Povratak prirodi

srijeda , 22.03.2017.

Kako sam se samo našao tu? - razmišljao sam grčevito, ali nijedan dovoljno razuman ili zadovoljavajući odgovor nije mi padao na pamet. U prvi mah, pomislio sam da je u pitanju neki čudnovati kapric sudbine, flash ili dejavu koji je uspio sasvim zaokupiti i zarobiti sva moja osjetila. No slika preda mnom bila je sasvim stvarna. Velika, čak štoviše, ogromna voda pravokutnog oblika okružena visokim nasipom i kao pod špagu poredanim platanama. Stajao sam u samom uglu tog nazovi-jezera, na kojem se očito održavalo nekakvo natjecanje. Na svakih dvadesetak metara bio je po jedan punkt sa suncobranom, a u udobnoj stolici sličnoj zubarskoj sjedio je ribič.

Zbunjujuće je bilo to što natjecatelji nisu baratali nikakvim prepoznatljivim priborom. Oko njih nije bilo štapova, kanti, opreme ili čuvarica. Približio sam se prvom u podugačkom nizu. Čovjek me lijeno osmotrio i nastavio igru na laptopu.
Laptop!?! Sad mi je postalo jasno! Našao sam se u prošlosti!

Samo da pojasnim. Nakon ere šaranolova koja je bila obilježena još uvijek manje-više klasičnim priborom, boilama i catch&releaseom, nastupilo je doba visoko-tehnologiziranog cyber- ribolova kojeg su uz veliku pompu uveli nadobudni Ameri i Englezi. Vješto koristeći najnovija saznanja iz genetike, biologije i ihtiologije, te mogućnostima koje je nudila kompjuterska industrija, svijetom ribičije zavladao je sportski ribolov koji se obavljao isključivo uz nadzor kompjutera. Ili, kako bi to pomalo posprdno nazivali još rijetki pristalice zastarjelog klasičnog pristupa, "laptop-ribičija".

Stvar je bila zamišljena tako da nije zahtijevala nikakav kontakt s ribom. Laptopi nabrijani moćnim procesorima i softverom postavljali su se na betonske šahtove-kućišta i bili kablovima i cijevima spojeni sa svojom periferijom-sondama koje su se uranjale u vodu jezera. Neke od sondi obrađivale su podatke o temperaturi i gustoći vode, podzemnim strujama, zasićenosti algama i sl. Druge su skenirale teren sektora i registrirale prisustvo riba, a ona najvažnija pomoću koje se "lovilo", bila je između ostalog, moćan odašiljač različitih frekvencija.

Kada bi se detektirala riba, složena tehnologija omogućavala je da se elektronski rezonantni signali pretvaraju i sintetiziraju u emisije najrazličitijih aromatskih formula na koje bi šaran reagirao kao da mu je ponuđena najbolje zdipana boila. Ribičeva vještina bila je u tome da stalno nadzire i uspoređuje sve potrebne parametre te da ukucava tj. "pogađa" formule aminokiselina, atraktora i proteina na koje će riba reagirati i ev. dozira njihovu snagu i intenzitet. Zato su mu koristile moćne proračunske tablice u bazi podataka. Riba privučena sintetiziranim aromatskim tragom dovlačila bi se do elektronskih kaveza neposredno ispod natjecateljskih mjesta i tu bi se pomoću bar-koda bez problema "registrirala", senzorima skenirala te potom "pustila". Treba reći i da je svaka riba još prilikom poribljavanja bila obilježena bar-kodom, a kako bi se omogućila potpuna kontrola fonda, genetskom modifikacijom onemogućen joj je mrijest. U jezerima su zato plivali sve sami tusti kapitalci, a sustav je omogućavao neprekidan, neograničen ribolov.

- I kak ide? - čuo sam svoj zbunjeni glas kako se obraća ribiču.

Njegovi su prsti vješto letjeli tastaturom. Bilo je očito da više ne krati vrijeme igricama. U sljedećem trenutku začuo se isprekidani pisak, a u uglu ekrana pojavio se trepereći simbol ribe. Pogledao sam u virtualni kavez i ugledao veliku sjenku kako polagano klizi. Na ekranu su se počeli pojavljivati podaci skeniranja; nick ribe, datumi prijašnjih ulova, analiza razvoja, zdravstvenog statusa.

Uspio sam pročitati: Titan, 17 god, 115 cm, 37 kg, b.o... Hm, nije loše.

- Treći preko 35 danas - procijedio je moj pajdo ravnodušno, a zatim nastavio s ukucavanjem novih podataka.
- Nego, kontrolorima se neće svidjeti to što se motate oko mene, diskvalificirat će me - upozorio me zatim odlučno. Bio je u pravu. S centralnog punkta začuli su se povici popraćeni nervoznim mahanjem.

Odjednom sam osjetio rosu na dršci svog štapa, a u vidnom polju počeo nazirati poznate obrise.. Mirna površina vode, nadkriljene grane vrbe nada mnom, čuvarica u kojoj se tiskalo nekoliko šarana i pokoja deverika.

Hvala Bogu, sanjao sam... Ipak sam doma. Na suprotnoj su obali sablasno stršali betonski punktovi. Valjda me to "odvuklo" u prošlost - razmišljao sam.

Samo da pojasnim. Nakon te zlatne, high-tech faze šaranolova i ribičije, kad je taj sport postao olimpijska disciplina i bio popularan gotovo jednako kao ultimate-fight, ekstremno skijanje ili nogomet, došlo je do naglog obrata.

Kako to obično biva, iako je u to vrijeme ubijanje "športskih riba" u gastronomske svrhe bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, hakeri-ribokradice uspijevali su ipak provaliti mnoge šifre i zaštite, te nerijetko tamanili ribu, prodajući je na ilegalnom tržištu za skupu lovu. Genetičari su pak toliko eksperimentirali da su neke ribe sasvim promijenile svoja svojstva. Tako su recimo šaran i amur u međuvremenu postali mesožderi, somovi više ni u ludilu nisu izlazili iz mulja, ali se zato tolstolobik mogao dobiti na varalicu. Štuka je primala isključivo na celulozna vlakna i boile od sušenih nojevih jaja, a pastrva na imitacije hrušteva i larve noćnih leptira koji su prevladavali u svijetu insekata.

Nakon incidenata s nuklearnom elektranom, daljnjih katastrofalnih zagađenja, poplava i suša, ribe je takoreći nestalo i nitko se više nije usudio na vode koje su nastanili razno-razni čudni, mutirani gmazovi.

U javnosti se zbog toga sve više počeo promovirati virtualan "Povratak prirodi", a potpunom krahu laptop-ribičije doprinio je propast moćnog kompjuterskog koncerna koji se, između ostalog, nije mogao lako prebaciti na novonastale uvjete. Laptop-ribiči su nestali s pozornice, a na to vrijeme podsjećali su tek sablasni betonski punktovi i veliki unakaženi panoi sponzora - kompjuterskih tvrtki. Bill Gates must die, yeah!

Nekako sam žalio za tim vremenima. S druge strane, prirodno je ipak prirodno, kaj ne?
Iznenadila me hladnoća drške štapa. Pa da, već se spustila noć, a i temperatura je naglo pala. Odlučio sam poslikati ribu i sejvat ju u neki od virtualnih albuma. U tom se trenutku na ekranu pojavio simbol telefonskog poziva a u slušalicama se začuo nervozan glas najdraže.

- Opet si na toj prokletoj ribičiji! A ja bum sama teglila te vrećice doma, kaj ne? Da si brzo došel pred mene!

Neizbježnu ni u 114-oj nije napuštala šoping-groznica. Skinuo sam taktilnu rukavicu i virtualnu 3D kacigu s otežale glave, nevoljko izašao iz programa cyber-ribičije. Nešto kasnije već sam silazio u podzemnu. Brzovlak je kao i uvijek kasnio.

Pažnju mi je na trenutak zaokupio friški pano s linkom www.zazmiri.com kojim se pod popularnim motom "Povratak prirodi" reklamirao najnoviji trend u ribičiji. Sretna obitelj blaženo se izležavala na livadno-cvjetnom uzorku i najnovijom tehnologijom prijenosa misli lovila ribe. Oko njihovih glava kružili su tusti šarani, štuke, somovi, pastrve. A sve to bez 3d naočala, rukavica, monitora, kablova.. Čista, najprirodnija uživancija.
Ipak, s vremenom sam postao nekako sumnjičav i takve novotarije nisu me baš zanimale. Još od prije par godina kad se nenadano pročulo kako su u nekoj zagorskoj grabi pronašli žive i zdrave cvergle i jato babuški. Neki je lokalni poduzetnik pokušao iskoristiti priliku te je potajno organizirao unosan ali ilegalan ribolov bez dozvole Ministarstva zabave i svemoćne Cyber-kontrole. Kada je sve otkriveno, nesretnik je osuđen na kaznu doživotnog društveno-korisnog rada u Pogrebnom zavodu, ribičima su trajno oduzete licence, a riba je završila kao delikatesa na stolovima funkcionera.

Uskočio sam u brzovlak i uskoro se našao na monumentalnom Trgu Potrošača. U nosnicama sam osjetio jetki smrad što se širio iz obližnje gradske spalionice otpada, od milja zvane "krematorij". S ogromnih plazma-ekrana smiješio se Veliki Brat prigodno odjeven u obleku Djeda Mraza i namigivao pučanstvu, dijeleći virtualne konfete. Bio je Badnjak 2084.

Pred ulazom u šoping-centar ulični su svirači povodom stogodišnjice "Jubileja Potrošača" rutinirano prašili evergrine moje mladosti. "Ja sam stvarno sretno dijete." - zazvučalo je donekle falš, ali sam im ipak udijelio dvadesetak eurokunića i za svaki slučaj namignuo Velikom Bratu. Nikad se ne zna.

Konačno sam, teškom mukom i u bunilu, otvorio oči dok mi je hladan znoj kapao s lica...Bilo je jasno k'o dan da sam napokon u pravom vremenu. Sunce je sjalo, Kupa je tekla prepuna vode, žabe su kreketale, plotice veselo iskakale. Sa strahom sam pogledao prema suprotnoj strani obale.
Hvala bogu, ništa. Samo nerazminirana šikara.

Odahnuo sam.

Nikad više laptop na ribičiju. A bogami, ni Orwell prije spavanja.

Ah, te žene

ponedjeljak , 20.03.2017.

- E da znaš, to ti neće proći! Jednostavno, ne-ma šan-se! - izvijestila me Neizbježna, a u upravo izrečenom osjećala se znakovita prijetnja. Oblak guste pare načas je zaklonio njezino lice prepuno pravednog gnjeva, a pegla je zatim pošteno zatresla rostfrajni držač na dasci.

- Ti uostalom znaš dobro kaj smo se mi dogovorili!

Pat pozicija

Situacija je bila napeta. Moram priznati da sam vrlo neoprezno i naivno uletio s pregovorima o ribičiji baš za vrijeme peglanja. Iz iskustva sam trebao znati da je tada mojoj dragoj bilo kakva svađa zapravo dobrodošla i poticajna. Vjerojatno zbog same prirode tog dozlaboga dosadnog posla izvjestan porast adrenalina imao bi čudesan utjecaj na peglanje. Košulje, hlače i majice frcale su savršeno oblikovanih bridova ispod njezinih ruku, a hrpe uredno složenog veša rasle pod strop kao gljive poslije kiše. Pokušavao sam se sjetiti "kaj smo se to mi bili dogovorili" a što bi u pitanje dovelo planiranu ribičiju.
K vragu, pa da! Sasvim sam zaboravio kako sam na sutrašnji dan prije ohoho godina ošamućen i u žaru borbe izrekao ono sudbonosno DA osobi koja mi je upravo prijetila.
- Nijedne naše godišnjice se ne sjetiš, niti ti je stalo do nje! Ponekad poželim da sam kakva štuka ili šaran, zaslužila bi sigurno više tvoje pažnje! - redala je oštre optužbe, a ja, očito najobičniji bešćutnik, nikako da osjetim prijekopotrebnu krivnju i kajanje.
Bio je to nerazmrsiv Gordijev čvor ili šahovski rečeno - pat pozicija.
- Ne bi vrijedilo dolijevati previše ulja na vatru - zaključio sam u sebi rezignirano te pokušavajući utvrditi točan broj godina bračnog staža, uputio se prema Flaksovoj kući.

Gdje je izlaz?

- Ne znam kaj da ti velim. I moja se nekaj furi, a ne znam zakaj - rekao je tiho, oprezno se ogledavajući.

Flaks je u garaži upravo pravio inventuru ribičkog pribora. Bio je to prizor za pamćenje. Dva od četiri zida velike prostorije bila su načičkana uredno posloženim i prema namjeni sortiranim štapovima s rolama, podmetačima, kukama i čuvaricama. Na policama nekoliko kutija različitih veličina sa sitnim priborom. Pribora je bilo i u velikim ribičkim torbama u kutovima garaže, ispod dasaka u grabi, u gepeku i na sjedalima njegovog auta... A da ne kažem kako su one najvrednije, "prave stvari", bile zaključane u vitrinama dnevne sobe na katu
U trenutku mi je sinulo: Flaks i Maja zapravo su naši vjenčani kumovi. Naša svadba i njihove zaruke zbile su se istog dana, što znači... hmm.
Odnekud se stvorila upravo Maja.
- Vi muški ste zbilja koma. Baš me sad nazvala tvoja Goga, sva uplakana. Sutra je godišnjica vašeg vjenčanja i naših zaruka, a vi mislite zbrisati na ribičiju. Ma sram vas bilo!

Na trenutak je zastala, ali joj je pogled na muževljev ribički arsenal dao novu inspiraciju:
- A pogledaj ti ovo! S tim bi priborom moglo pola grada ribe loviti, a kad treba platiti telefonski račun ili moj solarij onda je to "bezobrazno skupo" - zajedljivo je primijetila.

Nakratko je nestala. Činilo se kako smo još i dobro prošli. No pojavila se opet.
- I da znate, ako sutra odete sami, ne trebate se više ni vratiti. Možete u ribičiju, ali samo s nama ili nikako - zaključila je zalupivši gromovito velikim, teškim vratima.
Ostali smo u mraku suočeni s teškom dilemom.

Idila na rijeci

"Koga ne možeš pobijediti, pridruži mu se" - glasi otprilike stara, mudra poslovica, mada ne bih mogao točno reći trebalo bi se to ticati mene i Flaksa ili naših boljih polovica. Dok
smo u rano jutro jurili pitomim krajolikom prema velikoj rijeci, to više i nije bilo važno.

