Nezaboravan šoping

ponedjeljak , 20.03.2017.

Dugo sam odgađao taj trenutak. Zagledavao u novčanike, provjeravao salda, zbrajao prihode, oduzimao rashode. Škrtario, krpario. Ono neizbježno približavalo se poput sudnjeg dana: treba obnoviti ribički pribor! Obnoviti kažem, jer s tim stvarima treba biti itekako oprezan. Ipak, osim sitne, potrošne ribičke galanterije, to bi uključilo i kupnju kakve povoljne role i štapa. Najveći dio rashodovanog pribora mogao bih ustupiti svom šogoru kome mogu i zahvaliti što je isti dospio u takvo stanje.

Dakle, odluka je donesena, istina, bez koncenzusa jer je žena bila na uobičajenim konzultacijama kod punice. Naravno, to se nije moglo obaviti bez nekog tko je u tim stvarima neprikosnoveni autoritet. Flaks, moj vjerni suputnik i supatnik s ribičija bio bi smrtno uvrijeđen a da mi svoje ogromno enciklopedijsko znanje ne stavi na raspolaganje.

- Super - zaključio je neočekivano kratko - vidimo se ujutro, a poslije možemo malo i do šoderice.
Kao logičan izbor za kupovinu nametao se obližnji "Štupser and Co", ali nakon kraćeg usaglašavanja to je otpalo.Naime, oni crknuti durbaheri i piljevina kao glavni sastojak "univerzalne primame za tekućice" bili su teško zaboravljivi feleri.
- Eh da, znam za jedan novootvoreni super-shop u centru! - sjetio se Flaks.

Uskoro smo ulazili kroz vrata obljepljena brojnim poznatim etiketama i logoima tvrtki u luksuzan prostor veličine osrednjeg disca. Iz nevidljivih zvučnika dopirao je poticajni new-age, a na tv-monitorima vrtjeli su se propagandni filmovi prepuni gro-planova kapitalnih ribljih primjeraka.
Na trenutak sam zastao pred štandom na kojem su bile izložene role i štapovi xyz-kvalitete. Učinilo mi se kako je jedna od rola prilično kompaktna, s dobrom i preciznom kočnicom.

Flaks je odmah pokazao zube: - Ako misliš kupovati takva sranja, nisi me ni trebal zvati sa sobom!
Hm, nisam ni stigao razmisliti o toj dilemi, jer me Flaks odvukao do "pravih stvari". Gledali smo svu tu raskoš, a ubrzo se kraj nas stvorio i susretljivi vlasnik u društvu ljubazne kćerke.

- Za kakvu vrstu ribolova trebate štap? Što očekujete od dobre role po vašem ukusu? Biste li riskirali gubitak "ribe života" zbog loše odabranog najlona? - pljuštala su retorička pitanja na koja je ionako više odgovarao Flaks. Pred mojim su pak očima defilirale bajtranerice, multiplikatori, bolonjez i meč štapovi, direktaši, rod-podovi, podmetači... Pult se punio najlonima, upredenicama, udicama, plovcima, vaglerima, voblerima, anti-tangl olovima, hranilicama... Prodavač je pričao, Flaks ga nadopunjavao i usput prezentirao pribor, a mlada se dama zagonetno smješkala...

Počeo sam se nekako čudno osjećati, zavrtjelo mi se. Kao u magli mogu se još prisjetiti svojih kreditnih kartica poredanih na staklu pulta, svežnja kunskih stotica kao prilog, te užurbanih pokreta dvojice muškaraca koji su pakirali kupljeno.

- Dečki, svaka vam čast, bok i bistro! - poželio nam je iskreno vlasnik, nakon što smo utovarili stvari i krenuli prema šoderici.
Srećom, naš je "kut" bio prazan. Nestrpljivo smo vadili sve te dragocjenosti iz auta. Ah da, treba reći kako je i Flaks malo "obnovio" pribor. Obećao mi je da će mi posuđeno vratiti odmah, čim dobije otpremninu u firmi.

Učvrstili smo rod-podove, kompletirali štapove, izbalansirali cajgove. Velikodušno smo zatim pošodrali uvalicu boilama i zavukli se u udobne stolice.
Počeli su pristizati prvi radoznalci i čestitari, a mi smo strpljivo odgovarali na pitanja. Proticalo je vrijeme bez griza, no iskustvo nam je ionako govorilo da se riba može očekivati tek predvečer.

A onda se kraj nas pojavio starac gurajući pony-bicikl sveden na korodiranu ramu i dva iskrivljena kotača. Iz masnog je ruksaka izvadio komad cajga namotanog na stiropor u kompletu s velikim bačvastim plovkom i somovskom udicom. Iz grmlja je zatim izuvkao drveni, kvrgavi kolac nepoznate akcije, gramaže 500 -1500 g... Zavezao je za njega debeli žuti najlon, na udicu zakvačio hrgu kruha i zabacio kakav metar od obale.

Flaks i ja gledali smo ga kroz polarizacijske naočale koje nam je velikodušno poklonio vlasnik trgovine i jedva suzdržavajući smijeh, vrtjeli glavama.

Sjedio je tako u skvrčenom položaju indijskih isposnika i uporno fiksirao plovak. Ne za dugo. Plovak je nestao i starac je sasvim smireno "kontrirao", kao da to čini svaki dan nekoliko puta. Uskoro je izvlačio šarana od kakvih 10-ak kila, na način kako bi izvukao i potopljeni mlinski kamen da je slučajno zagrizao. Spremio je ribu u ofucanu crnu torbu od olinjalog skaja, sjeo na pony i nestao među vrbljem.

- Onaj ko ima sreće ni na šekretu nije gladan... - prokomentirao je kiselo Flaks, paleći nervozno cigaretu za cigaretom.

Gledali smo naše mrak-role i skupe štapove na rod-podovima i mislili si svoje.

Kada smo se navečer vraćali kući i tražili uzalud neku otvorenu ribarnicu, stao sam kod dežurne apoteke i kupio dvije stvari koje su srećom davali i bez recepta: normabele i always uloške.
Trebalo je misliti i na najdražu.