Den Deri sred invazije aliena

ponedjeljak , 23.11.2020.



U sjajnom Golikovom filmu "Imam dvije mame i dva tate", mali Draško u školi ispod klupe poskrivečki čita omiljeni časopis mog djetinjstva, Plavi vjesnik. Sredinom šezdesetih to sam glatko mogao biti ja, tih sam godina Plavi vjesnik jednostavno gutao. Izmišljao sam razne školske izdatke samo da se dočepam tih otp. pedesetak starih dinara (nakon denominacije 5 novih) koliko je trebalo za novi broj.

Plavi vjesnik je bio potpuno kul, neka druga priča i dimenzija u odnosu na takoreći obaveznu Modru lastu, tim više što je u to vrijeme u njemu objavljivano puno stripova; o istraživaču Tiboru Sekelju, Reisingerovom Štefeku, Dejvi Kroketu, Robin Hudu, Asteriksu, Džek Flešu, Pauku itd. koje su mahom osmišljavali brojni hrvatski autori, Neugebaurer, Dovniković, Radilović, Reisinger, Maurović.. Međutim, u eri svemirskih letova i sličnih čuda, glavna zvijezda i moj osobni favorit bio je "pilot budućnosti" Den Deri, Franka Hampsona. Den Deri je bio neka vrsta Majora Toma za pučkoškolce. Nakon dosadnog sivila sličnih časopisa c/b formata, Dan Dare (u originalu) je prvi strip tiskan u boji. I upravo su te bogate, pršteće boje puno doprinijele atmosferi i užitku čitanja. Kasnije krajem šezdesetih, Plavi vjesnik mijenja koncepciju, uvode se estradne, sportske i trač rubrike, a strip se s naslovnica seli na zadnje stranice, bitno reduciran. Ali to više nije bilo to. Osim toga, ipak smo polako prerastali kratke hlače i tražili nove junake i načine identifikacije.

No da se još malo zadržim na tom "oči širom otvorene” dobu. Uz ponajbolje stripove onog vremena, svu silu neizbježnih pisanih i crtanih romana s kioska i dominantne medije poput televizije, radija i filma, srećom su i knjige odigrale dosta važnu ulogu u formiranju ukusa i nekih životnih načela, pokrenuvši usput čitav niz mogućih identifikacija. Svaki uzrast, svaki stupanj ka zrelosti nekako je pratila i odgovarajuća literatura, pa makar to bilo u okviru toliko notorne i često nepravedno osporavane školske lektire. Stripovi i svi ti kaubojski i detektivski romani kao primjer perolakog vanškolskog štiva, nekako se prirodno usmjeravali prema složenijoj i vrijednijoj književnosti Tako je prelazak s Vyatt Earpa, Roy Ranka ili Zagora na već malo zahtjevnije Zane Graya, Karla Maya i sl. bio logičan slijed. Na to su se nadovezivali Jules Verne i Jack London sa svojim slavnim romanima itd.

Iz tog doba (otp. peti-šesti razred) sjećam se identifikacije s likovima i atmosferom romana Jacka Londona, „Bijeli očnjak” i „ Zov divljine”. S obzirom da sam odrastao na selu u prekrasnom, živopisnom okružju, nekako je to samorazumljivo. Ipak, to maštanje je poprimalo elemente fiksacije. Pa bi tako u tančine detaljno zamišljao kako živim u nekoj osamljenoj kolibi u potpunoj divljini, okružen tek pokojim vjernim psom, bavim se lovom, a glavni fetiš te maštarije bile su motorne sanjke. One su morale biti nevjerojatno robusne i izdržljive, imale su čitav niz inovativnih zaštitnih mehanizama u slučaju da nešto zakaže i praktički na njima se moglo putovati unedogled a da ti se ništa ne dogodi. Čak i da te u stopu prati čopor gladnih vukova. Ta maštarija se dugo vremena ponavljala pred spavanje i katkad nisam mogao zaspati sve dok određenu „epizodu” ne dotjeram do kraja.

I tako su spretno-sretno prolazile formativne dječačke godine, stare junake i heroje zamjenjivali su novi i sve je to nekako skladno teklo dok nisam posve slučajno došao u posjed neoprezno odložene triologije Henry Millera, mog starijeg brata. S razumljivo, jačim akcentom na Jarčevoj obratnici.. Ali to je već neka druga priča.

