Shine On You Crazy Diamond

"Tibor je sjeo navrh brijega i zadivljen se zagledao u nebo. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji puta gledao takav prizor. Tisuće treperavih zvijezda rasipalo je sjaj sve tamnijim plavetnilom nadolazeće noći, dok se iznad obližnje šume pomaljao ogroman Mjesec lijevajući srebro na krošnje visokih bukovih stabala.
'Kao u nekom nadrealnom filmu ili sred efektne kič ilustracije', pomislio je. Ali prizor je ovaj put bio stvaran, a on kao da je jedini na svijetu u tom trenutku imao privilegiju promatrati ga.
Zapiljio se još jače među zvijezde i nakon nekog vremena osjetio kako polako pa sve brže putuje u bezdan te kako bi uz malo truda i nešto sreće mogao doći do samog centra, do prapočetka, i možda na kraju otkriti nerazjašnjivu zagonetku. Jer što je drugo takav prizor nego zagonetka, čudesna, zbunjujuća slagalica čije dijelove nitko na ovom svijetu nije uspio odgonetnuti i sastaviti na jasan i svima razumljiv način.
Istovremeno, pred tim raskriljenim nebeskim svodom naši životi i svi naši problemi ispadaju mahom sitni, smiješni, nepotrebni ili pretjerani. Stoga bi svakom čovjeku pogled u zvjezdano nebo ili makar danje plavetnilo trebao biti i lijek i putokaz, opomena i utjeha."

Ovaj ulomak iz jedne moje priče čini mi si baš kao dobar uvod u ovaj tekst koji je zapravo moja objava prenesena s Fejsbuka.

Naime neki dan je "Novi list" objavio intervju sa zvjezdoznancem Koradom Korlevićem. Slučajno se dogodilo pa sam prvi uletio s komentarom ispod članka i odmah, paf! Preko 25O reakcija i masa replika koje su mi cijeli dan krale vrijeme i dioptriju. Jer moj je komentar zapravo bio tek parafraza onog što je sam Korado izjavio; da ni matematički ni statistički (vjerojatno) nismo sami u Svemiru. Dakle, ništa revolucionarno pa ni bogohulno, uostalom bilo je samo par cereka među reakcijama i poneki pokušaj nemušte kontre. Mahom od ljubitelja teorija zavjere, ravnozemljaša ili ignoranata koji se s figom u džepu pozivaju na Boga a pritom ne znaju osnovne postulate te svoje vjere a kamo li ičeg drugog.

Ali ni to nije važno nego samo povod da se opet malo katapultiram u Zagorje, u vrijeme dok smo onako mladi i nadobudni izgarali gotovo opipljivom strašću.
Kada bi se poslije ponoći vraćali s topličkih plesnjaka i birceva u svoja obližnja ili daleka sela, mi frendovi i znanci iz iste klape zaustavljali bi se na glavnom raskrižju puteva, nakon čega bi konačan rastanak u stilu "mili moji kud koji" bio neminovan. Dotad bi raspredali o tekućoj problematici, glazbi, sportu i seksu, ali pri Papešu bi se vadile pljuge i na red bi došla astronomija.

Zvjezdano nebo u Zagorju lišeno svjetlosnog zagađenja velikih gradova praznik je za oči. Nema ljepše nego zapiljiti se u tu raskoš i filozofirati, pogotovo u društvu nekog ili nekih koji su u stanju razmišljati dublje i gledati dalje. A takovih je, srećom, bilo.

Šarali bi mi tako nebeskim svodom, procjenjivali razdaljine, tražili poznate planete, konjukcije, daleke zvijezde, sazviježđa i galaksije. Mjesec nam se činio neobično blizu, gledali smo njegove kratere, tražili More tišine, mjesto gdje je sletio Apolo 11, špekulirali kakovi su uvjeti na tamnoj strani. Vrijeme je letjelo, sati proticali, a mi kao u nekom transu nismo mogli skrenuti poglede sa zvjezdanog svoda.

- Mnoge od tih zvijezda više ne postoje.. Mi gledamo samo njihov pradavni sjaj što putuje svemirom poput utvare - glasno bi razmišljali oni s više mašte i akumuliranog znanja.

Uistinu, kakovo je to čudo iznad nas? Čak i kad bi uspjeli izbrojiti sve vidljive zvijezde ispala bi koja tisuća, a samo u našoj galaksiji tj. u nama vidljivom dijelu svemira je između 200 i 400 milijardi zvijezda. A tek planetarni sustavi?

Drhtavih prstiju palili bi zadnje dragocjene cigarete, a na tom bi žaru tinjali začeci novih rasprava i teza. Svaku je trebalo razmotriti, jer ne smije se podcijeniti mašta lunatika grozničavog pogleda dok laje na Mjesec i traži otkud je došao, kojim smislom i kuda to zapravo brodi.
Iskreno, čudi me da susjedi iz obližnjih kuća nisu nikad reagirali jer u potpunoj tišini seoske idile ti razgovori su na trenutke sigurno bili bučni. Ali stariji ljudi na selu prirodom svog statusa liježu primjereno umorni tako da to većini ipak nije bio problem.

i tek bi negdje poslije dva u noći onako gladni, žedni, bez cigareta, smrznuti ili slijepljeni od noćne sparine, konačno kapitulirali. Pozdravili bi se nekako muklo, još uvučeni u koloplet naših priča. Potom bi nosili svoja umorna tijela kućama svijesni da smo se gotovo bez ostatka predali tom čudesnom svemiru, razložili takoreći na atome.. Jer ima li išta važnije od tih pitanja svih pitanja i vrtoglavice koja te obuzima od sjaja zvijezda i lutanja nebeskim prostranstvima?

Mi onu Šimićevu "Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!" nismo recitirali nego živjeli.

Eh, luda vremena, luda mladost.

U Zagrebu tek ponekad vidim zvjezdano nebo u punom sjaju. Utješno mi je ako sa svoje terase vidim barem Mjesec, Veneru, Jupiter.. Ponekad se popnem više, pod obronke Sljemena, tek da me opet bar na koji sat pukne taj sjaj brojnih, dalekih zvijezda.