Piknik

ponedjeljak , 20.03.2017.

Taman sam se nekako naštelao u krevetu, uspio se domoći daljinskog, te uz primjerenu pomoć najdraže otpremio nedoraslu dječicu na spavanje. Za koju minutu trebala je započeti serija "Seks i grad", a maštovite ideje i iskustva glavnih protagonistica bile su i za nas, navodno slobodoumne roditelje, preveliko iskušenje za zajedničko gledanje. Uostalom, tko im je kriv što im je nastava u jutarnjem turnusu.

U taj čas sintetički tonovi Bachove fuge počeli su se razlijegati stanom. Cure su se zdušno dale u potragu za mobitelom i konačno ga pronašle u kupaonskom ormariću. Uporna, majstorski komponirana fuga opet je pobijedila moju sklonost da tu korisnu, ali dosadnu napravu ostavljam na najnepredvidljivijim mjestima.

- Čuj stari, kaj sam te probudil, kaj mi delaš? - grunulo je iz mobitela. Bio je to, a tko bi drugi nego Žac. Nemoćno sam gledao kako se nasljednice ponovno uvlače u bračni krevet, ne obazirući se na ženine prosvjede.

Žac je bio neobično nadaren nazvati u krivo vrijeme. Recimo, u samom finišu neke super-važne tekme, kad bi ionako u predinfarktnom stanju strepio nad kockastima, u trenutku dok bi sapunao lice prije brijanja, u najnapetijem dijelu filma ili dok bi na vodi zamarao kakvog lokalnog kapitalca nakon čitavog dana bez griza.
Reci.. - požurivao sam ga dok sam, onako usput, kao slučajno stisnuo off na daljinskom. Cure su se razočarano povukle u svoje odaje, a žena me zahvalno pogledala.

- Čuj, znaš one grabe, mislim da se zovu Faberove, ona jezerca uz staru cestu prema Zagorju? Baš sam neki dan prolazio onuda iz Slovenije... San snova! Ljudi pecaju, sunčaju se na ligeštulima, grilaju... Ti znaš da ja nisam neki pasionirani ribič, ali vjeruj mi, dobil sam takvu volju! Pričal sam ti ono kak sam još ko klinac...

Da, da, dobro sam poznavao te priče. Žac, nepopravljivi radoholičar, koji je u zadnjih desetak godina od drvenog štanda s krumpirom i grincajgom na Vrapčanskoj tržnici dogurao nekim čudom do nove kuće, apartmana na moru, glisera, tri auta i čira na želucu, patio je od povremene grižnje savjesti što je sasvim zapustio svoj navodni dječački san i hobi - ribičiju. Nije to bilo prvi put da se javlja s takvim idejama, tj. nagovarajući me da odemo na pecanje, ali to se do sada uvijek zadržavalo na nivou teorije i ja Žaca još nisam vidio sa štapom u ruci. Kad bi se već dogovorili i trebali završiti na nekoj u njegovoj glavi zamišljenoj destinaciji, nešto bi se ispriječilo neodložno. Put u Austriju, susret s poslovnim partnerima na velesajmu ili jednostavno - grčevi u želucu.

- Znaš, moram otići nekuda, eksplodirat ću, puna mi je glava svega. Ja naravno snosim sve troškove, a mogli bi i sa ženama i klincima, onak u kompletu, kaj veliš? Jučer sam u podrumu našel i nekaj od ribičkog pribora još od mog starog. Trebal bi to videti... Onda?

- Nema problema - izvalio sam više onako, reda-radi - javi mi kad ti paše, al' nek' bude vikend.
Ekran je opet zasvijetlio a Jessica Parker guštala kak bi to bilo s dvojicom.

- Joj, ma baš super - javila se neizbježna - kam bumo išli?

Nisam previše razbijao glavu Žacom i njegovim idejama čak ni onda kada me za dva dana nazvao i uglavio termin za subotu u deset sati. Ali, moram priznati da me zabrinulo nakon što je iste subote Bach zasvirao svoju fugu a Žac uzbuđeno javio kako dolazi za točno jedan sat.

Počeo sam ipak spremati ono što sam smatrao potrebnim, a kako nisam znao pravo stanje sa Žacovim priborom, odlučio sam ponijeti skoro sve. Usput sam se nadao kako će Žac kupiti friški kruh, gliste i crve, kako je bilo i dogovoreno.
- Joj, ne bum stigla spohati batke... - očajavala je žena, robujući opsesiji kako se ne smije dalje od Zaprešića bez klope.
- Nemaš vremena - konstatirao sam.

Veliki terenac upravo se zaustavljao pred našim ulazom.

Žac je u trenirki i sunčanim naočalama iskočio iz auta i otvorio prtljažnik. A u njemu - svašta. Sklopiva vrtna garnitura, suncobrani, roštilj, prenosivi firžider, gumeni čamac (?), gajbe piva i sokova i još štošta. Ispod siceva u pohabanoj zelenoj futroli naslućivao sam pribor o kojeg je spominjao..
Utrpali smo naše stvari i ušli u auto. U njemu se već smjestila i moja ekipa uz Žacovu uistinu bolju polovicu, te dva klinca od 8 i 11 godina koji su me gledali čudnovato zažarenih očiju. Bio je tu i njihov pas Campi.. Nekako sam slutio neprilike.

