Neke pjesme (zajebancija uz gitaru)

četvrtak , 25.03.2021.


Usnuli galeb

Tog dana na plaži sunce je ko obično sjalo
i neki su se kupali a nekima se nije dalo
tek ja sam bio na starom zadatku
i bario Jasnu, misleći na Vlatku

A onda se pojavila Ona, bez mame i bez tate
i spazih brojne oči kako je požudno prate
prepoznao sam odmah stranu etiketu
poljube me dva oka, najšvedskija na svijetu

I začas perspektiva postala je glatka
jer Jasni je bilo jasno a Vlatka je samo Vlatka
lansirao sam loptu u švedsku orbitu
i krenuo u napad s osmijehom na štitu

I eto me već ležim tu kraj njena tijela
ja zgodno crn, a ona, primamljivo bijela
guguće i uz osmijeh mi nudi mandarinu
i pričamo o moru i Štokholmu pred zimu

Saznao sam tako još neke važne stvari
da se zove Ulla i živi u Uppsali
a onda smo smjelo promijenili temu
okrene mi leđa i pređosmo na kremu

I ponoć je već, mi u sobi hotela
nad ponorom strasti mreža se rasplela
milujem joj bedra i ljubim grudi
a ona jeca i sebe mi nudi..

A onda odjednom (to nije bez vraga)
obasja me sunce a od Ulle ni traga
ostadoh čak i bez starog zadatka
jer Jasna je, kad usnuh, otišla do Ratka


Mačak u vreći


Digao sam ruke od svega
I ne nadam se truloj sreći
Uspon i pad su u mojoj glavi
Prodajem sebe ko mačka u vreći

Ja visim ko pano za lokalne priče
Mnogi mojim greškama svoju djecu tupe
neki bi me rado podigli u zvijezde
Neki bi sa mnom obrisali dupe

Jednom ja ću, kažu, vidjet svoga boga
Vele mi da sjedim na labavoj grani
Sad za to ne marim, stoji mi ko nikad
Dok imam tebe na svojoj strani

Jer ti, ti nisi sa njima
To govoriš pogledima
Ti, ti nisi sa njima
Tebe mačak u vreći zanima.


Festival u kokošinjcu


U pozlaćenom perju pred mikrofonom šeću
ti pijetlovi slavni i kokice nam znane
besprijekornog stila i s puno umjetničke snage
oni pjevaju bez mane, pjevaju bez mane..

Redaju se pjesme različitih tema
od ljubavnih jada do poruka važnih
aranžmani prosto bujaju od mašte
tekstovi su puni metafora snažnih

I kad nakon mnogih žirija i lista
pobjeda se čista da nekom poeti
sred aplauza burnih i simpatija iskrenih
mnogi će pjevači zlatna jaja snijeti.

(U refrenu između kitica – onomatopeja kokodakanja)


Bitanga i princeza


Tako lijepa
S dlana boga pala si
Jedina moja
Blago onom tko te ima
Bit ćeš uvijek moja
Lutka za bal

Najdraže moje
Da li znaš da te volim?
24 sata dnevno
Gdje je ljubav tu si ti
Pričaj mi o ljubavi
Tek je 12 sati

Dok tebe ljubim
Na zadnjem sjedištu moga auta
Ubijaš me usnama
Ja noćas trebam tvoje tijelo
Usne vrele višnje
I'm so excited!

Hajde da ludujemo ove noći
Moj mali je opasan
Anđeli nas zovu da im skinemo krila
Stavi pravu stvar na pravo mjesto
I pusti nek traje
Sviđa mi se ova stvar

A sad adio
Bježim, odlazim
Nemoj da budeš njanja
Idem ća ka i ćaća moj
Ces't la vie
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac

(iz aviona je očito, sastavljeno od naslova pjesama)


On the road

utorak , 23.03.2021.


Negdje u prvoj polovini osamdesetih banuo sam iz Zagorja u Zagreb. Nakon nekih egzistencijalnih kikseva, potrošenih kredita i provincijalnih zapleta u svojim rodnim Toplicama, odlučio sam krenuti od nule. Inicijalno mi je dosta pomagala moja tadašnja djevojka, također iz Toplica koja je za vrijeme srednje škole stanovala u kući dede u Gornjem Stenjevcu. Ona mi je donosila ponekad hranu, kod nje bi poskrivečki prespavao uvlačeći se kroz prozor i pred jutro se kriomice iskradao. U tom sam periodu bio podstanar kod nekih dosadnih, logoreičnih baba koje su čitavo vrijeme kvocale na vratima moje sobe pa je jedino mi preostalo da čim manje boravim u stanu, tj, da ga koristim samo za spavanje.

