formulirao rečenice i izvodio zaključke odavali su dobro obrazovanu i načitanu osobu makar se kasnije ispostavilo da je najobičniji zanatlija bez posla.
Taj čovjek bi mogao i trebao čitati kompleksnije štivo i uživati u pravoj književnosti a ne trošiti vrijeme i dioptriju na roto-romane s kioska. Zašto se nije dogodio taj klik, zbog čega je sam sebe osudio na regresiju, pabirčenje šunda i stereotipno ponavljanje djetinje fiksacije?

Odgovorio je iskreno i rezolutno. Njega druga literatura ne zanima, savršeno je zadovoljan svojim izborom..To je njegov svijet i sad pod stare dane ne misli ništa mijenjati. Dobro mu je.

Zaključak koji se iz ovog može izvesti jest da čak i ta banalna, prizemnija literatura može u pozitivnom smislu formirati čovjeka. Ili mu barem obogatiti vokabular i komunikacijske sposobnosti. Za nešto više potreban je taj famozni „klik”, duhovni rast koji stvara novu potrebu, redefinira ukus i stvara, ajmoreč, novu vrijednost.

Drugi razlog za ovaj tekst je jedna nedavna rasprava na FB o filmovima. Točnije o nekim filmovima i žanrovima. Sugovornik, inače osoba koja mi je prijatelj mada ga u stvarnosti ne poznajem, sugerira kako su filmovi o alienima super, vrh.

Odgovaram mu da ne gledam previše neke (pod)žanrove mada neke SF filmove itekako cijenim i volim pogledati. Ali moglo bi se reći da općenito ne volim te filmove koji se razvlače u nastavcima jer to više nije to. Recimo Predator, Terminator, Rambo, Star wars i sl. Čak ni J. Park 2 nisam mogao pogledat koncentrirano do kraja, za razliku od prvog koji me uspio zaokupiti. Neke od navedenih trakavica odgledao bih jedino pod prijetnjom oružja, svojevoljno sigurno ne. Iznimka je možda Kum, ali s njim opet imam jedan drugi problem.

Od Slyja čak ni Rambo i Rocky 1. a kamo li brojne nastavke. Možda imam problem, ali ne palim se na te nanadjebive, napumpane nadljude i multipraktik ratnike, niti na tu vrstu jeftinog adrenalina. To sam, iz uvoda je jasno, apsolvirao u osnovnoj. Ono što mi adrenalinskog mogu ponuditi Kubrick, Coppola i neki briljantni klasici, sasvim mi je dovoljno.

Jer previše je adrenalina. Strašno jeftinog, prizemnog, priglupog, prvoloptačkog. Previše je estetizacije zla. Nemaju ti filmovi neku značajniju poruku osim onu crno-bijelu kao npr. jeftini westerni (ima ih odličnih dakako), borba dobra i zla i samodokazivanje, s nažalost prejakim akcentom na makljaži. Ali u jednoj sam fazi milijun tih crtanih i pisanih "romana" progutao prije nego sam počeo čitat ozbiljniju literaturu. Kroz svo to vrijeme filmovi, tv serije na istu foru (dok ne izoštriš ukus i shvatiš što ti odgovara), pa
JNA, nakon svega rat.. Mislim, zbilja mi je pun kukuruz adrenalina te vrste.

A sve je to perpetuiranje. Filmovi odgajaju klince i mlade u jednom smjeru, nameću im svoje junake i obrasce s kojima se identificiraju pa nije čudno ni problem kad poslije puška u ruke sjedne ko u putar. Sve je to mašinerija, matrix. Cigle u zidu. Treba prozrijeti igru. Zato mi više vrijede Apocalypse Now, Full Metal Jacket ili A Clockwork Orange koji prave genezu, seciraju stvar i samo zlo u nastajanju s jasnim, neušminkanim epilogom nego gomila potrošne holivudske akcijske galanterije.

Den Deri, kuda si me to odveo?

Tajanstveno dvorište

utorak , 16.06.2020.

Uz savski nasip, već sasvim blizu Jankomirskog mosta, u onoj mini-džungli između Savske Opatovine, Ljubljanske avenije i korita Save, već godinama primjećujem zanimljivu instalaciju. Možda "instalacija" nije sasvim precizan naziv, ali s obzirom da nije vidljiva nikakva čvršća građevina, teško je tako što nazvat nečijim imanjem, Ne znam je li na tom području uopće moguće privatno vlasništvo, ali sad već špekuliram. Možda je to posjed nekog zagrebačkog Robinzona ili beskućnika pa se nakon tog eklektičnog, fluidnog labirinta načičkanog trakama, preprekama, otpadom i znakovima upozorenja zbilja nalazi neki objekt, sklepano skrovište ili stara kamp kućica?

Hodajući ili pedalirajući savskim nasipom sve te godine, nisam osjetio poriv pobliže istražiti prizor. Istina, jednom sam se spustio pred ulaz, ovlaš preletio pogledom instalaciju ali nakon pročitanog upozorenja o oštrom psu i ulasku na vlastitu odgovornost, produžio sam dalje. Tek, moglo bi se reći da se kroz godine to neobično dvorište do neke mjere transformiralo, obogaćivalo novim elementima i neobično uklopljenim reklamama.. Prije nekoliko godina prizor je bio nekako više diskretan.

Ne bi me čudilo da je upozorenje o oštrom psu samo blef jer nikad nisam primjetio da se itko kreće tim dvorištem niti sam vidio psa ili čuo lavež. Ali ta šikara mi je zapravo nepoznanica, tko zna što se po njenim rubovima ili u samom središtu krije.

Zapravo, stvar je s čisto pravnog i ljudskog (u smislu prava na privatnost i nenametanje) aspekta prilično fragilna i nedefinirana. Hipotetički, s tim maglovitim preduvjerenjem o namjeni i vlasništvu, čovjek može kročiti u takav prostor, tim više što ne postoje neke uistinu čvrste fizičke prepreke (istovremeno, ne kaže se bez veze da su „otvorena vrata najsigurnija”).

Ali samim time on ipak zalazi na posjed koji je nečije stvarno ili fiktivno vlasništvo. Možda ga je netko prisvojio, ali to ništa bitno ne mijenja stvar, niti bi itko bez razloga riskirao mogući konflikt s nekim čudakom. Imao sam prilike osvjedočiti se koliko ljudi zapravo živi u napuštenim kućama, zgradama i ruševinama, pod mostovima, u šumama, parkovima pa čak i na grobljima. Naravno, bez dokaza o vlasništvu, prebivalištu i kojekakvim sličnim birokratskim evidencijama i teretima, jer njima to i nije potrebno. Samim time što su svojom voljom ili silom prilika odabrali takav način života, manji teret su društvu i u tome se krije taj prešutni dil i raison d'etre (pitanje odn. „problem” Roma iz istog je šešira).

O tom dvorištu i parceli uz nasip mogu samo nagađati. Možda se u krajnjoj liniji u šumarku krije vrt, voćnjak ili nečije dnevno odmaralište kao što imamo prilike vidjeti u nekim drugim dijelovima Zagreba. Grad se na (ne)određeno vrijeme odriče svog zemljišta i dopušta ljudima iz okolnih zgrada da obrađuju svoje male vrtove i gredice, riješe se stresa i obnove već pomalo zatomljeni kontakt s prirodom. I svi zadovoljni. Jedina razlika je što se ta „parcela” nalazi van tih institucionaliziranih društvenih vrtova, u teško prohodnom šumarku, odvojena od sličnih destinacija uz Prečko, Jarun itd, Ali i za to valjda postoji neki razlog.


