Povratak prirodi

srijeda , 22.03.2017.

Kako sam se samo našao tu? - razmišljao sam grčevito, ali nijedan dovoljno razuman ili zadovoljavajući odgovor nije mi padao na pamet. U prvi mah, pomislio sam da je u pitanju neki čudnovati kapric sudbine, flash ili dejavu koji je uspio sasvim zaokupiti i zarobiti sva moja osjetila. No slika preda mnom bila je sasvim stvarna. Velika, čak štoviše, ogromna voda pravokutnog oblika okružena visokim nasipom i kao pod špagu poredanim platanama. Stajao sam u samom uglu tog nazovi-jezera, na kojem se očito održavalo nekakvo natjecanje. Na svakih dvadesetak metara bio je po jedan punkt sa suncobranom, a u udobnoj stolici sličnoj zubarskoj sjedio je ribič.

Zbunjujuće je bilo to što natjecatelji nisu baratali nikakvim prepoznatljivim priborom. Oko njih nije bilo štapova, kanti, opreme ili čuvarica. Približio sam se prvom u podugačkom nizu. Čovjek me lijeno osmotrio i nastavio igru na laptopu.
Laptop!?! Sad mi je postalo jasno! Našao sam se u prošlosti!

Samo da pojasnim. Nakon ere šaranolova koja je bila obilježena još uvijek manje-više klasičnim priborom, boilama i catch&releaseom, nastupilo je doba visoko-tehnologiziranog cyber- ribolova kojeg su uz veliku pompu uveli nadobudni Ameri i Englezi. Vješto koristeći najnovija saznanja iz genetike, biologije i ihtiologije, te mogućnostima koje je nudila kompjuterska industrija, svijetom ribičije zavladao je sportski ribolov koji se obavljao isključivo uz nadzor kompjutera. Ili, kako bi to pomalo posprdno nazivali još rijetki pristalice zastarjelog klasičnog pristupa, "laptop-ribičija".

Stvar je bila zamišljena tako da nije zahtijevala nikakav kontakt s ribom. Laptopi nabrijani moćnim procesorima i softverom postavljali su se na betonske šahtove-kućišta i bili kablovima i cijevima spojeni sa svojom periferijom-sondama koje su se uranjale u vodu jezera. Neke od sondi obrađivale su podatke o temperaturi i gustoći vode, podzemnim strujama, zasićenosti algama i sl. Druge su skenirale teren sektora i registrirale prisustvo riba, a ona najvažnija pomoću koje se "lovilo", bila je između ostalog, moćan odašiljač različitih frekvencija.

Kada bi se detektirala riba, složena tehnologija omogućavala je da se elektronski rezonantni signali pretvaraju i sintetiziraju u emisije najrazličitijih aromatskih formula na koje bi šaran reagirao kao da mu je ponuđena najbolje zdipana boila. Ribičeva vještina bila je u tome da stalno nadzire i uspoređuje sve potrebne parametre te da ukucava tj. "pogađa" formule aminokiselina, atraktora i proteina na koje će riba reagirati i ev. dozira njihovu snagu i intenzitet. Zato su mu koristile moćne proračunske tablice u bazi podataka. Riba privučena sintetiziranim aromatskim tragom dovlačila bi se do elektronskih kaveza neposredno ispod natjecateljskih mjesta i tu bi se pomoću bar-koda bez problema "registrirala", senzorima skenirala te potom "pustila". Treba reći i da je svaka riba još prilikom poribljavanja bila obilježena bar-kodom, a kako bi se omogućila potpuna kontrola fonda, genetskom modifikacijom onemogućen joj je mrijest. U jezerima su zato plivali sve sami tusti kapitalci, a sustav je omogućavao neprekidan, neograničen ribolov.

- I kak ide? - čuo sam svoj zbunjeni glas kako se obraća ribiču.

Njegovi su prsti vješto letjeli tastaturom. Bilo je očito da više ne krati vrijeme igricama. U sljedećem trenutku začuo se isprekidani pisak, a u uglu ekrana pojavio se trepereći simbol ribe. Pogledao sam u virtualni kavez i ugledao veliku sjenku kako polagano klizi. Na ekranu su se počeli pojavljivati podaci skeniranja; nick ribe, datumi prijašnjih ulova, analiza razvoja, zdravstvenog statusa.

Uspio sam pročitati: Titan, 17 god, 115 cm, 37 kg, b.o... Hm, nije loše.

- Treći preko 35 danas - procijedio je moj pajdo ravnodušno, a zatim nastavio s ukucavanjem novih podataka.
- Nego, kontrolorima se neće svidjeti to što se motate oko mene, diskvalificirat će me - upozorio me zatim odlučno. Bio je u pravu. S centralnog punkta začuli su se povici popraćeni nervoznim mahanjem.

Odjednom sam osjetio rosu na dršci svog štapa, a u vidnom polju počeo nazirati poznate obrise.. Mirna površina vode, nadkriljene grane vrbe nada mnom, čuvarica u kojoj se tiskalo nekoliko šarana i pokoja deverika.

Hvala Bogu, sanjao sam... Ipak sam doma. Na suprotnoj su obali sablasno stršali betonski punktovi. Valjda me to "odvuklo" u prošlost - razmišljao sam.

