Pregled posta

Čuvar labudova

Ljeto je na izmaku. Vidljivo je to po mnogim sitnim ili baš krupnim detaljima poput kraćih dana, izostanka nesnosnih vrućina, svježijih jutara i večeri.. Spomenuti sitni detalji više su u domeni impresije, nekih usputnih zapažanja.. Npr. dok biciklom po ne znam koji puta rutinski obilazim Jarun, primjećujem da je kupača sve manje, a šetača, biciklista i koturaljkaša sve više. Na obalnim terasama uz kafiće još je uvijek podosta dokonih gostiju uvaljenih u ležaljke.. Kako pada noć, plavičasta svjetla mobitela obasjava njihova lica. Neki su navukli toplije majice dugih rukava pa sad samo zure u nepomičnu vodu jezera ili nekud još dalje, prema gradu.

Neminovno mi se nameće poneki prikladan soundtrack: Raznesene valima i vjetrom tu su naše ruševine ljeta.. Ili The Sun Ain't Gonna Shine Anymore. Neka čudna sjeta nadvlači se na to, eto, još jedno prohujalo ljeto.

Konačno dolazim do pseće plaže. Nisam siguran je li to njen zvanični naziv, ali tako je ja zovem. Za neupućene, to je ona uvala na velikom jezeru prije nudo-plaže i kanala prema starom Jarunu. Na njoj nema one uobičajene infrastrukture okolnih plaža poput kafića i spasilaca, tek šljunčana uvala i wc s tuševima iznad nje. Zapravo, samo to mi i treba.

A pseća zato jer se tamo tradicionalno toflaju psi. Ponekad u sklopu šetnje s vlasnicima ili pak obitelji sa psima tu ciljano dolaze na kupanje. U jeku ljeta to mi i nije nešto naj jer stvara pomalo kaotičnu atmosferu prepunu vike, dozivanja i lajanja, ali čovjek se navikne. Nije ni posebno higijenski kupati se sa psima i ponekad osjetiti u nosnicama onaj poznati kiselkasti miris, ali usprkos pesonja, vrana, golubova, patkica i labudova, jarunska je voda primjereno čista. Navodno.

Plaža je takoreći prazna. Bila bi skroz da na njoj nije bio njezin stalan gost – čuvar labudova.

Tog sam čovjeka zadnjih godina tek registrirao ali nije bilo prilike (očito ni potrebe) za temeljitijim upoznavanjem. Sve do jučer.

Sišavši s bicikla uputio sam se prema sjenovitom stablu na kraju šodera, tik ispod obalne šetnice. Namjeravao sam malo čitati i slušati glazbu a to mjesto je izgledalo bogomdano za takav kasnoljetni blues.
Dok prilazim zapažam da je ispod stabla uredno posloženo nekoliko velikih komada tvrdog stiropora. Odmah sam se sjetio poluraspadnute konstrukcije dječjeg bazena koja se gotovo cijelo ljeto kiselila na plaži što je zbilja bila ružna slika. Bazen su komunalci konačno rastavili i odvezli, no netko je sačuvao taj stiropor.
Kocke složene u obliku kutne garniture svojom teksturom i ugodnom toplinom mame da se na njih sjedne ili, još bolje, legne. To i činim, mada zakratko.

- Eh, da mene nije bilo, sve bi to odnijeli. Ali nekako sam uspio sakriti te komade stiropora, i eto, sad mogu poslužiti kao zgodan ležaj.

Čuvar labudova upravo mi je prilazio, bosonog i u nekim starim demode kupaćim gaćicama, noseći u rukama nekoliko praznih plastičnih vrećica.

Po nekoj mojoj procjeni mogao bi imati oko sedamdeset godina. Dobro je osunčan i pomalo trbušast. Djeluje simpatično i dobrodušno, barem na prvi pogled. Ali nisam se time zavaravao. Nekako sam slutio da je posvećen nekoj svojoj misiji i da je tome puno toga podredio. Pa čak i po cijenu konflikta.

Zapravo, sve dosad taj mi je čovjek nekako prolazio ispod radara. Vidio sam ga puno puta kako osamljen sjedi pored svog bicikla desetak metara od vode i hrani ptice i labudove. Društvo mu je ponekad pravila neka žena koja je slikala labudove i patkice i te fotografije objavljivala u grupi „Moj Zagreb” na Fejsu. Ti kratki filmići i slike s logotipom „Jasenka” u donjem desnom uglu bile su iznimno dobre kvalitete.