Naknadno sam preko interneta malo proguglao taj teren i saznao neke zanimljive detalje. Između ostalog, da je na tom području u Srednjem vijeku bio savski otok s crkvom i samostanom cistercita. Pobliže o tome u zanimljivom, priloženom tekstu.

Sad je već sasvim izvjesno da ću uskoro i sam malo bolje istražiti tu Amazonu pred našim vratima. Hoću li usput sresti tajnovitog stanara mini-prašume u njegovom živopisnom dnevnom boravku? Ne znam, ali ako me pozove na čašicu razgovora, neću odbiti.

Na Sleme, na Sleme

ponedjeljak , 25.05.2020.

Bez nekih prevelikih očekivanja, uputio sam se u nedjelju na Ponikve. Za vrganje je još malo prerano, mada sam primjetio da su neki iz grupe "Gljive" na Fejsu već uspjeli poslikati prve primjerke pa i napuniti košarice. Ali sve je to tamo negdje gdje ih ima, bi rekla moja mama, "vražji lašter".

Da ne ispadne kako se vadim na providne luzerske alibije, pobrinuo se čovjek kog sam sreo usput i pročavrljao s njim preko ograde.

- Vrganji? Ma kaki..Tu ih na ovoj strani nebute našli, tu ih nigdar nema. Ali već tam, znate, prema Stubici, tam da. Mi vam prejdemo do Javorščaka, a to vam je..

Sljedećih par minuta sudaramo se riječima i nekim nejasnim skicama gdje je točno ili bar otprilike taj Javorščak. Čudno, ali ispada vrlo blizu mjesta opisanog u priči "Gljive i klasični evergrini". Možda tek stotinjak koraka dijeli tu imaginarnu liniju između potencijalnog pakla i blaženog raja.

Pozdravljam se s čovjekom i krećem dalje. Nakon pola sata uspona eto me kod rampe za slap Sopot.

Odmah iza nje uz makadamski put zatičem hrpetinu srušenih stabala. Jest da neka debla u presjeku nisu izgledala najzdravije, neka su možda srušili gromovi i oluje, ali prizor budi sumnju da je to, između ostalog, rezultat prekomjerne sječe, na što mnogi godinama upozoravaju.


Taj me prizor donekle oneraspoložio. Dolaze još neki ljudi, slikaju hrpu. Razmjenjujemo mišljenja a potom se razilazimo. Svatko kreće svojim putem. Netko zacrtanim a netko, poput mene, kud ga noge odnesu.

Ipak, u šumi je lijepo. Nakon strmog uspona zatičem se kako hodam po tepihu od suha lišća, grančica i meke, rahle zemlje. Kroz krošnje mjestimice gotovo stroboskopski neumoljivo probija sunce i stvara na tlu čudesnu igru svjetla i sjena. Šumom kao da su rasuti veliki, bijeli cvijetovi titravih obrisa. Hodam potpuno smiren nadajući se da će ta iluzija (a što je zbilja?) čim duže potrajati. Čak na trenutak pomišljam da je ta nesretna pandemija tj. dugotrajniji odmak od prirode rezultirao nekim poremećajem vida pa se oko još nije akomodiralo na sve nijanse ili sam u međuvremenu dodao koju dioptriju. Kao test zagledavam sitnija slova na planinarskom štapu i uviđam da ih ipak bez problema mogu pročitati. Ipak, kao da je neki posebno nadahnuti impresionista prošarao šumu tim bijelim cvijetovima. Čudesna je priroda, zaključujem.
Uskoro skrećem na utabanu stazu koja me vodi do Jambrišakova vrela. Stajem kratko, perem ruke i pijem vodu. Krećem dalje i već se probijam prema velikoj livadi do koje me kao jedini izbor vodi razlokan šumski put. U lokvama žabice. Zanimljivo. Kak se samo stvore, nakon svakog pljuska?

U jednom trenutku gubim tlo pod nogama i lijevom stranom od stopala do kuka kao po šinji uklizavam u blatnu grabu. Dok se na jedvite jade uz pomoć štapova uspravljam, štete su bolno i jasno vidljive. Pregledavam torbicu je li u njoj makar sve u redu i na broju. Srećom jest.

I kaj sad? Izlazim na livadu s gornjim dijelom trenirke omotanim oko bedara i guzice da bar donekle maskiram sramotu.
Livada je krasno osunčana, nema čak ni previše šetača i džogera.. Pirka ugodan povjetarac. Spazio sam malo jezerce uz stazu prepuno bistre kišnice i u trenu mi se pali lampica, makar pomalo šašave boje. Čekam da nekakva bučna planinarska škvadra napokon skrene u šumu pa brzo skidam blatnjave traper-bermude i tenisice. Perem jednu nogavicu i jednu tenisicu, blato se skida s lakoćom. Gornji dio trenirke mi za to vrijeme služi ko šos, s cifom na prednjem dijelu.

Uskoro prebacujem dobro ižmikane hlače i tenisicu na obližnje grmoliko drvo. Instalacija izgleda neobično, ali zapravo mi je svejedno. Sljedeća dva sata provodim nasred livade blizu lokve i nakićenog drveta. Sjedim na ispražnjenom ruksaku i slušam glazbu s mobitela. Zaključujem da mi najviše odgovara Madlen Peru pa njezin sjajan album Careless Love preslušavam barem dvaput.

Hlače su napokon potpuno suhe, a tenisica napola. Oblačim se i spuštam prema Perjavici, brsteći slatke trešnje uz Zelenu magistralu.


Usput guštam kako bi bilo da sam onako blatnjav morao zvati Neizbježnu da dođe s autom po mene. Ma nema šanse.


Zašto ovo pišem? Pa možda neko poželi otići na Sljeme. Ako usput padne u lokvu, eto, nije sve tako crno. Ako ga ubode pčela, to je zapravo zdravo. Ako nađe gljivu, nek barem bude jestiva. Zgodno je i to što dosadna nedjelja provedena na taj način prođe u roku keks.


Livada Ponikve oko 1930.

Mali princ i random-pop na izborni dan

subota , 18.01.2020.

Već smo zaboravili one napadne predsjedničke izbore. Izbori koji su zbog nekih providnih igara oko sentimenata, skijaških egzodusa i slično, podvaljeni u najluđe dane u godini, baš uz sveti (ma jelte?) Božić. Uz svu onu nesuvislu demagošku kakofoniju koja nas je tjednima davila, kao da krajnje materijalistički, marketinški, korporativni blagdani nisu sami po sebi dovoljna tlaka.

Ali srećom, prošlo je. Preživjeli smo.

Zoki se sad priprema za inauguraciju. Kolinda je pomalo zaboravljena, ne čujem gotovo ništa od nje. Samo u nekoj vijesti zamijetio sam kako sjedi s ocem na nekoj priredbi. Djelovala je prilično neupadljivo, daleko od glamura koji nekako po prirodi stvari nosi funkcija. Svidjela mi se takva, konačno smirena i prirodna. Kao da uživa u sad već toj čisto protokolarnoj ulozi bez nekog značaja, ulozi svedenoj na šihtu koju treba odraditi. Kao da je odahnula - konačno, gotov je cirkus, zaslužila sam odmor.