Onda mi je sasvim slučajno jedan znanac iz Toplica ponudio svoj podstanarski stan za sitne novce jer on je završio studij, a stan je skoro još cijelu godinu bio plaćen unaprijed.
Stana u Ogrizovićevoj 15, u suterenu, sjećam se s podosta nostalgije. Bio je to zapravo mali apartman, ali imao je sve bitno, čak i mini kuhinju.
Mogao sam dovodit kog sam htio, svirati gitaru, glasnije puštat glazbu s radio-tranzistora.. Uz gitaru tu je i obavezan walkman na kom sam vrtio do besvjesti par kazeta; album Desire, Boba Dylana, famozni novovalni Paket aranžman, Rolled Gold, Stonesa, neke od CCR, Beatlesa, Dire Straitsa.. I da, nezaobilazna Sunčana strana ulice, Azre.

Moram bit iskren i reći da sam se u taj album zaljubio na prvi pogled, prvo slušanje. Džoni je savršeno pogodio duh onog vremena, duh Zagreba i taj neki intimni krajolik duše koji sam i sam osjećao i mogao se u velikoj mjeri identificirati. Moglo bi se reći, Džonijeva tada pomalo luzerska, ekspresivna furka bila je i moja.

U to vrijeme radio sam razne poslove, od čisto fizičkih (ali ponekad dobro plaćenih poput istovarivanja vagona ugljena na Žitnjaku), preko omladinskog i studentskog servisa mada na blef, tj. na posuđenu iskaznicu ili preko veze, potom konobario, preprodavao karte za kina, utakmice i koncerte koje sam dobivao u tada brojnim radijskim nagradnim igrama..
Jedno vrijeme radio sam i kao kolporter Studentskog lista i Poleta. Bilo je najlakše zadužiti par svežnjeva i krenuti u avanturu brze zarade. Najčešće sam prodavao na Trgu mada je tamo glavni bio stanoviti Podnar koji je na stanici ispred kavane Dubrovnik imao gotovo pa pult natkriven nekom ceradom, oko njega na desetina svežnjeva, cijeli „pogon”. Njemu je bilo teško konkurirati, bio je to uhodani biznis.

Glavna fora kolporterstva je privući potencijalne kupce izvikivanjem bombastičnih, duhovitih naslova i sposobnost spontane komunikacije i nagovaranja. Dobro mi je to išlo mada bi se vrlo često dogodilo da sam lovom od prodaje na neki način „kreditirao” samog sebe, ali je problem bio kada se trebala vratiti remitenda i položiti račun. Tada bi mi priskočile u pomoć neke cure pa i moja tadašnja. Uzeli bi svežnjeve i jednostavno obilazili sve bircuze i kavane u centru, sve dok ne bi nadoknadili propušteno. Sjećam se da sam samo jedan svežanj ostao dužan, ali su mi u redakciji Poleta nekako progledali kroz prste.

Međutim, bez konkurencije najbizarniji honorarni posao koji sam ikad odradio bio je transport mladih bikova iz Zaprešića do Đevđelije. Taj mi je posao ponudio neki Međimurac koji se također snalazio i kog sam iz samilosti jedno vrijeme prihvatio kao sustanara a on ga je opet dobio preko nekog svog znanca koji se time bavio.
Ukratko, bikovi s farmi iz okolice Zagreba ukrcavali su se u teretne vagona i i čitava je ta kompozicija kretala do granice s Grčkom i dalje za arapsko tržište.

Transport je trajao otprilike tri-četiri dana. Utovar pa vožnja koja je uz povremene promjene lokomotiva i strojovođa išla preko Beograda kroz čitavu Jugoslaviju, do granice Makedonije i Grčke. Posao je bio izuzetno dobro plaćen, mislim da sam zaradio u tih par dana ekvivalent današnjih 400-500 eura. To je, uz naslućivanu avanturu bio glavni razlog pristanka. Sa sobom je trebalo ponijeti najosnovnije dokumente, sitnice i čistu odjeću koja će trebati za povratak nakon odrađenog posla.

U Zaprešić su bikovi stizali brojnim teretnim kamionima s ceradom. Drito iz kamiona utjerivani su preko drvenog „mosta” u stočne vagone. Mi bi stajali sa strane i usmjeravali ih prema otvoru. Sjećam se kako me je neki radnik savjetovao; „ako krene prema tebi samo ga udari batinom po oku, odmah će skrenuti pravim smjerom”. Zgrozio sam se, naravno da ni jednog nisam udario.