A rijeka nas je dočekala u svom najljepšem jutarnjem ruhu. Zelenila se pred nama u izmaglici, mirna i veličanstvena. U krošnjama obalnog drveća bili su tijeku mnogobrojni ptičji festivali i sve je na svoj način odavalo počast Životu i slavilo sunce i novi dan.

Kak je krasno! Kak je lijepo! - uzdisale su cure, protežući se kad smo napokon izašli iz auta.

Brzo nas je prošla jutarnja zlovolja. Nakon mnogobrojnih sparnih, užarenih dana, te je noći pala dugo očekivana kiša, a dan koje je započinjao puno je obećavao. Iskrcali smo stvari, prihranili naša ribička mjesta kuhanom pšenicom i šećercem te se prihvatili bolonjez štapova. Uskoro su zaredale prve plotice, uz tek pokoju babušku ili deveriku. Čuvarice su se brzo punile, no tada su jače navalile babuške i to "monstrumi" od preko kile koji su sve češće kidali naše nježne cajgove i predveze.

I tako smo počeli...

Prekinuli smo gnjavažu, usidrili sisteme s plovcima u malu uvalu i sjeli kraj žena koje su upravo skuhale kavicu i pripremile doručak.

I tako je krenulo. Počeli smo pričati. I smijati se. Bilo je neobično gledati dugogodišnje životne suputnice u okružju rijeke i zelenila, s jutarnjim suncem u očima. Naučili smo sudarati se u našim malim klaustrofobičnim stanovima, susretati u izbetoniranim dvorištima i komunicirati posredstvom televizije i telefona. Svega toga ovdje nije bilo. Samo mi i velika rijeka.

Uskoro smo zaboravili na štapove i ribičiju. Na trenutak, barem toga dana, otkrili smo sami sebe i jedan drugog. Cure su se ohrabrile i skinule pa smo Flaks i ja zaključili kako još uvijek nije baš sve tako crno. Ribičija se pretvorila u opuštenu atmosferu plaže i sve češćeg šaputanja. U jednom je trenutku Maja odnekud izvukla staklenku sa žabom i izlila to na Flaksova gola leđa.

Oduvijek gadljiv prema tim nedužnim stvorenjima, Flaks je vrisnuo i pojurio preko polja za svojom ženom koja je već zamicala u obližnji šumarak.
Prolazile su minute. Nakon pola sata Flaks se vratio, izvadio nešto iz auta i opet nestao.

- Nisu normalni - prokomentirala je Goga i oštrim me noktima zagrebla po leđima.
Slijedio je još jedan kratak sprint prema obližnjoj skupini drveća..

Kaj uzmu - to dobe

- Ima tu koga? - dozivao je uporno ribočuvar naišavši na štapove i brdo, reklo bi se, napuštenih stvari. Kada smo se konačno pojavili onako polugoli, čisteći se od lišća i mrava, izgleda da mu je postalo jasno.

- Joj ljudi dragi, ribičija ni norija... - posavjetovao nas je očinski. - Evo tu sam vam jedva spasil ovaj štap, na njemu je bil špiglaš od 5 kila. Ne znam kaj bi po pravilniku trebal napraviti s tim, pa sam vam ga stavil u čuvaricu. A vi kak hoćete.

Siroti je ribočuvar bio toliko zbunjen da je zaboravio ono najvažnije zbog čega je došao - pregledati dozvole i naplatiti ribolovne karte.

Slijedio je opet set ribičije, pa set brčkanja u plićaku. Zatim roštilj i Hladno pivo:

- Sunce piči mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini... - pjevali smo sred nove invazije babuški. Onda smo za promjenu zaigrali belu. Cure su nas odrale. Ipak, sprinta prema obližnjim nakupinama drveća i niskog raslinja više nije bilo. Pa nismo mi klinci. Može to i dostojanstvenije.

Vraćajući se u kasno poslijepodne svratili smo do obližnje gostionice.

- Pogle Majić kaj mi je dragi poklonil za godišnjicu braka. Bežičnu peglu! Kaj nije super? - pohvalila se moja Goga.
- A meni moj tek! - pokazat ću ti kad budemo nasamo. Nebuš vjerovala, ali baš je kul..

- Uvijek dobe ono kaj zažele - zaključio je Flaks, pogledavši me značajno.

Mogao bih se glatko složiti s tim.

Glavatica

Puknulo je k'o iz vedrog neba. Prvi glasonoša bio je Flaks. Nahrupio je na vrata baš kad sam pomagao najdražoj prebroditi tešku i osjetljivu fazu pms-a.

- Sori stari, ali moram te nekaj pitati. Jesi čul za ono sa Žacom?
Djelovao je uspaničeno.

- Ne - odgovorio sam iskreno, uvlačeći žnirance u cipele.
- Nisi? Pa cijeli kvart već bruji o tome!
Pogledao sam ga s nerazumijevanjem. Flaksova kronična nedorečenost u spiki već dugo mi je išla na živce.
- Nemam pojma - primjetih netaktično.
- Pa kaj zbilja ne znaš!?
- Daj Flaks, ne seri, zini već jednom - prodrao sam se bijesno i u tom trenutku postao duboko svjestan kako sam ipak samo čovjek.
- Pa... Žac je prekjučer vlovil glavaticu!
Osjetio sam kako mi velika knedla klizi grlom. Svemu sam se nadao, ali tome ne. Flaksove su me sitne očice pozorno promatrale.

- Sereš... Pa kak? I gde?
- Na Savi. U "kuhinji".

"Kuhinja" je zapravo bio naziv za jedan tiš malo ispod ušća Krapine u Savu. Tu je voda imala povratni tok i dubinu, vrtjela se i "kuhala", što bi kod stanovitih vodostaja bila idealna dobitna kombinacija za uspješnu ribičiju. Morao sam ponovno sjesti jer ovo je ipak bilo i za mene previše. Žac i glavatica... Glavatica u kuhinji... Glavatica kod Podsuseda... Žac i ribičija. Nekako nisam mogao povezati konce.
Jer Žac je bio, da ne budem prost, pik-zibner kad je ribičija u pitanju. Nula. Istina, živa volja, dobar pribor, ali ipak čista nula. Jedina riba koju sam vidio da je na svoje ruke onak samostalno ulovio, bio je klen od 30 deka ispod Jankomirskog mosta.. Ah da, i onih par japića na Ciglani. Totalni anti-talent s kojim je ići na ribičiju bila istinska mora i koji se uglavnom hranio našim ribičkim pričama.

Zato je situacija i bila toliko opasna. Nitko od nas nije ulovil tu mitsku ribu-superstara na Savi. Ako je Žac u tome uspio, nebu nam za živjeti.

- Pa na kaj?
- Na špin, stari, na špin... - procijedio je Flaks otvarajući drugu žuju. - Prekjučer, pred mrak, kad je počel padat onaj snijeg.. Niko živ nije bil na vodi, ali on se terencem dopelal do "kuhinje", zabacil nekakav srebrni meps koji mu je prvi došel pod ruku. Veli da je borba bila strašna i skoro mu je strgala "Sporteks". Kad ju je dovlekel do obale, prestrašil se jer takvu zvijer nikad nije videl!

- I kak ste sigurni da je to baš glavatica? Pa Žac teško razlikuje mrenu od jegulje! - upitao sam naslućujući zabludu ili čak prijevaru.

- Kleo mi se na sve živo i mrtvo. Veli da je imala zube ko njegova čivava. Kad je došel doma, on i žena su prelistali sve enciklopedije i tu ribu našli po imenom Hucho marmontas, iliti naški – glavatica.

Stvar je bila izuzetno ozbiljna..Dogovorili smo se da se popodne svi nađemo u kvartovskom "Holivud"-u.



Svi su bili tu. Dugi, Jura, Glista, Flaks... Samo je Žac nedostajao. Nakon senzacionalnog ulova morao je na poslovno putovanje u Češku.

Odlučili smo ga nazvati.

- Bok stari, baš mi je drago... Jesi čul, ha? Žal mi je kaj ti nisam mogel javiti odmah, nisi bil dostupan. Nema veze, vraćam se u petak, a u subotu ste ionak svi pozvani na moj ročkas - mljeo je Žac preko uključenog speakerphona, očito dobre volje. U pozadini se čuo zveket čaša, bleh-glazba u techno izvedbi i pustopašan ženski hihot.

- Vidiš stari, svaka čast vašim šaranima i štukama, ali glavatica je ipak kraljica. To se ne događa svaki dan i sva... - tu, tu, tu, tuu...

Valjda sam nekak slučajno stisnul gumbić pa je veza pukla. Šteta.

Dečki su po običaju počeli filozofirat.

- Je, je, ništ čudnog, pa moj je deda 1934. vlovil glavaticu od 15 kila na Savi kod Zaprešića. Prije ih je tu bilo k'o kenje. I meni je već par puta iznad mosta na tanku crvenu glisticu naletila pastrva. A i neki čovjek je prošlo leto kod Toplane dobil mladicu, i to komad.

- Sve je moguće - glasno je razmišljao Jura. - Sutra idem špinat u "kuhinju". Ak' je Žac vlovil glavaticu, onda ih ima ko klenova. Izgleda da salmonidi prihajaju.
- A da mu nazovemo žensku i odemo kod njega doma pogledati tu neman? - predložio je Dugi.

Žacova je Zdenkica bila pravi zmaj, duhom i tijelom, i teško se moglo predvidjeti kakve je volje. Odustali smo i odlučili se strpiti do subote.

- Hepi brzdej tu juu.. - tulili smo te subote za stolom dok je Žac neuspješno pokušavao pogasiti 43 svjećice na torti.

- Dečki, tak sam hepi kaj ste tu. I sami znate kak' vas cijenim i uživam u vašim pričama.

Istina. Žac je doslovce znao zaplakati od sreće kad bi se počele redati "ribičke". Slušao bi širom otvorenih očiju i razjapljenih usta ko malo dijete, upijajući svaku dragocjenu riječ, nas majstora.

- Polako Žac, polako. Mislim da bi prvo trebali vidjeti tvoj trofejni ulov, kak smo se i dogovorili. Poslije bu cajta i za priče - nisam mogao ne primijetiti.
- Je, je.. - odobravajuće su zagraktali dečki.

- Aaaa, glavatica? - trgnuo se Žac - Ma kak ne, nema problema, mislili smo to ko malo iznenađenje kasnije, ali nema veze. Zdenkica, daj donesi ribu da ju dečki vide!

Zdenka je otišla do frižidera, izvadila veliki pladanj i stavila ga na stol. Riba je bila fino aranžirana mrkvicama, peršinom i prelivena marinadom. Jedino, to nije bila glavatica.

- Dečki, pa to je najobičniji som - izrekao je Flaks nepobitnu istinu.

Svi smo odahnuli. Neki su i nesmotreno prasnuli u smijeh.

- Som? Kak som? Nemoguće! Hm. Vi'š, ma ko bi rekel. Ali nema veze, kaj je to sad važno? Danas som, sutra nekaj drugo! Riba je riba. Daj Zdenkica, stavi ga u pećnicu i dodaj puuno krumpira.

lako nam je bilo nekak lakše oko srca, osjećali smo se donekle nasamareni.

- Dečki, kaj čekate? Svega ima na stolu. A ja bum hitil par planjki u kamin. Moremo se odmah i preseliti sim - hrabrio nas je Žac.

Poslušali smo ga. Ipak, bio mu je rođendan.

- Je je, dragi moji, kad smo već kod te glavatice.. Vražja riba - započeo je Jura, roštajući šarajzlom po debeloj žeravici.

- Moj je stari 1958. imal točno 30. Snijeg je padal tri dana, a led je pokril pol Save..
- Stani malo Jura, kaj to nije bil tvoj deda u pitanju. I to 1934.? - primijetio je Dugi sitničavo.
- Čuj Dugi, ak' znaš bolje od mene kak je bilo, onda pripovedaj ti - poklopio ga je Jura i nastavio.
- Nije onda bilo Sporteksa, rapala i tih sranja, ne, ne..

Pogledao sam Žaca. Bio je u sedmom nebu.

A glavatica? Možda točno veli: zar je to važno? Riba je riba. Jedino onaj som, hmm, mogao bih se zakleti da sam mu ga poklonio na zadnjoj ribičiji.

Ali, koga zapravo briga. Pivo je bilo odlično, češko. Žac presretan, dečki raspoloženi, Zdenkica u minici, som u pećnici..

Melin

Kad malo bolje razmislim, sve je i počelo nekako čudno. Krasan dan na izmaku ljeta stvorio je tu iznenadnu i neodoljivu želju."Opsesivno-kompulzivni poremećaj"- kako bi zlurado prokomentirala najdraža u stilu priučenih Kozmo-psihoanalitičarki.

Bilo kako bilo, nešto kasnije već sam krotio pedale bicikla i jurio u pravcu Podsuseda. Iz slušalica mp3 playera poticajno je treštalo "Idem tamo gdje je sve po mom", a ja sam se osjećao tak neobično lagano, slobodno, nesputano. Prolazim kroz tunel a zatim pohlepno pogledom pretražujem riječni tok i zelenu deltu preda mnom. I onda, kada sam već detektirao željeni cilj shvaćam razlog tog lepršavog osjećaja. Naime, nešto uistinu važno i neophodno za ovaj izlet - ribički pribor - ostavio sam doma u predsoblju.

I kaj sad?

Lepe ti je, lepe ti je . .

Ležim tako u travi uz obalu Krapine te pomiren uviđam kako je taj iznenadni propust stvorio zapravo neku novu kvalitetu. Da sam došao oboružan priborom sada bih do guše bio zabavljen štapovima, sistemima, mamcima i prihranom. Ovako sam mogao doslovce pustiti mozak na pašu i neopterećeno uživati u prirodi i pitomom krajoliku.
Za razliku od često prebukiranog i vegetacijom bogatijeg dijela od željezničkog mosta do ušća, ovdje Krapina teče mirno i predvidivo, obgrljena skladnim obalama nasipa. Svud uokolo prostiru se livade i njive obrubljene čipkom obraslih rukavaca, sve do zagorskih bregova u daljini i šumovitih obronaka Medvednice. Ispred mene Zaprešić, naziru se Jelačićevi Novi dvori a iza pod Susedgradom, podsljemenska sela; Poljanica, Jablanovec, Ivanec Bistranski..Ribiča nigdje, tek marljiva obitelj kraj traktora prevrće sijeno.