Ali prije samo petnaestak dana, složit će te se, nisu stvari baš tako izgledale. Bili smo uvučeni u igru poprilično, lomila su se koplja, određivale strane, na društvenim mrežama svi smo bili posvađani na pasja kola.

I onda, napokon taj dan izbora. Ta zapravo lijepa i nekako zdrava nedjelja. Sunčan, prohladan zimski dan, bez kišurine, bljuzge ili južine. Na mahove pirka hladan povjetarac koji tjera rumenilo na obraze.

Izlazim iz kuće. Osnovna škola u kojoj je glasanje tek je nekoliko uličica od mene. Ipak, krećem zaobilaznim putem i stižem na autobusnu stanicu nasuprot njezinu pročelju.

Stanica je poluprazna, tek par ljudi čeka autobus. Ali zato na kolnicima i stazama prema školskom ulazu ima podosta užurbanih ljudi.
Važem hoću li prvo obaviti građansku dužnost ili ću to ostavit za desert, na povratku.

Odlučujem se za prvu opciju. Čini mi se logičnija i praktičnija.
Na glasačkom mjestu nema prevelike navale. Uzimam listić, odlazim iza pregrade i doslovno u sekundi zaokružujem broj. Presavijam listić i bacam u kutiju. Izlazim.

Valjda sam zaokružio pravi jer baš i nisam gledao – razmišljam pomalo sumnjičavo dok se vraćam na stanicu istovremeno se smijući svojoj površnosti.

Autobus je poluprazan, promet slab, tako da smo vrlo brzo na okretištu tramvaja.
Sjedam u šesticu. Ionako nemam izbora, jedina je na okretištu.

Stavljam slušalice na uši i palim plejer u random modu. Od poprilične hrpe glazbe raznih žanrova ponekad me oduševi kako ta opcija zna pronaći dobitnu kombinaciju pa i izmamiti osmijeh na lice. Eto, počinje s Dear Prudence u verziji Siouxsie and the Banshees, a nastavlja s Hodaj, Jinxa.. Negdje kod Britanca pjevaju mi Amy i Dedić, na trgu Lovin' Spoonful. Ko zna što me još čeka do kraja puta.


Vrijeme prolazi brzo, ljudi ulaze i izlaze, mjesta ima dovoljno i sve ide ko u putar. Na samom trgu podosta ljudi u malim grupama. Svi djeluju nekako drčno i odlučno. Na glavi nekog gospodina šešir s tankom trakom trobojnice oko oboda. Pa i to je okej, dan je izbora i svak se kiti kako zna i umije.

Skrećemo prema Zrinjevcu. U sluškama Love Minus Zero, Walker Brothersa.

A onda u jednom trenutku pogledam lijevo a neka cura uz štangu kod one harmonike na sredini čita Le Petit Prince. Ni više ni manje.

Bilo bi onako na prvu logično da su se poneki zainteresirali za Malog princa potaknuti Kolindinim pomalo štreberskim izborom, ali to nužno ne bi bili baš oni koji bi odabrali tekst na originalu. Bila bi to ujedno i zbilja neobična koincidencija.

S druge strane, cura je bila izrazito urbana, prelijepa, visoka, zanimljivo odjevena.. Udubljena u majušnu knjižicu žuto-plavih korica i s onim pozadinskim suncem koje se kroz platane probijalo u unutrašnjost tramvaja, djelovala je poput neke ljupke postimpresionističke vinjete. Nije mi se uklapala u sliku prosječnog fana HDZ-a (bez uvrede ili ironije) ili nužno štovateljice sada već bivše predsjednice. Nisam mogao slikati taj interesantan prizor jer mi je bila licem i tijelom okrenuta, a na stanici prije Glavnog, naglo je izašla iz tramvaja.

Razmišljam. A zašto to ne bi bila jedna sasvim svakodnevna studentica francuskoga, koja čita lektiru za referat?

Moguće. Ali Mali princ je ipak osnovnoškolska ili gimnazijska lektira, teško da studoši pišu referate na tu temu.

Fakat, bilo bi ludo da je Hdz-ova aktivistkinja koja na ovako suptilan način pokušava skrenuti pažnju neodlučnih i podebljati Kolindine šanse. Ali takve pretpostavke su u osnovi bedaste i teško provjerljive. Da nije onako naglo izašla van, možda bi joj se obratio s iskrenom znatiželjom, ali nije bilo vremena.

Na kraju se ostavljam ćorava posla i sam sebi priznajem da vidovit ipak nisam. Intuicija i dojam me u osnovi dobro služe, ali život i nije onako pravolinijski sazdan kako nam se ponekad čini.. Ima tu puno nijansi.

Srećom, inače bi bilo grozno.

Čuvar labudova

petak , 20.09.2019.

Ljeto je na izmaku. Vidljivo je to po mnogim sitnim ili baš krupnim detaljima poput kraćih dana, izostanka nesnosnih vrućina, svježijih jutara i večeri.. Spomenuti sitni detalji više su u domeni impresije, nekih usputnih zapažanja.. Npr. dok biciklom po ne znam koji puta rutinski obilazim Jarun, primjećujem da je kupača sve manje, a šetača, biciklista i koturaljkaša sve više. Na obalnim terasama uz kafiće još je uvijek podosta dokonih gostiju uvaljenih u ležaljke.. Kako pada noć, plavičasta svjetla mobitela obasjava njihova lica. Neki su navukli toplije majice dugih rukava pa sad samo zure u nepomičnu vodu jezera ili nekud još dalje, prema gradu.

Neminovno mi se nameće poneki prikladan soundtrack: Raznesene valima i vjetrom tu su naše ruševine ljeta.. Ili The Sun Ain't Gonna Shine Anymore. Neka čudna sjeta nadvlači se na to, eto, još jedno prohujalo ljeto.

Konačno dolazim do pseće plaže. Nisam siguran je li to njen zvanični naziv, ali tako je ja zovem. Za neupućene, to je ona uvala na velikom jezeru prije nudo-plaže i kanala prema starom Jarunu. Na njoj nema one uobičajene infrastrukture okolnih plaža poput kafića i spasilaca, tek šljunčana uvala i wc s tuševima iznad nje. Zapravo, samo to mi i treba.

A pseća zato jer se tamo tradicionalno toflaju psi. Ponekad u sklopu šetnje s vlasnicima ili pak obitelji sa psima tu ciljano dolaze na kupanje. U jeku ljeta to mi i nije nešto naj jer stvara pomalo kaotičnu atmosferu prepunu vike, dozivanja i lajanja, ali čovjek se navikne. Nije ni posebno higijenski kupati se sa psima i ponekad osjetiti u nosnicama onaj poznati kiselkasti miris, ali usprkos pesonja, vrana, golubova, patkica i labudova, jarunska je voda primjereno čista. Navodno.

Plaža je takoreći prazna. Bila bi skroz da na njoj nije bio njezin stalan gost – čuvar labudova.

Tog sam čovjeka zadnjih godina tek registrirao ali nije bilo prilike (očito ni potrebe) za temeljitijim upoznavanjem. Sve do jučer.

