Ribič opće prakse

ponedjeljak , 20.03.2017.

Bilo je to u ono krasno doba dok sam još bio "ribički neopredijeljen". Značilo bi to, zapravo, svestran u odnosu na vrstu ribolova ili ribolovnu vrstu. Dakle, ja sam tada vođen svojim primarnim instiktima svaštario tj. lovio sam svu ribu svim dozvoljenim sredstvima, izuzevši naravno, mreže, eksploziv, puške, krstarice, bojne otrove i slično, što je ionako u nadležnosti krim-policije, specijalne psihijatrije i Haškog suda.

Specijalisti za ovo i ono


Ljeti bih tako lovio šarane, amure i najraznovrsniju bijelu ribu, u jesen bi dobro primali som, smuđ i štuka, a zimi bih se zabavljao štupserašenjem ili špinanjem na mrtvicama. Lovio sam na rijekama, jezerima, potocima, pa i na moru. Takav način ribolova zahtijeva dosta slobodnog vremena, puno improvizacije i prilagođavanja, a dobrodošao je i pedigre pustinjaka. No meni nije bilo teško dočekati jutro u kakvom "timplu" čekajući šarana, satima stajati u vodi do guzice na savskom šoderu loveći štupsere i klenove ili prokrstariti desetke kilometara u potrazi za njegovim veličanstvom somom. Kada bih s porodicom otišao na more, moje bi se ljetovanje svelo na dane provedene po oštrim hridima na koje bi mi logističari iz obitelji donosili prijekopotrebnu hranu, vodu i friške mamce.

Ne može se reći kako sam takvim svojim opredjeljenjem i ribičkim svjetonazorom bio nezadovoljan. Naprotiv! Uostalom, nisam bio jedini. Malo je bilo onih koji nisu lovili i razmišljali slično.

Ali, stvari su se s vremenom počele mijenjati. Zavladao je trend specijalizacije. Neki moji prijatelji preko noći su postali zagriženi šaranolovci. Nabavivši skupi, vrhunski pribor, bili bi spremni satima raspravljati o optimalnoj veličini i sastavu boile. Odlazili bi na elitne šaranaške destinacije te sasvim izgubili kontakt s nama "običnim smrtnicima" koji smo još mogli uživati u drilu kakve srčane babuške ili mrene, a da to ne proglasimo svetogrđem. Drugi pak, specijalisti na somove, poludjeli su za moćnim big-game štapovima i rolama i bili su u stanju čitavo bogatstvo slistiti na adekvatne upredenice, varalice i voblere. Ovisnici o "bolognessu", samozatajni štukolovci, pastrvaši-pripravnici, sve su mi više nabijali komplekse i sužavali životno-ribolovni prostor. Ući u njihova ekskluzivna društva bilo bi jednako teško kao i postati član masonske lože ili dobiti američku vizu.

Odnio vrag šalu...


Kada mi je jedan moj susjed, inače normalan čovjek, obznanio kako se od nedavno specijalizirao za cvergle i pokazao mi prepariranog "šlapaka", shvatio sam da je vrag odnio šalu. Počeo sam kalkulirati.

Očitija prednost specijalizacije bila bi u tome što pojednostavljuje stvar s priborom i mamcima. Poznato je, naime, da štuka baš nije luda za boilama. Isto tako tolstolobik je mrtav-hladan kad su u pitanju gliste, pijavice, kederi i sl. To najbolje znaju specijalizanti haklanja. Što se pribora tiče, ako bih specijalizirao recimo "ribolov uklija u gorskim potocima", najviše bih naudio svom šogoru. Kada bi mu zatrebao neki moj matcher za njegov "ribolov babuški i diluvijalnih panjeva" u nekom zagorskom črncu, jednostavno mu ne bih mogao pomoći. Takvog štapa u mom asortimanu ne bi bilo. Našlo bi se puno takvih primjera.
No ja nisam bio za neka ekstremna rješenja. Nekako sam naginjao špinanju. Tu sam disciplinu u dosadašnjem neproduktivnom svaštarenju možda najviše zanemario.

Srećom, jedan moj znanac, inače istinski lokalni autoritet na tom području, bio mi je spreman pomoći, u zamjenu da mu budem jamac za kredit... Sitnica!

Otišli smo odmah do neke grabe kako bi mi zorno pokazao pravilan odabir lokacije, tehnike bacanja i ispravnu prezentaciju varalice. Malo sam se prestrašio kada sam vidio njegove štapove i kutiju prepunu žlica, voblera, leptira i silikonaca. Onako konzervativan i nedovoljno profiliran kakav sam bio, nisam htio odustati od svog trofejnog Chevron-spina i hrpice musavih žlica i mepsova za koje baš ne bih mogao tvrditi kako su bili u najboljoj natjecateljskoj kondiciji.

Nesreća na radu

Voda je u jezercu bila u najvećem dijelu bistra i razočaravajuće plitka. Ostao je pojas algi i trave na suprotnoj strani obale s nekoliko otvorenih rupa u koje se isplatilo bacati.

Nekako se dogodilo da mi se već kod drugog bacanja zakvačila štuka od otprilike dvije kile. Znanac je to prokomentirao kao početničku sreću, te da me taj uspjeh ne treba zavarati. No slučaj je htio da je skoro svaki drugi ili treći zabac rezultirao grizom ili kvačenjem ribe.

Prostranom čuvaricom uskoro je krstarilo nekoliko što većih, što manjh štuka, a ja sam bio toliko zaposlen i zabavljen štukolovom da sam sigurno prečuo mnoge korisne savjete. Za to vrijeme moj instruktor još nije pronašao dobitnu kombinaciju za griz i pokazivao je sve veću nervozu. U jednom sam trenutku začuo jauk. Otrčao sam do znanca koji se rukama držao za uho i savijao od bola. Za uho mu je bio zakvačen Husky Jerk od nekih desetak centimetara, u boji FT.

- Hm, dobra stvar, ali na potpuno krivom mjestu - razmišljao sam skidajući sajlicu s te bizarne naušnice.

Nažalost, varalica se zbog nepotpunog prodiranja velike trokuke nije dala tako lako demontirati. Imobilizirao sam uho zajedno s voblerom, pustio štuke i pospremio pribor, a onda smo morali potražiti dežurnu kiruršku ambulantu.

Nakon toga više nisam imao volje za usavršavanjem. Istina, pokušao sam se još par puta naći u nekoj od disciplina. Npr., u "ribolovu kedera štekom u lomu" što je prakticirao moj kum, pokazao sam priličan talent, ali i to sam zbog neobjašnjivih razloga napustio. Shvatio sam kako od kultiviranog buketa tulipana više volim pušlec raznobojnog poljskog cvijeća te kako ni "ribič opće prakse" nije smak svijeta.

Uostalom, ako poželim, uvijek mogu i to specijalizirati, zar ne?