Pregled posta

Kralj ciglane

Još jedna čudna i svojeglava zima spremala se na odlazak. Zapravo, tumarala je unaokolo prezrena i posramljena, skupljajući ono malo prtljage i rekvizita što joj je preostalo, očekujući neizbježnu kalendarsku smjenu. Proljeće je kucalo na vrata poput nestrpljive mlade, a izgledalo je upravo onako kako ga opisuju stoljetni kalendari, dječje čitanke i povoljni meteorološki izvještaji. Na svu sreću.

Nije mi se išlo predaleko..

Tog vedrog, sunčanog, gotovo blistavog jutra, sjedio sam na terasi ispred kuće praveći inventuru nad poprilično devastiranim ribičkim priborom. I dok bi se za štapove i role još moglo reći kako će uz ponešto čišćenja, pritezanja i podmazivanja poslužiti svrsi, stanje tzv. "potrošne ribičke galanterije" bilo je katastrofalno. Nakon kompletiranja nekoliko osnovnih cajgova, malo je toga preostalo.

Uzeo sam list papira i počeo oprezno upisivati sve te udice, virble, stopere, sajlice, starlete itd. uz pokoji plovak i kolut najlona. Iz iskustva sam znao kako je taj popis uglavnom nepouzdan, te da će mi kooperativni prodavač uz malo truda utrpati još štošta. Sunce se polako dizalo iznad krovova, ambiciozno rasipajući toplinu, a inventura i servis bližili se kraju. Dječica u kući upravo su započinjala neizvjesnu bitku oko daljinskog upravljača, a po glasu Najdraže nije se moglo pouzdano utvrditi koliko i kako tlak zraka, vlaga i sl. u korelaciji s pms-om utječu na njezino raspoloženje.

Zatvorio sam oči i ubrzo shvatio kako u mislima vrtim i pretražujem katalog obližnjih, raspoloživih voda, uspoređujući pohranjene slike s uzorkom ovog tako obećavajućeg dana. Nakon kratkog promišljanja i selekcije, donio sam jedinu razumnu odluku, Na papirić je trebalo samo dodati; bijeli kruh i gliste.

Grabe "iza ciglane"

Od začetka ideje do realizacije, tj. stizanja na odredište, prošlo je nešto više od pola sata, uz sva potrebna zadržavanja radi kupnje. Naime, malo je voda do kojih se tako lako može doći gradskim autobusom ili tramvajem. Jezerca iza ciglane nalaze se takoreći u širem gradskom centru, stotinjak metara od terminala, skrivena u pitomoj šumici.

Stajao sam na obali-razdjelnici između dva jezera inače različitih nivoa i vagao na koju ću stranu. Manje jezero ovalnog i pomalo umjetnog oblika služilo je do prije par godina kao komercijalni privatni ribnjak koji je funkcionirao po načelu – uhvati pa po kili plati. No nakon što je ta stvar iz nekih razloga propala, u jezerima je ostalo još podosta ribe na zadovoljstvo stalnih ili povremenih ribiča-namjernika.

Sljedećih nekoliko godina tu su se nerijetko i uspješno lovili amuri od desetak-petnaestak kilograma, šarani, babuške, manji somovi, klenovi i crvenperke, no u zadnje vrijeme stvari su se donekle promijenile. Ribe su s vremenom postale nekako oprezne, sumnjičave i gotovo mudre. Sve su manje i bez ikakvih uvriježenih pravila "primale", što bi se dalo na razne načine protumačiti. Mnoge su osjetile udicu i drilane, a poneke su (u što sam se i sam uvjerio) za sobom vukle dijelove pokidanih cajgova. Možda su bile donekle iznervirane prevelikim apetitima ribiča, zbunjene neodmjerenim prihranjivanjem i mirisima, zgađene steretotipnim, nemaštovito prezentiranim mamcima ili jednostavno - frustrirane činjenicom što pripadnice njihove vrste svoje prehrambene potrebe uglavnom plaćaju glavom i izlaze iz vode, a nijedna se ne vraća..Tko zna. Bilo kako bilo, sve to rezultiralo je time da su grabe bile posjećivane tek od nekolicine najupornijih ribiča, koji su se manje-više međusobno poznavali, razmjenjivali iskustva i informacije, te se nerijetko podržavali u svojevrsnom mazohizmu.