Kada je nakon par turbulentnih sati poduža kompozicija teretnih vagona bila popunjena, u sumrak smo krenuli. Inače je za "pratnju" bio određen jedan vagon u sredini kompozicije prepun sijena, ali smo se jedan dio do Slavonije zahvaljujući susretljivom strojovođi vozili kraj njega, u toploj kabini. Međutim, dalje nismo imali tu privilegiju, Selimo se u teretni vagon i u već pripremljenim udubinama na sijenu spavamo obučeni, pokriveni debelim dekama.
Konačno uz brojna čekanja po nekim usputnim stanicama drugi dan stižemo u Beograd. Dok čekamo novu lokomotivu, pregledavamo stanje životinja. Slika je više nego tužna. Bikovi su zbijeni u vagonima, čuje se potmuli muk, udarci i komešanje. Kroz male otvore vire rogovi, papci, njuške.. Dolazi neki veterinar i tek ovlaš pregledava stoku. Za to vrijeme ubacujemo sijeno kroz otvore i potom vatrogasnim šmrkovima s hidranta doslovno ulijevamo vodu u vagone, u jedno jedino metalno korito. Bujice teku po metalu i šinjama, bikovi se bore za zrak, prostor i to malo vode. Nažalost, druge mogućnosti napajanja nije bilo. Bilo je najvažnije da transport stigne na odredište, s određenim „kalom”, odnosno postotkom uginulih životinja se računalo.
Pred polazak iz Beograda moj sustanar mi elegantno daje do znanje kako će posjetit neku rodbinu u Zemunu a nakon toga putničkim vlakom stići do Niša i naše sljedeće stanice. Nekako sam slutio probleme. Napokon predvečer kompozicija kreće.

Nalazim se u središnjem teretnom vagonu, ležim na sijenu i slušam walkman. Najednom neki tunel kog ću zauvijek pamtiti. U vagonu nastaje mrkla tmina. Da stvar bude gora, onako pospan izgubio sam orijentaciju i počeo polako iz svoje udubine kliziti prema vratima koja su bila jednim dijelom odškrinuta radi dovoda zraka. Uskoro s užasom uviđam da mi je jedna noga već van vagona dok se svom snagom rukama i drugom nogom držim za željezna vrata i opirem da ne ispadnem. Probija me hladnoća, vlak užasno tutnji, klopara, vrata nisu fiksirana i tada sam se najozbiljnije zabrinuo za svoj život. Prijetila je opasnost da završim pod šinjama te jureće grdosije. Tunelu kao da nema kraja. Napokon kompozicija izlazi, ali opet je noć a tutnjava i hladnoća ne prestaju. Ipak, negdje pred nekom stanicom ili rampom kompozicija počinje usporavati i staje.

Koristim trenutak da se iskobeljam iz stupice. Verem se po gomili sijena u svoju udubinu, napipavam deke, ručnu svjetiljku.. Odmah potom premjestio sam se sasvim u kut vagona, čim dalje od tih horror vratiju. Vlak opet kreće a ja tonem u duboki san, ne budim se do Niša.

Tamo me ipak čeka Međimurac, fino odmoren. Odlazimo nešto pojesti, pokupovati sendviče, sokove, cigarete, baterije.. Ponovno hranimo i kvazi-napajamo stoku pa krećemo dalje.

Nakon brojnih peripetija, treći dan uvečer stižemo u Đevđeliju (teretni vlakovi tog profila voze sporije od putničkih, ima puno preusmjeravanja i čekanja, vozi se često sporednim prugama itd.). Odlazimo kod nadređenih na predaju transporta i obračun. Opet dolazi veterinar, broji se stoka i i pregledava stanje, Naravno, ima povrijeđenih i uginulih životinja.
Nakon svega uz predočenje osobne i papira potpisanih u Zaprešiću, isplaćuje nam se novac. Odlazimo u neki čudan konak, "Drumski raj", ali ima bar kupaonicu, topli kreveti su tu..

Drugi dan smo napokon slobodni, čisti i u uobičajenoj obleki. Radnu bacamo u smeće. Ukrcavamo se u putnički vlak za Zagreb. Iako su povratne karte bile dogovorene u ugovoru, ipak doplaćujemo A klasu. U vagon-restoranu naručujemo najbolji ručak i pijemo neko fino točeno pivo.
U tom putovanju dok su živopisni krajolici promicali pored nas, uspio sam čak i uživati.

Nakon povratka opuštanje od stresa.. Obilazim s djevojkom Jabuku, Kset, SKUC centar, Kulušić a koncerte (pa i onaj (Dire Straitsa u Kranjčevićevoj, Fats Domina itd.) ne propuštam.