Zašto ovo pišem? Prvo ću spomenuti jedno usputno zapažanje povezivo s temom. Svojevremeno sam (ima već najmanje desetak godina) na Jakuševečkom sajmu zastao kraj jednog čovjeka koji je prodavao crtane i pisane „romane”, ponajviše „kaubojske” uz tek pokoji krimić. Romani nisu, kako to obično jest, bili u kartonskim kutijama nego pedantno grupirani u male hrpice ili pojedinačno poredani na velikom, prozirnom najlonu. Možda me taj prizor podsjetio na djetinjstvo, među njima je bilo nekih s dobro znanom etiketom Laso, Pony, Wyatt Earp i sl. Nisam imao pojma je li te edicije uopće više izlaze pa sam pitao prodavača.
Ne izlaze, kaže, ali to je njegova kolekcija. Prodaje one koje je pročitao i duplikate, a ujedno kupuje druge, ako mu netko ponudi ili na njih usput naleti.
Ono što mi je osim susretljivosti i pristojnosti odmah upalo u oči bila je naročito izražena elokvencija sugovornika. Sam vokabular, način na koji se izražavao, formulirao rečenice i izvodio zaključke odavali su dobro obrazovanu i načitanu osobu makar se kasnije ispostavilo da je najobičniji zanatlija bez posla.
Taj čovjek bi mogao i trebao čitati kompleksnije štivo i uživati u pravoj književnosti a ne trošiti vrijeme i dioptriju na roto-romane s kioska. Zašto se nije dogodio taj klik, zbog čega je sam sebe osudio na regresiju, pabirčenje šunda i stereotipno ponavljanje djetinje fiksacije?

Odgovorio je iskreno i rezolutno. Njega druga literatura ne zanima, savršeno je zadovoljan svojim izborom..To je njegov svijet i sad pod stare dane ne misli ništa mijenjati. Dobro mu je.

Zaključak koji se iz ovog može izvesti jest da čak i ta banalna, prizemnija literatura može u pozitivnom smislu formirati čovjeka. Ili mu barem obogatiti vokabular i komunikacijske sposobnosti. Za nešto više potreban je taj famozni „klik”, duhovni rast koji stvara novu potrebu, redefinira ukus i stvara, ajmoreč, novu vrijednost.

Drugi razlog za ovaj tekst je jedna nedavna rasprava na FB o filmovima. Točnije o nekim filmovima i žanrovima. Sugovornik, inače osoba koja mi je prijatelj mada ga u stvarnosti ne poznajem, sugerira kako su filmovi o alienima super, vrh.

Odgovaram mu da ne gledam previše neke (pod)žanrove mada neke SF filmove itekako cijenim i volim pogledati. Ali moglo bi se reći da općenito ne volim te filmove koji se razvlače u nastavcima jer to više nije to. Recimo Predator, Terminator, Rambo, Star wars i sl. Čak ni J. Park 2 nisam mogao pogledat koncentrirano do kraja, za razliku od prvog koji me uspio zaokupiti. Neke od navedenih trakavica odgledao bih jedino pod prijetnjom oružja, svojevoljno sigurno ne. Iznimka je možda Kum, ali s njim opet imam jedan drugi problem.

Od Slyja čak ni Rambo i Rocky 1. a kamo li brojne nastavke. Možda imam problem, ali ne palim se na te nanadjebive, napumpane nadljude i multipraktik ratnike, niti na tu vrstu jeftinog adrenalina. To sam, iz uvoda je jasno, apsolvirao u osnovnoj. Ono što mi adrenalinskog mogu ponuditi Kubrick, Coppola i neki briljantni klasici, sasvim mi je dovoljno.

Jer previše je adrenalina. Strašno jeftinog, prizemnog, priglupog, prvoloptačkog. Previše je estetizacije zla. Nemaju ti filmovi neku značajniju poruku osim onu crno-bijelu kao npr. jeftini westerni (ima ih odličnih dakako), borba dobra i zla i samodokazivanje, s nažalost prejakim akcentom na makljaži. Ali u jednoj sam fazi milijun tih crtanih i pisanih "romana" progutao prije nego sam počeo čitat ozbiljniju literaturu. Kroz svo to vrijeme filmovi, tv serije na istu foru (dok ne izoštriš ukus i shvatiš što ti odgovara), pa jebena JNA, nakon svega rat.. Mislim, zbilja mi je pun kukuruz adrenalina te vrste.

A sve je to perpetuiranje. Filmovi odgajaju klince i mlade u jednom smjeru, nameću im svoje junake i obrasce s kojima se identificiraju pa nije čudno ni problem kad poslije puška u ruke sjedne ko u putar. Sve je to mašinerija, matrix. Cigle u zidu. Treba prozrijeti igru. Zato mi više vrijede Apocalypse Now, Full Metal Jacket ili A Clockwork Orange koji prave genezu, seciraju stvar i samo zlo u nastajanju (s jasnim, neušminkanim epilogom) nego gomila potrošne holivudske akcijske galanterije.

Den Deri, kuda si me to odveo?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.