Ah, te žene

ponedjeljak , 20.03.2017.

- E da znaš, to ti neće proći! Jednostavno, ne-ma šan-se! - izvijestila me Neizbježna, a u upravo izrečenom osjećala se znakovita prijetnja. Oblak guste pare načas je zaklonio njezino lice prepuno pravednog gnjeva, a pegla je zatim pošteno zatresla rostfrajni držač na dasci.

- Ti uostalom znaš dobro kaj smo se mi dogovorili!

Pat pozicija

Situacija je bila napeta. Moram priznati da sam vrlo neoprezno i naivno uletio s pregovorima o ribičiji baš za vrijeme peglanja. Iz iskustva sam trebao znati da je tada mojoj dragoj bilo kakva svađa zapravo dobrodošla i poticajna. Vjerojatno zbog same prirode tog dozlaboga dosadnog posla izvjestan porast adrenalina imao bi čudesan utjecaj na peglanje. Košulje, hlače i majice frcale su savršeno oblikovanih bridova ispod njezinih ruku, a hrpe uredno složenog veša rasle pod strop kao gljive poslije kiše. Pokušavao sam se sjetiti "kaj smo se to mi bili dogovorili" a što bi u pitanje dovelo planiranu ribičiju.
K vragu, pa da! Sasvim sam zaboravio kako sam na sutrašnji dan prije ohoho godina ošamućen i u žaru borbe izrekao ono sudbonosno DA osobi koja mi je upravo prijetila.
- Nijedne naše godišnjice se ne sjetiš, niti ti je stalo do nje! Ponekad poželim da sam kakva štuka ili šaran, zaslužila bi sigurno više tvoje pažnje! - redala je oštre optužbe, a ja, očito najobičniji bešćutnik, nikako da osjetim prijekopotrebnu krivnju i kajanje.
Bio je to nerazmrsiv Gordijev čvor ili šahovski rečeno - pat pozicija.
- Ne bi vrijedilo dolijevati previše ulja na vatru - zaključio sam u sebi rezignirano te pokušavajući utvrditi točan broj godina bračnog staža, uputio se prema Flaksovoj kući.

Gdje je izlaz?

- Ne znam kaj da ti velim. I moja se nekaj furi, a ne znam zakaj - rekao je tiho, oprezno se ogledavajući.

Flaks je u garaži upravo pravio inventuru ribičkog pribora. Bio je to prizor za pamćenje. Dva od četiri zida velike prostorije bila su načičkana uredno posloženim i prema namjeni sortiranim štapovima s rolama, podmetačima, kukama i čuvaricama. Na policama nekoliko kutija različitih veličina sa sitnim priborom. Pribora je bilo i u velikim ribičkim torbama u kutovima garaže, ispod dasaka u grabi, u gepeku i na sjedalima njegovog auta... A da ne kažem kako su one najvrednije, "prave stvari", bile zaključane u vitrinama dnevne sobe na katu
U trenutku mi je sinulo: Flaks i Maja zapravo su naši vjenčani kumovi. Naša svadba i njihove zaruke zbile su se istog dana, što znači... hmm.
Odnekud se stvorila upravo Maja.
- Vi muški ste zbilja koma. Baš me sad nazvala tvoja Goga, sva uplakana. Sutra je godišnjica vašeg vjenčanja i naših zaruka, a vi mislite zbrisati na ribičiju. Ma sram vas bilo!

Na trenutak je zastala, ali joj je pogled na muževljev ribički arsenal dao novu inspiraciju:
- A pogledaj ti ovo! S tim bi priborom moglo pola grada ribe loviti, a kad treba platiti telefonski račun ili moj solarij onda je to "bezobrazno skupo" - zajedljivo je primijetila.

Nakratko je nestala. Činilo se kako smo još i dobro prošli. No pojavila se opet.
- I da znate, ako sutra odete sami, ne trebate se više ni vratiti. Možete u ribičiju, ali samo s nama ili nikako - zaključila je zalupivši gromovito velikim, teškim vratima.
Ostali smo u mraku suočeni s teškom dilemom.

Idila na rijeci

"Koga ne možeš pobijediti, pridruži mu se" - glasi otprilike stara, mudra poslovica, mada ne bih mogao točno reći trebalo bi se to ticati mene i Flaksa ili naših boljih polovica. Dok
smo u rano jutro jurili pitomim krajolikom prema velikoj rijeci, to više i nije bilo važno.