Negdje 1986. uzimam novi stan (zapravo cijelo prizemlje) u Bukovačkoj cesti kod nekog simpatičnog starčića, inače prevoditelja i poliglote. Kod useljenja, čišćenja i uređenja pomaže mi djevojka, Tada još hoda u srednju školu, ja sam devet godina stariji od nje. Odmah potom seli se kod mene, počinjemo zajednički život mada mi nije svejedno jer njezini starci u Zagorju ne znaju što se događa. Kasnije saznajem da im se svo to vrijeme nije javljala. Negdje potkraj iste godine posjećuju nas, a 1987. se ženimo. Iste godine rađa mi se prva kćer.

Međutim, još uvijek švrljam, nemam stalnog, konkretnog zaposlenja, sviram po lokalima i gažama ili radim kampanjski, honorarno.


Tu sad dolazi još nešto iz tog „on the road” perioda vrijedno spomena.

Naime, za vrijeme Univerzijade (tj."unezverijade" kako su je Zagrepčani u šali nazivali), bio sam dio prvog vala uličnih svirača. Dozvola s logom 'AUGTT" (a u gradu totalni tulum) izdavala se u OKC Teslina, uz nju se dobio poseban znak. Glavni i najbolji punktovi za svirku bili su na prostoru bivšeg Trga Republike, Splavnica, prolaz Harmica, prolaz neboder, oktogon i Cvjetni, ali sviralo se praktički po cijeloj staroj jezgri, do Glavnog i Kvatrića. S tim u vezi su i priložene slike, izresci iz novina. Na prvoj slici sviramo neki humanitarni koncert kog je organizirao Hrvoje Handl, danas poznati psihijatar. Handl je naprijed, desno je i danas aktivan Giovanni Furlan, krajnje lijevo moja malenkost. Kaj se sviralo? Ondašnje rock i pop hitove, zagrebečke itd. Na drugoj slici sam (desno) u kompi s tamburašima i tu je, moram priznati, bila najveća lova. Vikendom u špici održavali bi mini koncerte u rundama od pol sata-sat, izmjenjujući se s Pajom i Hadžijem koji su za to vrijeme u bircu na uglu cugali. Svirali smo sve od tamburaških, dalmatinskih, zagorskih, starogradskih do rokabilija ak je baš trebalo. Kofer je znao bit prepun, nekoliko se puta praznio i mada se lova dijelila na četiri ponekad i pet članova, za jedno se prijepodne moglo zaraditi između 100 i 200 DM po osobi, naravno. Svirao sam i u drugim kombinacijama, zamjenjivao s Hadžijem Paju kad je trebalo uskočiti, ali najčešće sam, uz legendarnog Milana (Miću) koji je poslije otišao van i Bananu koji je sad u Nizozemskoj prilično uspješan glazbenik, kantautor, ali pod drugim imenom. Svirao sam i harmoniku, prim, svašta što je bilo kurentno, ali gitaru, jasno, najviše.. Tu su još bili legendarni Đukica koji nas je stalno hofirao, neki harmonikaši veseljaci, povremeno Ayllu, mlađahni Fantomi s Krešimirom Mišakom u akustik verziji, Vjenčeslav Špiljak - haiku pjesnik i "kralj češnjaka", Robert Vnuk kasnije jedan od ponajboljih hrvatskih gitarista itd. Zlatno doba tog prvog vala ulične svirke bilo je do rata. Poslije uglavnom mili moji kud koji, razumljivo.


Iskustvo ulične svirke je specifično. Načini na koji šacaš prolaznike, pogađaš njihov ukus..Znale su se zalomiti čudnovate kolaboracije, s nama su ponekad zasvirali i zapjevali neki poznati estradnjaci, glumci, strani turisti..Ponekad bi se stvorila iz čista mira fantastična atmosfera. Prolazi tako kroz oktogon neka mlađarija, okuplja se oko nas i sve završili lijepim višeglasnim pjevanjem repertoara Beatlesa, Simona and Garfunklea, Cohena..Bilo je i bizarnih situacija. Jednom smo se već spomenuti Milan i ja za kišna vremena zafrkavali u oktogonu (akustika je mrak). Dolazi neki tip, sluša, tapka, ali nekako je čudan.. U jednom trenutku pita Milana; "Čuj možeš mi samo malo dati gitaru?". Nije to inače nikakav problem iz već spomenutih razloga, puno puta su i prolaznici poželjeli pokazati što znaju. Milan mu naravno daje gitaru. Čovjek je uzima, nešto bez veze zamandrlja po žicama i veli; "kak je to dobroo.." Odmah potom prima gitaru za vrat i svom snagom je tresne o kameni ćošak. Nakon užasnog zvuka pružio je uništenu gitaru Milanu i samo rekao "Jebiga stari, ja sam na horsu". Eto, imao sam sreće što nije zatražio moju.
Ubrzo nakon toga Milan je netragom nestao iz Zagreba. Imao je poprilično tanane živce.

