Gljive i klasični evergrini

utorak , 27.08.2019.

Potaknut nekim zamamnim slikicama s društvenih mreža, odlučio sam ovih dana krenuti u potragu za gljivama. K vragu, ipak sam dijete prirode koje je nekad davno živjelo u kući na rubu šume. Istina, ta šuma je bila bitno manja i pitomija od Medvednice ali, kako reče pjesnik, princip je isti.

Sa svojom vjernom kujicom Alkom uputio sam se na Ponikve. Taj dio planine mi je nekako najbliži.

Super je to branje gljiva, ali na Medvednici može poprimiti elemente prave avanture i survivora. Nekome to može izgledat kao pretjerivanje, tu, na našem pitomom Sljemenu, kakvih pet-deset kilometara od najbližih naselja, gdje takoreći možeš čuti škripanje jedanaestice s črnomerečkog okretišta i pucanj gričkog topa..Ali kad se makneš s obilježenih staza i malo dublje uđeš u šumu, nakon petnaestak minuta baš i ne znaš gdje si, a nakon dodatnog lutanja ni GPS ponekad ne pomaže.

Stvar komplicira i to što se gljive ne nalaze uz planinarske staze (tamo su laka meta), nego treba šarati strminama i usjecima, gore-dolje.. A kad nakon dva sata tumaranja poželiš vratiti se natrag, moraš prvo naći neku obilježenu stazu koja ne garantira da će te dovesti na željenu destinaciju nego možda iznad Stubice, Markuševca ili Šestina. Jer tzv. bilo Medvednice dugo je četrdesetak kilometara a prosječna širina planine desetak.

Ubrzo shvaćam da gljiva baš i nema u izobilju pa zbilja ne znam gdje ti ljudi beru sve te silne vrganje lakoćom ko kad idu u West Gate na rasprodaje. Nakon otprilike pola sata tumaranja ipak me razveselio nalaz prve sunčanice. Pa opet dugo ništa, ni ludara ni muhara, a kamo li vrganja.. Sve je izgledalo kao da sam debelo zakasnio s potragom ili potrefio baš onaj dio šume gdje gljive ne rastu.

Ko za vraga, počelo je opasno grmjeti, u šumi se naglo smračilo.
Baš na čistini s puno posječenih stabala zatiče me jaki pljusak. Srećom, nailazim na nekakvu lovačku čeku u koju se sklanjam.

Pljusak ubrzo prestaje pa krećem dalje. Uskoro sam na vrhu prekrasno osunčanog obronka, ali u pogledu gljiva potpuno sterilnog.
Trebalo se spustit nekamo.

Uočio sam da jedna uska staza vodi uz sam rub obronka, duboko dolje. Na tom je mjestu bilo dosta mahovine i uski klanac prepun lišća a to zna bit obečavajuća situacija.

Sve dotad uživao sam u tišini i cvrkutu ptica no kad su motorne pile u daljini počele urlati, poželio sam malo glazbe. Ali opet ne nešto određeno, pohranjeno na mobitelu, nego, recimo, s radija. Nakon skrolanja komercijalnim radio-postajama prepunih kakofonije, reklama i sumanutog brbljanja, zastao sam na Prvom programu HR-a.
Eto, taman nakon vijesti počela je fina glazbica, emisija "Klasični evergrini". Za početak Jules Massenet - Meditation from Thais. Baš super.

Već nakon minute krasnog uvoda nalazim dva lijepa vrganja, a onda sred debelog sloja lišća zapažam gomilu gljiva koje su po kapama izgledale ko vrganji no razočarano uviđam da ipak nisu.
U međuvremenu, nakon petnaestak minuta spuštanja našao sam se u nekoj guduri-usjeku ispod kojeg je bila samo neprolazna jalova šikara, makija i krupno kamenje.

Bilo bi logično (i pametno) da sam se istim putem vratio natrag, ali vraga, to ne bi bilo valjda zanimljivo. Vratiti se ko pokunjen psić tom strminom natrag.. Ma ne.

Lijevo od sebe zapažam prilično širok klanac sličan zapuštenom kolskom putu koji je vijugao oštro uzbrdo. Isprva je izgledao sasvim prohodan da bi se nakon stotinjak metara pretvorio u nekakvu diluvijalnu planinsku močvaru prepunu kamenja, granja, srušenih stabala i paprati.

Povratka nije bilo, tvrdoglavo sam se nastavio penjati boreći se za svaki centimetar dok me za petama Alka nekako sumnjičavo slijedila. S vremenom se klanac koliko-toliko pročistio, ali neke bolje perspektive (sunca, uzvisine, planinarske staze..) ni za lijek.