I tako, "u roku keks" našli smo se dobro raspoloženi pred omanjim bajerom. Kako je dan bio lijep, bilo je tu i dosta ribiča, ili su se barem takvima predstavljali. Sva su izglednija mjesta bila zauzeta, pa sam predložio da probamo u malom rukavcu koji je za razliku od ostalog terena bio nešto više zabrađen granjem i vrbljem. Žac je pametno parkirao malo dalje od obale, a zatim je počeo istovar stvari i uređivanje "logora". Ostavili smo da to završe žene i klinci, a mi smo s priborom krenuli na vodu. Došao je red da se otvori famozna zelena futrola. Nisam mogao vjerovati kad je iz nje ispala prastara istočno-njemačka Germina s antiknom Damovom Quickicom, hrpa prašnjavih bambusovih nastavaka i vrećica puna zvuzlanih cajgova.

Velikodušno sam Žacu ponudio jedan od svojih štapova, no on za to nije htio ni čuti. Odnekud je izvukao staru crno-bijelu fotku na kojoj je mršavi klinac (zapravo Žac) u društvu brkatog nasmiješenog bradonje (njegovog oca) s mukom držao osrednjeg someka od otprilike 5 - 6 kila. Bilo je jasno da je u pitanju težak napadaj nostalgije, jer bi si Žac svojim novcem mogao priuštiti prvoklasan pribor, a da pritom ne trepne.

- To je štap mog djetinjstva - čuo sam ga kako govori - njega mi sredi, molim te.
Ipak sam ga uspio nagovoriti da umjesto raspadajućih bambusa uzme jednu moju štangu, dok će mu Germina, kad je sredim, služiti za postavu.
Kako nije bilo mjesta da lovimo jedan kraj drugoga, pokupio sam svoje stvari i preselio se na drugu stranu 5-metarskog kanala, sluteći kako bi ionako tamo bio na meti klinaca i Campija. Stigao je i ribočuvar.

Grize kaj dečki? - gledao nas je nagađajući jesmo li članovi ili ne. - Karte imamo? Uputio sam ga na Žaca, koji je već uspio zapetljati sistem. Žac je podmirio trošak dnevnih karata, ostavljajući iznenađenom čovjeku nemali kusur u fond ribolovne udruge.

- Ima tu svega, bute vid'li, šarana, amura, soma, linjaka... Šaran na šećerac i pahulju, amur na koricu i lagano klizno... Tu dole - pokazivao je govorljivi ribočuvar namještajući usput plovak i sačmasta olova na Žacovom cajgu. Na kraju mu je stavio par crva na udicu.

- Crvenperke i babuške su pak tu. Samo pazite da vam pes ne skače u vodu. To ljudi nikak ne vole - završio je i odgegao dalje.

Pobacao sam par kugli prihrane na strateška mjesta i zabacio. Odlučio sam loviti samo na štangu i jedan šaranaški štap. Ionako nije bilo mjesta za više. Uskoro je keder plovak zatitrao i crvenperkica veličine dlana našla se na obali. Sinula mi je ideja. Skinuo sam truli najlon s kvikice, stavio novi, a onda namjestio 25 gramski plovak, virbl, sajlicu s trokukom i sve otežao olovom.
Balerina je bila spremna za ples. Stavio sam živahnu crvenperku na udicu, odnio sistem do Žaca i zabacio ga ispod jedne vrbe.
- To ti je za štuku ak' naleti, samo nemoj puno prčkati po tome...
- Super! - oduševio se Žac - baš si frend. Bio je opet zabavljen vezanjem udice.

Žac dakako nije imao pojma o ribičiji. U samo pola sata uspio je srediti 3 - 4 kompletna cajga, a moji i ne baš jeftini plovci visjeli su po okolnom granju. Kad bi još počeo mahati tom Germinom, bila bi to prava katastrofa. Pomogao sam mu da sredi cajg, a potom se vratio na svoju stranu.

Samo da bude mira, razmišljao sam. No očekivati tako što pokazala se kao prava utopija.



Nakon što su smazali hamburgere i čizburgere iz priručnog hladnjaka i popili na litre Coca-cole i Fante, klinci su ostavili svoje majke da se brinu oko ognjišta i roštilja i krenuli u istraživanje okolne flore i faune. Oboružani drvenim štapovima, kanticama, vrećama od krumpira i sličnim rekvizitima odlučili su loviti žabe, ribe, punoglavce, leptire, ptice itd. Žac i ja smo što molbama, što prijetnjama, uspjeli obraniti naš akvatorij, uz podosta znakova havarije u vidu slomljenih grana, plutajućih predmeta i plimnih valova. Razuzdana se grupica tada uputila dalje i uskoro je s raznih strana počelo nabrajanje i spominjanje naše rodbine u ne baš zgodnom kontekstu...

