Pregled posta

Ja, Jura i njegov prijatelj Ego

Moj je prijatelj Jura dobar čovjek. Svima je znan kao uzoran muž, brižan otac, vrijedan radnik i što je meni naročito važno - pouzdan i odan frend. U našem malom kvartu gdje je "biti prosječan" gotovo pitanje dobrog ukusa, ni Jura osobito ne odskače iz zadanog okvira. Ako pak, tu i tamo popije pivicu ili gemišt više (a tko ne?), zafulira kakvoj zgodnoj polovnjači (a tko ne bi?) ili nerezonski pozove bez dečka, deve i stranog asa (tja, svi smo mi krvavi ispod kože), to mu se zbilja ne bi trebalo uzeti za grijeh. No, da ne duljim - najvažnija stvar zbog koje pišem o Juri je naša zajednička infekcija ribičijom.

Znaju se oni od rođenja..

Kada spomenem tu riječ, stvari se ipak ponešto mijenjaju. Kao da se između nas dvoje ispriječi netko treći, netko tko u mnogočemu kvari potencijalno idiličan odnos. Razmišljao sam puno tko bi to i što bi to moglo biti i na kraju došao do pomalo apstraktnog zaključka.
U pitanju je Ego! Jurin (ne)prijatelj Ego.
Njih dvoje znaju se još od najranijih dana. Moglo bi se reći - od rođenja. Valjda još od prvih rivalstava sa starijim bratom oko igračaka i majčine naklonosti... Pa kroz onu dobivenu opkladu u osnovnjaku da će nakon ponavljanja šestog razreda slijedeća dva proći s 5.0. Kroz nerealnu ambiciju da usprkos dvije lijeve noge zaigra u prvoj Dinama...
No, imali su oni i sjajnih trenutaka. Npr. u doba odrastanja i svakojakog dokazivanja, Jura je od relativno smotanog tipa vudi-alenovskog profila nekim čudom postao najpoželjniji frajer škole i kvarta, na kojeg su se komadi lijepili ko muhe na med.
Za svo to vrijeme njegov je Ego vrijedno bilježio recke smišljajući nove zadatke, ratove, pobjede i poraze...
Ali, o čemu ja to pričam?! Vratimo se ribičiji. Dakle, Jurin bi Ego ponekad imao razorne posljedice za uživanje u tom, inače krasnom hobiju. Nemilice je dodavao kilograme i produžavao ruke kad su u pitanju bili opisi Jurinih ulova. Uvjeravao nemoćne žrtve kako su njegovi štapovi, role i oprema nešto najbolje i najkvalitetnije što svjetska ribolovna tehnologija trenutno može ponuditi. Pod izlikom rođendanskih slavlja i imendana priređivao bi večeri gledanja Jurinih fotki i filmića s ribičija, vješto prebačenih na dvd- e.
Osobno sam u nekoliko navrata bio izmasakriran od komaraca i prepušten na milost i nemilost zmijama i štakorima samo zbog toga što je neka zabita graba (po njegovoj procjeni) skrivala neotkrivene kapitalne štuke, somove i šarane.

U čemu je, zapravo, problem?

U doba "Catch and releasea"-a Jura je zahvaljujući svom nezasitnom Egu (p)ostao glavni zagovaratelj "Ubi i nosi!" principa, od kojeg nije htio odustati ni pod koju cijenu. Kad bi već i nakrcao sve raspoložive zamrzivače ribama, nesebično bi ih dijelio penzićima pred bankrotom, lokalnim uzgajivačima svinja ili priređivao grandiozne fiš-bakanalije koje bi se pretvarale u općenarodna veselja. Ribiče koji bi puštali ulovljenu ribu častio je najrazličitijim pogrdnim imenima ispod svake granice pristojnosti, a vrlo bi rado isprovocirao i kakvu "konstruktivnu" svađu u kojoj bi pokušao opravdati svoja ponešto klimava, rahitična stajališta.

Ja koji sam ga dobro poznavao, znao sam da u tome svoje prste ima Ego koji samo vješto koristi Jurine genetske predispozicije. Da vam bude malo jasnije što želim reći, zamislite si sljedeće;

Ključ problema seže još u u ono davno doba stvaranja svijeta kakvog danas poznajemo, dok je Medvednica bila otočić na kojem su rasle banane, palme, rogač, a Panonskim su morem plivali podsusedski kitovi. Nakon što se to ogromno more povuklo, a Medvednica i Samoborsko gorje razdvojilo velikim usjekom kojim je potekla diluvijalna Sava, neki pradavni Jurin rođak stajao je u blatnjavom timplu negdje na području današnjeg Vrapča napeto fiksirajući površinu lagano uzburkane vode. U sljedećem trenutku moćno koplje zašiljenog kamenog vrha zarilo se u tijelo ribe nalik na divovsku mrenu. Slijedi kratka borba uz podosta krvi i u sljedećoj sekvenci Jurin predak nadljudskom snagom odvlači ribu u obližnju šumu uz pobjedonosne urlike i pokazivanje očnjaka.