U međuvremenu se glazba u slušalicama nekako komplicira. Poslije Lhotke - Stravinski pa Berlioz i ..Chopin. I to ne nekakva romantična balada nego njegov glasoviti "funeral march" u orkestralnoj verziji.

S obzirom da sam još uvijek bio u prilično neizglednoj situaciji, to je bilo ipak previše. Skinuo sam slušalice, izašao iz tog beskrajnog horror-klanca i počeo se penjati uz nemoguće strmi obronak, negdje gore, gdje se bar nazirala svjetlost.

Nakon još podosta mukotrpnog hoda uz oštru strminu, nalazim se konačno na nekoj obilježenoj planinarskoj stazi. Uskoro dolazim do Jambrišakovog vrela.. U zadnji čas, dehidrirao sam. I Alka halapljivo pije vodu.

Nedugo potom prepoznajem blizinu Ponikvi, čak kroz stabla nazirem onu nepokošenu livadu.
Poslije svega, svak bi normalan pohrlio u sigurnost urbanizacije, tim više što s Ponikvi imam još nekoliko kilometara slaloma do kuće. Ali vraga, još dva sata sam bauljao šumom za još par vrganja.

Ali vratit ću se malo unatrag, na onaj dio koji mi se čini najbitniji u priči.

Opisao sam onu gotovo idiličnu situaciju kada se pun ushita zatičem na osunčanom obronku, u slušalicama prekrasna, meditativna, romantična glazba, prvi vrganji su nedugo zatim u košari, dakle, puno toga je zadovoljeno i realizirano..

A onda, spuštanje u sivu, mračnu guduru kao svojevrstan anti-klimaks koji pojačava suočavanje s tim nemogućim klancem (serem, sve je to samo priroda a ovakvi opisi/pridjevi su samo ljudski izgovori i jadikovke).

Počinjem se penjati i uskoro uviđam da sam upao u problem. Uz sve to, kao nekakva zlokobna simbolika i prijeteći prst sudbine, glazba se mijenja i u slušalicama čujem taktove Chopinovog "posmrtnog marša", sa svim asocijacijama koje takva glazba neminovno pobuđuje.

Čovjek se u takvoj prilici ipak počinje mijenjati, razmišljati drugačije. Počinje kalkulirati, vagati svoje mogućnosti, javljaju se neke neugodne emocije, mijenja kemija tijela..Ipak, nisam ja više u dvadesetim, tridesetim, dotepla su se tu neka ljeta. Neka mi se slučajno poremeti tlak ili mi pozli, našli bi me u klancu tko zna kad, nakon što bi me divlje svinje i lisice temeljito "istražile" (nadam se da bi im bar Alka pokazala zube). Hoću reć, situacija iz mog (naravno subjektivnog) kuta gledanja nije u tom trenutku izgledala bajno. Iskreno, imala je neke elemente osobne drame.

Jest, pokušao sam izdržati s posmrtnim maršem u uhu, kroz misli mi je prolazilo kako je to dobar test koji bi me mogao ojačati, ali i da je to istovremeno na neki način bizarno, morbidno pa i opasno. Kada sam skinuo slušalice i počeo se instinktivno izvlačiti iz klanca, u meni je vjerojatno proradio onaj temeljni biološki mehanizam/ impuls koji žudi život, a ne moguću pogibelj.

Kad malo bolje razmislim, nekako mi se čini da je taj komfor tehnologije tome doprinjeo. Konkretno, mobiteli s obiljem dostupne glazbe, pa eto, i ponekog posmrtnog marša serviranog u nezgodnom trenutku. Jer da sam u blaženoj tišini tražio izlaz, priroda stvari bi odradila svoje i ne bi bilo stresa. Pa i da sam zafućkao "Na Sleme" ili, kajjaznam, montipajtonovsku "Always Look on the Bright Side of Life", to bi me samo mobiliziralo i klanac bi ispao tek dobrodošli kardio-vaskularni trening s preprekama. Ovako je Chopinov posmrtni marš pokrenuo svojevrsni domino efekt.

"Svi naši strahovi potiču od straha od smrti".
Slažem se, nisam supermen u tom smislu bez obzira što imam potrebu to stalno preispitivati, suočavati se. Ko zna što bi se dogodilo da sam najnormalnije nastavio slušati posmrtni marš i bauljati tom džungloidnom vododerinom.

Vjerojatno ništa, ali to sad ne mogu znati. Možda jednom testiram tu situaciju s nasnimljenim maršem, ali to bi bio fejk, ne bi imalo ni izbliza istu težinu i autentičnost.