- Nebu dobro, laste čist nisko letiju..- slušam zabrinuti ženski glas. Na nebu pak niti oblačka. Zrak je zasićen mirisom kukuruzovine, buča, sijena i benzina. S obližnje magistrale i nadvožnjaka dopire povremeno brundanje automobila.

Ležim tako zabavljen igrom osjetila, nekako prisutan i odsutan istovremeno, testirajući usput granicu izdržljivosti naspram opsade nasrtljivih žutih mrava. A onda - buć! Uspio sam u djeliću sekunde pogledom ispratiti zlatnožuta leđa šarana špiglaša kako poniru usred vira.
- Hm, ipak šteta - zaključujem, uništavajući krvoločne mrave kojima ništa na mom tijelu nije bilo strano ni sveto.

Došao je tiho..

Ponekad hodajući ulicom pomislim o nekom, a taj se stvori iza ugla. Zafućkam kakvu melodiju, a ista zasvira na radiju. Zaustim izreći nešto, a moj sugovornik izgovori to umjesto mene. Prekognicija, telepatija, ili jednostavno višak/manjak koje daske u glavi?

Ne znam. Ali slično je bilo i ovaj put. Najprije šlagvort Karasove citre iz "Trećeg čovjeka";
"Ta-ra ram, ta-ra ra ram..."
Nisam se morao ni okrenuti. Netko je bio iza mene.

Na nasipu je stajao čovjek. Točnije, starac. Bolje rečeno, pomalo čudan deda. Mršav, koščat i gotovo proziran. Na nogama je imao neku vrst starinskih vojničkih čizama do koljena. U njih uvučene prljavo smeđe lugarske hlače koje su nekad vjerojatno bile i zelene. Košulja od buhača i lajbek. Na glavi veliki, crni, pusteni škrlak. No to nije bilo sve. Starac je u jednoj ruci držao pleteni rogožar, a u drugoj trodijelni bambusov štap. Ribič, dakle. Pravi pravcati.

- Dobar dan i vama, stric - pozdravio sam tog nadasve zanimljivog svata.

Deda se polako spustio do obale, pogledao uzvodno pa nizvodno, te se nakratko zapiljio u vodu ispod svojih nogu. Približio se obližnjem grmu i na njegu prislonio bambus. Iz rogožara je izvukao sklopivu malu štokrlu, sjeo i nastavio s pripremama za ribičiju.
Počeo je otpetljavati cajg namotan na daščicu koja je bila uglancana i obrađena poput dragocjene relikvije. Sve je to radio jako polako, strpljivo i sistematično, kako to samo znaju stari ljudi i jako mala djeca, neopterećeni vremenom i ambicijama. Kad je sve bilo gotovo, bacio je u vodu nekoliko već pripremljenih kugli hrane, po svemu sudeći od starog kruha i šrota. Obrisao je ruke o hlače, izvadio cigaršpic te u njega umetnuo cigaretu kojoj je prethodno otrgnuo filter. Povukao je strastveno prvi dim, uzeo bambusov štap i zabacio cajg s plovkom od guščjeg pera u vodu. Plovak je na tom mjestu gotovo stajao, spora riječna struja ga je jedva zamjetno gurala pod vrbov grm.

Starac se zagledao u vodu, nekoliko puta klimnuo sijedom glavom a zatim prozborio, nekako više za sebe.
- Tu je negda bil melin, baš tu, a sad nema ništ', samo voda.

Pomislio sam kako nešto krivo čujem. Šleper s autoputa tutnjao je bezobzirno, zaglušujući njegov napukli glas. Digao sam se i približio mu se.
- Kaj ste rekli stric, nisam vas dobro razmel, kakav melin?
Starac je i dalje gledao u vodu.

...i ušao u legendu

- Kalamirov, zapraf, Gupčev melin, kak su ga ljudi zvali.

- K vragu! Ludi, senilni starac. Samo mi je još to trebalo - pomislio sam u prvi mah. Bio sam siguran kako na tom dijelu rijeke Krapine nije postojao nikakav melin. Ali ipak..
- Jeste vi, deda, sigurni u to?

Okrenuo se i pogledao me sitnim, smeđim, vodnjikavim očicama. Lice mu je bilo izborano poput kornjačine kože. Bio je u dobu kada bi bilo vrlo nezahvalno pogađati mu godine. Mogao ih je lako imati 85, ali i 120 ...

- Znaš sinek - nastavio je polako - ja i moj rod živimo v ovom kraju već par sto let. Svi smo od navek bili seljaki i kmeti i nismo preveč išli v škole. Da bi ipak nekaj znali, morali smo jen drugoga poslušati i poučavati. Tak je moj deda meni govoril kak je bilo prije, u stara vremena, a njemu su isto tak pripovedali njegov otec i dedek. I tak, ja sam ti dragi sinek siguren da neke stvari poznam isto tak kak i onaj moj rod od prije par sto let..me razmeš?

Usmena predaja, dakle - razmišljao sam. Sa svim njezinim dobrim i lošim stranama.
- Pa kak je to onda bilo, rečite?

Gupčev melin

- Negda, dok sam još kak dete s dedekom hodil ribe lovit, tu gde mi sad sedimo bil je rukavec Krapine i brv. S je'ne i s druge strane bilo je još par p'njeva i greda v vodi a to su bili ostatki melina, To se bolje videlo dok još Krapina nije bila regulirana, posle je voda napelana v rukavec. Polje oko brvi zvalo se Vučinka, a to mesto gde je bil melin, gore do nadvožnjaka, zval se još i Korlekov put.

Deda mi je pripovedal kak je za vrijeme tlake v melin dolazil Matija Gubec i tu puntal seljake.
Ljudi su u melin v žaklima nosili kuruzu, pšenicu, hrž i ječmen na meljavu, i tu su se jen drugomu žalili. Barun Tahi bil je gospodar sega. Bil je velki gad, dal je ljude batinati i metal ih je h kladu. Teral je kmete da kupuju njegovo pokvareno vino i betežno blago, uzimal mlade dekle k sebi na dvor.
Gubec se tu znal zestati s Gregurićem teri je sa svojim ljudima dolazil iz Vrbovca.

Onda su bile velike huste okoli Zaprešića. Negde pred samu bunu, sluge su s pesima lovili ljude teri su čez te huste 'šli do melina jer su znali da se nekaj grdoga sprema. Kmeti su otud nosili borovicu za znak da su za "istu stvar" ili kokotovo pero - "za bunu".

Starac je zašutio. Pričajući, naredao je usput nekoliko klenova, šnajdera i mrena manirom rutiniranog mahera. Ribu je stavljao u čuvaricu improviziranu od vreće za krumpir.

Moram priznati kako me njegova priča zaintrigirala. Jer zemljopisno, nalazili smo se u povijesnom prostoru seljačke bune. A mlin na osami kao i mlinovi općenito bili su zgodno mjesto za sastajanje sirotih kmetova.

Pokušao sam zamisliti stari drveni melin sred živopisnog rukavca, škripu ogromnog kotača i grmljavinu teškog kamenja. Izmučeni, odrpani ali odlučni i nepokorivi seljaci, tu kuju bunu protiv svog silnika, nadomak Susedgradskih zidina i Tahijevih poslušnika i špana.

Pojelo ga "živo srebro "

- A do je držal taj melin? - upitao sam ga nakon što je ponovno zapalio cigaretu.

- Hm, bil je to neki Marko Kalamir. Jemput je Gubec došel u melin, a Kalamir, teri je klepal mlinski kamen požalil mu se kak ga gospon tera iz melina, zato kaj je sve okoli njegovo, hiljadu rali, pa da on, Kalamir, nemre tu imati svoj melin i to malo zemlje.

Gubec mu je rekel da gospon po ondašnjem zakonu ima pravo ga odseliti, ali da mu mora dati odgovarajuću zemlju i drugi melin. I onda su ga gospon odselili u Mokričnicu, gde je i den-denes Kalamirova ulica i naselje. Tu su mu na potoku Lužnici napravili melin. Ovaj pak na Krapini, naslijedili su Čikulini, pa onda Jelačići teri su južno od njega, na jazu, imeli i pilu. Bila je tu i lajda na čigu prek tere se išlo na drugu stran. Melin je zapušten jer mlinara nisu plaćali i onda je on pustil "živo srebro" pod njega da ga potkopa i hništi.

Inače je u ono doba bilo je na Krapini više melinov tere su držali gospoda i Tahi. Seljaki su za bune Tahiju više njih zrušili. Je'n na Savi blizu Jagodića, onda pod gradom u Sutinskim vrelima, i je'n blizu skele i mitnice pod Susedgradom.
Tak je to bilo, sinek.

Deda ne samo da je zanimljivo pričao nego i uspješno lovio. Bilo je interesantno gledati kako naoko krhki bambus fino amortizira udarce i bijegove velikih deverika koje su počele gristi k'o kederi.

Najednom se smračilo. Nekako smo istovremeno pogledali u zacrnjen "bablji kut" iz pravca Pregrade kojem su sijevale prve munje.
- Dež' bu grdi - zavrtio je glavom i počeo žurno spremati stvari. Iznenadilo me kada je većinu riba pustio, ostavivši tek par osrednjih za sebe.

Rastali smo se. Malo me je čudno pogledao kada mi je čist spontano izletjelo - "Fala stric".

Još neko vrijeme gledao sam za njim kako poput utvare prelazi preko polja, a onda sam odrvenjelih nogu i ja sjeo na bicikl i krenuo, praćen prvim krupnim kapima kiše.

Poslijepodne na obali Krapine

Tog popodneva špinao sam na Krapini. Vodostaj je bio razočaravajuće nizak, a zadjeva k'o u priči. Pretraživao sam rijetke pogodne dijelove vode, ali niti jedan predator nije se polakomio za mojim (citiram mlađu kćer) "pokemonima". Bio sam ipak u svojevrsnom "don't worry" raspoloženju.

Kak je, dečki?

Kad špinam rijetko se ili minimalno živciram, osim ako u vodi ne ostavljam previše skupih varalica ili mi se pod nogama ne otkvači kakav kapitalac. Hodajući tako, na čistini između velikih vrba naletjeh na grupicu ribiča. Mahom su to bili dečki zrelijih, srednjih godina uz pokojeg časnog starinu. Samo su dvojica, koliko sam mogao primjetiti, pecala, dok su ostali kibicirali i pravili im društvo. Bilo je očito kako je to stara škvadra dobrih znanaca koji gravitiraju području uz Krapinu. Štapovi su bili zabačeni na fiksne pozicije, plovci usidreni, uz pokoji grunt.

- Ima kaj? - upitao sam više reda radi, sluteći odgovor.
- Slabo - progovorio je konačno jedan od njih, koji je izgledom i držanjem dominirao grupom. Sjedio je udobno zavaljen u stolici s naslonom, a sve oko njega je bilo uredno složeno i na dohvat mu ruku. Nije skidao pogled s plovaka.
- Slabo, slabo..- priključili su se i ostali, kao jeka.
- Pa ima tu još uopće ribe?

Namjerno provokativno postavljeno pitanje izazvalo je lančanu reakciju meškoljenja i kašljucanja. Riječ je uzeo Maks, čovjek u stolici. I dalje je napeto gledao u vodu, kao u kokpit formule 1.
- Dečki, nije smiješno, ali ovak dok gledam tu Krapinu pred sobom, čovjek ne bi vjeroval.

Maksova priča

Svi smo se zagledali u ono malo vode što je teklo između panjeva.

- Ovak kad ju gledaš, ništ'. A kakvih tu riba samo ima! Evo, prošlog ljeta. Bil sam na vodi sam. Na ovaj štap sam čekal šarana, kad je zviznul amur. Otpelal je tam do onog kamenja i granja na drugoj strani, i stal uz obalu. Bilo je tak malo vode da sam mu mogel ljuske prebrojiti. Metraš, oko 10 kila. Držal sam ga, a flaks je pilil po tom kamenju i panjevima. Na kraju je sve strgal i otišel. Nisam mu mogel ništ'.
Odmah posle par dana, evo tu sam postavil na kedera. Kak je manja riba dobro primala, skroz sam zaboravil na to. Odjednom vidim, plovka nema. Špula je bila los i riba je već izvlekla bar 20 metara najlona. Pelal je uzvodno ko balvan iz birtije, ni lijevo ni desno. Hodal sam za njim, probal ga štopati, drek... Kad mi je zvlekel skoro sav najlon, stisnul sam čik na njega da bar spasim špulu.

Jankecova priča

- Som je grdi - javio se Jankec potvrdno.
- Se ti sečaš Vlado onog dole kraj potočeka ispod Katice? Lovimo ti mi, a s druge strane iz onog dvorišta u vodu uđe raca s mladima na kupanje. Najemput počne nekaj coktati, pljuskati, gakatati. Kad evo ti stara beži iz vode, ali bogme dve od četiri male jok.
A tak, mislim si ja. Denem na udicu glistu i za čas dobim babuškicu, tak, blizu pol kile. Složim brzo cajg na germini i hitim. Nije prošlo ni deset minuta. Trus! Nema 50-gramskog plovka. Jel tak bilo Vladek?
- Tak, tak - potvrdio je prozvani. Jankec je nastavio:
- Otpelal je tam gdje je najglibše i spustil se na dno. Držal sam ga brat-bratu bar pol vure i prstima prebiral po flaksu. Ta ga je muzika digla. Par put mi je bežal, ali sam ga ipak dopelal pod noge. Vladek je moral h vodu da ga zvlečemo. Bil je točno 23 kile, kaj ne?

Slušali smo, a cigarete su živahnije kružile uokolo.

Ivekova priča

Tu ima ribe, ali ne kak prije - javio se Ivek, očito najstariji od prisutnih. S tim u zadnje vreme jedva mogu mačku nahraniti a negda ih je bilo koko te volja.
Ja se sečam kak dečec, a i tatek mi je znal pripovedati. Prije se oralo oko Krapine skroz do obale. Kad je poplavila pa se povlekla, u brazdama je bilo rib ko blata - šarani, somi, štuke, smuđi, sve velike mrcine. Ja sam na ruke vlovil mrenu od skoro 3 kile. Dolazili su ljudi s kolima i košima i nosili ribu doma.

