Jezik ptica

četvrtak , 04.08.2022.


Ah, davno je davno bilo to..Kajjaznam, recimo sredinom šezdesetih. Bil sam dečec.
Bil je ljetni dan i po svoj prilici nedjelja. Kak znam da je bila baš nedjelja? Rekel bi, po osjećaju koji me u ovom slučaju teško more prevariti. Dobro pamtim nedjelje na našem briegu. tu posebnu atmosferu jutra, položaj sunca i kam zrake pucaju... Uglavnom, zišel sam z hiže van i još sanjiv čist spontano skrenul prema orehu na desnoj strani dvorišta. Nijednog čoveka vani nije bilo, sve je bilo tiho, a to je još jen znak da je bila baš nedelja; ljudi su počivali jer se taj dan nije delalo i nije se trebalo rano zdiči.

Ali nije ipak sve bilo tak beživotno. Pogledal sam sasvim slučajno prema starom orehu suseda Tonča, malo iznad naše hiže. A na njemu, skoro na samom vrhu, spazil pticu od koje mi je zastal dah. Sedela je na kraju grane, protresala neobično lijepo šareno perje i pogledavala prema Zagrebačkoj gori. Da nije imala tu fantastičnu kukmastu krunu na glavi, rekel bi da je nečija odbjegla papiga. Ali koja bi to papiga i (i otkud) doletela baš na oreh lovca Tonča? Osim toga, sve papige imaju na isti način svinuti kljun a perje im je, onak, pomalo psihodeličnih boja. Perje te zagonetne ptice je bilo šareno ali na jedan skladan, elegantan način, a kljun skoro ravan, srazmjerno dugačak i šiljast.

Mislim, znal sam masu tih domaćih ptica, videl fazane, šojke, zebe, češljugare, ali ova je bila nekaj posebno. Dok sam ju gledal na orehu, nadal sam se da bu netko konačno izašel iz koje hiže dovoljno obzirno da ju ne splaši i da bum imal priilike pokazati na pticu i pitati. Ali to se nije dogodilo.
U jednom trenutku ptica se uzvrpoljila, raširila krila i nekim čudnim lelujavim letom odletjela prema obližnjoj šumi.

I tak je ta ptica još koju godina za me bila zagonetka sve dok konačno nisam povezal konce. Riječ je o Pupavcu,(Kruničaru, Nebogledu) ili po zagorski, Futaču.

Futača sam poslije toga još koji put videl u Zagorju, ali u Zagrebu i okolici nikad. Međutim, priča o njemu ima zanimljivi nastavak.
S obzirom da često obilazim sajmove najčešće u ulozi kibica i kupca, ponekad se na kojem zateknem u ulozi prodavača. Prodajem neke stvari za koje procijenim da mi nisu potrebne, a opet, daleko od tog da su bezvrijedne.
Tog dana sam, između ostalog, na štandu izložil u mapi egipatske crteže na papirusu, istina onom lažnom, koji se pravi od ostataka sušenih kora banana. Taj „papir” je u odnosu na pravi papirus, prepoznatljive žućkaste boje, ali to ne znači da su sami crteži manje efektni, dapače. Neki su monokromni a neki prošarani crvenom, crnom, zlatnom i zelenom bojom.
Ljudi su zagledavali mapu s desetak listova, komentirali i pitali za cijenu, ali ozbiljne ponude nije bilo. Sve dok štandu nije prišla jedna sredovječna ženska, prilično neupadljivo obučena. Pogledala je crteže i izdvojila dva.

- Ne znam jeli vam poznato, ali ovo nisu klasični egipatski crteži, bez obzira što podsjećaju na njih. Ovo su zapravo tradicionalni, arapski motivi koji imaju svoju priču u okviru perzijske mitologije.

Ta dva crteža varirala su istu temu; Razgranato stablo prepuno ptica, upadljivo naglašenih.

I fakat, kad sam na jednom listu prepoznal tipični arapski potpis, bilo mi je jasnije (gugl ga prevodi kao „omča”). Jedino mi nije bilo jasno kak mi je sve ove godine to promaklo. Okej, mapa je dugo stajala negde sa strane i van dohvata ruke, a ja očito nisam pažljivije analiziral svaki od njih.