Sišavši s bicikla uputio sam se prema sjenovitom stablu na kraju šodera, tik ispod obalne šetnice. Namjeravao sam malo čitati i slušati glazbu a to mjesto je izgledalo bogomdano za takav kasnoljetni blues.
Dok prilazim zapažam da je ispod stabla uredno posloženo nekoliko velikih komada tvrdog stiropora. Odmah sam se sjetio poluraspadnute konstrukcije dječjeg bazena koja se gotovo cijelo ljeto kiselila na plaži što je zbilja bila ružna slika. Bazen su komunalci konačno rastavili i odvezli, no netko je sačuvao taj stiropor.
Kocke složene u obliku kutne garniture svojom teksturom i ugodnom toplinom mame da se na njih sjedne ili, još bolje, legne. To i činim, mada zakratko.

- Eh, da mene nije bilo, sve bi to odnijeli. Ali nekako sam uspio sakriti te komade stiropora, i eto, sad mogu poslužiti kao zgodan ležaj.

Čuvar labudova upravo mi je prilazio, bosonog i u nekim starim demode kupaćim gaćicama, noseći u rukama nekoliko praznih plastičnih vrećica.

Po nekoj mojoj procjeni mogao bi imati oko sedamdeset godina. Dobro je osunčan i pomalo trbušast. Djeluje simpatično i dobrodušno, barem na prvi pogled. Ali nisam se time zavaravao. Nekako sam slutio da je posvećen nekoj svojoj misiji i da je tome puno toga podredio. Pa čak i po cijenu konflikta.

Zapravo, sve dosad taj mi je čovjek nekako prolazio ispod radara. Vidio sam ga puno puta kako osamljen sjedi pored svog bicikla desetak metara od vode i hrani ptice i labudove. Društvo mu je ponekad pravila neka žena koja je slikala labudove i patkice i te fotografije objavljivala u grupi „Moj Zagreb” na Fejsu. Ti kratki filmići i slike s logotipom „Jasenka” u donjem desnom uglu bile su iznimno dobre kvalitete.


Zamolio me da se malo pomaknem kako bi iz okrugle betonske žardinjere između stiropora izvadio hranu za svoje ljubimce.

- I nju sam donio s one velike plaže, taman je za ono što mi treba.

U dobro pokrivenoj žardinjeri nalazila se plastična posuda do vrha napunjena štrucama kruha u originalnoj foliji i glavicama salate.

- Vi to negdje dobijete ili kupujete? - ispalio sam više retoričko pitanje na što je slijedio očekivani odgovor.

- Ma ne, dobijem te restlove neprodanog kruha i peciva u jednoj pekari.. A salatu pokupim na Trešnjevačkoj tržnici, uvijek ostane na kraju radnog dana. Znate, još uvijek se nađe dobrih ljudi.

Dok je kruh i salatu iz kante prebacivao u vrećice, iskoristio sam trenutak da nešto više saznam o toj njegovoj skrbi.

- A što da vam pričam. Dolazim ovdje već devet godina, i ljeti i zimi. Počelo je spontano i slučajno a pretvorilo se u naviku pa i nešto više.

- Misiju? - upitao sam ga malo u šali, malo u zbilji.

- Moglo bi se reći i tako.

- Znate, nitko se ne brine za te labudove. Stalno vodim ratove sa zaposlenicima Jaruna, ribičima, kupačima, vlasnicima pasa.. Ljudima su puno usta brige za životinje, ali u stvarnosti svi se prave mutavi. Neki idioti svoje pse huškaju na labudove, djeca ih gađaju kamenjem a ribiči bi ih najradije potamanili. Ali nisam ni ja od jučer.

Poziva me da odem s njim do vode i ako želim, poslikam labudove i patkice.
U plićaku je jedan odrasli bijeli labud s petero tinejđera svjetlosmeđeg perja. Tu je i čitava kolonija patkica. Dok mrvi kruh i vadi salatu dolijeću i golubovi, vrane..

- Bilo je osmero mladih ali jedan je uginuo nedavno. A dvojicu su pojeli somovi.

Na moj upitni pogled, nadovezuje.

- Da, jedan ribič mi je rekao da je som cvoknuo dvoje. Ovdje ima ogromnih somova, preko 250 kila. Niste znali?

Ribič sam, prije više, u zadnje vrijeme bitno manje. Znam da u jezerima ima somova, znam sve te mitove o velikom Juri ali i to da se slučajnim ili ciljanim kampanjskim ribolovom uspjelo uloviti tek nekoliko primjeraka teških tridesetak-četrdesetak kila, dakle, ni izbliza dvjestokilaša. Ipak, i takav može bez problema slistiti patku, manjeg labuda ili čak omanjeg psa ako mu se nađe u „teritorijalnim vodama”.

Nisam previše pokušavao razuvjeriti čovjeka da su te priče o monster-somovima ipak tek neprovjereni mitovi i legende. Svak ima pravo na svoje viđenje i svoje priče.

Nastavljamo razgovar o labudovima. Tu je njihov hranitelj i mecena potpuno na svom terenu. Sve te godine hranjenja i budnog, kontinuiranog motrenja stvorile su od njega pravog eksperta. Lucidno i detaljno mi razlaže kako labudovi brane svoj teritorij, kakvu hijerahiju imaju i ko je „gazda; Tzv. Mađar, koji je dozvolio svojoj kćerki da osnuje svoju porodicu na ovom dijelu jezera, dok se Mađar s novom obitelji zadržava oko mosta blizu velike plaže otoka Trešnjevka.

- Pa dobro, je li vam itko pomaže u toj skrbi oko labudova? Mislim, postoji li neko ornitološko društvo ili bar neki volonteri koji su uključeni u priču? Jesu li ptice prstenovane?

- Ništa od tog, dragi moj. Labudovi su prepušteni sami sebi i što se tiče uprave Jaruna, oni ih uzimaju zdravo za gotovo, tek kao ukras. Ništa ne čine da se bolje zaštite, vele da se oni sami mogu snaći i preživjeti.. Ma zamislite. Sve je podređeno kupačima, psima i ribičima kojima isti samo smetaju. Zbog toga ih tjeraju, proganjaju, kradu im jaja pa i kače udicama.. Eto, pogledajte ovo.

Čuvar labudova iz okolnog žbunja izvlači hrpicu zamršenog ribičkog najlona.

- Stalno ga nalazim i vadim iz vode. Najlon se zaplete oko lopoča a ponekad se u njega zapetljaju i patkice, labudovi..Tko zna koliko ih je na taj način stradalo. Prstenovanje? Predložio sam to nekom „znalcu” ali je rekao da nije potrebno. Pa i to da se nikako ne bi smjeli hraniti kruhom.. - dodaje uz kiseli smiješak.

Namjerno nisam htio produbiti tu temu o hranjenju labudova kruhom. Tek znam da nije preporučljivo tako ih hraniti jer u kruhu ima šećera, kvasca i aditiva pa od toga može biti više štete nego koristi. Ali teško bi bilo u tako što uvjeriti čovjeka koji ima misiju i vrti svoj film.



- Neki dan je uginuo Džek, partner ove bijele labudice.. Nekako sam ga Izvukao iz vode, ali mu je odmah potom vrat klonuo i uginuo mi je na rukama. Zvao sam Dumovec i tražio da dođe veterinar, da se napravi obdukcija. Sumnjam da mu je vratu bila zabodena neka velika udica. Došla su njihova kola, odvezli Džeka ali o obdukciji nisam saznao ništa.