U to vrijeme je tu dole na zavoju bila bolta. Vi se toga možda ne sečate, posle ju je voda rastepla. Mi smo se kak dečeci kupali i ronili po njoj. Bila je kak pečina, bar tri metra po obalom. Jemput sam pogledal unutra i skoro se prestrašil. V kutu su bila tri soma kak cepanice. Niš, prejdem ja doma i zemem pokojnega Tonča, on je imal veliki križak. Ušli smo u vodu, postavili mrežu, a mi smo stali sa strane kak nam ne bi zbrisali. Poterali smo ih batinama. Jen se zabušil u sirotog Tonča i skoro ga je zrušil. Ipak smo ih vlovili i zvlekli vun. Najvekši je bil dug kak ja -165 cm.

Nastao je kratki tajac. Svatko si je mislio svoje. Maks se prvi oglasio.
- Znaš Ivek, ali to za mene nije ribičija, to je mesarija. Nema ti kaj je štap i udica. Ja već i s udice dosta ribe puštam, jer kad bi svi tak lovili, ništ' ne bi ostalo.
- A kaj ti misliš, Maks, da riba uživa nakon kaj ju pol vure navlačiš na najlonu i udici? Morti bi bila sretnija da ju zemeš doma - nasmijao se dotad šutljivi Ruda.
- Kak bilo da bilo, zadovoljnija je u vodi nek na tvom tanjuru! - zaključio je Maks tu moralnu dilemu.

Rudina storija

Ruda se opet oglasio.

- Dečki, sad bum vam nekaj povedal, ne znam jel bute mi verovali. Prije par let sam na špici lovil mrene na kruh i trapist. Dobro su grizle, sve kilašice. Najemput, zvonce počne zvoniti ko v katedrali. Primim ja štap, kontriram, ali činilo mi se da je v tvrdom, sve si mislim, nekakav kamen. Bilo mi je žal cajga pak sam splel od zelenja venček i pustil ga po najlonu da ga morti na kontru otkvači. Dojde obruč do kraja i ništ'. Otpustim rolu i opet povlečem, kad zviz, vleče i mene i štap u Savu. Držim ja koliko se dalo, još mi je samo malo flaksa ostalo. Uspel sam ga nekak okrenuti i dignuti na površinu. Kad ono šaran - divljak, sigurno prek 15 kila! Zahaklal se za hrbat i nije valjda ni znal kaj mu se događa. Još smo se jedno vrijeme natezali, a onda je trokuka otpustila. Na njoj su bila ljuske tak velike kak trzalice od Štefovog bajsa.

Maks i štuka

Nakon kraće stanke, opet se javio Maks.

- Prošlu zimu, kad je bilo onak jako hladno i Krapina se smrzavala, nije mi vrag dal mira i idem ja špinati. Tu dole je bila santa leda duga valjda deset metara, a široka bar tri. Vidim ja da se svako malo ona ziba, a uz obalu šprica. Štuka je raubala nekakvu ribu! Kaj sad, stavim ja veliki žlicu na sajlicu i pustim ju nizvodno uz santu tak da ju je štrom nosil točno pod nju. Cimal sam ju gore-dole na mestu. Kad se štuka zaletela i htela ju je zgrabiti, fulala ju je i skočila na led! Sklizala se jedno vrijeme po njemu, a ja sam se valjal od smeha. Odmah mi je bilo toplo. Ali bila je lepa. Sigurno 7-8 kila.

Priča o štapu i..

- Dečki, ali kaj sam ja doživel! Sam vam pripovedal o onom štapu? - Jankec je jedva dočekao pauzu da se ubaci.

- Lovim ja sa susedom gore, kod onog gornjeg mosta. Platnice su lepo grizle, a jednu sam dobil - kak lavor! Negde pred večer na drugu stranu obale dopelal se z autom nekakav mladić s curom. Izvadil je iz gepeka štap sa rolom i zabacil na pahulju baš nasuprot nas. Seli su se, a ženska ga je počela stiskati i prijemati tak da nas je bilo sve sram gledeti. Videl sam ja, nebu to dugo tak išlo. I zbilja, za kratko vrijeme pobereju se oni u auto. Kad najednom, štap se strese, prebaci se prek onih slabih rašlji i pljusne u vodu. Vičemo mi, gađamo auto s grudama od blata, ali vraga, iz auta se čula samo nekakva muzika "n'ta, n'ta", a tresel se je ko da vozi po staroj samoborskoj. Probali smo štap nekak izvleči i spasiti, ali je potonul i voda ga odnesla.
Ništ'..
Nakon nekog vremena dojdu oni van, a ovaj traži štap. Pita nas i mi mu velimo kaj se dogodilo. Nije vjeroval, mislil je da smo ga mi sa gruntom privlekli. Bil je jako prost i da je kak je prijetil došel na drugu stranu, sigurno bi ga u vodu hitili. Jedno je vrijeme hodal okolo, roštal po Krapini i klel, a onda su seli u auto, zalupili z vratima i prešli.

Kak više nije grizlo i mi smo se počeli pakirati. Ali meni vrag nije dal mira i prošećem se malo uz obalu. Sto metri niže vidim ja štap kak polako vozi po vodi. Privlečem ga, a gore riba! I to kakva! Špiglaš od skoro 10 kila. Išel je van kak bebica, već mu je sega bilo dosta. Sused je skoro pal u nesvest. Pitam ga ja - kaj hoćeš - štap ili ribu. Šarana - veli on. Dobro, dam mu ja šarana.
A štap je tu - poglejte si ga, na.

Štap je kružio od jednog do drugog, uz komentare. Bio je to fini, šaranski dvodijelni prut s vrhunskom, skupom rolom.
Je, je svega ima na tom svetu - počeo je opet Maks. Mene je ponekad strah bilo posvetliti u vodu kad sam kakvu mrcinu dovlekel. Lahko je dole pri štengama ili na špici, ali tu loviti po noći, pak sam..Ma nema šanse.
Već je padala noć. Osvijetljena motorka jurila je prugom preko mosta, zvončići su se oglasili, a vrškovi štapova počeli tresti. Stari iskusni riječni vukovi ostali su mirni i na tu provokaciju, kako i pristoji.

Dok sam se udaljavao od njih još su se mogli čuti njihovi glasovi i smijeh, nakon čega bi po ne znam koji put krenula ona poznata rečenica: - Joj, sad sam se nekaj setil.. Ili - Možda mi ne bute vjerovali..

Bistro, dečki!

Podvodne priče

Udarila pripeka na jezeru. Sve se smirilo, pa i ribiči pobjegli svojim kućama čekajući bolje i pogodnije vrijeme za okušat sreću. Riba se povukla u dubinu i miruje čuvajući snagu. Somovi legli u debeli mulj, štuke zalegle u travu, amuri među lopoče. Klenovi se zavukli pod potopljeno granje vrba. Velike plove uklija i žutooka zauzele slobodne uvalice pa sad jedva primjetno titraju perajama hladeći se.

Tamo dolje na pješčanom dnu okupilo se jato šarana. Ruju po pijesku i traže zrna kukuruza, ostatke razmočenog kruha, peleta i razlomljenih boila. Budimo malo indiskretni i načas naćulimo uši... Ima tu zgodnih stvari za čuti.

- Slabo, slabo... - promumlao je stari šaran poznat pod nadimkom Štefina. Bio je najveći i najiskusniji među njima, o čemu su svjedočile brojne rupice od zabodenih udica oko usnog otvora.
- Dečki izgleda štede na boilama ili su se oni proždrljivi cvergli i babuške previše razmnožili.. Nema ni za dobar ručak. Jedva čekam da počne ta šaranaška liga.
- U pravu si - primijetio je njegov kompanjon sa zaraslim ulegnućem na leđima, uspomenom na teško djetinjstvo. - Da nema ovih koji nas hrane. love i puštaju mi bi jeli samo travu, kiselu kuruzu i one tvrde žgance od onog starog frajera s germinom.

I ostali su se uglavnom složili oko izrečenog.

- Nije da sam lud za tim njihovim hobijem - nastavio je Štefina - ali oni te bar nahrane, izvažu, poslikaju, i kaj je najvažnije, puste. U prijašnje doba moralo se biti prokleto oprezan kod klope, jer si lako mogel završiti na rđavoj udici i u škrinji kakvog "mesara", k'o mnogi moji dobri prijatelji. Za inat takvima najrađe trgam najlone.

- Eh, kad bi nas bar samo hranili. Onak, ko golubove u parku, bez tih udica..- primjetila je sjetno jedna krupna ženka puna ikre. Ovak ne znam kak ću proći s tom svojom mlađarijom.

- Ma nije to baš tak strašno.. Evo, ja sam jučer prvi put bil na udici. Bojal sam se jako makar je kontrakuka bila stisnuta, ali je ipak sve dobro završilo. Frajer me poslikal, izvagal i rekel da još moram puno rasti - pohvalio se mladi nabildani ljuskaš.
- Na kraju mi je dal pusu. Isuse, kak me je bilo sram! Inače, meni su najbolje boile od nutrabaits big fish mix-a s aromom brusnice, super su.

- A meni su najbolje od birdfooda s aromom tutti-frutty... mljac! - javio se još jedan gurman.
- Najbolji je šećerac, i to konzervirani! - zacerekala se grupica mladih šarančića.
- Ma kaj vi znate - uzvratio je ljuskaš - vi ste najobičnija derišta.

S vremenom počele su se sakupljati i ostale ribe. Slušale su šarane čekajući priliku da se ubace.
- Lako vama o klopi - zabrundao je som. - Jedete travu, kuruzu, a za vas se, vidim, i posebno kuha... A kaj je s nama? Bijele ribe je sve manje, pa moramo napadati nekakva železa i gume. Puno mi je trendova tak nastradalo.
- Istina - potvrdila je štuka obazrivo se primičući krupnoj žutooki. Nama je najteže, a i svi ribiči nas progone. I nema tu onog "ulovi i pusti"... Svi nas samo deru!
- Baš vas žalimo - uglas povikaše kederi... Pa kaj ne prejdete u vegetarijance?

Som grozomorno zacokće, razjapi usta i bar na trenutak riješi pitanje hrane. Štuka je za to vrijeme sredila naivnu žutooku.
- Možda je u rijekama ipak bolje.. - zapitao se glasno veliki, tusti amur - Tam bar ima dosta mjesta, a i moji kompići imaju bolju liniju.
- To si ti samo misliš - zahroptala je umorno i na izmaku snaga mrena koju je neki klinac nerazumno donio iz obližnje rijeke. - Po rijekama sve više mrežare, ubijaju eksplozivom, love vršama, parangalima... Nije nam za živjeti.
- Ima toga i kod nas, ne boj se - primijetio je do tada šutljivi tolstolobik a velikom trokukom na leđima. Vrag nikad ne spava.

Sunce je polako zalazilo i ribe su se malo - pomalo počele razilaziti.
- Eto ih! - vikne klen kad su na vodenu površinu počeli padati plovci, raubovi, rapale, mepsovi...Bježte ribe!

Jedino su šarani ostali na pješčanom sprudu sred kiše padajućih boila.

Nezaboravan šoping

Dugo sam odgađao taj trenutak. Zagledavao u novčanike, provjeravao salda, zbrajao prihode, oduzimao rashode. Škrtario, krpario. Ono neizbježno približavalo se poput sudnjeg dana: treba obnoviti ribički pribor! Obnoviti kažem, jer s tim stvarima treba biti itekako oprezan. Ipak, osim sitne, potrošne ribičke galanterije, to bi uključilo i kupnju kakve povoljne role i štapa. Najveći dio rashodovanog pribora mogao bih ustupiti svom šogoru kome mogu i zahvaliti što je isti dospio u takvo stanje.

Dakle, odluka je donesena, istina, bez koncenzusa jer je žena bila na uobičajenim konzultacijama kod punice. Naravno, to se nije moglo obaviti bez nekog tko je u tim stvarima neprikosnoveni autoritet. Flaks, moj vjerni suputnik i supatnik s ribičija bio bi smrtno uvrijeđen a da mi svoje ogromno enciklopedijsko znanje ne stavi na raspolaganje.

- Super - zaključio je neočekivano kratko - vidimo se ujutro, a poslije možemo malo i do šoderice.
Kao logičan izbor za kupovinu nametao se obližnji "Štupser and Co", ali nakon kraćeg usaglašavanja to je otpalo.Naime, oni crknuti durbaheri i piljevina kao glavni sastojak "univerzalne primame za tekućice" bili su teško zaboravljivi feleri.
- Eh da, znam za jedan novootvoreni super-shop u centru! - sjetio se Flaks.

Uskoro smo ulazili kroz vrata obljepljena brojnim poznatim etiketama i logoima tvrtki u luksuzan prostor veličine osrednjeg disca. Iz nevidljivih zvučnika dopirao je poticajni new-age, a na tv-monitorima vrtjeli su se propagandni filmovi prepuni gro-planova kapitalnih ribljih primjeraka.
Na trenutak sam zastao pred štandom na kojem su bile izložene role i štapovi xyz-kvalitete. Učinilo mi se kako je jedna od rola prilično kompaktna, s dobrom i preciznom kočnicom.

Flaks je odmah pokazao zube: - Ako misliš kupovati takva sranja, nisi me ni trebal zvati sa sobom!
Hm, nisam ni stigao razmisliti o toj dilemi, jer me Flaks odvukao do "pravih stvari". Gledali smo svu tu raskoš, a ubrzo se kraj nas stvorio i susretljivi vlasnik u društvu ljubazne kćerke.

- Za kakvu vrstu ribolova trebate štap? Što očekujete od dobre role po vašem ukusu? Biste li riskirali gubitak "ribe života" zbog loše odabranog najlona? - pljuštala su retorička pitanja na koja je ionako više odgovarao Flaks. Pred mojim su pak očima defilirale bajtranerice, multiplikatori, bolonjez i meč štapovi, direktaši, rod-podovi, podmetači... Pult se punio najlonima, upredenicama, udicama, plovcima, vaglerima, voblerima, anti-tangl olovima, hranilicama... Prodavač je pričao, Flaks ga nadopunjavao i usput prezentirao pribor, a mlada se dama zagonetno smješkala...

Počeo sam se nekako čudno osjećati, zavrtjelo mi se. Kao u magli mogu se još prisjetiti svojih kreditnih kartica poredanih na staklu pulta, svežnja kunskih stotica kao prilog, te užurbanih pokreta dvojice muškaraca koji su pakirali kupljeno.