- Ovdje je riječ o staroj perzijskoj mističnoj alegoriji o Simurgu, kralju ptica. Pisan u dvostihu, govori o svim pticama svijeta koje predvodi Pupavac, Kruničaraka ili Nebogled, najmudrija od od njih, na putu do Simurga njihovog kralja. Tek trideset ptica dolazi do cilja, do svog kralja (si murg na arapskom znači trideset) da bi na kraju shvatile da je ono za čim su tragale bilo oduvijek u njima samima. A Pupavac/Nebogled je dobio ima upravo zbog svog dominantnog stava i pogleda uperenog u nebo, u daljinu, što bi značilo da najbolje vidi, da posjeduje taj vizionarski duh i mudrost predvodnika.

- Inače, govorim vam iz prve ruke jer sam slučajno baš ja prevela tu poemu „Jezik Ptica” pjesnika Feridudina Attara koja se svrstava u remek-djela perzijske a posredno i svjetske poezije - nastavila je žena.
U tom času dogodila se zanimljiva stvar. Na dugačku klupu iznebuha je sletjelo malo jato golubova i stvorilo krilima takav kovitlac da su se neki crteži umalo razletjeli. Slučajnost, očito, ali more se u njoj najti zgodna simbolika.

Nisam htel biti indiskretan, ali kad smo se nakon tog tog zanimljivog razgovora pozdravili i razišli, ukucal sam u Gugl „Jezik Ptica”.

Ispalo je da sam razgovaral sa kazališnom redateljicom i prevoditeljicom Sandom Hržić, inače suprugom Darka Rundeka. Žena skromna, nenametljiva i prosvjetiteljski nastrojena. Fala joj.

Attarova poema „Jezik ptica” u nakladi „Planetopie” dostupna je u knjižarama po cijeni od cca. 150 kuna. Još ju nisam kupil i pročital, ali to je samo pitanje vremena.

Eto kud me otpeljalo jedno sanjivo, nedjeljno jutro šezdesetih i fantastičan prizor Futača na orehu.. Te ptice, začudo, daleko putuju.

Priče s placa

utorak , 02.08.2022.


Već dugo hodam po buvljacima i sajmovima i svakakvih se dogodovština i transakcija pritom zgodilo. Onaj koji malo bolje kuži stvar, jasno mu je da je lova na cesti, čak i na otpadu, samo ju treba pokupiti. Meni nije problem priznati da ponekad obilazim pokoje reciklažno dvorište ili se s bicom i ruksakom zaustavim kraj tzv. masovnog glomaznog otpada kaj se ponekad stvori u nekom kvartu. U onoj prvoj rundi te usluge Čistoće, obično se tam kod svake hrpe već instalirala kakva romska obitelj s kombijem koja bi fino bezecirala stvar i na neki način prisvojila. Uzimali su ono kaj im je pasalo i s vremenom postali sve mudriji i obavješteniji, skužili su da starine imaju svoju cijenu, ali još uvijek se uveliko isplatilo od njih nekaj od toga otkupiti. U ruksak bi obično išle manje stvari ali vrijedne koje su nerijetko poslije završavale u antikvarnicama. Ak bi pokupil nekaj velikog to je onda obično kasnije frknul za pedeset, sto itd. eura.

Jakuševac je priča za sebe.

Jemput dok sam šetal između redova prema meni je išel neki čovjek sa slikom ispred sebe i nudil je ljudima tj. okolnim prodavačima sa štandova. Svi su uglavnom odmahivali nezainteresirano dok nije došel do mene.
Slika je bila u većem okviru namazanom onom groznom bojom za peći. Sama slika u paspartu je bila manja, prilično patinirani pastel nekog primorskog motiva; stara kamena kuća u plavoj uvali s dvije, tri masline uz nju i pokojom barkom. Po patini i izgledu papira bilo mi je jasno da je prilično stara. Međutim, pažnju mi je privukel potpis u desnom donjem uglu. E. Murtić, kaj zbilja? Nisam bil sasvim siguran, ali to u tom trenutku nije bilo važno. Uzel sam sliku i platil čovjeku kojem je očajnički trebal taj novi gemišt koliko je iskal. Čak dvajst kuna.