Zamolio me da se malo pomaknem kako bi iz okrugle betonske žardinjere između stiropora izvadio hranu za svoje ljubimce.

- I nju sam donio s one velike plaže, taman je za ono što mi treba.

U dobro pokrivenoj žardinjeri nalazila se plastična posuda do vrha napunjena štrucama kruha u originalnoj foliji i glavicama salate.

- Vi to negdje dobijete ili kupujete? - ispalio sam više retoričko pitanje na što je slijedio očekivani odgovor.

- Ma ne, dobijem te restlove neprodanog kruha i peciva u jednoj pekari.. A salatu pokupim na Trešnjevačkoj tržnici, uvijek ostane na kraju radnog dana. Znate, još uvijek se nađe dobrih ljudi.

Dok je kruh i salatu iz kante prebacivao u vrećice, iskoristio sam trenutak da nešto više saznam o toj njegovoj skrbi.

- A što da vam pričam. Dolazim ovdje već devet godina, i ljeti i zimi. Počelo je spontano i slučajno a pretvorilo se u naviku pa i nešto više.

- Misiju? - upitao sam ga malo u šali, malo u zbilji.

- Moglo bi se reći i tako.

- Znate, nitko se ne brine za te labudove. Stalno vodim ratove sa zaposlenicima Jaruna, ribičima, kupačima, vlasnicima pasa.. Ljudima su puno usta brige za životinje, ali u stvarnosti svi se prave mutavi. Neki idioti svoje pse huškaju na labudove, djeca ih gađaju kamenjem a ribiči bi ih najradije potamanili. Ali nisam ni ja od jučer.

Poziva me da odem s njim do vode i ako želim, poslikam labudove i patkice.
U plićaku je jedan odrasli bijeli labud s petero tinejđera svjetlosmeđeg perja. Tu je i čitava kolonija patkica. Dok mrvi kruh i vadi salatu dolijeću i golubovi, vrane..

- Bilo je osmero mladih ali jedan je uginuo nedavno. A dvojicu su pojeli somovi.

Na moj upitni pogled, nadovezuje.

- Da, jedan ribič mi je rekao da je som cvoknuo dvoje. Ovdje ima ogromnih somova, preko 250 kila. Niste znali?

Ribič sam, prije više, u zadnje vrijeme bitno manje. Znam da u jezerima ima somova, znam sve te mitove o velikom Juri ali i to da se slučajnim ili ciljanim kampanjskim ribolovom uspjelo uloviti tek nekoliko primjeraka teških tridesetak-četrdesetak kila, dakle, ni izbliza dvjestokilaša. Ipak, i takav može bez problema slistiti patku, manjeg labuda ili čak omanjeg psa ako mu se nađe u „teritorijalnim vodama”.

Nisam previše pokušavao razuvjeriti čovjeka da su te priče o monster-somovima ipak tek neprovjereni mitovi i legende. Svak ima pravo na svoje viđenje i svoje priče.

Nastavljamo razgovar o labudovima. Tu je njihov hranitelj i mecena potpuno na svom terenu. Sve te godine hranjenja i budnog, kontinuiranog motrenja stvorile su od njega pravog eksperta. Lucidno i detaljno mi razlaže kako labudovi brane svoj teritorij, kakvu hijerahiju imaju i ko je „gazda; Tzv. Mađar, koji je dozvolio svojoj kćerki da osnuje svoju porodicu na ovom dijelu jezera, dok se Mađar s novom obitelji zadržava oko mosta blizu velike plaže otoka Trešnjevka.

- Pa dobro, je li vam itko pomaže u toj skrbi oko labudova? Mislim, postoji li neko ornitološko društvo ili bar neki volonteri koji su uključeni u priču? Jesu li ptice prstenovane?

- Ništa od tog, dragi moj. Labudovi su prepušteni sami sebi i što se tiče uprave Jaruna, oni ih uzimaju zdravo za gotovo, tek kao ukras. Ništa ne čine da se bolje zaštite, vele da se oni sami mogu snaći i preživjeti.. Ma zamislite. Sve je podređeno kupačima, psima i ribičima kojima isti samo smetaju. Zbog toga ih tjeraju, proganjaju, kradu im jaja pa i kače udicama.. Eto, pogledajte ovo.