- Dečki, svaka vam čast, bok i bistro! - poželio nam je iskreno vlasnik, nakon što smo utovarili stvari i krenuli prema šoderici.
Srećom, naš je "kut" bio prazan. Nestrpljivo smo vadili sve te dragocjenosti iz auta. Ah da, treba reći kako je i Flaks malo "obnovio" pribor. Obećao mi je da će mi posuđeno vratiti odmah, čim dobije otpremninu u firmi.

Učvrstili smo rod-podove, kompletirali štapove, izbalansirali cajgove. Velikodušno smo zatim pošodrali uvalicu boilama i zavukli se u udobne stolice.
Počeli su pristizati prvi radoznalci i čestitari, a mi smo strpljivo odgovarali na pitanja. Proticalo je vrijeme bez griza, no iskustvo nam je ionako govorilo da se riba može očekivati tek predvečer.

A onda se kraj nas pojavio starac gurajući pony-bicikl sveden na korodiranu ramu i dva iskrivljena kotača. Iz masnog je ruksaka izvadio komad cajga namotanog na stiropor u kompletu s velikim bačvastim plovkom i somovskom udicom. Iz grmlja je zatim izuvkao drveni, kvrgavi kolac nepoznate akcije, gramaže 500 -1500 g... Zavezao je za njega debeli žuti najlon, na udicu zakvačio hrgu kruha i zabacio kakav metar od obale.

Flaks i ja gledali smo ga kroz polarizacijske naočale koje nam je velikodušno poklonio vlasnik trgovine i jedva suzdržavajući smijeh, vrtjeli glavama.

Sjedio je tako u skvrčenom položaju indijskih isposnika i uporno fiksirao plovak. Ne za dugo. Plovak je nestao i starac je sasvim smireno "kontrirao", kao da to čini svaki dan nekoliko puta. Uskoro je izvlačio šarana od kakvih 10-ak kila, na način kako bi izvukao i potopljeni mlinski kamen da je slučajno zagrizao. Spremio je ribu u ofucanu crnu torbu od olinjalog skaja, sjeo na pony i nestao među vrbljem.

- Onaj ko ima sreće ni na šekretu nije gladan... - prokomentirao je kiselo Flaks, paleći nervozno cigaretu za cigaretom.

Gledali smo naše mrak-role i skupe štapove na rod-podovima i mislili si svoje.

Kada smo se navečer vraćali kući i tražili uzalud neku otvorenu ribarnicu, stao sam kod dežurne apoteke i kupio dvije stvari koje su srećom davali i bez recepta: normabele i always uloške.
Trebalo je misliti i na najdražu.

Kralj ciglane

Još jedna čudna i svojeglava zima spremala se na odlazak. Zapravo, tumarala je unaokolo prezrena i posramljena, skupljajući ono malo prtljage i rekvizita što joj je preostalo, očekujući neizbježnu kalendarsku smjenu. Proljeće je kucalo na vrata poput nestrpljive mlade, a izgledalo je upravo onako kako ga opisuju stoljetni kalendari, dječje čitanke i povoljni meteorološki izvještaji. Na svu sreću.

Nije mi se išlo predaleko..

Tog vedrog, sunčanog, gotovo blistavog jutra, sjedio sam na terasi ispred kuće praveći inventuru nad poprilično devastiranim ribičkim priborom. I dok bi se za štapove i role još moglo reći kako će uz ponešto čišćenja, pritezanja i podmazivanja poslužiti svrsi, stanje tzv. "potrošne ribičke galanterije" bilo je katastrofalno. Nakon kompletiranja nekoliko osnovnih cajgova, malo je toga preostalo.

Uzeo sam list papira i počeo oprezno upisivati sve te udice, virble, stopere, sajlice, starlete itd. uz pokoji plovak i kolut najlona. Iz iskustva sam znao kako je taj popis uglavnom nepouzdan, te da će mi kooperativni prodavač uz malo truda utrpati još štošta. Sunce se polako dizalo iznad krovova, ambiciozno rasipajući toplinu, a inventura i servis bližili se kraju. Dječica u kući upravo su započinjala neizvjesnu bitku oko daljinskog upravljača, a po glasu Najdraže nije se moglo pouzdano utvrditi koliko i kako tlak zraka, vlaga i sl. u korelaciji s pms-om utječu na njezino raspoloženje.

Zatvorio sam oči i ubrzo shvatio kako u mislima vrtim i pretražujem katalog obližnjih, raspoloživih voda, uspoređujući pohranjene slike s uzorkom ovog tako obećavajućeg dana. Nakon kratkog promišljanja i selekcije, donio sam jedinu razumnu odluku, Na papirić je trebalo samo dodati; bijeli kruh i gliste.

Grabe "iza ciglane"

Od začetka ideje do realizacije, tj. stizanja na odredište, prošlo je nešto više od pola sata, uz sva potrebna zadržavanja radi kupnje. Naime, malo je voda do kojih se tako lako može doći gradskim autobusom ili tramvajem. Jezerca iza ciglane nalaze se takoreći u širem gradskom centru, stotinjak metara od terminala, skrivena u pitomoj šumici.

Stajao sam na obali-razdjelnici između dva jezera inače različitih nivoa i vagao na koju ću stranu. Manje jezero ovalnog i pomalo umjetnog oblika služilo je do prije par godina kao komercijalni privatni ribnjak koji je funkcionirao po načelu – uhvati pa po kili plati. No nakon što je ta stvar iz nekih razloga propala, u jezerima je ostalo još podosta ribe na zadovoljstvo stalnih ili povremenih ribiča-namjernika.

Sljedećih nekoliko godina tu su se nerijetko i uspješno lovili amuri od desetak-petnaestak kilograma, šarani, babuške, manji somovi, klenovi i crvenperke, no u zadnje vrijeme stvari su se donekle promijenile. Ribe su s vremenom postale nekako oprezne, sumnjičave i gotovo mudre. Sve su manje i bez ikakvih uvriježenih pravila "primale", što bi se dalo na razne načine protumačiti. Mnoge su osjetile udicu i drilane, a poneke su (u što sam se i sam uvjerio) za sobom vukle dijelove pokidanih cajgova. Možda su bile donekle iznervirane prevelikim apetitima ribiča, zbunjene neodmjerenim prihranjivanjem i mirisima, zgađene steretotipnim, nemaštovito prezentiranim mamcima ili jednostavno - frustrirane činjenicom što pripadnice njihove vrste svoje prehrambene potrebe uglavnom plaćaju glavom i izlaze iz vode, a nijedna se ne vraća..Tko zna. Bilo kako bilo, sve to rezultiralo je time da su grabe bile posjećivane tek od nekolicine najupornijih ribiča, koji su se manje-više međusobno poznavali, razmjenjivali iskustva i informacije, te se nerijetko podržavali u svojevrsnom mazohizmu.

Nigdje nikoga...

Zbilja, nije bilo baš ugodno dolaziti danima ili tjednima a pritom ne osjetiti griz, dok bi istovremeno jato amura predvođeno pokojim tolstolobikom ravnodušno kružilo uokolo ili za sparnih dana pljuskalo po površini praveći virove i piruete. Dakako, u usmenoj predaji među ribičima kružio je neprovjereni mit o "nemani" iz gornjeg jezera viđenoj s fundamenta starog porušenog bunkera. Cjepanica adekvatne dužine i težine "raubala" je među jatom usplahirenih babuški.. Mo'š mislit.

No da se vratimo u stvarnost. Gornje, veće jezero djelovalo je daleko živopisnije, da ne kažem karizmatičnije od donjeg koje je podsjećalo na ukopanu dječju vanglu. Monumentalna kockasta ruševina betonskog fundamenta SS bunkera gotovo ga je presjecala po sredini, ostavljajući tek nekoliko metara uzak kanal. Gledano iz zraka, izgledalo je poput ogromnog fetusa. Dubina od 2 - 16 metara. Neka su mjesta zbog raslinja ili visoke, strme obale bila gotovo nedostupna.

Kako sam tog trenutka bio jedini ribič na vodi, mogao sam birati. Odlučio sam se ne bez razloga za "kut". Mjesto je bilo bez tragova skorijeg ljudskog prisustva, voda mirna i relativno bistra. Raspakirao sam stvari i rasklopio podmetač jer nikad se ne zna.

Čudne su te grabe..

Na par metara od sebe zabacio sam sistem s kliznim plovkom i mekano formiranom pahuljom, a desno u uvalu iza već legendarne traktorske gume usmjerio 5-metarski direktaš s laganim cajgom i opet pahuljicom. Svoj najjači Dam-ov "Rekord", grunt štap s 0,40 najlonom, kliznim olovom te direktno vezanom "dvojkom" načičkanom jedrim glistama lansirao sam daleko, sve do šaša ispod betonske grdosije. Zvono? Učinilo mi se to nekako pretenciozno. Sjeo sam na pronađenu "faktoricu" i zapalio cigaretu.

Prisjetio sam se s ugodom kako sam ovdje prije nešto više od godine dana (oko Uskrsa) iza već spomenute traktorske gume na štangu izvukao amura od 5,5 kg, a nekih mjesec dana kasnije, usred jednog sličnog sunčanog dana uspio prevariti lijepog šarana - špiglaša od 7 kg. To su bile i jedine spomena vrijedne ribe koje sam te godine na ciglani uspio uloviti, mada sam nakon toga dolazio još desetak puta.
Da, čudne su to grabe, reklo bi se, nepotkupljive, ali možda u tome i jest njihova draž.

Cigareta je dogorjela, a plovci su i dalje očekivano statirali na svojim mjestima. Voda baš i nije obilovala znakovima života, izuzimajući pokojeg vodozemca. Tu i tamo zakreketala bi žaba, kornjača bi izronila pa opet nestala, a dvije sunčanice ganjale su se u plićaku. Kad se bolje razmisli, osim prekrasnog dana i malo nostalgije teško bi se moglo naći opravdanje za ovu ribičiju.

Nevjerojatno! Griz!

Zapravo ni sada se ne sjećam kada sam postao svjestan da je "grunt" štap gotovo polegnut, te da ga samo snažni nosač s osiguračem sprječava da ne poleti. Gotovo sam se katapultirao s kante, uhvatio štap i kontrirao nekako panično. Izgledalo je da sam popušio neočekivani, bogomdani griz, a onda je počelo.

Inače pouzdan štap s kojim sam ponekad tako uspješno drilao pokoju krošnju ili manje deblo, sada je djelovao nekako krhko i neuvjerljivo, kao kada bi se onim smiješnim dječjim kompletom s kioska pokušala izvući glavatica. Ipak, rola je radila pouzdano, mada kočnica već u startu nije bila najsretnije naštelana (ta tko bi se nadao). Tek nakon što je "to nešto" poslije silovitih početnih udaraca i prilično maštovitih manevara nakratko predahnulo, našao sam vremena i hrabrosti da stisnem kočnicu, što je, srećom, prošlo bez posljedica. Naime sve se odigravalo vrlo blizu prolaza u drugi dio jezera, a tamo bi riba u slučaju bijega bila izgubljena.

Još jedno vrijeme trajalo je pumpanje u daljini u sve kraćem radijusu, a onda je riba konačno počela uvažavati silu kombiniranu s tehnologijom. Nevoljko je dopuštala da je na mahove privlačim uz lijevu obalu što je kompliciralo stvar jer je uzduž iste bilo dosta granja pa i jedna potopljena karoserija "stojadina". Ipak, negdje na pola puta riba je naglo pod pravim kutom skrenula udesno prema suprotnoj obali. Čekao sam da joj se približi i odabere smjer kojim će nastaviti, a onda odlučno zategnuo u suprotnom smjeru.

Ima dosta preko metra!

Bijeli trbuh s poznatom glavom nakratko je izronio na površinu. Som! Voda se primjereno uzburkala, a on je pokušao svoj zadnji, neuspješan bijeg. Ubrzo je izmoren i potpuno lišen snage svog mišićja prilazio poslušno i u tom trenutku izgledalo je kao da zaista privlačim kakvu potopljenu vreću ili granu s Krapine. Napokon je izronio u uvalicu pod mojim nogama.

Za razliku od većine većih somova koje sam dotad vidio, ovaj je bio nekako drugačiji. Tijelo mu je bilo nešto kraće, ali zato zbijenije, deblje i snažnije, gotovo proporcionalno s moćnom glavom. Ipak i takav je bio očito dosta preko metra.

Pogledao sam podmetač i shvatio da mi neće koristiti. Svejedno, trebalo je odlučiti. Som je, istina, još uvijek bio miran, djelovao je krotko i ispražnjeno, s mukom je otvarao svoja velika usta.
Sjetio sam se da u jednom pretincu ruksaka imam žutu radničku rukavicu. Podesio sam rolu, navukao rukavicu na desnu ruku, te se spustio u nekakav položaj između čučnja i špage, pazeći istovremeno da najlon ostane napet. Slobodnom sam rukom krenuo prema njegovoj glavi, tj. donjoj čeljusti. Na prvi dodir i pokušaj hvatanja som je lagano, ali ipak odlučno, zatresao glavom, a meni je zastao dah!

"Aushaklao" se!

Udica koja je izdržala toliku torturu i dril prkoseći zakonima fizike i hvaleći usput svog konstruktora i proizvođača, lelujala je oslobođena tu pred mojim očima mada je bilo očito kako je trebala biti čvrsto zabodena u snažnoj gubici ribe. Aushaklao se!

Som još nije bio svjestan kako je zapravo slobodan. I dalje je lijeno otvarao usta dok se udica petljala oko njegovih brkova. Na moj sljedeći, više instinktivni pokušaj hvatanja, trznuo se enegričnije i odmaknuo.
Izvukao sam ruku mokru do ramena, uspravio se i odbacio rukavicu. Nesuđeni veleulov polako se okrenuo, a zatim svečano, poput porinutog broda na škveru, kliznuo u dubinu.

Sjeo sam na faktoricu potpuno ispražnjen, ali začudo ne i ljut. Pokušao sam sve, ali nije išlo. Sudbina? Nedostatak sreće? Možda bi s onom nikad prežaljenom kukom od prokroma zagubljenoj negdje na Krapini, bilo drugačije..

To sada više nije bilo važno. Uostalom, zar ovo jezero nije zaslužilo da i dalje ima svog kralja? Nekog o kome će se još dugo raspredati priče. Na kraju krajeva, ako bude sreće, srest ćemo se mi opet.