Samo da pojasnim. Nakon te zlatne, high-tech faze šaranolova i ribičije, kad je taj sport postao olimpijska disciplina i bio popularan gotovo jednako kao ultimate-fight, ekstremno skijanje ili nogomet, došlo je do naglog obrata.

Kako to obično biva, iako je u to vrijeme ubijanje "športskih riba" u gastronomske svrhe bilo strogo zabranjeno i kažnjivo, hakeri-ribokradice uspijevali su ipak provaliti mnoge šifre i zaštite, te nerijetko tamanili ribu, prodajući je na ilegalnom tržištu za skupu lovu. Genetičari su pak toliko eksperimentirali da su neke ribe sasvim promijenile svoja svojstva. Tako su recimo šaran i amur u međuvremenu postali mesožderi, somovi više ni u ludilu nisu izlazili iz mulja, ali se zato tolstolobik mogao dobiti na varalicu. Štuka je primala isključivo na celulozna vlakna i boile od sušenih nojevih jaja, a pastrva na imitacije hrušteva i larve noćnih leptira koji su prevladavali u svijetu insekata.

Nakon incidenata s nuklearnom elektranom, daljnjih katastrofalnih zagađenja, poplava i suša, ribe je takoreći nestalo i nitko se više nije usudio na vode koje su nastanili razno-razni čudni, mutirani gmazovi.

U javnosti se zbog toga sve više počeo promovirati virtualan "Povratak prirodi", a potpunom krahu laptop-ribičije doprinio je propast moćnog kompjuterskog koncerna koji se, između ostalog, nije mogao lako prebaciti na novonastale uvjete. Laptop-ribiči su nestali s pozornice, a na to vrijeme podsjećali su tek sablasni betonski punktovi i veliki unakaženi panoi sponzora - kompjuterskih tvrtki. Bill Gates must die, yeah!

Nekako sam žalio za tim vremenima. S druge strane, prirodno je ipak prirodno, kaj ne?
Iznenadila me hladnoća drške štapa. Pa da, već se spustila noć, a i temperatura je naglo pala. Odlučio sam poslikati ribu i sejvat ju u neki od virtualnih albuma. U tom se trenutku na ekranu pojavio simbol telefonskog poziva a u slušalicama se začuo nervozan glas najdraže.

- Opet si na toj prokletoj ribičiji! A ja bum sama teglila te vrećice doma, kaj ne? Da si brzo došel pred mene!

Neizbježnu ni u 114-oj nije napuštala šoping-groznica. Skinuo sam taktilnu rukavicu i virtualnu 3D kacigu s otežale glave, nevoljko izašao iz programa cyber-ribičije. Nešto kasnije već sam silazio u podzemnu. Brzovlak je kao i uvijek kasnio.

Pažnju mi je na trenutak zaokupio friški pano s linkom www.zazmiri.com kojim se pod popularnim motom "Povratak prirodi" reklamirao najnoviji trend u ribičiji. Sretna obitelj blaženo se izležavala na livadno-cvjetnom uzorku i najnovijom tehnologijom prijenosa misli lovila ribe. Oko njihovih glava kružili su tusti šarani, štuke, somovi, pastrve. A sve to bez 3d naočala, rukavica, monitora, kablova.. Čista, najprirodnija uživancija.
Ipak, s vremenom sam postao nekako sumnjičav i takve novotarije nisu me baš zanimale. Još od prije par godina kad se nenadano pročulo kako su u nekoj zagorskoj grabi pronašli žive i zdrave cvergle i jato babuški. Neki je lokalni poduzetnik pokušao iskoristiti priliku te je potajno organizirao unosan ali ilegalan ribolov bez dozvole Ministarstva zabave i svemoćne Cyber-kontrole. Kada je sve otkriveno, nesretnik je osuđen na kaznu doživotnog društveno-korisnog rada u Pogrebnom zavodu, ribičima su trajno oduzete licence, a riba je završila kao delikatesa na stolovima funkcionera.

Uskočio sam u brzovlak i uskoro se našao na monumentalnom Trgu Potrošača. U nosnicama sam osjetio jetki smrad što se širio iz obližnje gradske spalionice otpada, od milja zvane "krematorij". S ogromnih plazma-ekrana smiješio se Veliki Brat prigodno odjeven u obleku Djeda Mraza i namigivao pučanstvu, dijeleći virtualne konfete. Bio je Badnjak 2084.

Pred ulazom u šoping-centar ulični su svirači povodom stogodišnjice "Jubileja Potrošača" rutinirano prašili evergrine moje mladosti. "Ja sam stvarno sretno dijete." - zazvučalo je donekle falš, ali sam im ipak udijelio dvadesetak eurokunića i za svaki slučaj namignuo Velikom Bratu. Nikad se ne zna.

Konačno sam, teškom mukom i u bunilu, otvorio oči dok mi je hladan znoj kapao s lica...Bilo je jasno k'o dan da sam napokon u pravom vremenu. Sunce je sjalo, Kupa je tekla prepuna vode, žabe su kreketale, plotice veselo iskakale. Sa strahom sam pogledao prema suprotnoj strani obale.
Hvala bogu, ništa. Samo nerazminirana šikara.

Odahnuo sam.

Nikad više laptop na ribičiju. A bogami, ni Orwell prije spavanja.