S vremenom skužiš da jednostavno postoji podosta ljudi koji onak usput, automatizmom honoriraju svirača, nevezano za svirku. Jednom sam u prolazu Harmica nekih desetak minuta mijenjao i naštimavao tek kupljene nove žice, ali ljudi su svejedno bacali u kofer makar pokoju kovanicu ili desetak dinara.

Oko nas su se osim tzv. "normalnog svijeta" motali i okupljali razni živopisni tipovi, gradski beskućnici, makroi, lake žene, policijoti, žbiri, alkići, boemi. Romi su u prolazu Splavnica prodavali "gaće i čarape", kišobrane i razni talijanski bofl.. Da, i tzv. gradski "oriđinali" ili redikuli, razni doslovni ili pozitivni luđaci što ne znači da na svoj način nisu bili dragi i sjajni.
Sjećam se naprimjer Ludog Jove (mislim da mu je to bio nadimak), histriona i i veseljaka koji je paradirao po Trgu svaki dan s nekim novim "instalacijama", lijepio sličice na sebe i furao drangulije s otpada. Bio je veseo tip uvijek dobre volje, spreman da uveseli sebe i druge, imao je dugačku bradu, svirao frulu i plesao pred nama poput Satira. Negdje sam pročitao da je Jovo početkom devedesetih loše skončao, nađen je utopljen u Savi. Uz njega pamtim i visokog dečka koji je sličio Kristu, uvijek hodao bos, čak i u jesen, po kiši i hladnoći.
"Krist" je bio zapravo naočit tip pomalo rokerskog imidža, tajnovit, nekako odsutan i krajnje šutljiv. Njega sam zadnjih godina viđao oko bolnice Vrapče, ponekad je išao u susjedni Konzum. I da, još uvijek hoda bos. Ali eto, za razliku od Jovice, još je živ.

Tu je još Branko s Cvjetnog trga u svom prepoznatljivom sakou sa zakrpama na laktovima koji je random ulazio u okolne kafiće i prodavaonice i ničim izazvan okidao nevjerojatno elokventne mada pomalo rafalne pamflete i govore o ekonomiji, politici, marksizmu i koječem. Onda bi konobarica ili prodavačica jednostavno rekla „ ajd Branko, dosta je bilo za danas”, a on bi šutke, poslušno izašao. Neki kažu da je Branko bio vrhunski student, ali je onda iz nekog razloga sasvim prolupao.

Eto, tako su nekako izgledale te turbulentne godine tog pomalo boemskog života kog se povremeno prisjetim sa sjetom. Bilo je poslije još puno svirki i raznih doživljaja, ali ne tako napetih i iskustveno nabijenih kao iz sredine osamdesetih. U tinejdžerskim godinama nadahnjivao sam se djelima i pričama Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa, Bukovskog itd. Nešto od živopisnog iskustva tih sad već davnih bitnika imao sam prilike iskusiti na svojoj koži, naravno, na hrvatski, tj. zagrebečki način.

Vojna iskaznica

utorak , 16.03.2021.

Prekapajući po starim stvarima i dokumentima, naišao sam na svoju vojnu iskaznicu. Nikako nije u najboljem stanju, stranice se jedva drže zajedno, neke su se potpuno odvojile. Iako ta vojna knjižica datira s početka devedesetih, u nju je uredno uz staž iz domovinskog rata upisan i onaj iz JNA.

Sjećam se dobro te sad već davne prve regrutacije u Zaboku, 1975. Defilirali smo u povećoj prostoriji vojnog odsjeka (ili ipak lokalnog kina?) samo u gaćama, zbunjeno se zagledavajući i ogledavajući. Potom kratki površni, više odokativni liječnički pregled, zatim vaganje, mjerenje visine.. Jedan po jedan dolazimo pred komisiju sastavljenu od brkatih oficira, Slijedilo je novo odmjeravanje uz par proceduralnih pitanja i određivanje vojnog roda. Zapravo, nekako se od toga najviše strepilo. Vojni rod određivao je puno toga i svi smo nekako priželjkivali izbjeći zloglasnu pješadiju.

Imao sam sreće. S obzirom da sam tada pohađao ugostiteljsku školu, dopala me intendantska služba.

- I to ne običan kuhar, nego komandir odjeljenja voda (tzv. "desetar") - napomenuo je značajno oficir dok mi je pružao potpisanu knjižicu.