A rijeka nas je dočekala u svom najljepšem jutarnjem ruhu. Zelenila se pred nama u izmaglici, mirna i veličanstvena. U krošnjama obalnog drveća bili su tijeku mnogobrojni ptičji festivali i sve je na svoj način odavalo počast Životu i slavilo sunce i novi dan.

Kak je krasno! Kak je lijepo! - uzdisale su cure, protežući se kad smo napokon izašli iz auta.

Brzo nas je prošla jutarnja zlovolja. Nakon mnogobrojnih sparnih, užarenih dana, te je noći pala dugo očekivana kiša, a dan koje je započinjao puno je obećavao. Iskrcali smo stvari, prihranili naša ribička mjesta kuhanom pšenicom i šećercem te se prihvatili bolonjez štapova. Uskoro su zaredale prve plotice, uz tek pokoju babušku ili deveriku. Čuvarice su se brzo punile, no tada su jače navalile babuške i to "monstrumi" od preko kile koji su sve češće kidali naše nježne cajgove i predveze.

I tako smo počeli...

Prekinuli smo gnjavažu, usidrili sisteme s plovcima u malu uvalu i sjeli kraj žena koje su upravo skuhale kavicu i pripremile doručak.

I tako je krenulo. Počeli smo pričati. I smijati se. Bilo je neobično gledati dugogodišnje životne suputnice u okružju rijeke i zelenila, s jutarnjim suncem u očima. Naučili smo sudarati se u našim malim klaustrofobičnim stanovima, susretati u izbetoniranim dvorištima i komunicirati posredstvom televizije i telefona. Svega toga ovdje nije bilo. Samo mi i velika rijeka.

Uskoro smo zaboravili na štapove i ribičiju. Na trenutak, barem toga dana, otkrili smo sami sebe i jedan drugog. Cure su se ohrabrile i skinule pa smo Flaks i ja zaključili kako još uvijek nije baš sve tako crno. Ribičija se pretvorila u opuštenu atmosferu plaže i sve češćeg šaputanja. U jednom je trenutku Maja odnekud izvukla staklenku sa žabom i izlila to na Flaksova gola leđa.

Oduvijek gadljiv prema tim nedužnim stvorenjima, Flaks je vrisnuo i pojurio preko polja za svojom ženom koja je već zamicala u obližnji šumarak.
Prolazile su minute. Nakon pola sata Flaks se vratio, izvadio nešto iz auta i opet nestao.

- Nisu normalni - prokomentirala je Goga i oštrim me noktima zagrebla po leđima.
Slijedio je još jedan kratak sprint prema obližnjoj skupini drveća..

Kaj uzmu - to dobe

- Ima tu koga? - dozivao je uporno ribočuvar naišavši na štapove i brdo, reklo bi se, napuštenih stvari. Kada smo se konačno pojavili onako polugoli, čisteći se od lišća i mrava, izgleda da mu je postalo jasno.

- Joj ljudi dragi, ribičija ni norija... - posavjetovao nas je očinski. - Evo tu sam vam jedva spasil ovaj štap, na njemu je bil špiglaš od 5 kila. Ne znam kaj bi po pravilniku trebal napraviti s tim, pa sam vam ga stavil u čuvaricu. A vi kak hoćete.

Siroti je ribočuvar bio toliko zbunjen da je zaboravio ono najvažnije zbog čega je došao - pregledati dozvole i naplatiti ribolovne karte.

Slijedio je opet set ribičije, pa set brčkanja u plićaku. Zatim roštilj i Hladno pivo:

- Sunce piči mi roštiljamo, cure gule krumpir u hladovini... - pjevali smo sred nove invazije babuški. Onda smo za promjenu zaigrali belu. Cure su nas odrale. Ipak, sprinta prema obližnjim nakupinama drveća i niskog raslinja više nije bilo. Pa nismo mi klinci. Može to i dostojanstvenije.

Vraćajući se u kasno poslijepodne svratili smo do obližnje gostionice.

- Pogle Majić kaj mi je dragi poklonil za godišnjicu braka. Bežičnu peglu! Kaj nije super? - pohvalila se moja Goga.
- A meni moj tek! - pokazat ću ti kad budemo nasamo. Nebuš vjerovala, ali baš je kul..

- Uvijek dobe ono kaj zažele - zaključio je Flaks, pogledavši me značajno.

Mogao bih se glatko složiti s tim.