Mali princ i random-pop na izborni dan

subota , 18.01.2020.

Već smo zaboravili one napadne predsjedničke izbore. Izbori koji su zbog nekih providnih igara oko sentimenata, skijaških egzodusa i slično, podvaljeni u najluđe dane u godini, baš uz sveti (ma jelte?) Božić. Uz svu onu nesuvislu demagošku kakofoniju koja nas je tjednima davila, kao da krajnje materijalistički, marketinški, korporativni blagdani nisu sami po sebi dovoljna tlaka.

Ali srećom, prošlo je. Preživjeli smo.

Zoki se sad priprema za inauguraciju. Kolinda je pomalo zaboravljena, ne čujem gotovo ništa od nje. Samo u nekoj vijesti zamijetio sam kako sjedi s ocem na nekoj priredbi. Djelovala je prilično neupadljivo, daleko od glamura koji nekako po prirodi stvari nosi funkcija. Svidjela mi se takva, konačno smirena i prirodna. Kao da uživa u sad već toj čisto protokolarnoj ulozi bez nekog značaja, ulozi svedenoj na šihtu koju treba odraditi. Kao da je odahnula - konačno, gotov je cirkus, zaslužila sam odmor.

Ali prije samo petnaestak dana, složit će te se, nisu stvari baš tako izgledale. Bili smo uvučeni u igru poprilično, lomila su se koplja, određivale strane, na društvenim mrežama svi smo bili posvađani na pasja kola.

I onda, napokon taj dan izbora. Ta zapravo lijepa i nekako zdrava nedjelja. Sunčan, prohladan zimski dan, bez kišurine, bljuzge ili južine. Na mahove pirka hladan povjetarac koji tjera rumenilo na obraze.

Izlazim iz kuće. Osnovna škola u kojoj je glasanje tek je nekoliko uličica od mene. Ipak, krećem zaobilaznim putem i stižem na autobusnu stanicu nasuprot njezinu pročelju.

Stanica je poluprazna, tek par ljudi čeka autobus. Ali zato na kolnicima i stazama prema školskom ulazu ima podosta užurbanih ljudi.
Važem hoću li prvo obaviti građansku dužnost ili ću to ostavit za desert, na povratku.

Odlučujem se za prvu opciju. Čini mi se logičnija i praktičnija.
Na glasačkom mjestu nema prevelike navale. Uzimam listić, odlazim iza pregrade i doslovno u sekundi zaokružujem broj. Presavijam listić i bacam u kutiju. Izlazim.

Valjda sam zaokružio pravi jer baš i nisam gledao – razmišljam pomalo sumnjičavo dok se vraćam na stanicu istovremeno se smijući svojoj površnosti.

Autobus je poluprazan, promet slab, tako da smo vrlo brzo na okretištu tramvaja.
Sjedam u šesticu. Ionako nemam izbora, jedina je na okretištu.

Stavljam slušalice na uši i palim plejer u random modu. Od poprilične hrpe glazbe raznih žanrova ponekad me oduševi kako ta opcija zna pronaći dobitnu kombinaciju pa i izmamiti osmijeh na lice. Eto, počinje s Dear Prudence u verziji Siouxsie and the Banshees, a nastavlja s Hodaj, Jinxa.. Negdje kod Britanca pjevaju mi Amy i Dedić, na trgu Lovin' Spoonful. Ko zna što me još čeka do kraja puta.


Vrijeme prolazi brzo, ljudi ulaze i izlaze, mjesta ima dovoljno i sve ide ko u putar. Na samom trgu podosta ljudi u malim grupama. Svi djeluju nekako drčno i odlučno. Na glavi nekog gospodina šešir s tankom trakom trobojnice oko oboda. Pa i to je okej, dan je izbora i svak se kiti kako zna i umije.

Skrećemo prema Zrinjevcu. U sluškama Love Minus Zero, Walker Brothersa.

A onda u jednom trenutku pogledam lijevo a neka cura uz štangu kod one harmonike na sredini čita Le Petit Prince. Ni više ni manje.

Bilo bi onako na prvu logično da su se poneki zainteresirali za Malog princa potaknuti Kolindinim pomalo štreberskim izborom, ali to nužno ne bi bili baš oni koji bi odabrali tekst na originalu. Bila bi to ujedno i zbilja neobična koincidencija.

S druge strane, cura je bila izrazito urbana, prelijepa, visoka, zanimljivo odjevena.. Udubljena u majušnu knjižicu žuto-plavih korica i s onim pozadinskim suncem koje se kroz platane probijalo u unutrašnjost tramvaja, djelovala je poput neke ljupke postimpresionističke vinjete. Nije mi se uklapala u sliku prosječnog fana HDZ-a (bez uvrede ili ironije) ili nužno štovateljice sada već bivše predsjednice. Nisam mogao slikati taj interesantan prizor jer mi je bila licem i tijelom okrenuta, a na stanici prije Glavnog, naglo je izašla iz tramvaja.

Razmišljam. A zašto to ne bi bila jedna sasvim svakodnevna studentica francuskoga, koja čita lektiru za referat?

Moguće. Ali Mali princ je ipak osnovnoškolska ili gimnazijska lektira, teško da studoši pišu referate na tu temu.

Fakat, bilo bi ludo da je Hdz-ova aktivistkinja koja na ovako suptilan način pokušava skrenuti pažnju neodlučnih i podebljati Kolindine šanse. Ali takve pretpostavke su u osnovi bedaste i teško provjerljive. Da nije onako naglo izašla van, možda bi joj se obratio s iskrenom znatiželjom, ali nije bilo vremena.

Na kraju se ostavljam ćorava posla i sam sebi priznajem da vidovit ipak nisam. Intuicija i dojam me u osnovi dobro služe, ali život i nije onako pravolinijski sazdan kako nam se ponekad čini.. Ima tu puno nijansi.

Srećom, inače bi bilo grozno.