Možda je mislio da me time usrećio, ali daleko od tog. Desetari su kronično bili na lošem glasu, a sama ideja da nekome zapovijedam bila mi je strana. No to je ionako bila viša sila.

Nakon što sam spomenuto školovanje u Opatiji naprasno prekinuo, odlučio sam taj nezgodan vakum iskoristiti za ionako neminovno služenje vojnog roka.
Sredinom listopada 1976. već sam imao bezeciranu kartu za vlak prema Svilajncu, središnja Srbija. Od Krapinskih Toplica do Zaboka su me ispratili tek neki najodaniji prijatelji.

Oko željezničke stanice vladao je popriličan muving, podosta pijanih regruta šaralo je uokolo, svi moja "oktobarska" klasa.

"Kad u vojsku pođem jaa" - derao se Čobi negdje s radija ili džuboksa dok su u kutu prepune gostionice neki moji vršnjaci uz harmoniku pjevali "Jutrom rano oko sedam sati, probudi me moja mila mati".

Napokon dolazi zagorski cug iz smjera Krapine. Pozdravljamo se na brzaka, nekako ošamućeni i pomalo mutavi, mašući rukama i uzvikujući pozdrave dok vlak uz težak huk i zaglušujući zvižduk napušta željezničku stanicu.

Do Zagreba se vozimo kao krumpiri. Vlak je standardno krcat redovnim putnicima, a brojni su regruti tog dana samo stvorili još veću gužvu. Ipak,već tu se pomalo upoznajemo. Sa mnom u kupeu sjede Zabočan Bajs Rudolf i omanji, tihi, Bradač Juraj. I njima je krajnja destinacija Svilajnac a to je svakako dobra stvar.

Uskoro stižemo u Zagreb. Peroni su, ne treba ni spominjati, prepuni regruta. Alkohol teče potocima, kruži rakija, vino iz flaša, pivo, "bombice"..U jednom trenutku dok odlazim po novine i cigarete gubim kontakt s Jurom i Rudolfom. Kao da su u zemlju propali. Pokušavam ih naći, zavirujem u čekaone, okolne gostionice, sve do Tomislavca. Bezuspješno. Potom rezignirano proučavam vozni red. Moj vlak prema Vinkovcima tj. Beogradu kreće predvečer. Bilo je dovoljno vremena za otići u kino, to i činim. Međutim, uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koji sam film u Petrinjskoj gledao. Tko zna, možda sam ga onako ošamućen i prespavao.

Konačno negdje oko 19h, vlak kreće s kolodvora. I ponovno, pun ko šipak. Uzalud kakav-takav komfor u kupeima kada u njima nema mjesta, problem je dovući se do wc-a a kamo li potražiti svoje rezervirano sjedalo u dugačkom vlaku. Negdje oko Vinkovaca zatičem se kako knjavam u hodniku na nekim vrećama paprike i krumpira, oko mene stoje snaše i slavonske bake zabrađene velikim maramama. Sad se više ne sjećam je li tu bilo nekog presjedanja, tek poslije Vinkovaca vlak se nekako rasteretio. Nalazim mjesto u kutu jednog kupea i odmah tonem u duboki san bez snova.

Napokon stižemo u Beograd. I kao nekim čudom, odjednom smo se svi našli, regruti se prepoznaju, okupljaju u grupice. Jura i Rudolf mi mašu i dovikuju kraj nekog kioska. Dok proučavamo vozni prema Svilajncu, priključuju nam se još neki Hrvati, Vučilovski iz Moslavine, Hospođuk iz Kloštar Ivanića, Muhvić iz Zagreba..

Sljedeće čega se sjećam je dolazak u Svilajnac, nakon još par presjedanja na lokalnim prugama (Petrovac, Ćuprija..?). Iako je bablje ljeto nekako smo u to rano, sanjivo jutro pomalo smrznuti. I gladni ko vukovi. Malo razgledavamo Svilajnac, gradić veličine Zeline ili Krapine pa na preporuku nekog mještanina odlazimo u gostionicu "Mali raj" na ćevape i gulaš. Fini, mora se priznat.

Po nekom naputku, u kasarnu smo se trebali javiti barem do podne. Nalazimo je na kraju dugačke glavne ulice. Sred povećeg kompleksa ograđenog žicom i stražarskim kućima, među visokim topoloma nazirale su se dugačke dvokatne i trokatne kasarne, magazini i dodatni objekti.

Ulaskom kroz "kapiju" zatičemo se u mravinjaku regruta. Stare kuke stoje sa strane i odmjeravaju nas smijuljeći se. Potom čekamo prozivku, raspored, šišanje..Nova zbunjoza, zagledavanje i (ne)prepoznavanje faca koje su sat ranije onako rokerski dugokose sasvim drukčije izgledale.