S takvim sam se mislima bavio spremajući stvari. Sunce je već odavno prošlo zenit, a ja sam iznenada osjetio veliku glad i žeđ. Na suprotnoj obali ugledah tek pristiglog ribiča.

Odlučio sam da upravo proživljeno nikome ne pričam. Pa zar bi mi itko htio vjerovati?

Ja, Jura i njegov prijatelj Ego

Moj je prijatelj Jura dobar čovjek. Svima je znan kao uzoran muž, brižan otac, vrijedan radnik i što je meni naročito važno - pouzdan i odan frend. U našem malom kvartu gdje je "biti prosječan" gotovo pitanje dobrog ukusa, ni Jura osobito ne odskače iz zadanog okvira. Ako pak, tu i tamo popije pivicu ili gemišt više (a tko ne?), zafulira kakvoj zgodnoj polovnjači (a tko ne bi?) ili nerezonski pozove bez dečka, deve i stranog asa (tja, svi smo mi krvavi ispod kože), to mu se zbilja ne bi trebalo uzeti za grijeh. No, da ne duljim - najvažnija stvar zbog koje pišem o Juri je naša zajednička infekcija ribičijom.

Znaju se oni od rođenja..

Kada spomenem tu riječ, stvari se ipak ponešto mijenjaju. Kao da se između nas dvoje ispriječi netko treći, netko tko u mnogočemu kvari potencijalno idiličan odnos. Razmišljao sam puno tko bi to i što bi to moglo biti i na kraju došao do pomalo apstraktnog zaključka.
U pitanju je Ego! Jurin (ne)prijatelj Ego.
Njih dvoje znaju se još od najranijih dana. Moglo bi se reći - od rođenja. Valjda još od prvih rivalstava sa starijim bratom oko igračaka i majčine naklonosti... Pa kroz onu dobivenu opkladu u osnovnjaku da će nakon ponavljanja šestog razreda slijedeća dva proći s 5.0. Kroz nerealnu ambiciju da usprkos dvije lijeve noge zaigra u prvoj Dinama...
No, imali su oni i sjajnih trenutaka. Npr. u doba odrastanja i svakojakog dokazivanja, Jura je od relativno smotanog tipa vudi-alenovskog profila nekim čudom postao najpoželjniji frajer škole i kvarta, na kojeg su se komadi lijepili ko muhe na med.
Za svo to vrijeme njegov je Ego vrijedno bilježio recke smišljajući nove zadatke, ratove, pobjede i poraze...
Ali, o čemu ja to pričam?! Vratimo se ribičiji. Dakle, Jurin bi Ego ponekad imao razorne posljedice za uživanje u tom, inače krasnom hobiju. Nemilice je dodavao kilograme i produžavao ruke kad su u pitanju bili opisi Jurinih ulova. Uvjeravao nemoćne žrtve kako su njegovi štapovi, role i oprema nešto najbolje i najkvalitetnije što svjetska ribolovna tehnologija trenutno može ponuditi. Pod izlikom rođendanskih slavlja i imendana priređivao bi večeri gledanja Jurinih fotki i filmića s ribičija, vješto prebačenih na dvd- e.
Osobno sam u nekoliko navrata bio izmasakriran od komaraca i prepušten na milost i nemilost zmijama i štakorima samo zbog toga što je neka zabita graba (po njegovoj procjeni) skrivala neotkrivene kapitalne štuke, somove i šarane.

U čemu je, zapravo, problem?

U doba "Catch and releasea"-a Jura je zahvaljujući svom nezasitnom Egu (p)ostao glavni zagovaratelj "Ubi i nosi!" principa, od kojeg nije htio odustati ni pod koju cijenu. Kad bi već i nakrcao sve raspoložive zamrzivače ribama, nesebično bi ih dijelio penzićima pred bankrotom, lokalnim uzgajivačima svinja ili priređivao grandiozne fiš-bakanalije koje bi se pretvarale u općenarodna veselja. Ribiče koji bi puštali ulovljenu ribu častio je najrazličitijim pogrdnim imenima ispod svake granice pristojnosti, a vrlo bi rado isprovocirao i kakvu "konstruktivnu" svađu u kojoj bi pokušao opravdati svoja ponešto klimava, rahitična stajališta.

Ja koji sam ga dobro poznavao, znao sam da u tome svoje prste ima Ego koji samo vješto koristi Jurine genetske predispozicije. Da vam bude malo jasnije što želim reći, zamislite si sljedeće;

Ključ problema seže još u u ono davno doba stvaranja svijeta kakvog danas poznajemo, dok je Medvednica bila otočić na kojem su rasle banane, palme, rogač, a Panonskim su morem plivali podsusedski kitovi. Nakon što se to ogromno more povuklo, a Medvednica i Samoborsko gorje razdvojilo velikim usjekom kojim je potekla diluvijalna Sava, neki pradavni Jurin rođak stajao je u blatnjavom timplu negdje na području današnjeg Vrapča napeto fiksirajući površinu lagano uzburkane vode. U sljedećem trenutku moćno koplje zašiljenog kamenog vrha zarilo se u tijelo ribe nalik na divovsku mrenu. Slijedi kratka borba uz podosta krvi i u sljedećoj sekvenci Jurin predak nadljudskom snagom odvlači ribu u obližnju šumu uz pobjedonosne urlike i pokazivanje očnjaka.

Eto, sad bar znate u čemu je stvar.

Tko su ovi dečki?

I što se dogodilo? Ne kaže se badava da najljepše i najčudnovatije priče piše sam život, svojim rukopisom.

Bio je sparan i vruć dan pa smo ja i Jura skovali plan da odemo do šoderice te uz pivo vrijeme kratimo brčkanjem u ugodnoj vodi i tek onak, usputnom, ribičijom. Tamo smo zatekli društvo prilično mladih ribiča koji su upravo postavljali šator i učvršćivali rod-podove spremajući se za šaranašku kampanju. Slijedilo je ispucavanje velikih količina boila raketama prema sprudu u sredini jezera. Dečki su djelovali poput dobro uigrane, odlično opremljene ekipe koja ništa ne prepušta slučaju a mi smo na trenutak požalili što smo na vodu došli nepripremljeni, bez boila i ozbiljnijeg pribora, samo sa staklenkom Cuk-a i komadom friškog kruha. Zato smo se više orijentirali na kupanje i kibiciranje.

Nakon nepunog sata dečki su dobili prvog šarana, a uskoro još dva, težine do 5-6 kila. Ribu su, kako sam i pretpostavljao vraćali natrag u vodu, uz kompletnu proceduru koja se pritom preporuča (carp sack, dezinfekcija, vaganje, mjerenje, slikanje...). Ja sam punio čuvaricu osrednjim deverikama uz pokoju žutooku, a Jura je pokušavao nemoguće bacavši sistem s kuruzom u ravninu sa sprudom, skoro do sektora na kojem je lovila ekipa.

Vrijeme je prolazilo i uskoro je zlatnožuta sunčeva krijesta zalazila za horizont. Baš negdje u tom trenutku svinger na Jurinom štapu se zaljuljao, a u sljedećem zavrištao je alarm. U tom smo času obojica bili u vodi i to prilično daleko od štapa, pa je jedan od dečkiju na Jurin vapaj izletio iz šatora. Senzor je i dalje pištao, a rola jednolično zujala. Mladić je uhvatio štap i odmjerenom kontrom samo potvrdio griz. Za to vrijeme Jura se pokušavao što brže iskobeljati iz vode. Kad je konačno u tome uspio, dečko mu je uručio štap koji se neprestano povijao od pumpanja očito velike ribe na drugoj strani.
Ostalo je bilo stvar tehnike. Nakon otprilike dvadesetak minuta šaran je skrušeno, izvmut na bok, ulazio u podmetač. Prekrasan ljuskaš, za kojeg je vaga pokazala da ima preko 20 kila našao se nakratko na obali. Nakratko kažem, jer ono što se u sljedećem trenutku dogodilo ne mogu si baš lako objasniti.

U Juri se nešto prelomilo...

Možda impresioniran velikim trenutkom, osjetivši kako dečki koji su iskreno i s radošću sudjelovali u pomaganju oko izvlačenja i "zbrinjavanja" šarana očekuju da ga i pusti, nešto se u Juri očito prelomilo. Oprezno je uhvatio ribu i noseći je kao malo dijete u kolijevku uputio se u obližnji plićak. Zatražio je još jednu fotku, a zatim nježno položio šarana u vodu. Nakon nekoliko trenutaka privikavanja riba je jednim pokretom snažne peraje nestala u dubini.

Prolomio se pljesak nazočnih. Mogao bih se zakleti kako su se u tom trenutku zacaklile suze u Jurinim očima..

- Nije mogel odoljeti mojoj kuruzi dok je gladan išel na njihovo hranilište... - buncao je dok smo se nešto kasnije vraćali doma - A srce mu je, dok sam ga držal kucalo isto ko i moje.

U tom sam se trenutku ozbiljno pomislio da je prolupao.

I tako, pretpostavljate već, Jura se od tada u potpunosti promijenio. Dokazujući kako je od najtvrdokornijeg ateiste do bogobojaznog vjernika tek mali korak, postao je veliki zagovornik puštanja riba. Mnogi su osjetili njegovu oštru jezičinu, pa i moja malenkost kad bih pokušao prošverati doma kakvog štupsera, deveriku ili, nedajbog - šarana.
Ima jedna dobra stvar u svemu tome...
Na svojim rođendanima, imendanima i krstitkama Jura ne prikazuje više slike i dvd-e. One stare, kompromitirajuće, vjerojatno je zapalio, a novih još nema dovoljno. Tako nam bar ostane dosta vremena za igranje bele i očijukanje sa zgodnim susedama..

Mada uvijek iznova ponorim kad mi, onak nerezonski, pozove bez dečka, deve i stranog asa.

Piknik

Taman sam se nekako naštelao u krevetu, uspio se domoći daljinskog, te uz primjerenu pomoć najdraže otpremio nedoraslu dječicu na spavanje. Za koju minutu trebala je započeti serija "Seks i grad", a maštovite ideje i iskustva glavnih protagonistica bile su i za nas, navodno slobodoumne roditelje, preveliko iskušenje za zajedničko gledanje. Uostalom, tko im je kriv što im je nastava u jutarnjem turnusu.

U taj čas sintetički tonovi Bachove fuge počeli su se razlijegati stanom. Cure su se zdušno dale u potragu za mobitelom i konačno ga pronašle u kupaonskom ormariću. Uporna, majstorski komponirana fuga opet je pobijedila moju sklonost da tu korisnu, ali dosadnu napravu ostavljam na najnepredvidljivijim mjestima.

- Čuj stari, kaj sam te probudil, kaj mi delaš? - grunulo je iz mobitela. Bio je to, a tko bi drugi nego Žac. Nemoćno sam gledao kako se nasljednice ponovno uvlače u bračni krevet, ne obazirući se na ženine prosvjede.

Žac je bio neobično nadaren nazvati u krivo vrijeme. Recimo, u samom finišu neke super-važne tekme, kad bi ionako u predinfarktnom stanju strepio nad kockastima, u trenutku dok bi sapunao lice prije brijanja, u najnapetijem dijelu filma ili dok bi na vodi zamarao kakvog lokalnog kapitalca nakon čitavog dana bez griza.
Reci.. - požurivao sam ga dok sam, onako usput, kao slučajno stisnuo off na daljinskom. Cure su se razočarano povukle u svoje odaje, a žena me zahvalno pogledala.

- Čuj, znaš one grabe, mislim da se zovu Faberove, ona jezerca uz staru cestu prema Zagorju? Baš sam neki dan prolazio onuda iz Slovenije... San snova! Ljudi pecaju, sunčaju se na ligeštulima, grilaju... Ti znaš da ja nisam neki pasionirani ribič, ali vjeruj mi, dobil sam takvu volju! Pričal sam ti ono kak sam još ko klinac...

Da, da, dobro sam poznavao te priče. Žac, nepopravljivi radoholičar, koji je u zadnjih desetak godina od drvenog štanda s krumpirom i grincajgom na Vrapčanskoj tržnici dogurao nekim čudom do nove kuće, apartmana na moru, glisera, tri auta i čira na želucu, patio je od povremene grižnje savjesti što je sasvim zapustio svoj navodni dječački san i hobi - ribičiju. Nije to bilo prvi put da se javlja s takvim idejama, tj. nagovarajući me da odemo na pecanje, ali to se do sada uvijek zadržavalo na nivou teorije i ja Žaca još nisam vidio sa štapom u ruci. Kad bi se već dogovorili i trebali završiti na nekoj u njegovoj glavi zamišljenoj destinaciji, nešto bi se ispriječilo neodložno. Put u Austriju, susret s poslovnim partnerima na velesajmu ili jednostavno - grčevi u želucu.

- Znaš, moram otići nekuda, eksplodirat ću, puna mi je glava svega. Ja naravno snosim sve troškove, a mogli bi i sa ženama i klincima, onak u kompletu, kaj veliš? Jučer sam u podrumu našel i nekaj od ribičkog pribora još od mog starog. Trebal bi to videti... Onda?

- Nema problema - izvalio sam više onako, reda-radi - javi mi kad ti paše, al' nek' bude vikend.
Ekran je opet zasvijetlio a Jessica Parker guštala kak bi to bilo s dvojicom.

- Joj, ma baš super - javila se neizbježna - kam bumo išli?

Nisam previše razbijao glavu Žacom i njegovim idejama čak ni onda kada me za dva dana nazvao i uglavio termin za subotu u deset sati. Ali, moram priznati da me zabrinulo nakon što je iste subote Bach zasvirao svoju fugu a Žac uzbuđeno javio kako dolazi za točno jedan sat.

Počeo sam ipak spremati ono što sam smatrao potrebnim, a kako nisam znao pravo stanje sa Žacovim priborom, odlučio sam ponijeti skoro sve. Usput sam se nadao kako će Žac kupiti friški kruh, gliste i crve, kako je bilo i dogovoreno.
- Joj, ne bum stigla spohati batke... - očajavala je žena, robujući opsesiji kako se ne smije dalje od Zaprešića bez klope.
- Nemaš vremena - konstatirao sam.

Veliki terenac upravo se zaustavljao pred našim ulazom.

