Tajanstveno dvorište

utorak , 16.06.2020.

Uz savski nasip, već sasvim blizu Jankomirskog mosta, u onoj mini-džungli između Savske Opatovine, Ljubljanske avenije i korita Save, već godinama primjećujem zanimljivu instalaciju. Možda "instalacija" nije sasvim precizan naziv, ali s obzirom da nije vidljiva nikakva čvršća građevina, teško je tako što nazvat nečijim imanjem, Ne znam je li na tom području uopće moguće privatno vlasništvo, ali sad već špekuliram. Možda je to posjed nekog zagrebačkog Robinzona ili beskućnika pa se nakon tog eklektičnog, fluidnog labirinta načičkanog trakama, preprekama, otpadom i znakovima upozorenja zbilja nalazi neki objekt, sklepano skrovište ili stara kamp kućica?

Hodajući ili pedalirajući savskim nasipom sve te godine, nisam osjetio poriv pobliže istražiti prizor. Istina, jednom sam se spustio pred ulaz, ovlaš preletio pogledom instalaciju ali nakon pročitanog upozorenja o oštrom psu i ulasku na vlastitu odgovornost, produžio sam dalje. Tek, moglo bi se reći da se kroz godine to neobično dvorište do neke mjere transformiralo, obogaćivalo novim elementima i neobično uklopljenim reklamama.. Prije nekoliko godina prizor je bio nekako više diskretan.

Ne bi me čudilo da je upozorenje o oštrom psu samo blef jer nikad nisam primjetio da se itko kreće tim dvorištem niti sam vidio psa ili čuo lavež. Ali ta šikara mi je zapravo nepoznanica, tko zna što se po njenim rubovima ili u samom središtu krije.

Zapravo, stvar je s čisto pravnog i ljudskog (u smislu prava na privatnost i nenametanje) aspekta prilično fragilna i nedefinirana. Hipotetički, s tim maglovitim preduvjerenjem o namjeni i vlasništvu, čovjek može kročiti u takav prostor, tim više što ne postoje neke uistinu čvrste fizičke prepreke (istovremeno, ne kaže se bez veze da su „otvorena vrata najsigurnija”).

Ali samim time on ipak zalazi na posjed koji je nečije stvarno ili fiktivno vlasništvo. Možda ga je netko prisvojio, ali to ništa bitno ne mijenja stvar, niti bi itko bez razloga riskirao mogući konflikt s nekim čudakom. Imao sam prilike osvjedočiti se koliko ljudi zapravo živi u napuštenim kućama, zgradama i ruševinama, pod mostovima, u šumama, parkovima pa čak i na grobljima. Naravno, bez dokaza o vlasništvu, prebivalištu i kojekakvim sličnim birokratskim evidencijama i teretima, jer njima to i nije potrebno. Samim time što su svojom voljom ili silom prilika odabrali takav način života, manji teret su društvu i u tome se krije taj prešutni dil i raison d'etre (pitanje odn. „problem” Roma iz istog je šešira).

O tom dvorištu i parceli uz nasip mogu samo nagađati. Možda se u krajnjoj liniji u šumarku krije vrt, voćnjak ili nečije dnevno odmaralište kao što imamo prilike vidjeti u nekim drugim dijelovima Zagreba. Grad se na (ne)određeno vrijeme odriče svog zemljišta i dopušta ljudima iz okolnih zgrada da obrađuju svoje male vrtove i gredice, riješe se stresa i obnove već pomalo zatomljeni kontakt s prirodom. I svi zadovoljni. Jedina razlika je što se ta „parcela” nalazi van tih institucionaliziranih društvenih vrtova, u teško prohodnom šumarku, odvojena od sličnih destinacija uz Prečko, Jarun itd, Ali i za to valjda postoji neki razlog.


Naknadno sam preko interneta malo proguglao taj teren i saznao neke zanimljive detalje. Između ostalog, da je na tom području u Srednjem vijeku bio savski otok s crkvom i samostanom cistercita. Pobliže o tome u zanimljivom, priloženom tekstu.

Sad je već sasvim izvjesno da ću uskoro i sam malo bolje istražiti tu Amazonu pred našim vratima. Hoću li usput sresti tajnovitog stanara mini-prašume u njegovom živopisnom dnevnom boravku? Ne znam, ali ako me pozove na čašicu razgovora, neću odbiti.