Čuvar labudova iz okolnog žbunja izvlači hrpicu zamršenog ribičkog najlona.

- Stalno ga nalazim i vadim iz vode. Najlon se zaplete oko lopoča a ponekad se u njega zapetljaju i patkice, labudovi..Tko zna koliko ih je na taj način stradalo. Prstenovanje? Predložio sam to nekom „znalcu” ali je rekao da nije potrebno. Pa i to da se nikako ne bi smjeli hraniti kruhom.. - dodaje uz kiseli smiješak.

Namjerno nisam htio produbiti tu temu o hranjenju labudova kruhom. Tek znam da nije preporučljivo tako ih hraniti jer u kruhu ima šećera, kvasca i aditiva pa od toga može biti više štete nego koristi. Ali teško bi bilo u tako što uvjeriti čovjeka koji ima misiju i vrti svoj film.



- Neki dan je uginuo Džek, partner ove bijele labudice.. Nekako sam ga Izvukao iz vode, ali mu je odmah potom vrat klonuo i uginuo mi je na rukama. Zvao sam Dumovec i tražio da dođe veterinar, da se napravi obdukcija. Sumnjam da mu je vratu bila zabodena neka velika udica. Došla su njihova kola, odvezli Džeka ali o obdukciji nisam saznao ništa.

- Da, tako vam je to. Ovo ljeto je vojska na jezeru imala nekakve manevre, vježbe. Amfibije su izranjale baš oko mjesta gdje je par imao gnijezdo s mladima. Nekako sam se uspio s njima dogovoriti da mi nabave drvene palete. Od njih sam sklepao sklonište kraj vode tako da su labudovi ipak i to preživjeli.

Vadi neki stariji model mobitela s majušnim ekranom i pokazuje mi slike. Na jednoj se dobro vidi improvizirani kavez s odraslim labudom i dva mala.

To je Džek. A ta dva mala su pojeli somovi.

- Stalno sam u svađi s ribičima, kupačima, ljudima i psima koji ih naganjaju.. S nekima se se žešće zakačim, ali ne bojim se ja nikog. Samo mu kažem, dođi ako si dasa.

Inače naizgled dobroćudni čovjek iz ruksaka vadi poveći dobro naoštren lovački nož.

- Kad ga vide, brzo se smire – nadodaje šeretski.

U međuvremenu se vodi približila neka, rekao bih, azilantska obitelj s dvoje djece. Iz vrećica vade svoju hranu i bacaju prema labudovima i patkicama. S puno strpljenja i blagonaklono čuvar labudova im prilazi i savjetuje kako ih i čime treba hraniti. Daje djeci u ruke smrvljeni kruh, listove salate..

- Eto, strani ljudi dolaze, ali imaju kulturu, vole životinje.. Ovi naši bi sve to rastjerali, uništili - govori mi preko ramena.

Cijelo to vrijeme uočljiv mi je dosta izražen slavonski akcent sugovornika. Pokušavam složiti njegovu životnu priču. Ko zna, možda je u ratno vrijeme ili koju godinu poslije i on kao izbjeglica došao iz Slavonije. Možda je u tom vihoru ostao bez najmilijih, razočaran u ljude, prilike, politiku.. S vremenom je smisao života našao u brizi za labudove, ptice. Istovremeno, frustracije su se gomilale pa bi u tom kontekstu mogao biti razumljiviji taj njegova gard i opor stav spram ljudi pa i šire, prema „zajednici”. Pomirio se s imidžom vuka samotnjaka i sasvim predao nečem što ga jedino ispunjava i čini mu život snošljivijim..Jer svaki gubitak stvara potrebu da se nadomjesti nečim drugim, svaka rupa koja zjapi teži da bude ispunjena.

I tko sam ja da tu sudim? Život piše neobične priče, a priču čuvara labudova mogu tek naslućivati. Ta je priča možda dostojna romana, ali zasad ostaje tek u ovim mojim natuknicama.

Tako sam nekako razmišljao dok sam se nakon pozdrava udaljavao od čuvara labudova i njegovog neobičnog ornitološkog rezervata. Tamo negdje iznad Podsuseda gomilali su se sve crnji oblaci. Vjetar je na mahove valjao otpalo lišće tratinom i stazama. Trebalo je sjesti na bicikl i krenuti prije moguće oluje.

Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama tolika ljeta
Mi smo siročad svijeta..

Post je objavljen 20.09.2019. u 23:10 sati.