- Da, tako vam je to. Ovo ljeto je vojska na jezeru imala nekakve manevre, vježbe. Amfibije su izranjale baš oko mjesta gdje je par imao gnijezdo s mladima. Nekako sam se uspio s njima dogovoriti da mi nabave drvene palete. Od njih sam sklepao sklonište kraj vode tako da su labudovi ipak i to preživjeli.

Vadi neki stariji model mobitela s majušnim ekranom i pokazuje mi slike. Na jednoj se dobro vidi improvizirani kavez s odraslim labudom i dva mala.

To je Džek. A ta dva mala su pojeli somovi.

- Stalno sam u svađi s ribičima, kupačima, ljudima i psima koji ih naganjaju.. S nekima se se žešće zakačim, ali ne bojim se ja nikog. Samo mu kažem, dođi ako si dasa.

Inače naizgled dobroćudni čovjek iz ruksaka vadi poveći dobro naoštren lovački nož.

- Kad ga vide, brzo se smire – nadodaje šeretski.

U međuvremenu se vodi približila neka, rekao bih, azilantska obitelj s dvoje djece. Iz vrećica vade svoju hranu i bacaju prema labudovima i patkicama. S puno strpljenja i blagonaklono čuvar labudova im prilazi i savjetuje kako ih i čime treba hraniti. Daje djeci u ruke smrvljeni kruh, listove salate..

- Eto, strani ljudi dolaze, ali imaju kulturu, vole životinje.. Ovi naši bi sve to rastjerali, uništili - govori mi preko ramena.

Cijelo to vrijeme uočljiv mi je dosta izražen slavonski akcent sugovornika. Pokušavam složiti njegovu životnu priču. Ko zna, možda je u ratno vrijeme ili koju godinu poslije i on kao izbjeglica došao iz Slavonije. Možda je u tom vihoru ostao bez najmilijih, razočaran u ljude, prilike, politiku.. S vremenom je smisao života našao u brizi za labudove, ptice. Istovremeno, frustracije su se gomilale pa bi u tom kontekstu mogao biti razumljiviji taj njegova gard i opor stav spram ljudi pa i šire, prema „zajednici”. Pomirio se s imidžom vuka samotnjaka i sasvim predao nečem što ga jedino ispunjava i čini mu život snošljivijim..Jer svaki gubitak stvara potrebu da se nadomjesti nečim drugim, svaka rupa koja zjapi teži da bude ispunjena.

I tko sam ja da tu sudim? Život piše neobične priče, a priču čuvara labudova mogu tek naslućivati. Ta je priča možda dostojna romana, ali zasad ostaje tek u ovim mojim natuknicama.

Tako sam nekako razmišljao dok sam se nakon pozdrava udaljavao od čuvara labudova i njegovog neobičnog ornitološkog rezervata. Tamo negdje iznad Podsuseda gomilali su se sve crnji oblaci. Vjetar je na mahove valjao otpalo lišće tratinom i stazama. Trebalo je sjesti na bicikl i krenuti prije moguće oluje.

Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama tolika ljeta
Mi smo siročad svijeta..

Gljive i klasični evergrini

utorak , 27.08.2019.

Potaknut nekim zamamnim slikicama s društvenih mreža, odlučio sam ovih dana krenuti u potragu za gljivama. K vragu, ipak sam dijete prirode koje je nekad davno živjelo u kući na rubu šume. Istina, ta šuma je bila bitno manja i pitomija od Medvednice ali, kako reče pjesnik, princip je isti.

Sa svojom vjernom kujicom Alkom uputio sam se na Ponikve. Taj dio planine mi je nekako najbliži.

Super je to branje gljiva, ali na Medvednici može poprimiti elemente prave avanture i survivora. Nekome to može izgledat kao pretjerivanje, tu, na našem pitomom Sljemenu, kakvih pet-deset kilometara od najbližih naselja, gdje takoreći možeš čuti škripanje jedanaestice s črnomerečkog okretišta i pucanj gričkog topa..Ali kad se makneš s obilježenih staza i malo dublje uđeš u šumu, nakon petnaestak minuta baš i ne znaš gdje si, a nakon dodatnog lutanja ni GPS ponekad ne pomaže.

Stvar komplicira i to što se gljive ne nalaze uz planinarske staze (tamo su laka meta), nego treba šarati strminama i usjecima, gore-dolje.. A kad nakon dva sata tumaranja poželiš vratiti se natrag, moraš prvo naći neku obilježenu stazu koja ne garantira da će te dovesti na željenu destinaciju nego možda iznad Stubice, Markuševca ili Šestina. Jer tzv. bilo Medvednice dugo je četrdesetak kilometara a prosječna širina planine desetak.

Ubrzo shvaćam da gljiva baš i nema u izobilju pa zbilja ne znam gdje ti ljudi beru sve te silne vrganje lakoćom ko kad idu u West Gate na rasprodaje. Nakon otprilike pola sata tumaranja ipak me razveselio nalaz prve sunčanice. Pa opet dugo ništa, ni ludara ni muhara, a kamo li vrganja.. Sve je izgledalo kao da sam debelo zakasnio s potragom ili potrefio baš onaj dio šume gdje gljive ne rastu.

Ko za vraga, počelo je opasno grmjeti, u šumi se naglo smračilo.
Baš na čistini s puno posječenih stabala zatiče me jaki pljusak. Srećom, nailazim na nekakvu lovačku čeku u koju se sklanjam.

Pljusak ubrzo prestaje pa krećem dalje. Uskoro sam na vrhu prekrasno osunčanog obronka, ali u pogledu gljiva potpuno sterilnog.
Trebalo se spustit nekamo.

Uočio sam da jedna uska staza vodi uz sam rub obronka, duboko dolje. Na tom je mjestu bilo dosta mahovine i uski klanac prepun lišća a to zna bit obečavajuća situacija.

Sve dotad uživao sam u tišini i cvrkutu ptica no kad su motorne pile u daljini počele urlati, poželio sam malo glazbe. Ali opet ne nešto određeno, pohranjeno na mobitelu, nego, recimo, s radija. Nakon skrolanja komercijalnim radio-postajama prepunih kakofonije, reklama i sumanutog brbljanja, zastao sam na Prvom programu HR-a.
Eto, taman nakon vijesti počela je fina glazbica, emisija "Klasični evergrini". Za početak Jules Massenet - Meditation from Thais. Baš super.

Već nakon minute krasnog uvoda nalazim dva lijepa vrganja, a onda sred debelog sloja lišća zapažam gomilu gljiva koje su po kapama izgledale ko vrganji no razočarano uviđam da ipak nisu.
U međuvremenu, nakon petnaestak minuta spuštanja našao sam se u nekoj guduri-usjeku ispod kojeg je bila samo neprolazna jalova šikara, makija i krupno kamenje.

Bilo bi logično (i pametno) da sam se istim putem vratio natrag, ali vraga, to ne bi bilo valjda zanimljivo. Vratiti se ko pokunjen psić tom strminom natrag.. Ma ne.