Krenuo sam u potragu za njima, pokušavajući ublažiti štete. Usput sam naletio na čovjeka kraj dva Browninga na rod-podu, pripremljenim unhooking-matom i carp-sackom.. Plovci položeni pod 45 stupnjeva njihali su se na valovima, mada nije bilo ni trunka vjetra.
- Jel' su to vaša derišta? - upitao me je bijesno očito ozbiljniji ribič. - Samo da znate, ako ih ne sredite zvat ću lokalnu policiju ili im guzice napuniti ovim!
U njegovim sam rukama ugledao ogromnu praćku za pothranjivanje napunjenu kuglicama olova.

Nakon dosta muka i potrošenog vremena uspio sam razoružati i smiriti klince i vratiti ih nekako do auta.

- Nije ti ništa grizlo – izvijestio me je Žac, koji je izgleda sve više posezao za pivom, a sve se manje bavio štangom. Tako je možda i bolje, razmišljao sam gledajući grane vrba uokolo okićene plovcima poput božičnih jelki.

Odlučio sam ipak baciti koju kuglu smjese ne bih li podmitio isprepadanu i obeshrabrenu ribu. U trenutku dok je jedna od kugli padala, odnekud je izletio Campi i uz rijetko viđeni salto poletio za
njom, tresnuvši potom u vodu.
Načas je nestao, a onda opet izronio, te se nakon nekoliko unezvjerenih krugova i podosta lajanja veselo vraćao Žacovim klincima koji su ga bodrili skriveni u grmlju. Moja rola je neočekivano zapjevala, no uskoro je bilo jasno kako to zapravo Campi odvlači cajg u grmlje. Bar nešto. Voda je začas poprimila boju crne kave, a žabe i zmije su u panici napuštale mjesto zločina.

To je ipak bilo previše.

Sjeo sam na stolicu i počeo polako spremati ono što mi je od pribora ostalo. Iz terenca je odzvanjala glazba s neke lokalne radio postaje. Emisija želja, čestitaka i pozdrava nekako je pasala uz atmosferu piknika. Žene su rezale kruh i pravile paradajz salatu, Žac prevrtao kremenadle i kobasice polijevajući ih pivom, dok su djeca igrala badmington i nogomet. Shvatio sam kako je ribičija u tom kontekstu sasvim suvišna stvar. Ili jedno ili drugo. Žac je krenuo prema meni s punim rukama piva i kremenadli.

- Stari, nemoj se srditi, ali meni je tak' lijepooo... tak' mi je dobro. Daj, uzmi, na...
Sjedili smo, jeli i pili bez riječi.U jednom sam trenutku primijetio kako zaboravljeni plovak s crven-perkom pravi osmicu po površini, a zatim nestaje.
- Imaš griz - trknuo sam Žaca.
Digao se iznenađujuće brzo i počeo trčati prema štapu na drugoj strani. Stara se Germina tresla, a rola štektala. Žac je uhvatio štap i počeo mahnito okretati ručicu. Nekim čudom špula je bila sasvim olabavljena.
Vikao sam mu da stisne kočnicu, ali me on nije čuo ili razumio. Uzeo sam podmetač, u trku ga rastvorio i otrčao do Žaca. Sa zahvalnošću mi je uručio štap. Podesio sam rolu. Začudo, riba je bila još gore. Najlon je lijepo rezao površinu vode šetajući od obale do obale, a zatim se na površini zapraćakala štuka. Spustio sam podmetač u vodu, a ona je veselo uletjela u njega.

- Štuka, štuka... - zavikao je Žac. Dao sam mu štap u ruke dok sam je oslobađao od udice. Bila je tu negdje - oko 3 kile. Uskoro su svi bili oko nas.
- Kak' je lepa... bravo tata! - Žacova žena nije mogla sakriti uzbuđenje - Kaj veliš Goga?
- Bogme to je jedan od većih komada koji sam vidjela... - izlanula je moja draga izgubivši svaku mjeru i kriterij, samo da čim više polaska, zaboravljajući pritom sve moje naj-ulove.

Slijedio je foto-session u svim mogućim pozama i kombinacijama, a potom je riba spremljena u prenosivi hladnjak.
Nešto kasnije terenac je grabio prema Zagrebu. Djeca su redom pozaspala, a naše bolje polovice su šutke i nekako staklastih pogleda promatrale krajolik.

Žac je pun impresija i novih ideja.

- Znaš stari, ovo me je preporodilo. Vratil' sam se u djetinjstvo. Ribičija je od sada za mene pitanje života i smrti! Baš sam neki dan razmišljal' dok sam prolazil kroz Liku. Ona Gacka! Pa to je raj na zemlji. Nazvat ću te za koji dan da odemo u Austriju po pribor koji treba, ja častim. Vrijedi?

Žac i ja na mušičarenju na Gackoj?

Stvari su se počele naglo komplicirati. Srećom i pivo mi je nekako sve bolje pasalo.