Eto, sad bar znate u čemu je stvar.

Tko su ovi dečki?

I što se dogodilo? Ne kaže se badava da najljepše i najčudnovatije priče piše sam život, svojim rukopisom.

Bio je sparan i vruć dan pa smo ja i Jura skovali plan da odemo do šoderice te uz pivo vrijeme kratimo brčkanjem u ugodnoj vodi i tek onak, usputnom, ribičijom. Tamo smo zatekli društvo prilično mladih ribiča koji su upravo postavljali šator i učvršćivali rod-podove spremajući se za šaranašku kampanju. Slijedilo je ispucavanje velikih količina boila raketama prema sprudu u sredini jezera. Dečki su djelovali poput dobro uigrane, odlično opremljene ekipe koja ništa ne prepušta slučaju a mi smo na trenutak požalili što smo na vodu došli nepripremljeni, bez boila i ozbiljnijeg pribora, samo sa staklenkom Cuk-a i komadom friškog kruha. Zato smo se više orijentirali na kupanje i kibiciranje.

Nakon nepunog sata dečki su dobili prvog šarana, a uskoro još dva, težine do 5-6 kila. Ribu su, kako sam i pretpostavljao vraćali natrag u vodu, uz kompletnu proceduru koja se pritom preporuča (carp sack, dezinfekcija, vaganje, mjerenje, slikanje...). Ja sam punio čuvaricu osrednjim deverikama uz pokoju žutooku, a Jura je pokušavao nemoguće bacavši sistem s kuruzom u ravninu sa sprudom, skoro do sektora na kojem je lovila ekipa.

Vrijeme je prolazilo i uskoro je zlatnožuta sunčeva krijesta zalazila za horizont. Baš negdje u tom trenutku svinger na Jurinom štapu se zaljuljao, a u sljedećem zavrištao je alarm. U tom smo času obojica bili u vodi i to prilično daleko od štapa, pa je jedan od dečkiju na Jurin vapaj izletio iz šatora. Senzor je i dalje pištao, a rola jednolično zujala. Mladić je uhvatio štap i odmjerenom kontrom samo potvrdio griz. Za to vrijeme Jura se pokušavao što brže iskobeljati iz vode. Kad je konačno u tome uspio, dečko mu je uručio štap koji se neprestano povijao od pumpanja očito velike ribe na drugoj strani.
Ostalo je bilo stvar tehnike. Nakon otprilike dvadesetak minuta šaran je skrušeno, izvmut na bok, ulazio u podmetač. Prekrasan ljuskaš, za kojeg je vaga pokazala da ima preko 20 kila našao se nakratko na obali. Nakratko kažem, jer ono što se u sljedećem trenutku dogodilo ne mogu si baš lako objasniti.

U Juri se nešto prelomilo...

Možda impresioniran velikim trenutkom, osjetivši kako dečki koji su iskreno i s radošću sudjelovali u pomaganju oko izvlačenja i "zbrinjavanja" šarana očekuju da ga i pusti, nešto se u Juri očito prelomilo. Oprezno je uhvatio ribu i noseći je kao malo dijete u kolijevku uputio se u obližnji plićak. Zatražio je još jednu fotku, a zatim nježno položio šarana u vodu. Nakon nekoliko trenutaka privikavanja riba je jednim pokretom snažne peraje nestala u dubini.

Prolomio se pljesak nazočnih. Mogao bih se zakleti kako su se u tom trenutku zacaklile suze u Jurinim očima..

- Nije mogel odoljeti mojoj kuruzi dok je gladan išel na njihovo hranilište... - buncao je dok smo se nešto kasnije vraćali doma - A srce mu je, dok sam ga držal kucalo isto ko i moje.

U tom sam se trenutku ozbiljno pomislio da je prolupao.

I tako, pretpostavljate već, Jura se od tada u potpunosti promijenio. Dokazujući kako je od najtvrdokornijeg ateiste do bogobojaznog vjernika tek mali korak, postao je veliki zagovornik puštanja riba. Mnogi su osjetili njegovu oštru jezičinu, pa i moja malenkost kad bih pokušao prošverati doma kakvog štupsera, deveriku ili, nedajbog - šarana.
Ima jedna dobra stvar u svemu tome...
Na svojim rođendanima, imendanima i krstitkama Jura ne prikazuje više slike i dvd-e. One stare, kompromitirajuće, vjerojatno je zapalio, a novih još nema dovoljno. Tako nam bar ostane dosta vremena za igranje bele i očijukanje sa zgodnim susedama..

Mada uvijek iznova ponorim kad mi, onak nerezonski, pozove bez dečka, deve i stranog asa.

Post je objavljen 20.03.2017. u 17:34 sati.