Žac je u trenirki i sunčanim naočalama iskočio iz auta i otvorio prtljažnik. A u njemu - svašta. Sklopiva vrtna garnitura, suncobrani, roštilj, prenosivi firžider, gumeni čamac (?), gajbe piva i sokova i još štošta. Ispod siceva u pohabanoj zelenoj futroli naslućivao sam pribor o kojeg je spominjao..
Utrpali smo naše stvari i ušli u auto. U njemu se već smjestila i moja ekipa uz Žacovu uistinu bolju polovicu, te dva klinca od 8 i 11 godina koji su me gledali čudnovato zažarenih očiju. Bio je tu i njihov pas Campi.. Nekako sam slutio neprilike.

I tako, "u roku keks" našli smo se dobro raspoloženi pred omanjim bajerom. Kako je dan bio lijep, bilo je tu i dosta ribiča, ili su se barem takvima predstavljali. Sva su izglednija mjesta bila zauzeta, pa sam predložio da probamo u malom rukavcu koji je za razliku od ostalog terena bio nešto više zabrađen granjem i vrbljem. Žac je pametno parkirao malo dalje od obale, a zatim je počeo istovar stvari i uređivanje "logora". Ostavili smo da to završe žene i klinci, a mi smo s priborom krenuli na vodu. Došao je red da se otvori famozna zelena futrola. Nisam mogao vjerovati kad je iz nje ispala prastara istočno-njemačka Germina s antiknom Damovom Quickicom, hrpa prašnjavih bambusovih nastavaka i vrećica puna zvuzlanih cajgova.

Velikodušno sam Žacu ponudio jedan od svojih štapova, no on za to nije htio ni čuti. Odnekud je izvukao staru crno-bijelu fotku na kojoj je mršavi klinac (zapravo Žac) u društvu brkatog nasmiješenog bradonje (njegovog oca) s mukom držao osrednjeg someka od otprilike 5 - 6 kila. Bilo je jasno da je u pitanju težak napadaj nostalgije, jer bi si Žac svojim novcem mogao priuštiti prvoklasan pribor, a da pritom ne trepne.

- To je štap mog djetinjstva - čuo sam ga kako govori - njega mi sredi, molim te.
Ipak sam ga uspio nagovoriti da umjesto raspadajućih bambusa uzme jednu moju štangu, dok će mu Germina, kad je sredim, služiti za postavu.
Kako nije bilo mjesta da lovimo jedan kraj drugoga, pokupio sam svoje stvari i preselio se na drugu stranu 5-metarskog kanala, sluteći kako bi ionako tamo bio na meti klinaca i Campija. Stigao je i ribočuvar.

Grize kaj dečki? - gledao nas je nagađajući jesmo li članovi ili ne. - Karte imamo? Uputio sam ga na Žaca, koji je već uspio zapetljati sistem. Žac je podmirio trošak dnevnih karata, ostavljajući iznenađenom čovjeku nemali kusur u fond ribolovne udruge.

- Ima tu svega, bute vid'li, šarana, amura, soma, linjaka... Šaran na šećerac i pahulju, amur na koricu i lagano klizno... Tu dole - pokazivao je govorljivi ribočuvar namještajući usput plovak i sačmasta olova na Žacovom cajgu. Na kraju mu je stavio par crva na udicu.

- Crvenperke i babuške su pak tu. Samo pazite da vam pes ne skače u vodu. To ljudi nikak ne vole - završio je i odgegao dalje.

Pobacao sam par kugli prihrane na strateška mjesta i zabacio. Odlučio sam loviti samo na štangu i jedan šaranaški štap. Ionako nije bilo mjesta za više. Uskoro je keder plovak zatitrao i crvenperkica veličine dlana našla se na obali. Sinula mi je ideja. Skinuo sam truli najlon s kvikice, stavio novi, a onda namjestio 25 gramski plovak, virbl, sajlicu s trokukom i sve otežao olovom.
Balerina je bila spremna za ples. Stavio sam živahnu crvenperku na udicu, odnio sistem do Žaca i zabacio ga ispod jedne vrbe.
- To ti je za štuku ak' naleti, samo nemoj puno prčkati po tome...
- Super! - oduševio se Žac - baš si frend. Bio je opet zabavljen vezanjem udice.

Žac dakako nije imao pojma o ribičiji. U samo pola sata uspio je srediti 3 - 4 kompletna cajga, a moji i ne baš jeftini plovci visjeli su po okolnom granju. Kad bi još počeo mahati tom Germinom, bila bi to prava katastrofa. Pomogao sam mu da sredi cajg, a potom se vratio na svoju stranu.

Samo da bude mira, razmišljao sam. No očekivati tako što pokazala se kao prava utopija.



Nakon što su smazali hamburgere i čizburgere iz priručnog hladnjaka i popili na litre Coca-cole i Fante, klinci su ostavili svoje majke da se brinu oko ognjišta i roštilja i krenuli u istraživanje okolne flore i faune. Oboružani drvenim štapovima, kanticama, vrećama od krumpira i sličnim rekvizitima odlučili su loviti žabe, ribe, punoglavce, leptire, ptice itd. Žac i ja smo što molbama, što prijetnjama, uspjeli obraniti naš akvatorij, uz podosta znakova havarije u vidu slomljenih grana, plutajućih predmeta i plimnih valova. Razuzdana se grupica tada uputila dalje i uskoro je s raznih strana počelo nabrajanje i spominjanje naše rodbine u ne baš zgodnom kontekstu...

Krenuo sam u potragu za njima, pokušavajući ublažiti štete. Usput sam naletio na čovjeka kraj dva Browninga na rod-podu, pripremljenim unhooking-matom i carp-sackom.. Plovci položeni pod 45 stupnjeva njihali su se na valovima, mada nije bilo ni trunka vjetra.
- Jel' su to vaša derišta? - upitao me je bijesno očito ozbiljniji ribič. - Samo da znate, ako ih ne sredite zvat ću lokalnu policiju ili im guzice napuniti ovim!
U njegovim sam rukama ugledao ogromnu praćku za pothranjivanje napunjenu kuglicama olova.

Nakon dosta muka i potrošenog vremena uspio sam razoružati i smiriti klince i vratiti ih nekako do auta.

- Nije ti ništa grizlo – izvijestio me je Žac, koji je izgleda sve više posezao za pivom, a sve se manje bavio štangom. Tako je možda i bolje, razmišljao sam gledajući grane vrba uokolo okićene plovcima poput božičnih jelki.

Odlučio sam ipak baciti koju kuglu smjese ne bih li podmitio isprepadanu i obeshrabrenu ribu. U trenutku dok je jedna od kugli padala, odnekud je izletio Campi i uz rijetko viđeni salto poletio za
njom, tresnuvši potom u vodu.
Načas je nestao, a onda opet izronio, te se nakon nekoliko unezvjerenih krugova i podosta lajanja veselo vraćao Žacovim klincima koji su ga bodrili skriveni u grmlju. Moja rola je neočekivano zapjevala, no uskoro je bilo jasno kako to zapravo Campi odvlači cajg u grmlje. Bar nešto. Voda je začas poprimila boju crne kave, a žabe i zmije su u panici napuštale mjesto zločina.

To je ipak bilo previše.

Sjeo sam na stolicu i počeo polako spremati ono što mi je od pribora ostalo. Iz terenca je odzvanjala glazba s neke lokalne radio postaje. Emisija želja, čestitaka i pozdrava nekako je pasala uz atmosferu piknika. Žene su rezale kruh i pravile paradajz salatu, Žac prevrtao kremenadle i kobasice polijevajući ih pivom, dok su djeca igrala badmington i nogomet. Shvatio sam kako je ribičija u tom kontekstu sasvim suvišna stvar. Ili jedno ili drugo. Žac je krenuo prema meni s punim rukama piva i kremenadli.

- Stari, nemoj se srditi, ali meni je tak' lijepooo... tak' mi je dobro. Daj, uzmi, na...
Sjedili smo, jeli i pili bez riječi.U jednom sam trenutku primijetio kako zaboravljeni plovak s crven-perkom pravi osmicu po površini, a zatim nestaje.
- Imaš griz - trknuo sam Žaca.
Digao se iznenađujuće brzo i počeo trčati prema štapu na drugoj strani. Stara se Germina tresla, a rola štektala. Žac je uhvatio štap i počeo mahnito okretati ručicu. Nekim čudom špula je bila sasvim olabavljena.
Vikao sam mu da stisne kočnicu, ali me on nije čuo ili razumio. Uzeo sam podmetač, u trku ga rastvorio i otrčao do Žaca. Sa zahvalnošću mi je uručio štap. Podesio sam rolu. Začudo, riba je bila još gore. Najlon je lijepo rezao površinu vode šetajući od obale do obale, a zatim se na površini zapraćakala štuka. Spustio sam podmetač u vodu, a ona je veselo uletjela u njega.

- Štuka, štuka... - zavikao je Žac. Dao sam mu štap u ruke dok sam je oslobađao od udice. Bila je tu negdje - oko 3 kile. Uskoro su svi bili oko nas.
- Kak' je lepa... bravo tata! - Žacova žena nije mogla sakriti uzbuđenje - Kaj veliš Goga?
- Bogme to je jedan od većih komada koji sam vidjela... - izlanula je moja draga izgubivši svaku mjeru i kriterij, samo da čim više polaska, zaboravljajući pritom sve moje naj-ulove.

Slijedio je foto-session u svim mogućim pozama i kombinacijama, a potom je riba spremljena u prenosivi hladnjak.
Nešto kasnije terenac je grabio prema Zagrebu. Djeca su redom pozaspala, a naše bolje polovice su šutke i nekako staklastih pogleda promatrale krajolik.

Žac je pun impresija i novih ideja.

- Znaš stari, ovo me je preporodilo. Vratil' sam se u djetinjstvo. Ribičija je od sada za mene pitanje života i smrti! Baš sam neki dan razmišljal' dok sam prolazil kroz Liku. Ona Gacka! Pa to je raj na zemlji. Nazvat ću te za koji dan da odemo u Austriju po pribor koji treba, ja častim. Vrijedi?

Žac i ja na mušičarenju na Gackoj?

Stvari su se počele naglo komplicirati. Srećom i pivo mi je nekako sve bolje pasalo.

Kosteljina

Putujući ponekad nepoznatim stranim predjelima, kako bih skratio vrijeme i razbio monotoniju, prihvaćam se omiljene zabave koja se zna pretvoriti u opsesiju. Gledajući krajobraze kako promiču zamišljam i određujem mjesta gdje bih, ako bih, najradije živio ili bar pristao živjeti. U tim snatrenjima najčešće bi ostajale slike kakve pitome doline obasjane suncem i okružene bregovima, šumarcima te neizbježnom rijekom, rječicom ili bar jezercem u svom okružju. Ta mitska praslika kao da je pupčanom vrpcom vezana za moj ideal i poimanje sreće i cjelovitosti. Nije ni čudo, jer ta projekcija predstavlja zapravo dio vizualne kulise iliti scenografije mog djetinjstva.

U doba prirodnog

Mjesto radnje: Zagorje, Krapinske Toplice. Živopisno brdo Marija Magdalena s još nekoliko bregova pod čijim se vrhovima i padinama razastiru vinogradi s klijetima, šume, njive, voćnjaci i zaseoci, tvoreći "orahovu ljusku" mog "jarka". Vrijeme radnje: 60-e i 70-e.
Tih godina, još prilično daleko od posvemašnje komercijalizacije, plejstejšena, kompjutera i turbolimač-estetike, mi klinci bili smo manje-više upućeni na ono što nam je pružala majka priroda, no ne bi se moglo reći da smo zbog toga bili naročito zakinuti ili nesretni. Naprotiv! Neumorno i danonoćno igrali bi se kauboja i indijanaca, ratovali, logorovali po šumarcima, organizirali skupne lovove praćkama, lukovima i strijelama (igračke su tada bile prirodne, a materijali u pravom smislu ekološki), uzgajali golubove i zečeve, haračili trešnjama i vinogradima. Nogomet je i tada bio zakon, a kupanac u obližnjim topličkim bazenima gotovo svakodnevna praksa. Zimi bi se do besvijesti skijali, sanjkali ili igrali hokej na zaleđenim livadama.
No sve to i nije glavna tema ove priče. Dakle, "orahova ljuska" se prema jugozapadu otvara, otkrivajući pitomu zelenu nizinu kojom teče Kosteljina.

Raj za sve

Izvire negdje (samo ime kaže) ispod drevnog Kostel-grada kraj Pregrade, lijeno vijuga livadama do Toplica i dalje, nakon otprilike desetak kilometara spaja se s Velikom Horvatskom, a potonja s rijekom Krapinom. Kosteljina i nije neka elitna, "glamoruzna" rijeka poput Kupe, Krke ili Gacke, za neke je bila samo potok, i više je sličila svojim zagorskim sestrama Sutli i Krapini. Ipak, za nas koji smo je poznavali i pohodili predstavljala je pravo bogatstvo, mjesto prvih ribičkih iskustava, avantura i nadmetanja.
U ono vrijeme, dok još nije bila regulirana (i time, rekao bih-uškopljena), tekla je sporo svojim stoljetnim koritom, a na njenom putu zauzdavala su je na trenutak dva "melina", kod Pavliše i Filipca. Tu su se, nakon brana, tvorila oveća proširenja - jezerca, pogodna za kupanje, ali i (kad je ribičija u pitanju) prilika za upotrebu "špinštoka", za razliku od ostalog toka gdje bi ljeskov prut ili kakva štanga bili sasvim dovoljni. Njezine su obale bile oivičene vrbama, trstikom i ponegdje gustim šipražjem. Imala je svoje brzake gdje su se skrivali krupni, plahi klenovi i potočne mrene, dok su u dubokim, sjenovitim "tunjcima" carevale štuke, somovi, šarani, ostriži, deverike itd. Priče o velikom somu koji je među šašem i potopljenim granjem ko' od šale kidao 0,50 i to "profesionalcima" iz Zagreba, uspaljivala bi maštu nas klinaca, i to bi se mjesto uvijek obilazilo sa strahopoštovanjem.
Osim za ribe, Kosteljina je bila pravi raj za razno-razne ptice, divlje patke, fazane, žabe, zmije, bizamske štakore itd.

Dobro se lovilo

U ribičiju se iz razumljivih razloga odlazilo najviše za vrijeme ferija, mada to i nije bilo pravilo. Ponekad bih po cijenu "fasunga" zbog nenapisane zadaće, nenacijepanih drva ili nepobranih šljiva odjurio u tu blaženu oazu, pogotovo ako sam naslućivao da su dolje dečki iz moje škvadre: Žarko, Ivica, Darko, Marijan, Mladen, Vincek, Mikica i drugi.