Tek negdje predvečer dolazimo na red za grupno tuširanje, skidanje civilnog odijela te zaduženja vojne uniforme i vojničke opreme nabacane u šatorsko krilo.

Slijedi odlazak u zgradu čete, prvi dril u spavaonicama. Potom prvo postrojavanje, zatim večera. Neki saft od riže s rijetkim mljevenim mesom i eurokrem za desert. Nije izgledalo baš obečavajuće.

Zašto ovo pišem?

Pa eto, opet se zakotrljala mala rasprava na fejsbuku pa me to malo povuklo u neke reminiscencije. A ako sam dosad bio čak i previše detaljan i opširan, u nastavku ću ubrzati stvar. Jer toliko se toga značajnog i iskustveno zgusnutog dogodilo u tom periodu da bi za potpuni uvid bio prikladniji roman. A to mi ipak nije cilj.

Tek, moje iskustvo nije bilo sjajno, barem prvih mjeseci. Naime, vrlo brzo došao sam pod zub komandira čete, poručnika Gradimira Stankovića koji je bio totalno nezgodan lik, ledenog, zmijskog pogleda, sklon prijetnjama i kaznama. Našao me je kako pušim u wc-u za vrijeme postrojavanja (nije mi se očito taj dan išlo na ranojutarnju gimnastiku i trčanje) i to je bio moj jedini krimen. Otad me kinjio praktički cijelu strojevu obuku, skoro tri mjeseca. Prijetio mi vojnim sudom, najgorom preporukom i prekomandom, uvijek sam bio pod kaznama, nisam smio nedjeljom u grad. Kada smo išli na bojevo gađanje u tzv, "grudnu metu" na nekoliko kilometara udaljeni poligon, morao sam s još nekim meni sličnim "prijestupnikom" po kazni na čelu kolone nositi tešku kutiju municije bez mogućnosti odmora i promjene ruke.

I tko zna koliko bi to trajalo da konačno ta strojeva obuka nije završila i počela teoretska i praktična nastava iz kuharstva i drugih predmeta, slobodne aktivnosti, zbor, glazba.Tu sam nekako naglo "iskočio" pa sam uskoro umjesto vodnika i zastavnika održavao nastavu svom vodu, a oni su odlazili na piće u Mali raj ili rješavati neke svoje civilne poslove.


Nekako istovremeno učlanio sam se u mješoviti zbor vojnika i mjesnih gimnazijalaca koji je vodio civilni profa uz asistenciju nekog studenta glume iz Beograda jer smo uvježbavali recital s kojim smo nastupali po okolnim gradovima i mjestima (čak u Nišu, Kragujevcu, Požarevcu..). U tom zboru sam imao neke pjevne solo dionice i recitirao Jamu I.G. Kovačića (kao Hrvat, zbog izgovora i naglaska, ali i inače sam dobro recitirao). Kad je to saznao poručnik poludio je sipajući kako ne dolazi u obzir da jedan "nediscipliniran vojnik" ima toliku slobodu, odlazi tri put tjedno u dom JNA na probe i sl.

Međutim morao je pokusat vlastitu kašu jer je civilni učo stao na moju stranu i nedvosmisleno poručio da bez mene nema ni predstava. Previše sam toga držao.
Na kraju je poručnik Gradimir Stanković na zapovijed komandanta garnizona morao popustiti. Poslije mi je moj vodnik (svaka mu čast, korektan čovjek) pričao kako ga je u toku jedne predstave upitao 'šta sad veliš o vojniku Lončariću", na što je poručnik odgovorio; "klepan kamen, sitno melje". Ha,ha..Aluzija je jasna, ali ništa siroti Stanković nije sklepao nego je takova bila priroda stvari, odn."okolnosti" ako ne i karma.

Zadržat ću se još malo na tom recitalu s kojim smo sljedeća dva mjesta nastupali po okolnim mjestima i gradovima. Bio je koncipiran na način da se vojska nadopunjavala s gimnazijalcima i ravnopravno izmjenjivala u ulogama. Vojnici su i na sceni bili vojnici, odjeveni u tek malo svečanije i manje zakopčane uniforme, no gimnazijalci su bili odjeveni u za tu priliku posebno šivane crne odore koje su stavljale jači akcenat na licima i facijalnoj ekspresiji nego na ostatku tijela. Svaki pojedinačni izlazak na scenu pratio je snop reflektora koji je fokusirao lice recitatora i/li pjevača. Grupne su scene bile na sličan način koncipirane, osim samog finala kada se zbor predstavio u punoj postavi.