Nigdje nikoga...

Zbilja, nije bilo baš ugodno dolaziti danima ili tjednima a pritom ne osjetiti griz, dok bi istovremeno jato amura predvođeno pokojim tolstolobikom ravnodušno kružilo uokolo ili za sparnih dana pljuskalo po površini praveći virove i piruete. Dakako, u usmenoj predaji među ribičima kružio je neprovjereni mit o "nemani" iz gornjeg jezera viđenoj s fundamenta starog porušenog bunkera. Cjepanica adekvatne dužine i težine "raubala" je među jatom usplahirenih babuški.. Mo'š mislit.

No da se vratimo u stvarnost. Gornje, veće jezero djelovalo je daleko živopisnije, da ne kažem karizmatičnije od donjeg koje je podsjećalo na ukopanu dječju vanglu. Monumentalna kockasta ruševina betonskog fundamenta SS bunkera gotovo ga je presjecala po sredini, ostavljajući tek nekoliko metara uzak kanal. Gledano iz zraka, izgledalo je poput ogromnog fetusa. Dubina od 2 - 16 metara. Neka su mjesta zbog raslinja ili visoke, strme obale bila gotovo nedostupna.

Kako sam tog trenutka bio jedini ribič na vodi, mogao sam birati. Odlučio sam se ne bez razloga za "kut". Mjesto je bilo bez tragova skorijeg ljudskog prisustva, voda mirna i relativno bistra. Raspakirao sam stvari i rasklopio podmetač jer nikad se ne zna.

Čudne su te grabe..

Na par metara od sebe zabacio sam sistem s kliznim plovkom i mekano formiranom pahuljom, a desno u uvalu iza već legendarne traktorske gume usmjerio 5-metarski direktaš s laganim cajgom i opet pahuljicom. Svoj najjači Dam-ov "Rekord", grunt štap s 0,40 najlonom, kliznim olovom te direktno vezanom "dvojkom" načičkanom jedrim glistama lansirao sam daleko, sve do šaša ispod betonske grdosije. Zvono? Učinilo mi se to nekako pretenciozno. Sjeo sam na pronađenu "faktoricu" i zapalio cigaretu.

Prisjetio sam se s ugodom kako sam ovdje prije nešto više od godine dana (oko Uskrsa) iza već spomenute traktorske gume na štangu izvukao amura od 5,5 kg, a nekih mjesec dana kasnije, usred jednog sličnog sunčanog dana uspio prevariti lijepog šarana - špiglaša od 7 kg. To su bile i jedine spomena vrijedne ribe koje sam te godine na ciglani uspio uloviti, mada sam nakon toga dolazio još desetak puta.
Da, čudne su to grabe, reklo bi se, nepotkupljive, ali možda u tome i jest njihova draž.

Cigareta je dogorjela, a plovci su i dalje očekivano statirali na svojim mjestima. Voda baš i nije obilovala znakovima života, izuzimajući pokojeg vodozemca. Tu i tamo zakreketala bi žaba, kornjača bi izronila pa opet nestala, a dvije sunčanice ganjale su se u plićaku. Kad se bolje razmisli, osim prekrasnog dana i malo nostalgije teško bi se moglo naći opravdanje za ovu ribičiju.

Nevjerojatno! Griz!

Zapravo ni sada se ne sjećam kada sam postao svjestan da je "grunt" štap gotovo polegnut, te da ga samo snažni nosač s osiguračem sprječava da ne poleti. Gotovo sam se katapultirao s kante, uhvatio štap i kontrirao nekako panično. Izgledalo je da sam popušio neočekivani, bogomdani griz, a onda je počelo.

Inače pouzdan štap s kojim sam ponekad tako uspješno drilao pokoju krošnju ili manje deblo, sada je djelovao nekako krhko i neuvjerljivo, kao kada bi se onim smiješnim dječjim kompletom s kioska pokušala izvući glavatica. Ipak, rola je radila pouzdano, mada kočnica već u startu nije bila najsretnije naštelana (ta tko bi se nadao). Tek nakon što je "to nešto" poslije silovitih početnih udaraca i prilično maštovitih manevara nakratko predahnulo, našao sam vremena i hrabrosti da stisnem kočnicu, što je, srećom, prošlo bez posljedica. Naime sve se odigravalo vrlo blizu prolaza u drugi dio jezera, a tamo bi riba u slučaju bijega bila izgubljena.