Vraćam se u grad i na Branimircu kod prelaska u drugi tramvaj za trg, srećem suprugu. Pokazujem joj sliku uz očekivani komentar, "ti fakat svašta kupuješ". To me nije preveč obeshrabrilo. Već sam na ex.Trgu Republike i ulazim u galeriju "Mala" u prolazu Harmica. Srećom nije bilo kupaca, samo mlada prodavačica.
Pitam ju mogu li je zamolit za procjenu slike. Pristaje. Stavljam sliku na stol. Ona uzima ono naočno povećalo i zagledava sliku i potpis. Potom lista debele kataloge i na kraju mi predlaže da izvadimo sliku zatočenu u tim groznom okviru. Pristajem, naravno. Opet zagledavanje, listanje..

- Znate, ovo bi mogao biti Murtić, ali iz ranog poslijeratnog perioda kad njegovi radovi nisu kasnije katalogizirani. Ali mogao bi biti i Zoran Mušić, Slovenac koji je diplomirao na zagrebačkoj akademiji a čije su slike u Europi čak i skuplje od Murtićevih.

Gledam potpis, Fakat to E bi moglo biti i Z, a Murtić bi moglo ispast i Mušić. Ali prije Murtić.

- Okej, dajte mi recite po vašem sudu, koliko bi ta slika mogla vrijediti?
- A vi bi je prodali?
- Pa da, u nekoj opciji.

- Paa, ako nudite meni, ja vam ne bi mogla ponuditi više od 300 DM. Znate, vještačenje, okvir, oprema..

Još se malo kakti nećkam i gruntam makar je stvar kristalno jasna; mogu pokupit tristo maraka za dvajst kuna.

Dovršavamo stvar, predajem joj osobnu, potpisujem račun i izlazim iz galerije s tristo maraka viška.

I sad bi neko rekel, kakav srećković.

Ali tu priči nije kraj. Za koji dan opet zastajem na trgu sjetim se te slike. Nisam trebal ni ući, bila j izvješena u izlogu na dominantnom mjesto, refrešana i u prikladnom okviru s iskličnom cijenom od 1500 DM. Murtić, se razme.

Kaj sam štel reći, mogel sam ispast još veći srećković, čak i da sam platil to vještačenje i dal recimo tih sto maraka za okvir. Ali ni ovak skromno nije ispalo loše.

U međuvremenu, sad već u drugoj državi, srel sam na Branimircu tog lika od kog sam kupil sliku. Bil je teški cuger i opet je žical za gemišt ali stvari koje je nudil nisu me zanimale kaj ne znači da nismo završili u kafiću. Na kraju u njegovom stanu u onoj zgradi Plinare u kojem je taj bivši tržišni inspektor živel sam nakon rastave. Išli smo pogledat je li ima još koja slika koja bi me zanimala.

Veliki trosobni stan je bil takoreći prazan, samo stol, raskriljeni kredenc i bračni krevet sa zgužvanom posteljinom u spavaćoj sobi.

Na zidovima su jasno vidjeli obrisi gde je koja slika stajala. Po nekoj odokativnoj procjeni, bilo ih je desetak minimum. I ko zna koja i čija su to djela sve bila, prodana za gemišt.
Ostala je samo jedna. Ulje na platnu ak. slikara Vladimira Crnčića u okviru od 'pozlaćene' štukature. Fina 'mrtva priroda' zanimljivog crno-bijelog kontrasta.

Cijenil je 150 kuna kaj je očito bil plafon, uz rashode za gemište videl sam da mu je frižider sablasno prazan.

Bez namjere da time sad glumatam nekakvog velikoduška, ponudil sam mu duplo, 300 kuna. Trebalo je bar malo vrnut nekaj, a i karma je zajebana stvar.

Slika, uz podosta ostalih koje pričaju svoje priče, visi u mom dnevnom boravku. Nekak paše tam.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.