Lijevo od sebe zapažam prilično širok klanac sličan zapuštenom kolskom putu koji je vijugao oštro uzbrdo. Isprva je izgledao sasvim prohodan da bi se nakon stotinjak metara pretvorio u nekakvu diluvijalnu planinsku močvaru prepunu kamenja, granja, srušenih stabala i paprati.

Povratka nije bilo, tvrdoglavo sam se nastavio penjati boreći se za svaki centimetar dok me za petama Alka nekako sumnjičavo slijedila. S vremenom se klanac koliko-toliko pročistio, ali neke bolje perspektive (sunca, uzvisine, planinarske staze..) ni za lijek.

U međuvremenu se glazba u slušalicama nekako komplicira. Poslije Lhotke - Stravinski pa Berlioz i ..Chopin. I to ne nekakva romantična balada nego njegov glasoviti "funeral march" u orkestralnoj verziji.

S obzirom da sam još uvijek bio u prilično neizglednoj situaciji, to je bilo ipak previše. Skinuo sam slušalice, izašao iz tog beskrajnog horror-klanca i počeo se penjati uz nemoguće strmi obronak, negdje gore, gdje se bar nazirala svjetlost.

Nakon još podosta mukotrpnog hoda uz oštru strminu, nalazim se konačno na nekoj obilježenoj planinarskoj stazi. Uskoro dolazim do Jambrišakovog vrela.. U zadnji čas, dehidrirao sam. I Alka halapljivo pije vodu.

Nedugo potom prepoznajem blizinu Ponikvi, čak kroz stabla nazirem onu nepokošenu livadu.
Poslije svega, svak bi normalan pohrlio u sigurnost urbanizacije, tim više što s Ponikvi imam još nekoliko kilometara slaloma do kuće. Ali vraga, još dva sata sam bauljao šumom za još par vrganja.

Ali vratit ću se malo unatrag, na onaj dio koji mi se čini najbitniji u priči.

Opisao sam onu gotovo idiličnu situaciju kada se pun ushita zatičem na osunčanom obronku, u slušalicama prekrasna, meditativna, romantična glazba, prvi vrganji su nedugo zatim u košari, dakle, puno toga je zadovoljeno i realizirano..

A onda, spuštanje u sivu, mračnu guduru kao svojevrstan anti-klimaks koji pojačava suočavanje s tim nemogućim klancem (serem, sve je to samo priroda a ovakvi opisi/pridjevi su samo ljudski izgovori i jadikovke).

Počinjem se penjati i uskoro uviđam da sam upao u problem. Uz sve to, kao nekakva zlokobna simbolika i prijeteći prst sudbine, glazba se mijenja i u slušalicama čujem taktove Chopinovog "posmrtnog marša", sa svim asocijacijama koje takva glazba neminovno pobuđuje.

Čovjek se u takvoj prilici ipak počinje mijenjati, razmišljati drugačije. Počinje kalkulirati, vagati svoje mogućnosti, javljaju se neke neugodne emocije, mijenja kemija tijela..Ipak, nisam ja više u dvadesetim, tridesetim, dotepla su se tu neka ljeta. Neka mi se slučajno poremeti tlak ili mi pozli, našli bi me u klancu tko zna kad, nakon što bi me divlje svinje i lisice temeljito "istražile" (nadam se da bi im bar Alka pokazala zube). Hoću reć, situacija iz mog (naravno subjektivnog) kuta gledanja nije u tom trenutku izgledala bajno. Iskreno, imala je neke elemente osobne drame.

Jest, pokušao sam izdržati s posmrtnim maršem u uhu, kroz misli mi je prolazilo kako je to dobar test koji bi me mogao ojačati, ali i da je to istovremeno na neki način bizarno, morbidno pa i opasno. Kada sam skinuo slušalice i počeo se instinktivno izvlačiti iz klanca, u meni je vjerojatno proradio onaj temeljni biološki mehanizam/ impuls koji žudi život, a ne moguću pogibelj.

Kad malo bolje razmislim, nekako mi se čini da je taj komfor tehnologije tome doprinjeo. Konkretno, mobiteli s obiljem dostupne glazbe, pa eto, i ponekog posmrtnog marša serviranog u nezgodnom trenutku. Jer da sam u blaženoj tišini tražio izlaz, priroda stvari bi odradila svoje i ne bi bilo stresa. Pa i da sam zafućkao "Na Sleme" ili, kajjaznam, montipajtonovsku "Always Look on the Bright Side of Life", to bi me samo mobiliziralo i klanac bi ispao tek dobrodošli kardio-vaskularni trening s preprekama. Ovako je Chopinov posmrtni marš pokrenuo svojevrsni domino efekt.

"Svi naši strahovi potiču od straha od smrti".
Slažem se, nisam supermen u tom smislu bez obzira što imam potrebu to stalno preispitivati, suočavati se. Ko zna što bi se dogodilo da sam najnormalnije nastavio slušati posmrtni marš i bauljati tom džungloidnom vododerinom.

Vjerojatno ništa, ali to sad ne mogu znati. Možda jednom testiram tu situaciju s nasnimljenim maršem, ali to bi bio fejk, ne bi imalo ni izbliza istu težinu i autentičnost.

Epitaf

ponedjeljak , 19.08.2019.

Živjela davno djevojka mlada
U kućici maloj kraj šumice tik
Očiju bajnih, kose, ah usne
Sva bila je hercig, nobl i šik

Voljela ona mijenjat' toalete
I satima svoj dotjerivat' lik
Sanjala ruke snažnog atlete
Al' princ na konju njen bijaše pik

Stari joj otac tad mudro kaže;
Udaj se kćeri dok još si cvijet
Svak' dan te prosci pod prozorom traže
Ostavi snove i pođi u svijet

Al' djevi mladoj baš ne bi po volji
Ljepotu svoju tek olako dat'
Draži joj bijahu sanje i snovi
Neg' plačljivo dijete il' osrednji brak

A godine usput brzo su tekle
I začas prođe mladosti vijek
Od ljeposti krasne starica posta
No za snove njene ne nađoše lijek

Kad jednog dana zvuk potkova začu
Još prepuna nade oćuti slad..
Na mršavom atu starkelja neki
Tužno je pogleda pa odjuri tad

I odjednom sve joj postade jasno
Tih očiju čudan i otužan sjaj
I njem' bijahu milji od zbilje snovi
Al' sad je varci došao kraj

Pred kamenom crnim sav zanesen stojim
Dok djeve bajne promatram lik;
"Ne bi ni jednih usana pehar
a bila je hercig, nobl i šik"

Ah ta fejs prijateljstva..

nedjelja , 18.08.2019.

Noćas mi se privatnom porukom javila izvjesna Anna Remis, markantna, tajanstvena afroamerikanka iz Nižnjeg Novgoroda u Rusiji. Uz pomoć gugl-prevoditelja piše da već dugo posjećuje moj profil, nalazi puno zajedničkog s mojom malenkošću te da osjeća snažnu duhovnu poveznost i neku vrst neobične čežnje. Inače, Anna studira komparativnu književnost i slavistiku, pohađa glazbeni konzervatorij i pjeva mezzosopran u pravoslavnoj crkvi Sv. Pjatra u rodnom gradu. U slobodno vrijeme restaurira ikone i navija za L.A. Lakerse (šteta, ja za Bullse). Od glazbe voli Severinu, Justina Biebera, Karleušu i Sašu Matića. Anna me na kraju usrdno moli da ju addam kao prijatelja ili joj se javim na mail.

