Hrelić naš svagdašnji #1

četvrtak , 10.02.2022.

Hodajući sajmom svako malo naletiš na neko slavno ili bar znano lice. Nije čudno kraj hrpetine obleke "tri za deset" sresti neku poznatu manekenku, estradnjaču ili glumicu (brendirana roba nije tu baš neka rijetkost). Jura Gašparac marljivo šnjofa za neotkrivenim starinama, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak voli pogledat nakit, poneku minijaturu i etnografske predmete, mobilni timovi specijalista prevrću hrpe knjiga i slika, povećalom se zagledavaju žigovi na kršu porculana, bešteka, nakita..

Kraj kombija neke romske dinastije hrpa starudije. S retro plakata gleda me poznata faca - Fahro Konjhodžić, bosansko-hercegovački glumac i pantomimičar. Oko plakata razbacano desetak apstraktnih slika starijeg stila i izražene patine. Tu je i neki kofer pun c/b fotki. Ništ ne košta ak pogledam, razmišljam. Ubrzo skužim da je velik dio tih fotki vezan uz Fahru i još neke starije glumce, Emila Kutijara, Izeta Hajdarhodžića.. Dobar dio tih slika su zapravo scene iz filmova i kazališnih predstava. Okej, bilo bi dobro uzet sve, ali nisu više ni Romi od jučer, ne pristaju olako na srezane cijene. S druge strane, postavlja se pitanje svrhe. Nije mi to sve baš neka specijalnost, o tome bi trebali brinuti drugi, kaj ne?
Zato uzimam samo par fotki, tek ilustracije radi. Mahom su to scene iz kratkometražnog filma "Pravda", A. Babaje, snimljenog prema noveli Vladana Desnice. Uz meni navek dragog i simpatičnog Fahru tu je još jedna upečatljiva glumačka faca stare garde, Boris Festini.

Sljedeći red, novi kombi, slična tema. Tu pak su se Histrioni ni krivi ni dužni našli na vjetrometini jakuševečkog placa. Opet hrpa fotki u rinfuzi i nekoliko kompletnih foto-albuma. Prepoznajem puno glumaca - Z. Vitez, Ž. Potočnjak, Gumbek, Nenad Cvetko, Branka Cvitković, Danko Ljuština, Otokar Levaj, Nada Abrus.. Pojedini albumi pokrivaju kompletne turneje, autor nekih slika glavom i bradom Šime Strikoman. Gledam i nije mi jasno kak je sve ovo završilo na Hreliću. Opet se postavlja pitanje svrhe tj. uzeti ili ne uzeti. Prodavač ne da probrati slike iz albuma kaj mi je donekle shvatljivo. Ni ja ne bi.

Teška srca napuštam zgarište Histriona i eto me natrag u prijašnjem redu, baš u trenutku kad neki tip "u đuture" trpa ona apstraktna ulja. Ne sumnjam da im je u najmanju ruku krajnje odredište Britanac.

Točno ispred mene (valjda da sajam bude skroz tematski) pomalo lelujavo šparta Kristijan Ugrina u društvu nekog pajdaša. Zastaje koju sekundu kraj Fahrinog postera i eto ga potom kraj carstva krame neke Romkinje. Za oko mu zapela "bučasta" stara flaša sa staklenim čepom.

Prilazim baš u trenutku cjenkanja.

- Dvadeset, može?
- Trideset, rekla sam ti.
- Pa nemoj tako, Slavo, ljudi smo.. pokušava glumac šeretski.

Ali to nisu kazališne daske neg zubato jakuševečko sunce i nemilosrdan šoder koji s vremenom probija potplate.
- Trideset.
Kristijan napokon skrušeno vadi lovu iz klokanice. Gospodski, bez cmoljenja.

To mi se baš dopalo jer znam u kakovoj je egistencijalnoj gabuli. Dok brižno sprema flašu u torbu, tješim ga.

- Ko zna, možda je iz nje cugal veliki Tin..

Okreće se, gleda u mene pa opet na trenutak u gotovo spremljenu bocu.

Potom kimne glavom, podiže palac i kreće za kompićem koji već odmiče.

Još samo ta tri reda i eto me na šestici za Britanac.