Još jedno vrijeme trajalo je pumpanje u daljini u sve kraćem radijusu, a onda je riba konačno počela uvažavati silu kombiniranu s tehnologijom. Nevoljko je dopuštala da je na mahove privlačim uz lijevu obalu što je kompliciralo stvar jer je uzduž iste bilo dosta granja pa i jedna potopljena karoserija "stojadina". Ipak, negdje na pola puta riba je naglo pod pravim kutom skrenula udesno prema suprotnoj obali. Čekao sam da joj se približi i odabere smjer kojim će nastaviti, a onda odlučno zategnuo u suprotnom smjeru.

Ima dosta preko metra!

Bijeli trbuh s poznatom glavom nakratko je izronio na površinu. Som! Voda se primjereno uzburkala, a on je pokušao svoj zadnji, neuspješan bijeg. Ubrzo je izmoren i potpuno lišen snage svog mišićja prilazio poslušno i u tom trenutku izgledalo je kao da zaista privlačim kakvu potopljenu vreću ili granu s Krapine. Napokon je izronio u uvalicu pod mojim nogama.

Za razliku od većine većih somova koje sam dotad vidio, ovaj je bio nekako drugačiji. Tijelo mu je bilo nešto kraće, ali zato zbijenije, deblje i snažnije, gotovo proporcionalno s moćnom glavom. Ipak i takav je bio očito dosta preko metra.

Pogledao sam podmetač i shvatio da mi neće koristiti. Svejedno, trebalo je odlučiti. Som je, istina, još uvijek bio miran, djelovao je krotko i ispražnjeno, s mukom je otvarao svoja velika usta.
Sjetio sam se da u jednom pretincu ruksaka imam žutu radničku rukavicu. Podesio sam rolu, navukao rukavicu na desnu ruku, te se spustio u nekakav položaj između čučnja i špage, pazeći istovremeno da najlon ostane napet. Slobodnom sam rukom krenuo prema njegovoj glavi, tj. donjoj čeljusti. Na prvi dodir i pokušaj hvatanja som je lagano, ali ipak odlučno, zatresao glavom, a meni je zastao dah!

"Aushaklao" se!

Udica koja je izdržala toliku torturu i dril prkoseći zakonima fizike i hvaleći usput svog konstruktora i proizvođača, lelujala je oslobođena tu pred mojim očima mada je bilo očito kako je trebala biti čvrsto zabodena u snažnoj gubici ribe. Aushaklao se!

Som još nije bio svjestan kako je zapravo slobodan. I dalje je lijeno otvarao usta dok se udica petljala oko njegovih brkova. Na moj sljedeći, više instinktivni pokušaj hvatanja, trznuo se enegričnije i odmaknuo.
Izvukao sam ruku mokru do ramena, uspravio se i odbacio rukavicu. Nesuđeni veleulov polako se okrenuo, a zatim svečano, poput porinutog broda na škveru, kliznuo u dubinu.

Sjeo sam na faktoricu potpuno ispražnjen, ali začudo ne i ljut. Pokušao sam sve, ali nije išlo. Sudbina? Nedostatak sreće? Možda bi s onom nikad prežaljenom kukom od prokroma zagubljenoj negdje na Krapini, bilo drugačije..

To sada više nije bilo važno. Uostalom, zar ovo jezero nije zaslužilo da i dalje ima svog kralja? Nekog o kome će se još dugo raspredati priče. Na kraju krajeva, ako bude sreće, srest ćemo se mi opet.

S takvim sam se mislima bavio spremajući stvari. Sunce je već odavno prošlo zenit, a ja sam iznenada osjetio veliku glad i žeđ. Na suprotnoj obali ugledah tek pristiglog ribiča.

Odlučio sam da upravo proživljeno nikome ne pričam. Pa zar bi mi itko htio vjerovati?

Post je objavljen 20.03.2017. u 17:45 sati.