Sve bi to bilo okej da mi Ankica frapantno ne sliči izvjesnoj Jessici Essi iz Petrograda koja me diskretno aktala još proljetos. No ja, nespretan kakav jesam, nešto sam krivo stisnuo tako da me ujutro nakon pokušaja otvaranja poruke dočekalo; "this message is no longer available because it was identified as abusive or marked as spam"..

Šokiran sam, taman su mi se leptirići počeli naganjat u trbuhu.. Pa zar sam ja baš takve proklete sreće? Anna, djevuška maja, javi mi se, ne daj da nas taj glupi bug ili internet security razdvoji! :(

More, more

nedjelja , 21.07.2019.

Otkad idemo na more svake godine
uvijek nove stvari su potrebne
al na kraju nešto fali
jer naš fićo je premali..


Tako je bilo nekad, ali nije puno drukčije ni danas. Istina, nije fićo nego C3, ali slično je to, poprilično. Jedino je "svake godine" netočan navod, barem što se tiče moje malenkosti. Naime, sticajem okolnosti, ja mora nisam vidio zadnjih nekoliko godina. Ne zato što to nisam želio, nego što se, ko za inat, uvijek ispriječilo nešto važnije od te poželjne romanse. Izmjena laminata ili renoviranje kupaonice zahtjeva prazan stan i naravno, pater familiasa koji budno bdije nad radovima dok ostatak obitelji razuzdano planduje.

Ali ovo ljeto sam odlučio bar donekle nadoknadit propušteno. U "last minute" aranžmanu odlazimo u Mošćeničku Dragu, u kamp. Dosta nam je rohbau apartmana s pogledom na more dok u naravi do prve plaže treba klipsat nekoliko kilometara. Kamp garantira nepatvoren, iskonski dodir s prirodom, opuštenost, cvrčke u travi i stoljetni hlad maslina, barem tako stoji u opisu.

Ipak, dolaskom u kamp uviđamo da treba proći nekoliko rampi, kontrolnih punktova i sporednih uličica da bi se došlo do Njezinog Veličanstva - koncesionirane plaže s ležaljkama u tri reda. Naravno da mjesta ni za pišljivi ručnik nema, a nekako baš ne želimo ispast čudaci ščućureni ispod nečijih nogu. Nema druge, mirimo se sa situacijom i za stotinjak kuna unajmljujemo ležaljku sa suncobranom. K vragu, nejde se na more svaki dan. Dok se okruženi sitnom dječicom, bakama na rubu živčanog sloma i austrijskim penzionerima borimo za svoje mjesto pod suncobranom i ono malo slane vode do prvih bova, jasno uviđamo sve čari i dubioze masovnog turizma usredotočenog na novac. Istovremeno, vrijeme curi, trebalo bi uživati.

Spas donosi noć. Iskradam se sa štapom za pecanje iz kampa i odlazim do male uvale pored plaže koju sam još za dana skenirao pogledom. Bonaca je. Kvarner blješti u noćnom sjaju dok se s druge strane ušuškan u sumraku nazire veličanstveni Cres. Mala barka plovi zaljevom prema obali, čuje s pjesma. Nekako sve vuče na neki dejavu, na Prustove madlen kolačiće. Eto, i orada zagrizla, ubrzo i druga, a za njom lijep fratar. Malo mi za sriću triba, pjeva Doris s razglasa na rivi i kao da pogađa u sridu. Još neko vrijeme zurim u noć, a potom pakiram pribor, spremam ribice i dopuštam da me more zagrli oko vrata kako to samo ono zna.

Za koji dan vraćamo se kući. Već od Medveje neumorno nas dere kiša. Izlaskom na Kikovicu-Oštrovicu ta se kiša pretvara u opći potop. Brisači ne stižu pokupit slapove što se slijevaju po prednjem staklu. U jednom trenutku umalo stajemo na zaustavnom traku. Srećom, uskoro ulazimo u tunel. Na izlasku opet hvatamo radijski signal, baš kad Yaya proročanski grakne - Daleko je moree..

Eh da, ta plaža zabluda. Same old story.

Povratak prirodi

srijeda , 22.03.2017.

Kako sam se samo našao tu? - razmišljao sam grčevito, ali nijedan dovoljno razuman ili zadovoljavajući odgovor nije mi padao na pamet. U prvi mah, pomislio sam da je u pitanju neki čudnovati kapric sudbine, flash ili dejavu koji je uspio sasvim zaokupiti i zarobiti sva moja osjetila. No slika preda mnom bila je sasvim stvarna. Velika, čak štoviše, ogromna voda pravokutnog oblika okružena visokim nasipom i kao pod špagu poredanim platanama. Stajao sam u samom uglu tog nazovi-jezera, na kojem se očito održavalo nekakvo natjecanje. Na svakih dvadesetak metara bio je po jedan punkt sa suncobranom, a u udobnoj stolici sličnoj zubarskoj sjedio je ribič.

Zbunjujuće je bilo to što natjecatelji nisu baratali nikakvim prepoznatljivim priborom. Oko njih nije bilo štapova, kanti, opreme ili čuvarica. Približio sam se prvom u podugačkom nizu. Čovjek me lijeno osmotrio i nastavio igru na laptopu.
Laptop!?! Sad mi je postalo jasno! Našao sam se u prošlosti!

Samo da pojasnim. Nakon ere šaranolova koja je bila obilježena još uvijek manje-više klasičnim priborom, boilama i catch&releaseom, nastupilo je doba visoko-tehnologiziranog cyber- ribolova kojeg su uz veliku pompu uveli nadobudni Ameri i Englezi. Vješto koristeći najnovija saznanja iz genetike, biologije i ihtiologije, te mogućnostima koje je nudila kompjuterska industrija, svijetom ribičije zavladao je sportski ribolov koji se obavljao isključivo uz nadzor kompjutera. Ili, kako bi to pomalo posprdno nazivali još rijetki pristalice zastarjelog klasičnog pristupa, "laptop-ribičija".

Stvar je bila zamišljena tako da nije zahtijevala nikakav kontakt s ribom. Laptopi nabrijani moćnim procesorima i softverom postavljali su se na betonske šahtove-kućišta i bili kablovima i cijevima spojeni sa svojom periferijom-sondama koje su se uranjale u vodu jezera. Neke od sondi obrađivale su podatke o temperaturi i gustoći vode, podzemnim strujama, zasićenosti algama i sl. Druge su skenirale teren sektora i registrirale prisustvo riba, a ona najvažnija pomoću koje se "lovilo", bila je između ostalog, moćan odašiljač različitih frekvencija.

Kada bi se detektirala riba, složena tehnologija omogućavala je da se elektronski rezonantni signali pretvaraju i sintetiziraju u emisije najrazličitijih aromatskih formula na koje bi šaran reagirao kao da mu je ponuđena najbolje zdipana boila. Ribičeva vještina bila je u tome da stalno nadzire i uspoređuje sve potrebne parametre te da ukucava tj. "pogađa" formule aminokiselina, atraktora i proteina na koje će riba reagirati i ev. dozira njihovu snagu i intenzitet. Zato su mu koristile moćne proračunske tablice u bazi podataka. Riba privučena sintetiziranim aromatskim tragom dovlačila bi se do elektronskih kaveza neposredno ispod natjecateljskih mjesta i tu bi se pomoću bar-koda bez problema "registrirala", senzorima skenirala te potom "pustila". Treba reći i da je svaka riba još prilikom poribljavanja bila obilježena bar-kodom, a kako bi se omogućila potpuna kontrola fonda, genetskom modifikacijom onemogućen joj je mrijest. U jezerima su zato plivali sve sami tusti kapitalci, a sustav je omogućavao neprekidan, neograničen ribolov.

