Jezik ptica

četvrtak , 04.08.2022.

Ah, davno je davno bilo to..Kajjaznam, recimo sredinom šezdesetih. Bil sam dečec.
Bil je ljetni dan i po svoj prilici nedjelja. Kak znam da je bila baš nedjelja? Rekel bi, po osjećaju koji me u ovom slučaju teško more prevariti. Dobro pamtim nedjelje na našem briegu. tu posebnu atmosferu jutra, položaj sunca i kam zrake pucaju... Uglavnom, zišel sam z hiže van i još sanjiv čist spontano skrenul prema orehu na desnoj strani dvorišta. Nijednog čoveka vani nije bilo, sve je bilo tiho, a to je još jen znak da je bila baš nedelja; ljudi su počivali jer se taj dan nije delalo i nije se trebalo rano zdiči.

Ali nije ipak sve bilo tak beživotno. Pogledal sam sasvim slučajno prema starom orehu suseda Tonča, malo iznad naše hiže. A na njemu, skoro na samom vrhu, spazil pticu od koje mi je zastal dah. Sedela je na kraju grane, protresala neobično lijepo šareno perje i pogledavala prema Zagrebačkoj gori. Da nije imala tu fantastičnu kukmastu krunu na glavi, rekel bi da je nečija odbjegla papiga. Ali koja bi to papiga i (i otkud) doletela baš na oreh lovca Tonča? Osim toga, sve papige imaju na isti način svinuti kljun a perje im je, onak, pomalo psihodeličnih boja. Perje te zagonetne ptice je bilo šareno ali na jedan skladan, elegantan način, a kljun skoro ravan, srazmjerno dugačak i šiljast.

Mislim, znal sam masu tih domaćih ptica, videl fazane, šojke, zebe, češljugare, ali ova je bila nekaj posebno. Dok sam ju gledal na orehu, nadal sam se da bu netko konačno izašel iz koje hiže dovoljno obzirno da ju ne splaši i da bum imal priilike pokazati na pticu i pitati. Ali to se nije dogodilo.
U jednom trenutku ptica se uzvrpoljila, raširila krila i nekim čudnim lelujavim letom odletjela prema obližnjoj šumi.

I tak je ta ptica još koju godina za me bila zagonetka sve dok konačno nisam povezal konce. Riječ je o Pupavcu,(Kruničaru, Nebogledu) ili po zagorski, Futaču.

Futača sam poslije toga još koji put videl u Zagorju, ali u Zagrebu i okolici nikad. Međutim, priča o njemu ima zanimljivi nastavak.
S obzirom da često obilazim sajmove najčešće u ulozi kibica i kupca, ponekad se na kojem zateknem u ulozi prodavača. Prodajem neke stvari za koje procijenim da mi nisu potrebne, a opet, daleko od tog da su bezvrijedne.
Tog dana sam, između ostalog, na štandu izložil u mapi egipatske crteže na papirusu, istina onom lažnom, koji se pravi od ostataka sušenih kora banana. Taj „papir” je u odnosu na pravi papirus, prepoznatljive žućkaste boje, ali to ne znači da su sami crteži manje efektni, dapače. Neki su monokromni a neki prošarani crvenom, crnom, zlatnom i zelenom bojom.
Ljudi su zagledavali mapu s desetak listova, komentirali i pitali za cijenu, ali ozbiljne ponude nije bilo. Sve dok štandu nije prišla jedna sredovječna ženska, prilično neupadljivo obučena. Pogledala je crteže i izdvojila dva.

- Ne znam jeli vam poznato, ali ovo nisu klasični egipatski crteži, bez obzira što podsjećaju na njih. Ovo su zapravo tradicionalni, arapski motivi koji imaju svoju priču u okviru perzijske mitologije.

Ta dva crteža varirala su istu temu; Razgranato stablo prepuno ptica, upadljivo naglašenih.

I fakat, kad sam na jednom listu prepoznal tipični arapski potpis, bilo mi je jasnije (gugl ga prevodi kao „omča”). Jedino mi nije bilo jasno kak mi je sve ove godine to promaklo. Okej, mapa je dugo stajala negde sa strane i van dohvata ruke, a ja očito nisam pažljivije analiziral svaki od njih.

- Ovdje je riječ o staroj perzijskoj mističnoj alegoriji o Simurgu, kralju ptica. Pisan u dvostihu, govori o svim pticama svijeta koje predvodi Pupavac, Kruničaraka ili Nebogled, najmudrija od od njih, na putu do Simurga njihovog kralja. Tek trideset ptica dolazi do cilja, do svog kralja (si murg na arapskom znači trideset) da bi na kraju shvatile da je ono za čim su tragale bilo oduvijek u njima samima. A Pupavac/Nebogled je dobio ima upravo zbog svog dominantnog stava i pogleda uperenog u nebo, u daljinu, što bi značilo da najbolje vidi, da posjeduje taj vizionarski duh i mudrost predvodnika.

- Inače, govorim vam iz prve ruke jer sam slučajno baš ja prevela tu poemu „Jezik Ptica” pjesnika Feridudina Attara koja se svrstava u remek-djela perzijske a posredno i svjetske poezije - nastavila je žena.
U tom času dogodila se zanimljiva stvar. Na dugačku klupu iznebuha je sletjelo malo jato golubova i stvorilo krilima takav kovitlac da su se neki crteži umalo razletjeli. Slučajnost, očito, ali more se u njoj najti zgodna simbolika.

Nisam htel biti indiskretan, ali kad smo se nakon tog tog zanimljivog razgovora pozdravili i razišli, ukucal sam u Gugl „Jezik Ptica”.

Ispalo je da sam razgovaral sa kazališnom redateljicom i prevoditeljicom Sandom Hržić, inače suprugom Darka Rundeka. Žena skromna, nenametljiva i prosvjetiteljski nastrojena. Fala joj.

Attarova poema „Jezik ptica” u nakladi „Planetopie” dostupna je u knjižarama po cijeni od cca. 150 kuna. Još ju nisam kupil i pročital, ali to je samo pitanje vremena.

Eto kud me otpeljalo jedno sanjivo, nedjeljno jutro šezdesetih i fantastičan prizor Futača na orehu.. Te ptice, začudo, daleko putuju.