Za vrijeme premijerne izvedbe u prepunom domu JNA, došlo je do jednog zanimljivog momenta. Bio sam prilično siguran u sebe, ali taj put sam možda podsvjesno osjećao nešto jaču tremu koja je rezultirala neobičnim lapsusom. Kada je došao moj red, izašao sam ispred svih zaslijepljen s dva snažna reflektora s moje desne i lijeve strane. Ni ispred sebe ni uokolo nisam vidio ama baš ništa, bio sam tek svjestan kako mi toplina snažnog snopa žari kožu.

Inače se recitacija "Jame" kao ključan lajtmotiv provlačila kroz cijeli priredbu. Negdje pred kraj došao je red na strofu; "do pojasa svi su bili goli i tako nagi oči su nam boli". I sve je išlo dobro, bio sam potpuno u pjesmi i još uspio provući neke dramske elemente. Sve do zadnjeg stiha koji glasi;

"Pjevajte! Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Međutim, ja sam uronjen u interpretaciju i drman tremom taj stih preokrenuo.

"Pjevajte! Vaša mi svjetlost vraća pjesmu oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Još dok sam izgovarao stih, bio sam svjestan pogreške. Ipak se prolomio snažan pljesak. Malo potom reflektori su s mog lica kliznuli na zbor i počela je završna scena.

U prolazu do svog mjesta zagrlio me naš student-mentor.

"Ništa ne brini, sve si savršeno izveo. Budi siguran da nitko nije primjetio grešku jer si recitirao na način koji je u prvi plan stavio emocije i doživljaj, riječi su ispale gotovo sporedne. Pa čak i sam taj lapsuz nije bez poetskog smisla, tvori zanimljivu metaforu".

Svi zadovoljni, nije bilo razloga da ne budem i ja. Ipak, takova greška se više nije dogodila, vjerojatno sam s novim izvedbama postao opušteniji i sigurniji.

Negdje pred kraj te suradnje tj. nakon rasformiravanja zbora, profa i spomenuti glumački mentor predložili su mi da se priključim nekom njihovom amaterskom kazalištu, a oni bi sredili da kompletan vojni rok provedem u Svilajncu, bez prekomande. Pa i posla bi se za mene našlo nakon odsluženja roka, govorili su, ne treba zazirati od novih sredina itd.

Malo sam se dvoumio tim više što sam uspostavio prilično perspektivan kontakt s jednom pomalo egzotičnom gimnazijalkom, također su-recitatorkom. Ipak, kada sam sve stavio na vagu, ta mi se opcija nije uklapala.

Ali vratimo se glavnoj temi.

Poslije svega, poručnik Stanković mi je nekako nestao iz vidokruga. Nije mi se više obraćao, a ja sam nakon neviđene stege dočekao gotovo bizarnu slobodu. Dosađivao sam se kao ćata, svirao na gitari Buldožere u četnoj kancelariji i konačno, došao u poziciju da uz asistenciju vodnika sam pišem karakteristike i preporuke pa i da biram prekomandu. Umjesto grozomorne Raške ili bugarske granice s čime mi se tako često prijetilo, ispala je pitoma Sremska Mitrovica. To je najviše što se moglo izvući jer Hrvati su uglavnom služili u južnim republikama a prekomande dobivali nešto bliže Hrvatskoj, u Bosnu, Sloveniju..I obratno, jer tako se njegovalo bratstvo i jedinstvo. Sremska Mitrovica je bila najbliža Hrvatskoj, zato sam je i izabrao.

Nakon grupnog odlaska moje klase iz Svilajnca u prekomandu, na proputovanju kroz Beograd poslao sam poručniku Stankoviću razglednicu magarca sa sepetom i lijepo ga pozdravio. Tu su se još neki vojnici iz mog voda sa zadovoljstvom supotpisali. Tko zna, možda ga je razveselila.

P.S. Pred koju godinu malo sam proguglao Svilajnac pa i tog Gradimira Stankovića. Zanimalo me postoji li kakav podatak o njemu i je li uopće živ. Naišao sam na jedan članak o poplavi u Svilajncu 2014. koja je zahvatila velik dio gradića smještenog uz rijeku Resavu. U reportaži i razgovoru s mještanima, spominje se i nekadašnji nadređeni poručnik. Uz sliku devastirane kuće i dvorišta prepoznao sam sad već sijedog starca kako lopatom izbacuje mulj i žali se novinaru na očajnu situaciju.

Osjetio sam neko sažaljenje, ni trunka likovanja. Život prije ili kasnije ionako sve poravna, a i godine čini svoje, u najmanju ruku ublaže frustraciju i mladalački gnjev.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.