- I kak ide? - čuo sam svoj zbunjeni glas kako se obraća ribiču.

Njegovi su prsti vješto letjeli tastaturom. Bilo je očito da više ne krati vrijeme igricama. U sljedećem trenutku začuo se isprekidani pisak, a u uglu ekrana pojavio se trepereći simbol ribe. Pogledao sam u virtualni kavez i ugledao veliku sjenku kako polagano klizi. Na ekranu su se počeli pojavljivati podaci skeniranja; nick ribe, datumi prijašnjih ulova, analiza razvoja, zdravstvenog statusa.

Uspio sam pročitati: Titan, 17 god, 115 cm, 37 kg, b.o... Hm, nije loše.

- Treći preko 35 danas - procijedio je moj pajdo ravnodušno, a zatim nastavio s ukucavanjem novih podataka.
- Nego, kontrolorima se neće svidjeti to što se motate oko mene, diskvalificirat će me - upozorio me zatim odlučno. Bio je u pravu. S centralnog punkta začuli su se povici popraćeni nervoznim mahanjem.

Odjednom sam osjetio rosu na dršci svog štapa, a u vidnom polju počeo nazirati poznate obrise.. Mirna površina vode, nadkriljene grane vrbe nada mnom, čuvarica u kojoj se tiskalo nekoliko šarana i pokoja deverika.

Hvala Bogu, sanjao sam... Ipak sam doma. Na suprotnoj su obali sablasno stršali betonski punktovi. Valjda me to "odvuklo" u prošlost - razmišljao sam.

Samo da pojasnim. Nakon te zlatne, high-tech faze šaranolova i ribičije, kad je taj sport postao olimpijska disciplina i bio popularan gotovo jednako kao ultimate-fight, ekstremno skijanje ili nogomet, došlo je do naglog obrata.

Kako to obično biva, iako je u to vrijeme ubijanje "športskih riba" u gastronomske svrhe bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, hakeri-ribokradice uspijevali su ipak provaliti mnoge šifre i zaštite, te nerijetko tamanili ribu, prodajući je na ilegalnom tržištu za skupu lovu. Genetičari su pak toliko eksperimentirali da su neke ribe sasvim promijenile svoja svojstva. Tako su recimo šaran i amur u međuvremenu postali mesožderi, somovi više ni u ludilu nisu izlazili iz mulja, ali se zato tolstolobik mogao dobiti na varalicu. Štuka je primala isključivo na celulozna vlakna i boile od sušenih nojevih jaja, a pastrva na imitacije hrušteva i larve noćnih leptira koji su prevladavali u svijetu insekata.

Nakon incidenata s nuklearnom elektranom, daljnjih katastrofalnih zagađenja, poplava i suša, ribe je takoreći nestalo i nitko se više nije usudio na vode koje su nastanili razno-razni čudni, mutirani gmazovi.

U javnosti se zbog toga sve više počeo promovirati virtualan "Povratak prirodi", a potpunom krahu laptop-ribičije doprinio je propast moćnog kompjuterskog koncerna koji se, između ostalog, nije mogao lako prebaciti na novonastale uvjete. Laptop-ribiči su nestali s pozornice, a na to vrijeme podsjećali su tek sablasni betonski punktovi i veliki unakaženi panoi sponzora - kompjuterskih tvrtki. Bill Gates must die, yeah!

Nekako sam žalio za tim vremenima. S druge strane, prirodno je ipak prirodno, kaj ne?
Iznenadila me hladnoća drške štapa. Pa da, već se spustila noć, a i temperatura je naglo pala. Odlučio sam poslikati ribu i sejvat ju u neki od virtualnih albuma. U tom se trenutku na ekranu pojavio simbol telefonskog poziva a u slušalicama se začuo nervozan glas najdraže.

- Opet si na toj prokletoj ribičiji! A ja bum sama teglila te vrećice doma, kaj ne? Da si brzo došel pred mene!

Neizbježnu ni u 114-oj nije napuštala šoping-groznica. Skinuo sam taktilnu rukavicu i virtualnu 3D kacigu s otežale glave, nevoljko izašao iz programa cyber-ribičije. Nešto kasnije već sam silazio u podzemnu. Brzovlak je kao i uvijek kasnio.

Pažnju mi je na trenutak zaokupio friški pano s linkom www.zazmiri.com kojim se pod popularnim motom "Povratak prirodi" reklamirao najnoviji trend u ribičiji. Sretna obitelj blaženo se izležavala na livadno-cvjetnom uzorku i najnovijom tehnologijom prijenosa misli lovila ribe. Oko njihovih glava kružili su tusti šarani, štuke, somovi, pastrve. A sve to bez 3d naočala, rukavica, monitora, kablova.. Čista, najprirodnija uživancija.
Ipak, s vremenom sam postao nekako sumnjičav i takve novotarije nisu me baš zanimale. Još od prije par godina kad se nenadano pročulo kako su u nekoj zagorskoj grabi pronašli žive i zdrave cvergle i jato babuški. Neki je lokalni poduzetnik pokušao iskoristiti priliku te je potajno organizirao unosan ali ilegalan ribolov bez dozvole Ministarstva zabave i svemoćne Cyber-kontrole. Kada je sve otkriveno, nesretnik je osuđen na kaznu doživotnog društveno-korisnog rada u Pogrebnom zavodu, ribičima su trajno oduzete licence, a riba je završila kao delikatesa na stolovima funkcionera.

Uskočio sam u brzovlak i uskoro se našao na monumentalnom Trgu Potrošača. U nosnicama sam osjetio jetki smrad što se širio iz obližnje gradske spalionice otpada, od milja zvane "krematorij". S ogromnih plazma-ekrana smiješio se Veliki Brat prigodno odjeven u obleku Djeda Mraza i namigivao pučanstvu, dijeleći virtualne konfete. Bio je Badnjak 2084.

Pred ulazom u šoping-centar ulični su svirači povodom stogodišnjice "Jubileja Potrošača" rutinirano prašili evergrine moje mladosti. "Ja sam stvarno sretno dijete." - zazvučalo je donekle falš, ali sam im ipak udijelio dvadesetak eurokunića i za svaki slučaj namignuo Velikom Bratu. Nikad se ne zna.

Konačno sam, teškom mukom i u bunilu, otvorio oči dok mi je hladan znoj kapao s lica...Bilo je jasno k'o dan da sam napokon u pravom vremenu. Sunce je sjalo, Kupa je tekla prepuna vode, žabe su kreketale, plotice veselo iskakale. Sa strahom sam pogledao prema suprotnoj strani obale.
Hvala bogu, ništa. Samo nerazminirana šikara.

Odahnuo sam.

Nikad više laptop na ribičiju. A bogami, ni Orwell prije spavanja.