U mojim počecima pribor je bio jednostavan i oskudan. Kakav dobro odabran i obrađen ljeskov prut, komad posuđenog ili pronađenog najlona srednjeg promjera, čep od pluta ili guščje pero kao plovak. U nedostatku udica iste sam znao praviti od ziherice ili špenadle koja bi se savila, a malom rašpicom pokušao napraviti kontra-hakl. Zapravo, rijetko se tko tada mogao pohvaliti nečim naročitim u tom smislu. Bambusov štap s "hilznama" bio je itekakav napredak, a teleskop štange, štap s rolom, te bolji plovci i sitni pribor postaju dostupni tek u tinejđerskoj dobi. Lovilo se uglavnom na sveprisutne skakavce, gliste i kruh, mada su se neki kleli kako "tamo negde" dobro prima na domaći špek i jeger. Specijalisti na grabežljivce koristili su još i pijavice, pileća jetrica i smrdljive iznutrice, rovce umotane u celofan (za soma), te naravno - kedere. Bez obzira na dosta mizeran pribor, dobro se lovilo pa bi mi klinci nakon ribičija ponosno nosili dugačke niske od riba načičkanih na vrbova rašlja. Ispekli bi ih na licu mjesta zajedno s mladim kukuruzom ("pecekima") ili odnosili kući. Naime, ti bi naši ulovi znali biti često sasvim dobra dopuna svakodnevnoj "klasičnoj" prehrani. Najčešće smo lovili klenove, crvenperke, ostriže, cvergle, sunčanice i, naravno, kedere, dok su kapitalne štuke, somovi šarani i platnice bile češće na udicama starijih, iskusnijih ili jednostavno, bolje opremljenih ribiča.

Susret sa štukom

lako su nam bazeni bili "pod nosom", često bi se okupali i u Kosteljini. Događalo se to za sparnih ribičija, u predahu kakve maratonske nogometne utakmice ili čak na povratku iz škole. Okupirali bi kakav oveći "tunjek", ispentrali se na okolne vrbe i uz urnebes skakali u vodu koja je bila "taman", mada karakterističnog, pomalo ustajalog okusa. Kako su u to vrijeme posvuda uokolo slobodno pasle krave, znalo se dogoditi da se koja dočepa nečijih nemamo odbačenih hlača, majice ili cipela, mada iste nisu zazirale ni od školskih torbi, početnica i lektira. Tako je mom starijem bratu neka nadobudna krava željna znanja i sklona zemljopisu učas slistila nov-novcat atlas kupljen dan prije. Iz slinavih joj je usta spašen tek komad debelih korica. Ne treba ni spominjati kako je kod kuće jo jednom bio "skupo plaćen".

Jednom sam odmaglio do tog našeg kupališta, nadajući se kako ću tamo zateći nekog iz klape. Nije bilo nikog osim starog pobožnog Boška koji je s molitvenikom u ruci napasao blago. Približivši se vodi, zastao sam kao ukopan: ispod krive, polegnute vrbe s druge strane obale, ugledao sam ogromnu, prekrasnu štuku! Mirovala je nekako čudno iskošena ispod same površine vode. Dugo sam je promatrao, a onda je ispod mojih bosih nogu kresnula suha grana. Prugasta ljepotica se u taj čas izvila, mlatnula moćnim repom po vodenoj površini i nestala u dubini.
- Kaj je to bilo? - javio se Boško.
- Štuka stric, štuka... - raportirao sam bez daha.
- Da vidim... - mršav i vitalan starac prodornog pogleda učas se stvorio kraj mene.
- A de je...?
Pokazao sam rukom prema još uvijek uzburkanoj vodi. Od štuke naravno ni Š.
- Ni ti to ščuka dečec, ni. Im ti je to same štakor.
Uistinu, veliki "bizamac" panično se pokušavao uzverati na obalu očito preplašen štukinom reakcijom.
Dobrom, starom Bošku nije se isplatilo protusloviti. Ionako bi i na "dobar dan" okidao nama klincima kakvu nadahnutu propovijed, uz mnogobrojne citate iz Svetog pisma i Evanđelja.

A onda - regulacija

Dugo je trajala ta idila, to "dugo toplo ljeto" (tako se zvala ondašnja tv-trakavica) uz Kosteljinu. Negdje krajem 60-tih, zbog vrlo čestih izlijevanja iz svog korita, počela je regulacija njenog toka.
Bageri i buldožeri zauzeli su obale rijeke, tjerajući nas s naših omiljenih mjesta i sužavajući nam ribolovni prostor. Bilo je tužno gledati kako svojim raljama izbacuju sa zemljom i muljem polužive ili izmrcvarene ribe i uništavaju stoljetno korito.
Kako je rječica prilično maštovito vijugala, nakon regulacije ostalo je podosta rukavaca ili graba. Tu je dakako bilo još puno riba, no dugoročno je zbog bujanja vegetacije, nedostatka kisika i sve većeg zagađenja i to bilo osuđeno na propast.
U to vrijeme lovili bismo i "na ruke". Složila bi se ekipa u kojoj je nekolicina uglavnom mlađih "kalila", tj. mutila vodu, dok bi stariji tražili i lovili ribu pod "boltama" - podlokanom obalom. Rukama i tijelom opkolila bi se bolta u kojoj se nerijetko nalazila i krupnija riba. Plijen bi se po završetku podijelio po dogovorenom ključu. Nisam volio tu vrstu ribičije jer je isključivala onu finu igru nadmudrivanja putem "cajga". Pogotovo nakon što sam jednom iz neke "tako obećavajuće" bolte rukama izvadio veliku zmiju (valjda bjeloušku). Bacio sam ju daleko od sebe, no ponovno u vodu, a ona je dezorijentirana i u panici kao i ja opet krenula prema meni, pletući mi se između nogu... Što reći, popišao sam se od straha i nelagode.

U novoformiranom koritu sve se slabije dalo loviti, pa smo okupirali rukavce. U njima je ostalo još podosta crvenperki, krapova, cvergli, ostriža, uz pokoju štuku ili soma. Jedno vrijeme grizli su i tzv. čikovi, čudna, nama nepoznata vrsta ribe zmijolikog tijela i pomalo zastrašujućeg izgleda. Bili su zagonetka za nas, sve dok nam neki upućeniji ribič nije rekao kako je to zapravo rijetka riba, inače ukusnog i tečnog mesa.

Nastavak dječačkog sna

Rukavci su naočigled kopnili, pretvarajući se u odlagališta odbačenih autoguma, karoserija, frižidera, te svakojakog drugog otpada i ambalaže. Bacati udicu u kakav otvor od vešmašine ili sred naplavine plastike i sprejeva postalo je degutantno i bespredmetno. Izravnana, plitka i okljaštrena, ni Kosteljina nije nudila puno više.
Tu negdje nakratko prestaje moje zanimanje za ribičju. Nakon par godina selim se u Zagreb i s vremenom opet počinjem pecati. I tako, dok krstarim Savom, Krapinom, Kupom ili kakvom šodericom, pržen suncem ili šiban kišom, sjetim se Kosteljine, shvaćajući kako samo nastavljam svoj dječački san i sakupljam djeliće izgubljenog raja.
S vremena na vrijeme, vraćajući se u svoju "orahovu ljusku", zagledam se u Kosteljinu. Taj je pogled zacijelo ispitivački i sumnjičav, onako kako se već gledaju stari znanci nakon dugog vremena.
Zastajem na mostu. Tu je negdje, gotovo skrivena iza mladog vrblja, plaha i tajanstvena. I znam, kad – tad krenut ću njezinom obalom sa štapom u ruci, komadom kruha, pokojom glistom i skakavcem. Svaki će keder imati "težinu" savskog štupsera-kilaša, a svaki klen vrijednost šarana-kapitalca.

Ribič opće prakse

Bilo je to u ono krasno doba dok sam još bio "ribički neopredijeljen". Značilo bi to, zapravo, svestran u odnosu na vrstu ribolova ili ribolovnu vrstu. Dakle, ja sam tada vođen svojim primarnim instiktima svaštario tj. lovio sam svu ribu svim dozvoljenim sredstvima, izuzevši naravno, mreže, eksploziv, puške, krstarice, bojne otrove i slično, što je ionako u nadležnosti krim-policije, specijalne psihijatrije i Haškog suda.

Specijalisti za ovo i ono


Ljeti bih tako lovio šarane, amure i najraznovrsniju bijelu ribu, u jesen bi dobro primali som, smuđ i štuka, a zimi bih se zabavljao štupserašenjem ili špinanjem na mrtvicama. Lovio sam na rijekama, jezerima, potocima, pa i na moru. Takav način ribolova zahtijeva dosta slobodnog vremena, puno improvizacije i prilagođavanja, a dobrodošao je i pedigre pustinjaka. No meni nije bilo teško dočekati jutro u kakvom "timplu" čekajući šarana, satima stajati u vodi do guzice na savskom šoderu loveći štupsere i klenove ili prokrstariti desetke kilometara u potrazi za njegovim veličanstvom somom. Kada bih s porodicom otišao na more, moje bi se ljetovanje svelo na dane provedene po oštrim hridima na koje bi mi logističari iz obitelji donosili prijekopotrebnu hranu, vodu i friške mamce.

Ne može se reći kako sam takvim svojim opredjeljenjem i ribičkim svjetonazorom bio nezadovoljan. Naprotiv! Uostalom, nisam bio jedini. Malo je bilo onih koji nisu lovili i razmišljali slično.

Ali, stvari su se s vremenom počele mijenjati. Zavladao je trend specijalizacije. Neki moji prijatelji preko noći su postali zagriženi šaranolovci. Nabavivši skupi, vrhunski pribor, bili bi spremni satima raspravljati o optimalnoj veličini i sastavu boile. Odlazili bi na elitne šaranaške destinacije te sasvim izgubili kontakt s nama "običnim smrtnicima" koji smo još mogli uživati u drilu kakve srčane babuške ili mrene, a da to ne proglasimo svetogrđem. Drugi pak, specijalisti na somove, poludjeli su za moćnim big-game štapovima i rolama i bili su u stanju čitavo bogatstvo slistiti na adekvatne upredenice, varalice i voblere. Ovisnici o "bolognessu", samozatajni štukolovci, pastrvaši-pripravnici, sve su mi više nabijali komplekse i sužavali životno-ribolovni prostor. Ući u njihova ekskluzivna društva bilo bi jednako teško kao i postati član masonske lože ili dobiti američku vizu.

Odnio vrag šalu...


Kada mi je jedan moj susjed, inače normalan čovjek, obznanio kako se od nedavno specijalizirao za cvergle i pokazao mi prepariranog "šlapaka", shvatio sam da je vrag odnio šalu. Počeo sam kalkulirati.

Očitija prednost specijalizacije bila bi u tome što pojednostavljuje stvar s priborom i mamcima. Poznato je, naime, da štuka baš nije luda za boilama. Isto tako tolstolobik je mrtav-hladan kad su u pitanju gliste, pijavice, kederi i sl. To najbolje znaju specijalizanti haklanja. Što se pribora tiče, ako bih specijalizirao recimo "ribolov uklija u gorskim potocima", najviše bih naudio svom šogoru. Kada bi mu zatrebao neki moj matcher za njegov "ribolov babuški i diluvijalnih panjeva" u nekom zagorskom črncu, jednostavno mu ne bih mogao pomoći. Takvog štapa u mom asortimanu ne bi bilo. Našlo bi se puno takvih primjera.
No ja nisam bio za neka ekstremna rješenja. Nekako sam naginjao špinanju. Tu sam disciplinu u dosadašnjem neproduktivnom svaštarenju možda najviše zanemario.

Srećom, jedan moj znanac, inače istinski lokalni autoritet na tom području, bio mi je spreman pomoći, u zamjenu da mu budem jamac za kredit... Sitnica!

Otišli smo odmah do neke grabe kako bi mi zorno pokazao pravilan odabir lokacije, tehnike bacanja i ispravnu prezentaciju varalice. Malo sam se prestrašio kada sam vidio njegove štapove i kutiju prepunu žlica, voblera, leptira i silikonaca. Onako konzervativan i nedovoljno profiliran kakav sam bio, nisam htio odustati od svog trofejnog Chevron-spina i hrpice musavih žlica i mepsova za koje baš ne bih mogao tvrditi kako su bili u najboljoj natjecateljskoj kondiciji.

Nesreća na radu

Voda je u jezercu bila u najvećem dijelu bistra i razočaravajuće plitka. Ostao je pojas algi i trave na suprotnoj strani obale s nekoliko otvorenih rupa u koje se isplatilo bacati.

Nekako se dogodilo da mi se već kod drugog bacanja zakvačila štuka od otprilike dvije kile. Znanac je to prokomentirao kao početničku sreću, te da me taj uspjeh ne treba zavarati. No slučaj je htio da je skoro svaki drugi ili treći zabac rezultirao grizom ili kvačenjem ribe.

Prostranom čuvaricom uskoro je krstarilo nekoliko što većih, što manjh štuka, a ja sam bio toliko zaposlen i zabavljen štukolovom da sam sigurno prečuo mnoge korisne savjete. Za to vrijeme moj instruktor još nije pronašao dobitnu kombinaciju za griz i pokazivao je sve veću nervozu. U jednom sam trenutku začuo jauk. Otrčao sam do znanca koji se rukama držao za uho i savijao od bola. Za uho mu je bio zakvačen Husky Jerk od nekih desetak centimetara, u boji FT.

- Hm, dobra stvar, ali na potpuno krivom mjestu - razmišljao sam skidajući sajlicu s te bizarne naušnice.

Nažalost, varalica se zbog nepotpunog prodiranja velike trokuke nije dala tako lako demontirati. Imobilizirao sam uho zajedno s voblerom, pustio štuke i pospremio pribor, a onda smo morali potražiti dežurnu kiruršku ambulantu.

Nakon toga više nisam imao volje za usavršavanjem. Istina, pokušao sam se još par puta naći u nekoj od disciplina. Npr., u "ribolovu kedera štekom u lomu" što je prakticirao moj kum, pokazao sam priličan talent, ali i to sam zbog neobjašnjivih razloga napustio. Shvatio sam kako od kultiviranog buketa tulipana više volim pušlec raznobojnog poljskog cvijeća te kako ni "ribič opće prakse" nije smak svijeta.

Uostalom, ako poželim, uvijek mogu i to specijalizirati, zar ne?